Usprkos začudnoj direktnoj vezi između njega kao Čovjeka i njega kao Boga, usprkos pompoznosti tona u kojemu su nam prenesene njegove riječi, usprkos svemu onome što su njegovim riječima stoljećima dodavali – Isus je bio prvenstveno mali čovjek s velikim ciljevima, kao što su to bili svi revolucionari u ljudskoj povijesti.
Danas, kada se postaje kršćaninom farbanjem Konzumovih jaja, štovanjem Lidlovog čokoladnog zeca koji donosi najnoviji tip Sonyjevog smartfona, te neumjerenim konzumiranjem Kauflandove šunke, Intersparovog mladog luka i Billinih kolača, blasfemično je pitati se što je uopće taj "Uskrs" i čemu sva ta gungula. Tko se usudi postaviti takvo pitanje mora biti spreman na to da se nađe u istom košu s onima koji na sav glas apeliraju na "istinski smisao Uskrsa", npr. na način Josipa Bozanića, ne čineći ništa da taj istinski smisao spase svojim djelovanjem u nepraznične dane. Također, tko se usudi postaviti takvo pitanje, čak i ako se pritom jasno ogradi od "kaptolskog kršćanstva", mora biti spreman da dobije po govorećim ustima ili tipkajućim prstima od onih kojima je, u prekratkim zaključivanjima, Uskrs sinonim za Katoličku crkvu, a Crkva za nazadnost i nastranost svake vrste, od svjetonazorskog konzervativizma, preko nacionalizma, do pedofilije. No, ipak ću pokušati: ima li taj Uskrs ikakvog smisla po strani od institucionalnih proglasa i paganskih običaja, u kojima je teško pronaći i Krista, a kamoli Isusa?
Ponekad se čini da najviše protiv Isusa Krista radi "njegova" Crkva, u našem slučaju prvenstveno Katolička crkva, iako u drugim socijalnim kontekstima to vjerojatno vrijedi i za većinu drugih religijskih institucija koje dominiraju u nekom društvu, tj. imaju značajnu socijalnu moć. Kako je to rekao Woody Allen (da, Židov, ali oštrouman i duhovit): "Kad bi se Isus vratio i vidio što je sve učinjeno u njegovo ime, ne bi prestao povraćati." Ponekad se, štoviše, čini da bi onaj Isus iz Nazareta, da se danas pojavi, bio optužen, ponižen, osuđen i prognan ponajprije od strane Crkve, jer Crkva, kako samu sebe poima, nerijetko djeluje u protimbi s Isusovim naukom, pa se takav jedan revolucionar, što je Isus zasigurno bio, ne bi nikako mogao uklopiti u krute institucionalne (crkvene), kulturne (religijske) i znanstvene (teologijske) okvire onoga što se danas uglavnom izdaje za kršćanstvo.
Zato treba najprije ispitati koliko je ta kršćanska (kristovska), a napose katolička (univerzalna) crkva vjerna Kristovim načelima i načelima univerzalnosti. A mislim da su odgovori po nju porazni. Prije svega zato što se Crkvu danas, upravo od strane "crkvenih velikodostojnika", percipira kao petrificiranu instituciju sa svojom hijerarhijom, dogmom, vladajućima i podanicima, a ne kao živu zajednicu ljudi koji dijele zajednička uvjerenja na temelju kojih nastoje zajednički djelovati, i međusobno i u svijetu općenito. Otuda sve "crkvene" devijacije kršćanstva i katoličanstva kao što su, primjerice, Crkva kao tajno društvo (ustanova sa čvrstom i okomitom hijerahijom koja podrazumijeva oligarhijsko vodstvo; komplicirani kićeni rituali; nikad do kraja deklarirani ciljevi i sumnjivi načini njihova postizanja), Crkva kao kulturno-umjetničko društvo (indoktrinirajuće i manipulativno njegovanje i promoviranje pseudo-kršćanskih narodnih običaja kao dovoljnog dokaza o pripadnosti kršćanstvu), Crkva kao kompanija, odnosno multinacionalna korporacija (opća težnja k materijalnom bogatstvu te odgovarajuće špekulacije na tržištu nekretnina i financijski inženjering), Crkva kao lobistička tvrtka (nastojanje da se vlastite etičke i svjetonazorske stavove "izlobira" u smislu kratkoročnih političkih ciljeva), Crkva kao politička stranka (aktivno uključivanje Crkve u tzv. "visoku politiku" kao partije koja je svima atraktivna za koaliranje u pragmatičko-partitokratskim kalkulacijama), Crkva kao policija (nadzorno-kaznene inspekcije domova i kreveta, namjesto kultiviranja kršćanski shvaćene slobode pojedinca), itd.
