Povod ovom razgovoru je finalna etapa jedne ovoregionalne lingvističke inicijative pod nazivom ‘Jezici i nacionalizmi’. Koliko znamo, riječ je o projektu kojim se pokušava ustanoviti jesu li jezici hrvatski, srpski, bosanski, crnogorski, ustvari, jedan te isti jezik, ali i u kakvom je odnosu to pitanje s politikom i naročito ovdašnjim nacionalističkim ideologijama. No bolje je da za početak sami ukratko predstavite projekt i njegov odbor te radnu grupu, a čija ste članica.
Projekt se sastoji u tome da su četiri nevladina udruženja iz sve četiri zemlje organizirala seriju konferencija u tim zemljama. A nakon zadnje, sarajevske konferencije grupa mladih ljudi u Sarajevu je pokrenula inicijativu da se u pisanom obliku iziđe pred javnost kako bi se potakla promjena jezične politike u sve četiri zemlje. Sastavljen je jedan kraći tekst, u čijoj doradi su sudjelovali i neki učesnici konferencija, a zatim su ga u kratkom roku potpisom podržali brojni istaknuti intelektualci iz Hrvatske i drugih zemalja. Od članova radne grupe jedino je član iz Srbije odbio potpisati. Stiglo je i nekoliko negativnih reakcija, od kojih i dvije vrlo ogorčene, pa je zbog toga većinom od autora tih reakcija sastavljen jedan devetočlani odbor s po dva predstavnika svake od četiri nacionalnosti iz sve četiri zemlje koji će 16. i 17. 1. u Zagrebu raspravljati da li da se mijenja postojeći tekst prije puštanja u javnost premda nije nađena nijedna netočnost u njemu.
Jedan te isti jezik
Da odmah pređemo na meritum, dakle jeste li zaključili da je riječ o jednom te istom jeziku ili su oni, znanstveno gledano, ipak s razlogom odvojeni?
Naravno da je riječ o jednom te istom jeziku, samo se ne usude svi to glasno reći. Pa onda prave ustupke tako što u jednoj rečenici kažu da je to jedan jezik, a u sljedećoj koriste izraz ‘jezici’, čime su rekli da je to nekoliko jezika. Ili kažu da može i ovako i onako, da nije bitno jesu li to jezici ili varijante jednog jezika, čime sve relativiziraju i prave se slijepi za posljedice u praksi.
Fakultetski profesori materinskog jezika su relativno mala, ali po utjecaju nimalo bezazlena grupa jer imaju mogućnost usađivati nacionalizam kroz stavove o jeziku u čitave generacije
Jednom ste se pozivali na biologe koji jasno mogu odrediti što je to neka zasebna živa vrsta, pa bi i lingvisti trebali moći odrediti razliku između jezika i jezičnih varijanti. Znamo da to nije posebna utjeha, ali moramo reći da vam se za biologe samo pričinilo: oni se oduvijek jako prepiru i nadmudruju oko svih tih klasifikacija. Prije bi se onda moglo kazati, jer tako je i kod njih, da na kraju presuđuje bliskost pojedinih lingvističkih krugova s političkim elitama i trendovima?
U biologiji se u jednom jako malom postotku od ukupnog broja slučajeva može diskutirati radi li se o dvjema vrstama ili ne. Jednoznačno je da antilopa i lav nisu ista vrsta. Danas su razrađeni i genetski testovi koji jako precizno mogu dati rezultat pa je broj neriješenih formi drastično smanjen. I u znanosti o jeziku, zahvaljujući američkim lingvistima koji su desetljećima perfekcionirali testove za mjerenje stupnja razumljivosti, imamo već od 1970-ih godina pouzdane testove koji su uspješno primijenjeni na raznim područjima zemaljske kugle kad se želi utvrditi radi li se o jednom ili o nekoliko jezika.
A kada je rezultat mjerenja u prelaznoj zoni između 75 i 85 posto međusobne razumljivosti, mogu se uključiti i druga dva kriterija, genetski (kod standardnih jezika radi li se o istoj dijalektalnoj osnovici) i tipološki (postotak istih naspram različitih jezičnih jedinica). U praksi je vrlo rijetko potrebno uključiti ove dodatne kriterije jer rezultat mjerenja međusobne razumljivosti je jednoznačan. U našem slučaju su brojni znanstvenici ustanovili da je razumljivost veća nego između varijanata drugih policentričnih jezika kakav je njemački, engleski, španjolski, malajski, hindustanski, arapski, francuski, portugalski, nizozemski.
