Tvrdeći da nikome u Hrvatskoj ne valja jezični osjećaj, Stjepan Babić piše s ciljem ne bi li se jezični osjećaj bar malo izoštrio i Hrvati i u tome području počeli vidljivo napredovati. S obzirom da si autor prisvaja monopol na izoštreni hrvatski jezični osjećaj i da je obuzet pojmom jezične čistoće, zanimljivo je pogledati kako izgleda njegov vlastiti jezik u knjizi.
Većina čitatelja će vidjevši naslov knjige Stjepana Babića Hrvatska jezikoslovna prenja zapeti na posljednjoj riječi u njemu. Što ta riječ znači? U drugim jezicima u svijetu, npr. u njemačkom, njemačkija je ona riječ koju zna i koristi što veći broj govornika tog jezika. A kod nas zadnjih dvadesetak godina jezikoslovci šire uvjerenje kako je hrvatskija ona riječ koju zna što manji broj Hrvata, a najhrvatskija je ako ju nitko ne koristi. U skladu s tim naslovio je svoju knjigu zagovornik takvog pristupa jeziku Stjepan Babić.
Riječ iz naslova prenja upotrebljavala se u srednjem vijeku, što i sam Babić kaže (7). To je za njega dovoljan razlog da je koristi u čitavoj knjizi, iako je njegova knjiga, da podsjetimo, objavljena ne u srednjem vijeku, nego u 21. stoljeću, i iako se u njoj govori o suvremenom, a ne o srednjovjekovnom jeziku. Svjestan da mnogi hrvatski govornici neće znati značenje riječi prenja, autor je u predgovoru i sam naveo da znači polemike.
U ovoj knjizi okupio je svoje polemike o jeziku objavljivane uglavnom u Hrvatskom slovu i Vjesniku. Kaže da polemiku smatra korisnom jer ona doprinosi istini, nudi mnogo korisnih znanja i spoznaja, i potrebna je kako bi se razjasnili neki problemi (9), a »šutnja zna biti štetna« (16). Iako je svjestan pozitivne funkcije polemike, ipak hvali one koji s njim ne polemiziraju (83). A kad netko s njim polemizira, kaže da taj pravi nepotrebnu polemiku i optužuje takvu osobu da se time što polemizira s Babićem ponaša kao Srbin (112). Da bi lingvisti znali kako se ubuduće trebaju ponašati, ponuđen im je u knjizi sljedeći uzor: »odnos podređenosti titulama i položajima: kad stariji i doktori govore, mlađi imaju šutjeti i učiti. Dopušta se hvaljenje, ali osporavati se ne smije jer se osporavati nema što. Titula i položaj osiguravaju pravu znanost i istinu i mlađima ne preostaje drugo nego da to prihvate« (84). Iz svega toga proizlazi da Babić želi sebi osigurati monopol na istinu, koja bi trebala biti cilj svake polemike.
Autor priznaje da je svoje radove o jeziku koristio kao paravan za političko djelovanje pišući ih tako »da političko nastojanje zaogrnemo znanstvenim plaštem« (270), i navodi: »jasno da mi je u podtekstu bilo da [...] povećam razlike prema srpskome« (94). Budući da mu lingvistika nije mogla dati argumente za njegove političke ciljeve, temeljito ju je prekrojio i u osakaćenom obliku prikazivao publici. Što je publika manje lingvistički obrazovana, to joj je lakše mogao predstaviti svoje pisanje kao stručno zasnovano. Polemike je pisao za publiku koju opisuje kao »mnoštvo hrvatskih nenaobraženih i polunaobraženih ljudi koji samo novine čitaju« (60).
Budući da politika i znanost nisu jedno te isto – politika se definira kao ’umijeće mogućega’, a znanost kao ’traženje istine’ – Babić unošenjem politike u lingvistiku uništava lingvistiku kao znanost i pretvara je u slugu politike. Jedan dio supolemičara (u njegovoj terminologiji »suparbenika«) suprotstavlja se tome, ali on potiče njihovo ušutkivanje: navodi kako je i sam u svom časopisu Jezik odbijao objaviti polemičke tekstove, npr. protiv lektoriranja (59), koje su mu slale osobe s kojima u ovoj knjizi polemizira.
