"Sport je u poratnim godinama služio kulturnom razgraničavanju od 'mrskog neprijatelja', a poslije su naši najuspješniji sportaši bili slavljeni kao 'ambasadori države' u svijetu" - Ozren Biti (FOTO: jesenski-turk.hr)
Malo je kad od devedesetih u Hrvatskoj stadionsko navijanje bilo bliže okolini u kojoj se događa. Rijetko je u recentnijoj hrvatskoj prošlosti društveno-političko stanje u državi bilo komplementarnije s ekstremno desnim obilježjima navijačke kulture kao što je danas. U isto vrijeme, minulih mjeseci svjedočimo početku razilaženja između posjetitelja nogometnih stadiona i donositelja odluka, kada je riječ o uređenju odnosa u sportu; navijačkom otporu postojećoj ekonomsko-vlasničkoj strukturi sporta, koja u Hrvatskoj nesmetano egzistira zadnjih dvadesetak godina, pod visokim pokroviteljstvom nositelja političke moći. O međupovezanosti ovih starih i novih pojava, razgovarali smo sa sociologom Ozrenom Bitijem iz Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, koji se godinama profesionalno bavi proučavanjem sporta.
"Sport je u poratnim godinama služio kulturnom razgraničavanju od 'mrskog neprijatelja', a poslije su naši najuspješniji sportaši bili slavljeni kao 'ambasadori države' u svijetu" - Ozren Biti (FOTO: jesenski-turk.hr)
Na nedavnoj utakmici između Izraela i Hrvatske došlo je do ponovljenih verbalnih incidenata. Čulo se "Za dom spremni" i niz drugih parola koje se poistovjećuju s hrvatskim nacionalizmom, pa i takoreći standardni odnos prema Srbima, istaknut kroz eksplicitni govor mržnje, jer usklik završava imperativnim pozivom na njihovo "ubijanje". Koliko je, po vašem mišljenju i dosadašnjim istraživanjima, ovakav navijački folklor aspekt provociranja establishmenta, a koliko zapravo iskreno "prakticiranje" nacionalizma, dovedeno do svojih ekstrema?
- Nisam provodio empirijska istraživanja vezano uz verbalno nasilje na našim nogometnim stadionima, no poznate su mi različite teorije koje nastoje protumačiti navijačko ponašanje, a neke od njih utemeljene su na sudjelujućim promatranjima i srodnoj kvalitativnoj metodologiji pa samim time pružaju solidne uvide u fenomen. Navijački ritual ima neke svoje zakonitosti te ga je uvijek nužno promatrati u tom, za svijet nogometa i navijaštva, dakle i stadiona, specifičnom kontekstu, no u konkretnom slučaju valja uzeti u obzir i osobitosti hrvatskog društveno-političkog konteksta. Stoga bih povike koje danas (ne) čujemo na stadionima jednim dijelom shvatio kao provokaciju vladajućima ili, još bolje rečeno, onima u poziciji moći u nogometu i društvu, no drugim dijelom oni svjedoče o svojevrsnom, zasigurno i odozgo potenciranom, „nacionalističkom naboju“. Ako ništa drugo, a tu postoji sličnost i s rasističkim uvredama koje, premda rjeđe, isto katkad čujemo na domaćim stadionima, za „objekte“ takvog nasilja riječ je zasigurno o ničem drugom nego nacionalističkim odnosno rasističkim ispadima, a to se mora osuditi i kazniti. Makar je i ovo prakticiranje nacionalizma neprihvatljivo, ono nasreću još nije došlo do ekstrema, a to je onaj slučaj kad se navijačko nasilje iz verbalnog pretvara u fizičko, iz simboličkog u zbiljsko.
Koji su, po vama, ključni politički i društveni uvjeti izvan sporta koji potiču mutaciju simboličkog nasilja u zbiljsko?
