Andrej Plenković se zbilja „proslavio„ postavljanjem spomen-ploče Zakonu o hrvatskom jeziku, i zamalo pa stao uz bok svojim slavnim prethodnicima koji su jednako pompozno, svečano i samouvjereno otvarali bankomate i liftove. Zapravo, kad malo bolje razmislimo, spomen-pločom jednom zakonu, k tome besmislenom, neprimjenjivom i nekorisnom, čak ih je i nadmašio. Na bankomatu možete podići novac, liftom se vozite na više katove štedeći i noge i srce, a spomen-obilježje jednom neproduktivnom zakonu, postavljeno u dvorištu Matice hrvatske, ostaje tek kao svjedočanstvo dosad nezabilježenog domoljubnog, političkog kiča. A na tom bi kiču, da cijela stvar bude perverznija, šef Matice hrvatske Miro Gavran, od koga je i potekla ova ingeniozna ideja, mogao izgraditi svoju novu karijeru. Političku, dakako. Jer, nakon ovog velebnog djela Gavranu nitko u domoljubnom patosu ne može parirati ni u HDZ-u ni izvan njega, pa kako sam reče, zasiti li se Matice i pisanja, o putu na Pantovčak bi mogao razmisliti, kad mu je već širom otvoren…
Spomen-ploča friškom Zakonu o hrvatskom jeziku, koji gotovo šest desetljeća poslije glumi Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. godine, u cijelosti pripada intelektualnom umu hrvatskog književnika i dramatičara, najizvođenijeg domaćeg pisca Mire Gavrana, i zaokružuje na svoj način njegovu nominaciju kao HDZ-ovog kandidata za predsjednika Republike. Od prijedloga do izvedbe, sve je djelo Matice i njezina prvog čovjeka koji naposljetku sam sebi spomenik postavi!
Taj je događaj izazvao nesuzdržano divljenje premijera Plenkovića koji je na svečanost (raz)otkrivanja ovog, po svemu posebnog spomen-obilježja, stigao sa svojim najbližim suradnicima kako bi zajedno s Maticom slavio veličanstveni čin donošenja Zakona o hrvatskom jeziku kao krune očuvanja hrvatskog nacionalnog identiteta i samosvojnosti. Uz njega je stajala njegova odana “ađutantica” Nina Obuljen Koržinek, za skalu oduševljenija i od samog AP-a, jer to ipak spada u njen izravni resor, pa joj valjda pripadaju i neke zasluge. Stajao je uz njih i ministar znanosti i obrazovanaj Radovan Fuchs, koji će, po slovu Zakona imati velik posao educirati vojsku državnih službenika i namještenika o čarima hrvatskog jezika…
„Matica hrvatska izradila je nacrt i predložila Vladi Republike Hrvatske da se donese Zakon o hrvatskom jeziku koji je 26. siječnja izglasao Hrvatski sabor”, uklesano je „zlatnim” slovima na tamnom mramoru kojeg je imao čast otkriti 90-godišnji akademik Mirjan Damaška.
“Postavljanjem ove spomen-ploče želimo zahvaliti generacijama domoljuba, jezikoslovaca, književnika i intelektualaca kojima je hrvatski jezik bio na srcu, a ideja o hrvatskoj jezičnoj samosvijesti – sastavnicom osmišljavanja kulturnog i nacionalnog identiteta”, izrecitirao je uzvišeno Gavran.
Premijer Plenković najjasnije je definirao smisao i povod ovog čina.
“Matica hrvatska i intelektualci okupljeni u okviru nje”, otkriva AP, “će “uvijek znati da su bili ti koji su pokrenuli ovu veliku inicijativu i bez ikakvih dilema – donošenje jednog od najvažnijih zakona u proteklom sazivu Sabora”.
No, u tom povijesnom prenemaganju ( pa, tko još postavlja spomen-ploče zakonima ??? ), kojemu je glavni pokrovitelj AP, postoji nekoliko problema. Od koga je to danas hrvatski jezik ugrožen da ga treba i posebnim zakonom štititi? Drugo, kakav je to zakon za čije kršenje nisu predviđene nikakve sankcije? Treće, kako će se nadzirati njegova provedba i što će se dogoditi kada se utvrdi da se zakon ne poštuje? Četvrto, hoće li kršitelji zakona biti vraćeni u školske klupe ( koje su neki uglavnom izbjegavali ) i dok ne nauče hrvatski književni jezik nema im povratka na posao? Ili je početak i kraj ove priče bez smisla i pravog sadržaja, tek (auto)promocija Mire Gavrana i Matice hrvatske?
Sabor je Zakon izglasao potkraj siječnja ove godine ( uz 95 glasova „za”, 10 suzdržanih i 17 „protiv” ) a njime se regulira službena upotreba hrvatskog jezika, definira obveza osnivanja Vijeća za hrvatski jezik s funkcijom savjetovanja i koordiniranja u velevažnom državom poslu zaštite, njegovanja i razvoja hrvatskog jezika te izrada Nacionalnog plana hrvatske jezične politike kojoj će temeljna zadaća biti očuvanje društvene uloge i pravnog statusa hrvatskog jezika. Kako će Vijeće, a kako Nacionalni plan utjecati na „ hrvatsku jezičnu čistoću” i u kojim situacijama će intervenirati, to je sad manje ili više pitanje “državotvorne dosljednosti” dežurnih domoljuba koji su se, izgleda, svjesno i odgovorno, koncentrirali u Matici.