Knjiga S. Babića daleko je od znanstvene utemeljenosti. Autor se ne služi znanstvenim argumentima, nego subjektivnim prigovorima: »glupost« (72), »neću to potanje komentirati, nego ću samo reći da tako piše čovjek koji od sebe i svojih čitatelja pravi budalu« (109), »našlo se pile koje uči koku kako se jaja nesu« (91), »lako ću dokazati bude li trebalo [...], ali sada nije ovdje prilika ulaziti u to« (114). Babićev omiljeni argument je da »dobar hrvatski jezični osjećaj traži da se ne upotrebljavaju nepotrebne tuđe riječi« (132), kao da postoji nekakav »dobar hrvatski jezični osjećaj« negdje izvan izvornih govornika, a samo S. Babić ima kontakt s njim. Kad je kritiziran, Babić odgovara: »eto kako govori hrvatska zloba« (24), »u sebi nosi neprestanu nepodnošljivost prema starijem naraštaju« (150), »bezvezno prigovara« (128), i to »petljavo, s mnogo zlovolje i zluradosti« (113). Usput rečeno, za akademika koji je napisao pogovor ove knjige očito tako izgleda dobra argumentacija jer u pogovoru piše da su Babićeve tvrdnje »dobro argumentirane« (312).
U neznanstvene postupke autora ubraja se i navođenje neprovjerljivih i nepouzdanih podataka. Tako npr. navodi podatak o 8.500.000 engleskih stručnih riječi pomoću kojeg, kako supolemičar kaže, »plaši sve nas zločeste koji ne pristajemo na njegove sačuvaj-me-bože zamjene za mrske engleske riječi« (245), a kad supolemičar Babića javno pozove da navede izvor tog podatka jer ga ne smatra točnim, nego »nevjerojatnim«, onda Babić kaže: taj podatak »pročitao sam prije kojih mjesec-dva dana, ali ga nisam zapisao, jer nisam mislio da će mi trebati, a kako se više ne sjećam gdje sam to pročitao, ne mogu to ni navesti« (245). Akademik koji je sastavio pogovor knjige zatvara i ovdje oba oka pišući da su sve Babićeve tvrdnje »nabijene i točnim podacima« (312).
Hrvatska jezikoslovnja prenja
O pisanju S. Babića, inače, već je uočeno da se zasniva »na emotivnoj, gotovo ’stranačkopolitičkoj’ argumentaciji«, da piše »na brzinu, gotovo ’u afektu’, bez racionalne argumentacije«, »kako skromnost, čak i ona elementarna ’uljudbena’, ne pripada krugu Babićevih osobitih vrlina«. I sam Babić svoje stanje kad je pristupao pisanju nekih članaka ovako opisuje: »iznerviran [...] izgubio sam živce i napisao ovaj članak« (71). Priznaje da piše »katkada i na brzinu« (244). Tako je nastao i Hrvatski pravopis: »za mjesec i pol dana napisali smo nas trojica, B. Finka, M. Moguš i ja, Hrvatski pravopis« (268).
U knjizi čitatelj saznaje i kako nastaju autorovi sudovi o kvaliteti drugih knjiga: dovoljno je da je ta knjiga razlikovni priručnik, pa da već na temelju »površnoga prelistavanja« (169) Babić napiše pohvalu o njoj. Saznajemo da slično funkcioniraju i njegovi prijatelji jezikoslovci, koji su se također izjasnili pozitivno o dotičnom (Krmpotićevom) priručniku, a Babić ih poslije brani govoreći o njihovim pohvalnim riječima »prva su ih dvojica rekla prije nego su pročitali priručnik [...] i ja sam u početku, dok priručnik nisam temeljitije pogledao, mislio da je priručnik dobar, čak sam za nj i napisao: ’[...] dobar i koristan priručnik’« (182).
Premda Babić priznaje da riječi stranog porijekla imaju znatnih prednosti pred domaćim novotvorenicama (239-240) i da »nema znanstvenoga teksta, pa ni moga, bez tuđica« (109), ipak kaže kako tvrditi da su riječi stranog porijekla u upotrebi opravdane »može samo onaj koji nema pravi hrvatski osjećaj, ni jezični ni nacionalni« (241). Prijeti smrću čitave nacije ako se ne da prednost njegovim riječima: »Zahtjev da prednost imaju hrvatske riječi nije moda, to je pitanje života i smrti hrvatskoga jezika i s njime hrvatskoga naroda ma kako se ta misao nekomu činila fobična pa čak i lakrdična« (237). Ovom tvrdnjom da neka nacija može postojati samo ako govori jezik drugačiji od svih ostalih nacija poriče egzistenciju brojnih nacija u svijetu (austrijske, američke, brazilske, švicarske itd.).