- Za takvo nešto postoje bolji preduvjeti u regionalnom kontekstu, gdje su „mi“ i „oni“ na stadionu ili oko njega, u gradu, prisutniji, odnosno fizički su bliže jedno drugome, ali i ti animoziteti pospješeni su društveno-političkom situacijom u Hrvatskoj, pa bi na dogovorene tučnjave ili pak „sačekuše“ po autocestama danas bilo promašeno gledati isključivo kao na nastavke povijesno utemeljenih rivaliteta. Loš standard, centralizacija države, zapostavljanje domaće lige od nogometnih vlasti, koruptivne radnje i slični, što društveni što nogometni a što „kombinirani“, problemi proizvode na strani depriviranih otpor, a njihova je moć, mislim na navijački puk, još uvijek ponajprije usidrena u (fizičkom) nasilju. Iako, i to se mijenja sa širenjem civilnog društva, u koje se i navijači kroz svoje udruge, inicijative i misije danas odlično uklapaju.
Što mislite koji su temelji povezivanja nacionalnog identiteta i sporta u Hrvatskoj devedesetih godina i koliku je sport igrao ulogu u učvršćivanju i reprodukciji hrvatskog nacionalizma?
- Onkraj rata promatrano, u skladu sa širim kulturnim politikama tog vremena, u Hrvatskoj se i unutar sporta devedesetih godina promovirao etnonarativ. On je spočetka, u poratnim godinama, služio kulturnom razgraničavanju od „mrskog neprijatelja“, a poslije su naši najuspješniji sportaši bili slavljeni kao „ambasadori države“ u svijetu. Stoga je čak i u sklopu reprodukcije nacionalizma kroz sport iz tog vremena moguće prepoznati onaj „pozitivni“ nacionalizam, u smislu povezivanja domaćeg vrhunskog sporta s nacijom radi promocije nacije na međunarodnom planu.
Držanje ruke „na srcu“ za vrijeme intoniranja himne odličan je primjer „izmišljanja tradicije“ (FOTO: jesenski-turk.hr)
U objašnjavanju povezivanja nacionalnog identiteta i navijačke supkulture, neki sociolozi su ukazivali na rat koji je preseljen na stadione, ali i obrnuti slijed: stadionske "sukobe" koji su bili simbolički uvod u potpuni raspad (bivšeg) sistema. Koji je vaš stav?
- Rat je nametnuo specifična „pravila igre“ koja su se reflektirala i na sport, što je bilo posebno primjetno na nogometnim stadionima i među navijačkom populacijom, a o čemu su, i u međunarodnim publikacijama, pisali naši sociolozi Srđan Vrcan i Dražen Lalić. Smatram da je njihov uvid u fenomen, s obzirom na generacijske razlike među nama, kudikamo bolji nego moj te da su njihove, već odavno i javno poznate teze dobro utemeljene i empirijski i teorijski. Ako bih se morao konkretno odrediti spram poznatih mi medijskih i znanstvenih viđenja često apostrofirane neodigrane utakmice između Dinama i Crvene Zvezde, 13. svibnja 1990. godine na Maksimiru, odnosno smislenosti tretiranja iste kao početka rata, iz lagodnije pozicije naknadne pameti bio bih oprezan s takvim interpretacijama.
U jednom svome radu bavite se analizom držanja ruke "na srcu" za vrijeme intoniranja himne, kroz prizmu nogometne i rukometne reprezentacije. Koliko se u toj praksi ogleda nacionalistička hegemonija koju je devedesetih uspostavio HDZ i Franjo Tuđman, budući da je to običaj koji je upravo potican i njegovan kao "trademark" njegove stranke, odnosno pokreta?
- Držanje ruke „na srcu“ za vrijeme intoniranja himne odličan je primjer „izmišljanja tradicije“. Riječ je o poznatoj kategoriji engleskog povjesničara Erica Hobsbawma, koju je i on primijenio i u sferi sporta kako bi opisao ritualne radnje koje imaju za cilj kroz obvezujuće ponavljanje uspostaviti vezu s dalekom, važnom prošlošću. Hobsbawm bi u toj gesti „Vatrenih“ zasigurno prepoznao i potencijal za „zamišljanjem zajednice“ od strane milijunskog televizijskog auditorija. Dakako da je i gramšijevski shvaćena hegemonija, prema kojoj, pomalo banalizirano, vladajuća klasa učvršćuje svoju vladavinu i vrijednosti ne toliko putem sile koliko putem pristanka podređenih na to, prikladan temelj za tumačenje te prakse. Ta se hegemonija ovaj puta iskazuje u nacionalističkom ključu, a sukus je rituala efektno podsjećati na etnički zasnovanu nacionalnu pripadnost. Nacija kao kulturna zajednica ovdje se eventualno može nadograditi mišlju „vjera, ljubav i domovina“, a Konzumov „zajednički osjećaj ponosa“, koji također računa na prepoznavanje nacije kao zajednice, doći će na dnevni red tek kasnije provocirajući široku paletu mogućih interpretacija figure fana-potrošača.
