Svaki osnovnoškolac zna da lične zamjenice pokazuju lice: ja pokazuje prvo lice, ti drugo lice, on treće lice itd. Zato se i zovu lične zamjenice. No, Peti tvrdi da lične zamjenice ne pokazuju lice. Osnovnoškolci znaju i da u primjeru Prijatelj mi je sportaš riječ prijatelj označava osobu, a u primjeru Vlak juri riječ vlak ne označava osobu. A Peti tvrdi da je suprotno istina, da u tim primjerima prijatelj nije osoba, a vlak je osoba.
Piše: Snježana Kordić
Izlaskom knjige Mirka Petija Oblici nebrojivosti u hrvatskom jeziku izišao je na svjetlo dana još jedan filološki skandal u Hrvatskoj. Riječ je o knjizi čiji sadržaj se ne može okarakterizirati drugačije nego kao nakupina nebuloza, čije čitanje je uvreda za ljudski mozak i za lingvistiku. A iz Predgovora se saznaje da je to ni manje ni više nego doktorat obranjen na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Mentor disertacije i predsjednik komisije za ocjenu bio je Ivo Pranjković, članovi komisije bili su Josip Silić i Radoslav Katičić.
Nakon čitanja knjige nameće se zaključak da svaki osnovnoškolac prije zaslužuje titulu doktora znanosti od Mirka Petija. Jer svaki osnovnoškolac zna da se ribe mogu brojati: jedna riba, dvije ribe, deset riba. Međutim, M. Peti tvrdi suprotno. On kaže da je deset riba nebrojivo, navodeći primjer Uz obalu pliva deset riba (151). Pritom ne nudi objašnjenje kako se došlo do toga da riba ima deset ako se one ne mogu brojati.
Ne ograničava se samo na ribe i ne ograničava se samo na deset, nego tvrdi da su sve imenice nebrojive i kad uz njih stoji bilo koji drugi glavni broj: »sadržaj je imenica uz glavne brojeve i priloge količine s gledišta gramatičke kategorije broja nebrojiv« (151-152). Svjestan je »takav zaključak je u suprotnosti s dominirajućim mišljenjem većine lingvista o brojivosti imenica« (152) – naravno, takav zaključak je u suprotnosti sa svima. Čitateljima koji deset riba smatraju brojivima, Peti kaže da je deset riba »samo privid brojivosti«. I nastavlja: »taj je privid brojivosti lingviste naveo na zaključak da su imenice uz koje se upotrebljavaju glavni brojevi obavezno brojive« (152). Znači, svima drugima se priviđa, a samo Peti vidi stvarnost. U njegovoj stvarnosti je mjesečina brojiva (242), premda se baš ona ne može brojati, usp. *jedna mjesečina, *dvije mjesečine, *tri mjesečine.
U Petijevoj stvarnosti ne postoji sedam padeža, kako se uči već u osnovnoj školi, nego postoje samo dva padeža, nominativ i genitiv, i to ne čitav genitiv, nego samo dijelni genitiv (17-18, 239-240). Pa je za Petija stolica predmet samo u nominativu i samo u nominativu se može brojati, dok u bilo kojem drugom padežu, npr. donijeli su tri stolice, više nije »predmet koji se može brojiti« (18). Od kad postoji lingvistika, padež je jedna kategorija, a broj druga. Samo kod Petija nije tako: kod njega je padež izraz broja (35). Svatko zna da je besubjektna rečenica ona koja je bez subjekta. A Peti tvrdi suprotno, kod njega je besubjektna rečenica ona koja ima subjekt (215).
Svaki osnovnoškolac zna da lične zamjenice pokazuju lice: ja pokazuje prvo lice, ti drugo lice, on treće lice itd. Zato se i zovu lične zamjenice. No, Peti tvrdi da lične zamjenice ne pokazuju lice (102). Osnovnoškolci znaju i da u primjeru Prijatelj mi je sportaš riječ prijatelj označava osobu, a u primjeru Vlak juri riječ vlak ne označava osobu. A Peti tvrdi da je suprotno istina, da u tim primjerima prijatelj nije osoba, a vlak je osoba (67, 73). Piše da se riječju prijatelj »ne može označiti osoba trećeg lica«, dok vlak označava osobu trećeg lica, usp. »osoba se trećega lica, označena jedninskim oblikom imenice vlak« (67, 73). Uvjeren je i da ja ne označava osobu i da se u rečenici Ja sam bolestan »ne označuje osoba određenoga lica« (133).