Budući da se autor poziva na postojanje navodne »hrvatske težnje« za navodnom »jezičnom čistoćom« (109, 242), čudno je zašto se on mora toliko truditi kako bi uvjerio Hrvate da je prihvate. Tako npr. kad se trudi Hrvate uvjeriti da sport zamijene športom, primjećuje i sam: »gotovo je nevjerojatno koliko se troši energije na promjenu samo jedne jedine riječi ili njezina lika« (229). Forsira šport umjesto uobičajenog sporta zato što je »jedan od ’argumenata’ protiv športa bio i taj da je to ustaška riječ. Prema tome za mene nema nikakve sumnje da danas u hrvatskome književnome jeziku samo šport može biti standardna riječ« (232). Svjestan je da taj razlog nema veze sa znanošću: »znam da sam time malkice zaplovio u političke vode« (232).
Tvrdeći da nikome u Hrvatskoj ne valja jezični osjećaj, Babić piše s ciljem »ne bi li se jezični osjećaj bar malo izoštrio i Hrvati i u tome području počeli vidljivo napredovati« (193). S obzirom da si autor prisvaja monopol na »izoštreni hrvatski jezični osjećaj« i da je obuzet pojmom »jezične čistoće«, zanimljivo je pogledati kako izgleda njegov vlastiti jezik u knjizi. Tim više što se radi o jeziku akademika i dugogodišnjeg urednika jedinog hrvatskog časopisa za jezičnu kulturu. Taj jedinstveni nosilac »izoštrenoga hrvatskoga jezičnoga osjećaja« piše u svojoj knjizi da su njegovi supolemičari »busijaši« (8), »sološpileri« (15), »floskulaši« (37), »petljaju« (90), »bulje« (8), »pljuju« po njemu (10), »kokodaču« (56), »telale« (56), »papigiraju« (58), »razbubnjavaju po novinama« (146), »prave se ludi« (108), pišu »velike paškvile« (16), »pisotine« (19), »papazjanije« (300), »koještarije« (87), »i to još u tračlerskome obliku« (52), optužuju za »jugoslavenski grijeh prilijepivši mi usput još desetak drugih« (17), »namljeli su mnoštvo gluposti« (62), »i kojekakvih razglabanja« (147), u njihovim tekstovima je »nadrobljeno« svašta (45), a on »razglobljuje« njihovo pisanje (10) i pritom čitatelje »gnjavi tuđim problemima« (64). U rječničko blago autora ubrajaju se i izrazi »švanjiti knjigu« (24), »podrepaši« (48), »prišipetlje« (234), »stupidarij« (234). A ima obraza tvrditi da je sve što je u polemikama napisao »na korist hrvatskomu jeziku i njegovoj kulturi« (10).
Zahtijeva da se iz jezične upotrebe izbace izrazi s posvojnim genitivom, kakvi su npr. boja očiju, kraj razgovora, i da se umjesto njih koristi posvojni pridjev, premda takva zamjena nije uvijek ni moguća, npr. očna boja, razgovorov kraj. Kako bi omrznuo genitive, tvrdi da su oni »zaostale srpske mine« (199). No u kasnijem tekstu kaže da on to nikad ne bi rekao »jer dobro znam da su komunisti taj genitiv jednako nametali i nametnuli Srbima i srpskomu književnomu jeziku« (210). Komunizam optužuje za genitiv desetak puta u knjizi, ali na kraju navodi primjere s posvojnim genitivom iz 18. i 19. stoljeća i priznaje kako »da i nije bilo komunista, imali bismo problema s genitivom i pridjevom posvojnim jer ta kozanja odavno traju« (224). Genitiv posvojni ima mnogo dužu tradiciju nego što se iz pisanja S. Babića može i naslutiti: u tekstovima nastalim do 13. stoljeća, u vrijeme dok još nisu postojale čak ni neke posvojne zamjenice koristio se umjesto njih isključivo posvojni genitiv. A i kad se pogledaju tekstovi stare Hrvatskoglagoljske legende o svetom Pavlu Pustinjaku sačuvane u prijepisima iz 15. i 16. stoljeća, vidi se da je i u to davno doba sve vrvjelo od posvojnih genitiva.