Koliko je hrvatska znanstvena zajednica uvjetovala kreiranje današnjeg poistovjećivanja sporta s nacijom i nacionalnim identitetom? U jednom od svojih radova konstatirate kako takvih autora nema malo, te da reperkusije takvih pisanja nisu neznatne. Koje su, po vašem mišljenju, ključne posljedice?
- Mislim da hrvatska znanstvena zajednica nema toliki utjecaj na širu javnost da bi se preko nje moglo etablirati nekakvo negativno, odnosno kontraproduktivno sljubljivanje sporta i nacije među najširom publikom, no s druge strane nešto više moći od ostalih u tom smislu imaju oni koji se osim znanstvenim radom bave i publicističkim, pa recimo objavljuju i kolumne u novinama ili tjednicima. No, i odjek djelovanja „praktičara nacije“ u akademskoj sferi, dakle djelovanja upućenog prvenstveno akademskoj publici i studentima, ne treba podcjenjivati.
Medijski je diskurs od početka hrvatske neovisnosti prilično ratnički, sa svim “rovovima”, “rovovskim bitkama”, “bunkerima”, borbom protiv "drugih" i slično, uz tezu o "sportskoj naciji". Koliko su i mediji doprinijeli današnjoj percepciji sporta u navedenom kontekstu?
- Mediji su vrlo važan akter u sportu općenito, pa tako i u hrvatskom, jer su za najveći dio publike sportovi zapravo medijski sportovi – servirani isključivo posredstvom medija. Međutim, ratna metaforika nipošto nije specijalnost hrvatskog sportskog novinarstva, postoje brojni sociološki tekstovi koji analiziraju medijski sadržaj i diskurs po tom pitanju u različitim europskim i neeuropskim državama – i drugdje se „ostavlja srce na terenu“, suparnike proglašava neprijateljima, teniske loptice bombama, nude fotomontaže sportaša u vojnoj odori i slično. Također, mediji posvuda daju svoj doprinos popularnoj tezi Michaela Billiga o „banalnom nacionalizmu“ koji nalazi plodno tlo u sferi sporta - o svakodnevnom isticanju zastava, grbova, nacionalnih epiteta na sportskim stranicama i u sportskim programima.
Na onoj utakmici s Izraelom zabilježena je, pored nacionalističkih uzvika, i izjava izbornika, koji se pravdao zbog nešto lošijeg izdanja "Vatrenih". Sugerirao je da su momci podbacili jer su, među ostalim, bili umorni zbog "obaveza prema sponzorima". Može li ovaj naizgled banalan primjer poslužiti kao ilustracija prioriteta u današnjem vrhunskom sportu, pa tako i reprezentativnom?
- Koliko god izbornikova opaska zvučala kao slaba isprika za izvedbu profesionalnih sportaša na terenu, ona i njoj slične nedvojbeno upućuju na izuzetnu važnost nove grupe aktera u vrhunskom sportu, koja na scenu u glavnoj ulozi stupa 1980-ih, a čiji se interesi počinju sve konkretnije odražavati na obaveze sportaša, kako kolektiva tako i individua, u ovom stoljeću. No, u tom kontekstu dobro je prisjetiti se i u sociologiji sporta prizivanog primjera s kraja prošlog stoljeća: u finalu SP-a u nogometu u Francuskoj 1998. godine, za Brazil je protiv Francuske nastupao „pravi“ Ronaldo, Il Fenomeno, istrčavši na teren unatoč velikim zdravstvenim problemima s kojima se suočio neposredno prije utakmice (spominjao se epileptični napad). Dakako da je njegova igra bila nedostojna napadača takvih vrijednosti, no nastupiti je „morao“ ne toliko zbog nacionalnih koliko zbog sponzorskih interesa, a zasigurno i zbog ugovora koje je i on osobno imao, a i brazilska nogometna vrsta potpisala s Nikeom. Dakle, ispada da ugrožavanje kvalitete sportskog performansa i nije najgore zlo koje sportaši proživljavaju zahvaljujući tim relativno novim preslagivanjima prioriteta u sportu, jer je očito da cijena bivanja „sponzorskim manekenima“ može biti i viša.