Sve rečenice sa sam, si, je, smo, ste, su Peti proglašava bezličnima (66, 110), što je u suprotnosti sa svim lingvističkim definicijama i s jezičnom stvarnošću jer rečenice Ja sam učitelj, Ti si učitelj, On je učitelj itd. izražavaju lice i nisu bezlične. Iako svatko vidi da sam, si, je, smo, ste, su pokazuju lice i broj u Žedan sam, Žedan si, Žedni smo itd., Peti tvrdi suprotno (58). On piše da sam, si, je, smo, ste, su ne mogu izraziti lice i broj, nego da je kod njih »sadržaj oznaka kategorije lica i broja s gledišta tih dviju kategorija neutraliziran« (58). A dokaz za »neutralizaciju« mu je njegova tvrdnja da je neutralizirano. Kad se ima u vidu da on i druge temeljne razlike ukida koristeći uvijek svoju tvrdnju o »neutralizaciji« kao »dokaz«, onda je jasno da je neutralizacija ključna riječ Petijeve »teorije«. Ta riječ se pojavljuje najmanje četristo puta u knjizi. Kod Petija je sve neutralizirano: neutralizirana jednina, neutralizirana množina, neutralizirano lice, neutraliziran broj. Sve s ciljem neutraliziranja mozga čitatelja.
Peti tvrdi da je prijatelj u rečenici Prijatelj mi je sportaš nebrojiv, a u rečenici Prijatelj mi uči za ispit brojiv (65), premda je prijatelj, naravno, jednako brojiv u obje rečenice. Kaže da se razlici u brojivosti kako je on vidi između tih primjera nije »u kroatistici dosada poklanjala dovoljna pozornost«, i to zato što je ta razlika »neznatna, zapravo je i nema« (65). Pa kad je nema, zašto je on onda izmišlja?
U Uvodu desetak puta ističe kako će on dati »valjan opis« (20) jer će nebrojivost na sintaktičkoj razini »opisati kako valja« (19), »stvoriti valjane metodološke pretpostavke« (19), »da se ta kategorija valjano opiše« (19) pa će s postojanjem »metodoloških pretpostavki za valjan opis« (20) biti »mnogo lakše valjano protumačiti semantičke odnose u gramatičkoj kategoriji broja« (20). I u narednom poglavlju kaže da se jedino njegovim pristupom brojivosti »mogu valjano opisati semantički odnosi u toj kategoriji« (25), što je neophodno »da bi se sadržaj imenske riječi valjano opisao« (25) jer bez Petijevih pojmova se »semantički odnosi u gramatičkoj kategoriji broja lingvistički valjano ne bi mogli opisati« (28), a to se »u potpunosti valjano može opisati jedino« pomoću Petijevih pojmova (28).
Ako čitatelj ima utisak da se tu nešto ponavlja, ne vara se: ponavljanje je jedno od glavnih svojstava ove knjige. Budući da Peti ni za jednu svoju tvrdnju nema dokaze, ponavljanje je njegov jedini način uvjeravanja. Citati koje sam navela iz Uvoda predstavljaju bezazleni primjer ponavljanja. Stvar je mnogo gora kad Peti po dvadeset puta ponavlja svoju »teoriju« prema kojoj je brojiva imenica nebrojiva, a nebrojiva brojiva, kad ponavljanjem želi čitatelja uvjeriti da je rečenica s ličnom zamjenicom bezlična rečenica, a rečenica sa subjektom besubjektna rečenica itd. Kao da će nešto što je netočno postati ispravno ako on to dvadeset puta ponovi.
Uočivši da može napisati što god hoće, a da se papir pritom ne buni, Peti tvrdi da je rečenica Pred kavanom je bila gužva besubjektna rečenica (111), iako je očito da ima subjekt u nominativu gužva. Bezlično mu je Marko mi je prijatelj (126), iako je subjekt točno određeno treće lice i predikat se slaže sa subjektom u licu i broju. Bezličnima proglašava i rečenice s ličnim zamjenicama Ja sam putnik, Mi smo putnici (132) – kad se Peti zainati da je rečenica bezlična, onda je ni lična zamjenice ja »od bezličnosti ne može spasiti« (129).
On uvodi i svoju definiciju cjelovitosti: cjelovito mu je ono čega »ima samo dio« (124). Tvrdi da imenice mogu biti predmetne samo u nominativu, a ne i u drugim padežima (128). To znači da u situaciji Udario ga je čekićem po glavi nitko ne bi osjetio bol jer, prema Petijevoj »teoriji«, nitko nikoga nije udario nekim predmetom zato što je čekić u instrumetalu, a ne u nominativu. Preporučljivo je ipak čekić smatrati predmetom i kad nije u nominativu, pa drugi lingvisti tako i čine.
Zamišljajući da stvara novo jezikoslovlje Peti uvodi svoje termine, koji glase: zbrojina, malina, jednost, jedinost, mnogost, jednini nominativ. O svom »jedninskom nominativu« tvrdi da se »po jednosti« »razlikuje od nominativa jednine« (78), iako su, naravno, i »po jednosti« i po svemu identični, usp. Jedan čovjek sjedi i Jedan čovjek sjedi. U Petijevom jezikoslovlju događaju se čudesa, tamo se predmet »poosobljuje« (79), tamo se nebrojivost »obrojuje« (79), tamo se vjetar »označuje kao osoba trećega lica« (79) i »kao cjelovit pojedinačan predmet koji se može brojiti u rasponu od jedan do mnogo« (79).