Usprkos tome što autor čak i sam nekoliko puta priznaje da ima oskudno obrazovanje o posvojnom genitivu i što nije uvijek u stanju posvojni genitiv čak ni razlikovati od drugih tipova genitiva, sve to ga ne smeta da napiše kako ustanova koja javno upotrijebi »krivi« posvojni genitiv prestaje biti »kulturna ustanova« (224). Također ga ne smeta da napiše kako od Ministarsta za kulturu zahtijeva prestanak dodjeljivanja potpore ustanovama kad upotrijebe »krivi« posvojni genitiv te da mu je ministar obećao da će ubuduće upotreba posvojnog genitiva biti kriterij za prestanak financiranja (224-225).
Babić nastoji uvesti pravilo da je ispravno govoriti ne onako kako govori većina govornika, nego kako on kaže da treba govoriti. Tako npr. pokušavajući neki uobičajeni izraz zamijeniti neuobičajenim, kaže da je dovoljno što se taj neuobičajeni »najmanje tri puta« ostvario (sva tri puta u njegovom časopisu Jezik) da bi zaključio kako mu treba dati »prednost u upotrebi« (198). Kad novine odluče ipak objaviti neku od reakcija suprotstavljanja, Babić pisca takve reakcije proglašava »drskim« i zamjera mu »nakaradno shvaćanje« (202), ali istovremeno priznaje kako je i sam svjestan da je to »sasvim normalno izrazno sredstvo hrvatskoga književnoga jezika« (194).
Prigovara dvadeset puta svim hrvatskim govornicima »ne samo laicima nego i jezikoslovcima« (200) da im ne valja jezični osjećaj. Budući da govornici prema svom jezičnom osjećaju koriste jezik drukčije nego što bi to S. Babić želio, on im svojim pisanjem nastoji uništiti postojeći jezični osjećaj kako bi jednog dana mogao nastati novi koji bi bio više po njegovom ukusu (204). No, ako jezični osjećaj tolikog mnoštva izvornih govornika kaže jedno, zar se onda pojedinac koji taj jezični osjećaj proglašava nevaljalim ne bi ipak trebao zapitati da li možda s njegovim jezičnim osjećajem nešto nije u redu?
Nakon što je sam napravio problem time što sprečava određenu jezičnu upotrebu pa ljudi u nekim konkretnim slučajevima ne znaju kako se izraziti i odgovor traže od njega, onda im kaže »ne treba za sve jezične probleme zvati mene u pomoć jer ja ne mogu sve riješiti i kad bih znao kako« (195). Glavno da je prvo proglasio upotrebu nevaljalom, a kad uslijed toga nastanu problemi, onda o ljudima kaže »neka se oni malo pomuče«, »a ne da sve očekuju od jezikoslovaca« (195). U takvoj situaciji se poziva na tvrdnju: »jadan bi jezik bio kojemu bi sve probleme rješavao samo jedan čovjek« (195). Budući da autor inače uvijek piše s pozicije čovjeka koji sam vidi i rješava probleme čitavog jezika, iznenađuje što je svjestan da time jezik čini jadnim.
U ovoj knjizi još upada u oči da je autor u velikoj mjeri obuzet poviješću i svojim mjestom u njoj. Kaže da misli »na povijesnu sliku koju iza sebe« ostavlja (10), ističe »moram govoriti i radi povijesti« (295) jer »objavljeno ostaje za objektivnu povijest zauvijek« (10). Cilj knjige je uljepšano prikazivanje samoga sebe po cijenu prešućivanja, iznošenja neistina i poluistina. Svoje polemike autor je pisao neprimjerenim stilom, s mnogo emocionalno jakih riječi umjesto argumentacije. U knjizi je konzervativni puristički pristup doveden do krajnosti i spojen s pozicijom političke moći, s koje autor prijeti sankcijama (224-225) i političkim diskvalifikacijama (241).