"Ratna metaforika nipošto nije specijalnost hrvatskog sportskog novinarstva" (FOTO: jesenski-turk.hr)
Komercijalizacija sporta u kontekstu širenja neoliberalnog kapitalizma u zadnjih 30-40 godina često se povezuje s vrlinama individualizma i sportskog natjecateljskog duha. S druge strane stoji spomenuti nacionalni identitet, oznaka kolektivizma koji, barem naoko, zazire od komercijalizacije. Kako se ovi paradoksi pomiruju i koliko je tu nacionalni identitet komodificiran kroz reklamne narative i druge komercijalne interese krupnog kapitala?
- To je pitanje koje je u protekla dva desetljeća isprovociralo puno rasprava, a ujedno i polemičkih stajališta, među istraživačima sporta društvene i humanističke provenijencije. Postoje zagovornici ideje o „kraju nacije“ uslijed upliva globalizacije u sportskom polju, ali i oni koji nude argumente da se nacija itekako dobro opire. Smatram da je sport i dalje izuzetno pogodan teren za „zamišljanje nacije“ – poistovjećivanje sa širokom zajednicom ljudi čije pripadnike, odnosno najveći broj njih, uopće ne poznajemo niti ćemo ih ikad imati priliku upoznati. No, s njima primjerice dijelimo iskustvo medijskog praćenja mahanja hrvatskom zastavom na podiju nakon ostvarenog uspjeha na sportskom terenu. Takvi, recimo to tako, ekstatični trenuci koje sport proizvodi, momenti kolektivnog zanosa i sreće, ili pak kolektivne strepnje i neizvjesnosti hoće li Janica Kostelić s oznakama Hrvatskog skijaškog saveza i brojnih sponzora po skijaškom odijelu i kacigi, kao „predstavnica nacije“ u jednom po svemu individualnom sportu, uspjeti na sljemenskoj stazi bez jednog štapa regularno stići do cilja, uvijek će pomoći „konstruirati“ naciju. No, marketinške industrije angažirane od strane vodećih transnacionalnih kompanija toga su itekako svjesne pa su reklamne kampanje već neko vrijeme logikom „kulturnog toyotizma“, pod egidom „misli globalno, djeluj lokalno“ uspješno inkorporirale nacionalno u svoj izričaj. Prije petnaestak godina tako je nogometna lopta letjela od Pariza do Londona i drugdje po svjetskim metropolama, zatim su najbolji nogometaši svijeta igrali utakmice u kavezima, neki u dresovima reprezentacija, a drugi u klupskim, sve ovisno o tome gdje su se više etablirali.
Koliko je i na koji način privatizacijski proces devedesetih i odmicanje od uređenja sporta iz bivšeg socijalističkog sustava utjecao na ekonomsko-vlasničku promjenu odnosa u sportu?
- Ekonomko-vlasničku promjenu odnosa u hrvatskom sportu predodredio je ovdašnji hibrid kapitalizma, nazvali mi to po uzoru na sociologa Josipa Županova divljim kapitalizmom - mješavinom političkog i poduzetničkog kapitalizma - ili čak političkim klijentelizmom. Uzimajući to u obzir, možemo konstatirati i da je u razdoblju od devedesetih naovamo država, a to vrijedi i za lokalne vlasti, nekome (pojedinom sportu, klubu) bila majka, a drugome maćeha. Valja dakako imati na umu i da se tržište u košarci, rukometu i vaterpolu proširilo s nacionalnoga na regionalno, što je pogodovalo oplođivanju kapitala nabujale kaste posrednika, ponajprije tu mislim na menadžere, dok je nogomet s jedne strane upao u domaći kladioničarski mulj, a s druge osjetio blagodati ne do kraja sređenih odnosa (zapadno)europskih tržišta. Kvaliteta domaćeg kolektivnog sporta, s časnim iznimkama, generalno opada, no poslovanje u njemu kroz vlasničke, ulagačke, savjetodavne i ine odnose za neke je i dalje vrlo isplativo.