Ponekad se čini da najviše protiv Isusa Krista radi "njegova" Crkva, u našem slučaju prvenstveno Katolička crkva... (Foto: Tomislav Pavlek, Hina)
Sve to je strano onome što bi zgrada – duhovna zgrada – temeljena na Isusovu nauku trebala biti. Usprkos začudnoj direktnoj vezi između njega kao Čovjeka i njega kao Boga, usprkos pompoznosti tona u kojemu su nam prenesene njegove riječi, usprkos svemu onome što su njegovim riječima stoljećima dodavali – Isus je bio prvenstveno mali čovjek s velikim ciljevima, kao što su to bili svi revolucionari u ljudskoj povijesti. Na ovaj ili onaj način, na tome su, kao i na revolucionarnim implikacijama njegova nauka, inzistirali mnogi, a osobito južnoamerički zagovornici "teologije oslobođenja".
"Da li je Isus bio revolucionar?", pita se Terry Eagleton i odgovara: "Nipošto ne u smislu u kojemu bi to priznali Lenjin ili Trocki. No, da li je tome tako zato što je on bio manje revolucionaran od nas ili zato što je bio više revolucionaran od nas? Manje, zasigurno, zato što nije zagovarao rušenje struktura moći kojima se suprotstavljao. Ali to je bilo, među ostalim, zato što je on očekivao da će one uskoro biti zamijenjene oblikom života koji bi, po pitanju pravednosti, mira, drugarstva i bogatstva duha, bio savršeniji od ičega što su Lenjin i Trocki mogli zamisliti. Odgovor na gore postavljeno pitanje je vjerojatno da nije Isus bio manje ili više revolucionar, nego da je bio revolucionaran manje i više."
Ono revolucionarno u Isusovom naučavanju treba tražiti ne samo u ponudi trans-temporalnog oslobođenja pod vidom božanske milosti i vječnosti, nego i u zahtjevu za emancipacijom čovjeka u moralnoj dimenziji, kao jednom dubinskom osobnom preobražaju, a naposljetku i u imperativu socijalnog i političkog oslobođenja od različitih opresija na ovom svijetu, koje nam priječe zadobivanje istinske slobode.
Sporadična, zakučasta i mlaka hrvatsko-nadbiskupska ukazivanja na "grijehe struktura" (onih struktura s kojima je ista ta "Crkva u Hrvata" prepletena), kao i simplificirajuće i pogrešno hrvatsko-biskupsko interpretiranje izraza "crkva siromašnih" kao zahtjeva za pojačanim humanitarnim djelovanjem – potpuno promašuju smisao onoga što je Isus govorio. Izraz "crkva siromašnih", da budem krajnje jednostavan, ne znači samo bogatu Katoličku crkvu koja će milosrdno davati dio svoga bogatstva siromašnima, nego crkvu koja neće uopće biti bogata, koja će se odreći i odricati materijalnog bogatstva i koja neće ni težiti materijalnom bogatstvu. Tek iz tog materijalnog siromaštva može proisteći duhovno siromaštvo kao preduvjet duhovnog bogaćenja i bogatstva. A Isus je, s obzirom na to, bio prilično jasan: "Zaista kažem vam: Bogataš će teško ući u nebesko kraljevstvo. Još vam jedanput kažem: Lakše je devi proći kroz iglene uši, negoli bogatašu ući u božje kraljevstvo" (Mt 19:23-24). Ako se danas – usred kapitalizma kao sistema posvećenog materijalnom bogaćenju jednih, koje nužno znači osiromašenje drugih, sa svim zastrašujućim posljedicama toga – zanemari tu poruku i njezine emancipatorske interpretacije, onda od Isusa, Krista i kršćanstva ne ostaje ništa. Biti kršćanin, odnosno kršćanski djelovati, zahtijeva od kršćana, katolika te kršćanskih crkava i Katoličke crkve mnogo više od palijativnih mjera usmjerenih na simptome društvenih nepravdi. Naime, to zahtijeva borbu sa samim uzrocima svih nepravdi, a to je danas, kako stvari stoje, dehumanizirajući i antihumani, obezduhovljavajući i obezduhovljeni kapitalističko-pseudodemokratski sistem kojemu su podvrgnuti svi aspekti životnoga svijeta. U toj se točki susreću Isus i Marx, čak i mimo kršćanstva i marksizma, kao revolucionari koji su u različitim povijesnim epohama postavljali isti zahtjev, zahtjev za obuhvatnim oslobođenjem čovjeka, ni samo duhovnim, ni samo materijalnim.