Povijest, do čijeg je mišljenja S. Babiću jako stalo, mogla bi se naći pred traženjem odgovora na pitanje budućih generacija kako je bilo moguće da autor s takvim shvaćanjima i takvim stilom pisanja desetljećima određuje pristup jeziku, oblikuje javno mišljenje i nameće jezičnu cenzuru. Tko god bude tražio odgovor na to pitanje, neće ga moći naći u znanosti.
tacno
Većina čitatelja će vidjevši naslov knjige Stjepana Babića Hrvatska jezikoslovna prenja zapeti na posljednjoj riječi u njemu. Što ta riječ znači? U drugim jezicima u svijetu, npr. u njemačkom, njemačkija je ona riječ koju zna i koristi što veći broj govornika tog jezika. A kod nas zadnjih dvadesetak godina jezikoslovci šire uvjerenje kako je hrvatskija ona riječ koju zna što manji broj Hrvata, a najhrvatskija je ako ju nitko ne koristi. U skladu s tim naslovio je svoju knjigu zagovornik takvog pristupa jeziku Stjepan Babić.
Riječ iz naslova prenja upotrebljavala se u srednjem vijeku, što i sam Babić kaže (7). To je za njega dovoljan razlog da je koristi u čitavoj knjizi, iako je njegova knjiga, da podsjetimo, objavljena ne u srednjem vijeku, nego u 21. stoljeću, i iako se u njoj govori o suvremenom, a ne o srednjovjekovnom jeziku. Svjestan da mnogi hrvatski govornici neće znati značenje riječi prenja, autor je u predgovoru i sam naveo da znači polemike.
U ovoj knjizi okupio je svoje polemike o jeziku objavljivane uglavnom u Hrvatskom slovu i Vjesniku. Kaže da polemiku smatra korisnom jer ona doprinosi istini, nudi mnogo korisnih znanja i spoznaja, i potrebna je kako bi se razjasnili neki problemi (9), a »šutnja zna biti štetna« (16). Iako je svjestan pozitivne funkcije polemike, ipak hvali one koji s njim ne polemiziraju (83). A kad netko s njim polemizira, kaže da taj pravi nepotrebnu polemiku i optužuje takvu osobu da se time što polemizira s Babićem ponaša kao Srbin (112). Da bi lingvisti znali kako se ubuduće trebaju ponašati, ponuđen im je u knjizi sljedeći uzor: »odnos podređenosti titulama i položajima: kad stariji i doktori govore, mlađi imaju šutjeti i učiti. Dopušta se hvaljenje, ali osporavati se ne smije jer se osporavati nema što. Titula i položaj osiguravaju pravu znanost i istinu i mlađima ne preostaje drugo nego da to prihvate« (84). Iz svega toga proizlazi da Babić želi sebi osigurati monopol na istinu, koja bi trebala biti cilj svake polemike.
Autor priznaje da je svoje radove o jeziku koristio kao paravan za političko djelovanje pišući ih tako »da političko nastojanje zaogrnemo znanstvenim plaštem« (270), i navodi: »jasno da mi je u podtekstu bilo da [...] povećam razlike prema srpskome« (94). Budući da mu lingvistika nije mogla dati argumente za njegove političke ciljeve, temeljito ju je prekrojio i u osakaćenom obliku prikazivao publici. Što je publika manje lingvistički obrazovana, to joj je lakše mogao predstaviti svoje pisanje kao stručno zasnovano. Polemike je pisao za publiku koju opisuje kao »mnoštvo hrvatskih nenaobraženih i polunaobraženih ljudi koji samo novine čitaju« (60).
Budući da politika i znanost nisu jedno te isto – politika se definira kao ’umijeće mogućega’, a znanost kao ’traženje istine’ – Babić unošenjem politike u lingvistiku uništava lingvistiku kao znanost i pretvara je u slugu politike. Jedan dio supolemičara (u njegovoj terminologiji »suparbenika«) suprotstavlja se tome, ali on potiče njihovo ušutkivanje: navodi kako je i sam u svom časopisu Jezik odbijao objaviti polemičke tekstove, npr. protiv lektoriranja (59), koje su mu slale osobe s kojima u ovoj knjizi polemizira.