Analizirajući rukometne dvorane koje su izgrađene dvijetisućitih kroz javno-privatno partnerstvo, konstatirali ste 2010. godine kako je premalo vremena prošlo da bi se mogla utvrditi (ne)isplativost tih objekata. Kakvog ste sada stava? Je li ovaj projekt jedan u nizu pokazatelja kako država zapravo štiti privatne inicijative nauštrb javnih interesa, kada je riječ o sportu?
- Kad su se te rukometne dvorane gradile, intenzivno sam pratio javni i medijski diskurs vezan uz njih. U to što se s dvoranama kasnije događalo, imam vrlo ograničen uvid, nedostatan za neke dalekosežne zaključke. No, poznato mi je da zagrebačka Arena često ugošćuje estradne zvijezde, da se tu periodički organiziraju i različiti sajmovi, tako da i dalje stoji ono na što sam u svom članku nastojao ukazati – postoji raskorak između namjene i korištenja pojedinih prostora. No, problemi s izgradnjom infrastrukture potrebne za domaćinstvo mega-eventima, čime se inače u sportu smatraju Olimpijske igre i Svjetska prvenstva u nogometu, ali za hrvatske prilike to je sasvim sigurno i rukometno prvenstvo, a potom problemi s održavanjem i kvalitetnom i isplativom uporabom te infrastrukture, nipošto nisu hrvatski specifikum. Naš je začin tim problemima od kojih, možda doduše u drukčijim razmjerima i oblicima, pate i razvijenije države i društva, političko zaleđe ulasku u privatno-javna partnerstva koji je okončao bolnim reperkusijama i za porezne obveznike.
U zadnjih nekoliko godina u hrvatskom je nogometu prisutno više primjera u kojima navijači nastoje konkretnim inicijativama suprotstaviti se vladavini ortačkog kapitalizma i manjeg broja menadžera u sprezi s različitim političkim opcijama. Primjer su inicijativa Naš Hajduk i futsal klub Dinamo. Kako gledate na te pojave, i mogu li one biti efikasan način za odupiranje komercijalizaciji sporta?
- Mislim da za našu situaciju uopće nije presudno hoće li postojeće građanske inicijative i postojeći repertoar otpora kroz kanale civilnog društva biti dostatni za odupiranje komercijalizaciji sporta, važno je da tako nešto postoji, da se i dalje razvija, da moć dolazi odozdo. Pojave poput Udruge Naš Hajduk i futsal kluba Dinamo ujedno svjedoče da postoji puno ljudi kojima je stalo da se stvari mijenjaju, ili, ako hoćete, da se zaustave loše promjene, te da i sami daju tome svoj doprinos. Nerealno je očekivati da to sve prođe bez problema, zastoja, stranputica, ali to je sad već široko prepoznato - kao borba ne samo protiv komercijalizacije, nego i za dekriminalizaciju domaćeg sporta - pa podrška nenavijačke, ali sportom ipak inficirane, a stanjem u sportu i društvu, po svemu sudeći, iziritirane populacije, unatoč pojedinim incidentima i propustima ne bi smjela jenjati.
Je li to moguće "micanje" ekstremno nacionalističke simbolike sa stadiona i iz navijačke kulture s obzirom na šire društveno poimanje profesionalnog sporta (mačizam, homofobija, rasizam, etnički nacionalizam i tomu slično)?
- Ne vjerujem da se sa stadiona i iz navijačke kulture represivnim aparatom kojega neki zazivaju nacionalistička simbolika može u potpunosti iskorijeniti, kao što ne mislim ni da će se u bližoj budućnosti umnogome promijeniti šire društveno poimanje domaćeg profesionalnog sporta kao homofobnog i zadojenog etničkim nacionalizmom. No, vjerujem da se može više ulagati u i afirmirati drukčiji sport - školski, rekreativni - a pritom se ne referiram samo na državu niti na financijska ulaganja, ali isto tako držim da će i vrhunski sport, devijacijama unatoč, u hrvatskom društvu i dalje biti praćen i popularan. I to ponajviše zbog intrinzične privlačnosti samog fenomena sporta, mišljenog kao igre, natjecanja i tjelesne izvedbe.
lupiga