Moram naglasiti da određivanje da se prelazna zona nalazi između 75 i 85 posto nije nekakav hir lingvista, nego se to iskristaliziralo također prilikom mjerenja tako što su nakon testiranja pitali testiranu osobu je li joj bilo lako ili teško razumjeti. Dobili su rezultat da odgovori osciliraju samo kad je razumljivost bila u toj zoni između 75 i 85 posto.
Ako bi se odbacili ti kriteriji i išlo u relativiziranje, to u našem slučaju ide na ruku nacionalistima da svojevoljno crtaju jezične granice i tamo gdje ih nema. Relativiziranjem se dokida i lingvistika kao znanost jer navodno nije u stanju odrediti čak ni predmet svog istraživanja – jezik.
Uvjerena sam da nacionalisti nisu u pravu kad se plaše da uvažavanje činjenice o zajedničkom jeziku dovodi u pitanje zasebnost nacije. Pa svi znamo da postoji zasebna austrijska nacija, švicarska, američka iako govore jezik kojim govori i neka druga nacija
Koliko lingvisti zapravo sami mogu postići u pogledu borbe protiv nacionalizma posredovanog jezikom, ako znamo da je jezična politika npr. u Hrvatskoj – a tako je i u npr. Crnoj Gori – samo dio opće politike? Jasan nam je simbolički ulog, s obzirom na autoritet znanosti, kao i pranje ukaljanog obraza struke, ali ukupni mogući efekt čini se dosta ograničenim.
Fakultetski profesori materinskog jezika su relativno mala, ali po utjecaju nimalo bezazlena grupa jer oni oblikuju sve buduće nastavnike za osnovne i srednje škole, zatim nastavne planove i programe, a i u povjerenstvima su za udžbenike pri ministarstvu. Tako imaju mogućnost usađivati nacionalizam kroz stavove o jeziku u čitave generacije. Jasno je da neki od njih vole sebe predočavati kao nedužne i bespomoćne kako bi opravdali svoj oportunizam. A većina njih čak otvoreno zastupa nacionalističke stavove. Kad spominjete lingviste koji se bore protiv širenja nacionalizma, treba prvo osvijestiti da nas je samo par takvih. I sigurno bi i efekti bili veći kad bi nam se većina fakultetskih profesora jezika pridružila. Ali i ovako postoji učinak. Noam Chomsky u intervjuu koji je s njim radio Srećko Horvat prije nekoliko mjeseci kaže da javno djelovanje ostavlja trag i nasljeđe koje doprinosi da stvari idu naprijed. Navodi primjere kako prvi javni nastupi koji su tražili prava žena ili ukidanje ropstva izgledaju kao da nisu ostvarili svoje ciljeve, ali oni su utjecali na mijenjanje svijesti i razumijevanja svijeta, postavili su temelj za izgradnju pokreta koji su ostvarili razna prava žena i ukidanje ropstva. Ako sam ja lingvist, imam određena znanja pomoću kojih mogu javno raskrinkavati na koje se načine često koristi tema jezika za raspirivanje nacionalizma. Mogu ukazivati da mitologizacija jezika u političke svrhe ne smije biti u školskim udžbenicima, kao što i pojedini povjesničari kritiziraju kad se selektivnim odabirom činjenica prezentira u udžbenicima takva slika prošlosti koja podupire današnje nacionalističke narative. Govoriti kritički iz pozicije znanstvenika ne znači biti protiv političkog djelovanja drugih u istom smjeru. Ne radi se o ili-ili, nego o i-i, međusobno se podupiru, a ne isključuju.
Mate Lažović
Vaš kolega Mate Kapović nedavno vas je kritizirao na jednoj tribini u Zagrebu, inzistirajući na široj politizaciji pitanja jezika, tj. na širem društvenom kontekstu. Ako nismo u krivu, on smatra da su lingvističke devijacije izraz općepolitičkih. Kakvo je vaše mišljenje o tome? I kako ste pojmili to neslaganje?