Knjiga S. Babića daleko je od znanstvene utemeljenosti. Autor se ne služi znanstvenim argumentima, nego subjektivnim prigovorima: »glupost« (72), »neću to potanje komentirati, nego ću samo reći da tako piše čovjek koji od sebe i svojih čitatelja pravi budalu« (109), »našlo se pile koje uči koku kako se jaja nesu« (91), »lako ću dokazati bude li trebalo [...], ali sada nije ovdje prilika ulaziti u to« (114). Babićev omiljeni argument je da »dobar hrvatski jezični osjećaj traži da se ne upotrebljavaju nepotrebne tuđe riječi« (132), kao da postoji nekakav »dobar hrvatski jezični osjećaj« negdje izvan izvornih govornika, a samo S. Babić ima kontakt s njim. Kad je kritiziran, Babić odgovara: »eto kako govori hrvatska zloba« (24), »u sebi nosi neprestanu nepodnošljivost prema starijem naraštaju« (150), »bezvezno prigovara« (128), i to »petljavo, s mnogo zlovolje i zluradosti« (113). Usput rečeno, za akademika koji je napisao pogovor ove knjige očito tako izgleda dobra argumentacija jer u pogovoru piše da su Babićeve tvrdnje »dobro argumentirane« (312).
U neznanstvene postupke autora ubraja se i navođenje neprovjerljivih i nepouzdanih podataka. Tako npr. navodi podatak o 8.500.000 engleskih stručnih riječi pomoću kojeg, kako supolemičar kaže, »plaši sve nas zločeste koji ne pristajemo na njegove sačuvaj-me-bože zamjene za mrske engleske riječi« (245), a kad supolemičar Babića javno pozove da navede izvor tog podatka jer ga ne smatra točnim, nego »nevjerojatnim«, onda Babić kaže: taj podatak »pročitao sam prije kojih mjesec-dva dana, ali ga nisam zapisao, jer nisam mislio da će mi trebati, a kako se više ne sjećam gdje sam to pročitao, ne mogu to ni navesti« (245). Akademik koji je sastavio pogovor knjige zatvara i ovdje oba oka pišući da su sve Babićeve tvrdnje »nabijene i točnim podacima« (312).
Hrvatska jezikoslovnja prenja
O pisanju S. Babića, inače, već je uočeno da se zasniva »na emotivnoj, gotovo ’stranačkopolitičkoj’ argumentaciji«, da piše »na brzinu, gotovo ’u afektu’, bez racionalne argumentacije«, »kako skromnost, čak i ona elementarna ’uljudbena’, ne pripada krugu Babićevih osobitih vrlina«. I sam Babić svoje stanje kad je pristupao pisanju nekih članaka ovako opisuje: »iznerviran [...] izgubio sam živce i napisao ovaj članak« (71). Priznaje da piše »katkada i na brzinu« (244). Tako je nastao i Hrvatski pravopis: »za mjesec i pol dana napisali smo nas trojica, B. Finka, M. Moguš i ja, Hrvatski pravopis« (268).
U knjizi čitatelj saznaje i kako nastaju autorovi sudovi o kvaliteti drugih knjiga: dovoljno je da je ta knjiga razlikovni priručnik, pa da već na temelju »površnoga prelistavanja« (169) Babić napiše pohvalu o njoj. Saznajemo da slično funkcioniraju i njegovi prijatelji jezikoslovci, koji su se također izjasnili pozitivno o dotičnom (Krmpotićevom) priručniku, a Babić ih poslije brani govoreći o njihovim pohvalnim riječima »prva su ih dvojica rekla prije nego su pročitali priručnik [...] i ja sam u početku, dok priručnik nisam temeljitije pogledao, mislio da je priručnik dobar, čak sam za nj i napisao: ’[...] dobar i koristan priručnik’« (182).
Premda Babić priznaje da riječi stranog porijekla imaju znatnih prednosti pred domaćim novotvorenicama (239-240) i da »nema znanstvenoga teksta, pa ni moga, bez tuđica« (109), ipak kaže kako tvrditi da su riječi stranog porijekla u upotrebi opravdane »može samo onaj koji nema pravi hrvatski osjećaj, ni jezični ni nacionalni« (241). Prijeti smrću čitave nacije ako se ne da prednost njegovim riječima: »Zahtjev da prednost imaju hrvatske riječi nije moda, to je pitanje života i smrti hrvatskoga jezika i s njime hrvatskoga naroda ma kako se ta misao nekomu činila fobična pa čak i lakrdična« (237). Ovom tvrdnjom da neka nacija može postojati samo ako govori jezik drugačiji od svih ostalih nacija poriče egzistenciju brojnih nacija u svijetu (austrijske, američke, brazilske, švicarske itd.).
