Današnje vrijeme ratova, kriza, poskupljenja, standarda, neizvjesnosti - upravo je spoznaja da čovjek svjestan sebe, obitelji i sutašnjeg opstanka nailazi na prepreke koje ni s dobrom voljom ne uspijeva prebroditi, pa sumorna perspektiva opstanka unatoč svemu je znana u psihologiji kao pojam „katastrofiranja“ koje u zadnje vrijeme ima oblik neke sveukupne pandemije (u Brodu konkretno borba za čisti zrak je pandemični oblik svijesti osviještenih pojedinca).
Mnoge okonosti nam donose nove prijetnje i ugroze što sve ide u smjeru emotivne iscrpljensti pojedinaca. Krečući se medju ljudima uočavamo ono što ne možemo izbjeći: spiralu zastrašujućih misli, a ona je samo odgovor na podražaje koji mijenjaju naše pjedinačne, pozitivne stavove uništene stanjem u društvu.
Katastrofiranje kao pojam gledanja na surovu stvarnost nije osobina ličnosti i to je utješno, a niti mora biti okidač tjeskobi i depresiji kao što zna ponekad. Katastrofiranje je samo običan način razmišljanja koji se temelji na negativnim ishodima i okolnostima života onih koji tako razmišljaju.
Nažalost, zbog stalne izloženosti negativnim situacijama na globalnoj, ali i užoj sredini naših života, sve veći je broj osoba ovakvog razmišljanja. Kod određenog postotka „misli bez boljitka„ mogu izazvati disfunkcionano ponašanje i nemogućnost ugodnog svakodnevnog komuniciranja i dovesti do vrlo agresivnih stavova i njihovog javnog prezentranja (opet onečešćeni zrak u Brodu, kao primjer ustajnosti u istini grada).
U stručnoj literaturi, katastrofiranje se može tumačiti kao obrazac ponašanja zasljepljujuće negativnih misli s razlogom nagomilanih u pojedincima kao rezultat mnogostrukih nanesenih nepravdi tijekom života, a i uzaludnih borbi njihova rješavanja.
Za razliku od depresije koja je dugotrajni poremećaj raspoloženja ili tjeskobe koja je emocionalno uvjetovana, ovaj oblik katastrofičnog razmišljanja tjera pojedince u očaj – ne u bolest, nego baš u očaj, jer su apsolutno svijesni što ne vrijedi ni globalno ni lokalno, s time, da ni jedno od ovo dvoje razumski ne mogu popraviti.
Živimo li u vječnom strahu vlastitih saznanja i nemoći da nađemo rješenja, sve više nam je užena pažnja i slabije sagledavamo objektivnost realiteta. Nije utješno, ali sa strane nauke je provjereno točno da se možemo riješiti katastrofičnosti vlastitog razmišljanja ukoliko razvijemo svijest o vlastitoj vrijednsti i mogućnosti prilagodbe situaciji u kojoj se nađemo.
I na kraju, snaga pojedinca ovisi o snazi zajednice, a to znači, da svatko od nas mora crpiti podršku iz svoje socijalne okoline.
Ako to izostane, onda katastrofičnost osjećaja ostaje stalna boljka pojedinaca i neravnopravna borba s vjetrenjačama bez pobjednika.
Izvor: Dr Thomas Denson (Sveučilište Michigen, SAD)
Napisao: Kameni spavač