Nisam mogla sudjelovati na toj tribini ‘Jezik Srba u Hrvatskoj’ jer sam bila na jednoj konferenciji u Sarajevu. Da budemo precizni, vidim na snimku tribine da Mate kaže: ‘Ako se želimo boriti protiv nacionalizma – i to je opet nešto što ljudi poput Snježane Kordić ne razumiju – ne možemo se protiv toga boriti samo u jeziku.’ Međutim, ja nikad nisam rekla da se protiv nacionalizma treba boriti samo u jeziku, nego je Mate to izmislio. Usput da kažem da unazad više godina kad god sam javno spominjala Matu, to je uvijek bilo u pozitivnom smislu zato što je od svih lingvista u Hrvatskoj najbliži stavovima o jeziku koje ja zastupam već desetljećima. I inače mislim da se trebaju uzajamno podupirati oni koji su protiv vladavine nacionalizma u našoj struci, tim više što nas ima svega par. Kod toga ostajem. Ali moram skrenuti pažnju na jednu pojavu jer se kontinuirano ponavlja kroz vrijeme, a to je da Mate ima naviku u javnim nastupima i novinama da ne citira, nego po sjećanju prepričava što sam ja rekla, i pritom uvijek upadne u klopku da izmisli nešto kao moje riječi i onda kritizira to što je izmislio. Evo još jedan primjer s te tribine: ‘Snježana Kordić zastupa mišljenje, ona je sad rekla nedavno u Sarajevu kako hrvatsko-srpski je jedan jezik, dakle da ne može se prevoditi s jednog jezika na drugi ili prebacivati s jedne na drugu varijantu – to je potpuno besmisleno naravno.’ Isto Mate tvrdi i u ‘Novostima’: ‘Smiješna je teza da se nešto što je varijanta ne smije pisati, to mi je potpuno suluda teza… Čini mi se da tu Snježana Kordić brka neke osnovne razine.’ A sve je izmislio. Ja već i u knjizi na str. 124 nudim primjere kako su se u Jugoslaviji novine ‘Borba’ prebacivale s jedne varijante na drugu i primjere kako se unutar njemačkog jezika prebacuje s jedne varijante na drugu. U spomenutom sarajevskom nastupu kažem u emisiji ‘N1 na jedan’, kako se vidi i na snimku: ‘Ta tri naroda i s njima četvrti narod, Crnogorci, govore zajedničkim jezikom. Dokaz za to je to što mi svi tečno razgovaramo. Razumijemo se toliko dobro da nam prevodioci nisu potrebni kad govorimo.’ To je nešto posve drugo od onoga kako Mate preoblikuje moje riječi da bi ih onda mogao kritizirati kao ‘besmisleno, smiješno, suludo’. Svaki puta to radi kad upućuje neku kritiku na moj račun, pa mislim da bih ga trebala od milja zvati Mate Lažović.
Apsurdna sukcesija jednog zajedničkog jezika iz Jugoslavije dovela je do njih četiriju, ili barem do toliko odvojenih imena. Naravno, nacionalisti su u pravu kad se plaše da bi bez toga teže obranili pravo na jedinstvenost svojih odvojenih nacija.
Uvjerena sam da nacionalisti nisu u pravu kad se plaše da uvažavanje činjenice o zajedničkom jeziku dovodi u pitanje zasebnost nacije. Pa svi znamo da postoji zasebna austrijska nacija, švicarska, američka iako govore jezik kojim govori i neka druga nacija. Takvih primjera ima mnoštvo u svijetu. Znači, strah je neosnovan i treba ga razbijati ukazivanjem na spomenute primjere.
Smatrate li da ovaj jezik treba zvati, kao nekoć, npr. ‘srpskohrvatski’ i ‘hrvatski ili srpski’, ili pak da bi ga trebalo nazvati ‘novoštokavski’, ‘štokavski’, ‘južnoslavenski’ ili nekako slično, uglavnom nenacionalno? Osim toga, da se vratimo na njegovu današnju mnogonazivnost, bi li se on mogao znanstveno smatrati i jednim jezikom, ali s više različitih imena – koliko god zvučalo bizarno, navedimo mogućnost tek kao kuriozitet – jer svijet poznaje i takve primjere?
Problem su četiri različita naziva jer uzgajaju zabludu da su to četiri jezika. Mogao bi se za početak neutralizirati barem naziv predmeta u školama, a kao poticaj u tom smjeru može poslužiti i Finska jer je njen obrazovni sistem godinama uzastopno proglašavan najboljim na svijetu, a predmet se tamo u školama zove ‘Materinski jezik i književnost’. Za nijansu nam je još prikladnija neutralizacija koja je bila primijenjena u Austriji u obliku ‘Nastavni jezik’, o čemu sam nedavno govorila u ‘Novostima’. Prikladnija je jer kajkavcima i čakavcima nije materinski jezik štokavski. Privremenim neutraliziranjem naziva predmeta u školama, dok se lingvisti ne usuglase oko zajedničkog naziva za zajednički jezik, bio bi uklonjen formalni razlog, legalni izgovor za sprovođenje razdvajanja djece po nacionalnosti u školama, npr. samo u Sandžaku se odvaja 14.000 bošnjačke djece. A učenici u Jajcu koji su iskusili i razdvojeno i spojeno školovanje poručuju javno da razdvojeno školovanje izrazito povećava mržnju prema drugom narodu.