Budući da se autor poziva na postojanje navodne »hrvatske težnje« za navodnom »jezičnom čistoćom« (109, 242), čudno je zašto se on mora toliko truditi kako bi uvjerio Hrvate da je prihvate. Tako npr. kad se trudi Hrvate uvjeriti da sport zamijene športom, primjećuje i sam: »gotovo je nevjerojatno koliko se troši energije na promjenu samo jedne jedine riječi ili njezina lika« (229). Forsira šport umjesto uobičajenog sporta zato što je »jedan od ’argumenata’ protiv športa bio i taj da je to ustaška riječ. Prema tome za mene nema nikakve sumnje da danas u hrvatskome književnome jeziku samo šport može biti standardna riječ« (232). Svjestan je da taj razlog nema veze sa znanošću: »znam da sam time malkice zaplovio u političke vode« (232).
Tvrdeći da nikome u Hrvatskoj ne valja jezični osjećaj, Babić piše s ciljem »ne bi li se jezični osjećaj bar malo izoštrio i Hrvati i u tome području počeli vidljivo napredovati« (193). S obzirom da si autor prisvaja monopol na »izoštreni hrvatski jezični osjećaj« i da je obuzet pojmom »jezične čistoće«, zanimljivo je pogledati kako izgleda njegov vlastiti jezik u knjizi. Tim više što se radi o jeziku akademika i dugogodišnjeg urednika jedinog hrvatskog časopisa za jezičnu kulturu. Taj jedinstveni nosilac »izoštrenoga hrvatskoga jezičnoga osjećaja« piše u svojoj knjizi da su njegovi supolemičari »busijaši« (8), »sološpileri« (15), »floskulaši« (37), »petljaju« (90), »bulje« (8), »pljuju« po njemu (10), »kokodaču« (56), »telale« (56), »papigiraju« (58), »razbubnjavaju po novinama« (146), »prave se ludi« (108), pišu »velike paškvile« (16), »pisotine« (19), »papazjanije« (300), »koještarije« (87), »i to još u tračlerskome obliku« (52), optužuju za »jugoslavenski grijeh prilijepivši mi usput još desetak drugih« (17), »namljeli su mnoštvo gluposti« (62), »i kojekakvih razglabanja« (147), u njihovim tekstovima je »nadrobljeno« svašta (45), a on »razglobljuje« njihovo pisanje (10) i pritom čitatelje »gnjavi tuđim problemima« (64). U rječničko blago autora ubrajaju se i izrazi »švanjiti knjigu« (24), »podrepaši« (48), »prišipetlje« (234), »stupidarij« (234). A ima obraza tvrditi da je sve što je u polemikama napisao »na korist hrvatskomu jeziku i njegovoj kulturi« (10).
Zahtijeva da se iz jezične upotrebe izbace izrazi s posvojnim genitivom, kakvi su npr. boja očiju, kraj razgovora, i da se umjesto njih koristi posvojni pridjev, premda takva zamjena nije uvijek ni moguća, npr. očna boja, razgovorov kraj. Kako bi omrznuo genitive, tvrdi da su oni »zaostale srpske mine« (199). No u kasnijem tekstu kaže da on to nikad ne bi rekao »jer dobro znam da su komunisti taj genitiv jednako nametali i nametnuli Srbima i srpskomu književnomu jeziku« (210). Komunizam optužuje za genitiv desetak puta u knjizi, ali na kraju navodi primjere s posvojnim genitivom iz 18. i 19. stoljeća i priznaje kako »da i nije bilo komunista, imali bismo problema s genitivom i pridjevom posvojnim jer ta kozanja odavno traju« (224). Genitiv posvojni ima mnogo dužu tradiciju nego što se iz pisanja S. Babića može i naslutiti: u tekstovima nastalim do 13. stoljeća, u vrijeme dok još nisu postojale čak ni neke posvojne zamjenice koristio se umjesto njih isključivo posvojni genitiv. A i kad se pogledaju tekstovi stare Hrvatskoglagoljske legende o svetom Pavlu Pustinjaku sačuvane u prijepisima iz 15. i 16. stoljeća, vidi se da je i u to davno doba sve vrvjelo od posvojnih genitiva.