U suštini, Zakon neće intervenirati u književnost, još manje ima pravo zadirati u privatni govor, pa se sve svodi na njegovu službenu upotrebu u državnim tijelima i institucijama, odnosno pismenima ( dokumentima, rješenjima, odlukama… ). Na državne službenike i namještenike u institucijama vlasti?
S obzirom na razinu pismenosti dobrog dijela zaposlenih u tijelima vlasti, Vijeće za hrvatski jezik će imati pune ruke posla. Jezični higijeničari naposljetku će morati odustati od ovog sizifovskog posla ili će brojne institucije sustava biti bačene na koljena zbog kadrovskog deficita. Naime, velik broj zaposlenika morat će ponovo u školu. Da bi naučili hrvatski jezik. Da bi im se zakonom utjerao. Da bi naučili štititi ga od takvih kakvi su i sami. Neobrazovani, polupismeni, nerijetko s „diplomama na prečac”. U tome je paradoks ovog zakona koji bi htio imati snagu famozne Deklaracije o hrvatskom jeziku, a nema ni pravog motiva ni stvarne ugroze, osim od onih koji se najglasnije u njega kunu.
Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika također je donesena uz ključnu asistenciju Matice, a pokrenuli su je hrvatski jezikoslovci nezadovoljni Novosadskim dogovorom po kojem se hrvatski jezik nazvao hrvatskosrpskim.
U samom tekstu Deklaracije se navodi da su , polazeći od temeljnih načela socijalizma o pravu svakog čovjeka da živi slobodan od svake podjarmljenosti i pravu svakog naroda na potpuni suverenitet i neograničenu ravnopravnost s drugim nacionalnim zajednicama, Slovenci, Hrvati, Srbi, Crnogorci I Makedonci formirali federativni savez šest socijalističkih republika, upravo kao jamstvo te uzajamne ravnopravnosti, međusobnog bratstva i socijalističke suradnje.
–Novosadski dogovor opravdano je deklarirao zajedničku lingvističku osnovu srpskog i hrvatskog književnog jezika ne poričući historijsku, kulturno-historijsku, nacionalnu i političku istinu o pravu svakoga naroda na vlastiti jezični medij nacionalnog i kulturnog života. Te su tekovine formulirali i ustavni tekstovi, i Program Saveza komunista, političkog predvodnika naših naroda u revolucionarnoj borbi.
Ali usprkos jasnoći osnovnih načela, stanovite nepreciznosti u formulacijama omogućavale su da ta načela budu u praksi zaobilažena, iskrivljavana i kršena unutar širih pojava skretanja u realnosti našega društvenog i ekonomskog života. Poznato je u kojim su okolnostima u našoj zemlji oživjele tendencije etatizma, unitarizma, hegemonizma. U vezi s njima pojavila se i koncepcija o potrebi jedinstvenog „državnog jezika”, pri čemu je ta uloga u praksi bila namijenjena srpskom književnom jeziku zbog dominantnog utjecaja administrativnog središta naše državne zajednice. Usprkos VIII kongresu, IV i V plenumu CK SKJ, koji su u našim danima posebno naglasili važnost socijalističkih načela o ravnopravnosti naših naroda pa, prema tome, i njihovih jezika, putem upravnog aparata i sredstava javne i masovne komunikacije (saveznih glasila, Tanjuga, JRTV u zajedničkim emisijama, PTT, željeznicama, tzv. materijala ekonomske i političke literature, filmskih žurnala, raznih administrativnih obrazaca), zatim putem jezične prakse u JNA, saveznoj upravi, zakonodavstvu, diplomaciji i političkim organizacijama, faktično se i danas provodi nametanje „državnog jezika”, tako da se hrvatski književni jezik potiskuje i dovodi u neravnopravan položaj lokalnog narječja”, stoji u Deklaraciji iz 1967. godine.
Prema tome, radilo se o majorizaicji srpskog nad ostalim jezicima naroda federalno organiziranih u zajedničku državu i gaženju načela ravnopravnosti. Danas o tome ne može biti govora jer je hrvatski jezik dominantan, sveprisutan u službenoj komunikaicji i privatnom govoru, uz dijalektalni izričaj, odnosno jezik nacionalnih manjina. No, nema nikakvog straha od ugroze hrvatskog jezika, njegovog zatiranja Ili nametanja nekog drugog jezika kao službenog i hrvatskom “nadređenog”. Osim govornog, prepunog anglizama, jezika društvenih mreža i u nekim sredinama prevladavajuće upotrebe dijalektalnog govora. Hrvatska je na početku 90-ih, u prvom desetljeću svoga osamostaljenja, bila suočena s nametanjem jednog arhaičnog, NDH-zijskog jezika koji se pokušao kao novogovor silom inkorporirati u sredstva masovnih komunikacija i službenu korespondenciju. Ali, sve što se pokušava silom, sila sama i poništi…
Tako će vjerojatno biti i sa Zakonom o hrvatskom jeziku iz siječnja 2024., koji je, eto, dobio čak i spomen-ploču ( navodno doniranu ) kako ga ne bi prekrio zaborav. Ali, riječ je o aktu bez pravne snage, nekoj vrsti nacionalnog folklora kojim će se uglavnom zabavljati “matičari”, a ponajvećma ga kršiti njegovi najvatreniji zagovornici koji nisu bili u školi kad se učio hrvatski jezik.