Nije riječ o slučajnoj zabuni autora. Jer Peti svoje odlomke s identičnim opisom vjetra ponavlja, čak na istoj stranici započinje to ponavljanje (79-80). Već sam istakla da je ponavljanje bitno svojstvo Petijeve strategije u knjizi. Knjiga bi po svoj prilici obuhvaćala deset stranica, a ne tristo kad se Peti ne bi ponavljao. Kod ponavljanja se najčešće čak ne trudi ni potražiti druge riječi za isto, nego doslovno prepisuje svoje odlomke. Ne nastoji niti da prepisivana mjesta udalji jedno od drugog, npr. na susjednim stranicama 124 i 125 ponavlja nekoliko odlomaka, isto radi i na stranicama 140 i 141, gdje odlomke dugačke dvanaest redova ponavlja izmijenivši u njima samo jednu riječ, na str. 265-266 ponavlja četiri puta zaredom isti odlomak od desetak redova izmijenivši samo nekoliko riječi, od str. 273 do 278 ponavlja šest puta jedan odlomak od četrnaest redova, pet puta drugi odlomak od osam redova i šest puta još jedan odlomak od četrnaest redova. To su samo neki primjeri doslovnog ponavljanja, a svi mogući tipovi ponavljanja primjenjivani su od početka do kraja knjige kao sredstvo ispiranja mozga i kao način kako da se dođe do dužine teksta poželjne za doktorat.
A s kakvim tekstom konkretno se čitatelj pritom suočava, to je priča za sebe. Kao ilustraciju navest ću jednu za Petijev stil karakterističnu rečenicu, koja je poput brojnih drugih besmislena i dočarava strahote čitanja te knjige:
»Osoba se određene oznake kategorije lica na razini paradigme te kategorije kao gramatički sadržaj njezinih oznaka od osobe određene oznake kategorije lica na razini rečenice razlikuje po tome što se na rečeničnoj razini osoba određene oznake kategorije lica označuje pojedinačnom imenskom riječju u nominativu u funkciji subjekta, aktualizacijom njezina sadržaja s gledišta kategorije lica, i što je toj aktualizaciji pretpostavka aktualizacija leksičkoga sadržaja predikatnoga glagola koji u određenoj oznaci kategorije lica imenskoj riječi u rečenici otvara mjesto« (73).
Razumijevanju ove rečenice ne pomažu ni rečenice ispred ni rečenice iza jer su i one jednako besmislene i napisane jednakim stilom: »I zaista, aktualizacijom se leksičkoga sadržaja predikatnoga glagola u određenoj oznaci lica s gledišta te kategorije kao osoba toga lica aktualizira i sadržaj imenske riječi u nominativu« (73), »S aktualizacijom sadržaja imenske riječi u nominativu u funkciji subjekta s gledišta kategorije lica, kao osobe određenoga lica, posredstvom se s licem nerazdvojno vezane kategorije broja predikatnoga glagola sadržaj te riječi u tom licu nužno aktualizira i s gledišta gramatičke kategorije broja« (74).
Mirko Peti nije mladi početnik u kroatistici, nego je desetljećima uposlenik Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, a poznat je i kao autor poglavlja o sintaksi u Hrvatskoj gramatici. Petijevo »učenje« izloženo u disertaciji uživa veliku podršku u kroatistici. Ne samo da su Pranjković, Silić i Katičić pozitivno ocijenili njegov doktorat, nego su Pranjković i Silić kao recenzenti omogućili objavljivanje tog rukopisa u obliku knjige. Peti je odabran da rukovodi nacionalnim projektom izrade višesveščanoga hrvatskoga rječnika u Institutu za hrvatski jezik. Osim toga, Hrvatski slavistički komitet izabrao je Petija da na svjetskom slavističkom kongresu svojom »teorijom« pokaže domete hrvatske kroatistike. Nakon Petijevog predavanja na kongresu vladala je šutnja. Svjetska lingvistička javnost ostala je bez teksta. Jer što reći nekome tko tvrdi da otac nije osoba, a da oluje jesu osoba (112), da imenica predmet nije predmetna imenica, a imenica pojam nije pojmovna imenica (128), da su rečenice sa subjektom besubjektne rečenice (136), da se studenti ne mogu brojati (211), da su lanac, šaraf, potkova pojmovne, a ne predmetne imenice (128), da su bezlične rečenice Ja sam djed, Ti si moj unuk (129).
Jasno je da je takvom nekom potrebna pomoć profesionalaca, ali ne profesionalaca lingvista, jer oni mu, nažalost, ne mogu pomoći.
Skraćena verzija prikaza objavljenog u
Književnoj republici, a njemačka verzija je
u zborniku Morphologie – Mündlichkeit – Medien.