Usprkos tome što autor čak i sam nekoliko puta priznaje da ima oskudno obrazovanje o posvojnom genitivu i što nije uvijek u stanju posvojni genitiv čak ni razlikovati od drugih tipova genitiva, sve to ga ne smeta da napiše kako ustanova koja javno upotrijebi »krivi« posvojni genitiv prestaje biti »kulturna ustanova« (224). Također ga ne smeta da napiše kako od Ministarsta za kulturu zahtijeva prestanak dodjeljivanja potpore ustanovama kad upotrijebe »krivi« posvojni genitiv te da mu je ministar obećao da će ubuduće upotreba posvojnog genitiva biti kriterij za prestanak financiranja (224-225).
Babić nastoji uvesti pravilo da je ispravno govoriti ne onako kako govori većina govornika, nego kako on kaže da treba govoriti. Tako npr. pokušavajući neki uobičajeni izraz zamijeniti neuobičajenim, kaže da je dovoljno što se taj neuobičajeni »najmanje tri puta« ostvario (sva tri puta u njegovom časopisu Jezik) da bi zaključio kako mu treba dati »prednost u upotrebi« (198). Kad novine odluče ipak objaviti neku od reakcija suprotstavljanja, Babić pisca takve reakcije proglašava »drskim« i zamjera mu »nakaradno shvaćanje« (202), ali istovremeno priznaje kako je i sam svjestan da je to »sasvim normalno izrazno sredstvo hrvatskoga književnoga jezika« (194).
Prigovara dvadeset puta svim hrvatskim govornicima »ne samo laicima nego i jezikoslovcima« (200) da im ne valja jezični osjećaj. Budući da govornici prema svom jezičnom osjećaju koriste jezik drukčije nego što bi to S. Babić želio, on im svojim pisanjem nastoji uništiti postojeći jezični osjećaj kako bi jednog dana mogao nastati novi koji bi bio više po njegovom ukusu (204). No, ako jezični osjećaj tolikog mnoštva izvornih govornika kaže jedno, zar se onda pojedinac koji taj jezični osjećaj proglašava nevaljalim ne bi ipak trebao zapitati da li možda s njegovim jezičnim osjećajem nešto nije u redu?
Nakon što je sam napravio problem time što sprečava određenu jezičnu upotrebu pa ljudi u nekim konkretnim slučajevima ne znaju kako se izraziti i odgovor traže od njega, onda im kaže »ne treba za sve jezične probleme zvati mene u pomoć jer ja ne mogu sve riješiti i kad bih znao kako« (195). Glavno da je prvo proglasio upotrebu nevaljalom, a kad uslijed toga nastanu problemi, onda o ljudima kaže »neka se oni malo pomuče«, »a ne da sve očekuju od jezikoslovaca« (195). U takvoj situaciji se poziva na tvrdnju: »jadan bi jezik bio kojemu bi sve probleme rješavao samo jedan čovjek« (195). Budući da autor inače uvijek piše s pozicije čovjeka koji sam vidi i rješava probleme čitavog jezika, iznenađuje što je svjestan da time jezik čini jadnim.
U ovoj knjizi još upada u oči da je autor u velikoj mjeri obuzet poviješću i svojim mjestom u njoj. Kaže da misli »na povijesnu sliku koju iza sebe« ostavlja (10), ističe »moram govoriti i radi povijesti« (295) jer »objavljeno ostaje za objektivnu povijest zauvijek« (10). Cilj knjige je uljepšano prikazivanje samoga sebe po cijenu prešućivanja, iznošenja neistina i poluistina. Svoje polemike autor je pisao neprimjerenim stilom, s mnogo emocionalno jakih riječi umjesto argumentacije. U knjizi je konzervativni puristički pristup doveden do krajnosti i spojen s pozicijom političke moći, s koje autor prijeti sankcijama (224-225) i političkim diskvalifikacijama (241).
Povijest, do čijeg je mišljenja S. Babiću jako stalo, mogla bi se naći pred traženjem odgovora na pitanje budućih generacija kako je bilo moguće da autor s takvim shvaćanjima i takvim stilom pisanja desetljećima određuje pristup jeziku, oblikuje javno mišljenje i nameće jezičnu cenzuru. Tko god bude tražio odgovor na to pitanje, neće ga moći naći u znanosti.
tacno