Dovođenje u vezu naizgled disparatnih imena kao što su Isus Krist i Karl Marx (na čemu je radila, primjerice, teologija oslobođenja) i naizgled disparatnih pogleda kao što su kršćanstvo i anarhizam (na čemu je radio, primjerice, Jacques Ellul) moguće je samo ako – recimo, o Uskrsu – uvidimo da su pune crkve onih kojima su puna usta Isusa, premda ga u njihovom srcu nema, te da je puno onih koji žive, misle i djeluju isusovski, a da su potpuno lišeni spoznaja o Kristu. Da li je moguće onim prvima stupiti u dijalog s drugima, a drugima u dijalog s onim prvima, i što je s onim trećima koji se ne mogu naći ni u prvoj ni u drugoj definiciji?
Ključno je, čini mi se, sljedeće. Ne radi se samo o tome u što ili u koga ćemo vjerovati, nego i o tome na koji ćemo način vjerovati i kome ćemo vjerovati. Pod pretpostavkom da svemu i svakome pristupamo kritički – iščitavajući, tumačeći i razumijevajući ono što nam se nadaje bez negativnih predrasuda, slobodno – možemo se približiti smislu čak i onih poruka koje nas ne dotiču neposredno, na koje nismo "obavezani", za koje nismo pripremljeni svojim karakterom i mentalitetom, tradicijom, odgojem i obrazovanjem, itd. Drugim riječima, ne moram vjerovati u Isusovu božansku narav, njegovo uzašašće na nebo ili bezgrešno začeće Blažene Djevice Marije da bih u zabilježenim manifestacijama onog "isusovskog" i "kristovskog" pronašao nešto što nadilazi puku religioznu vjeru i ireligioznu nevjeru, kao što ne moram vjerovati u nepogrešivost Pape i Crkveda bih u obraćanjima Jorgea Marija Bergoglija pronašao nešto s čime mogu uspostaviti razumijevajuću vezu, smatrajući u osnovi da je Jorge, nipošto kao neupitno pozitivan lik, u svom mandatu napravio mali korak za čovječanstvo, a veliki skok za Crkvu, i to ne samo na pojavnoj razini koju se medijski uporno spektakularizira.
U tom smislu, a kad sam već kod Uskrsa, u Bergogliovoj uskršnjoj poruci "urbi et orbi" 2014. godine, koju sam sad, s jednogodišnjim zakašnjenjem pročitao, pronalazim nešto što se ne tiče samo ushićenih narodnih masa na vatikanskom Trgu svetog Petra i onih koji su to, po navici, pratili u direktnom TV-prijenosu uz bogatu trpezu, nego i onih drugih i drugačijih koji ipak znaju slušati i mogu čuti, a stalo im je do svijeta i čovjeka. Naime, čak i u tom oficijelnom Papinu obraćanju (koje – zamislimo – nije bilo rutinsko) ima par rečenica koje govore o suštini kršćanstva, i to ne kršćanstva kao crkveno-institucionalne stvari: "Crkva širom svijeta odjekuje anđeoskom porukom ženama: 'Vi se ne bojte! Znam, vi tražite Isusa Raspetoga. On nije ovdje. Uskrsnuo je, kao što je rekao' (Mt 28:5-6). To je kulminacija Evanđelja, to je Dobra vijest par excellence: Isus, koji je raspet, uskrsnuo je! (...) Zato govorimo svima: 'Dođite i vidite!' U svakoj ljudskoj situaciji, obilježenoj krhkošću, grijehom i smrću, Dobra vijest nije samo stvar riječi nego svjedočanstvo bezuvjetne i pouzdane ljubavi: radi se o napuštanju sebe samih i susretanju drugih, o bliskosti s onima koji su slomljeni životnim nevoljama, dijeljenju s potrebitima, stajanju na strani bolesnih, starih i prognanika..."
Hoću reći da to može biti shvaćeno kao poruka nade i ohrabrenje za sve tlačene i potlačene koji se još nisu predali i u kojih je duh ostao slobodan usprkos porobljavanju i ropstvu. Koliko god bio religiozno obojen, teologijski kompleksan i crkveno izrabljivan, kršćanski pojam ljubavi (grč. agape) ima veze s ne-religioznim, ne-teološkim i ne-crkvenim stvarima. Ta ljubav može (i treba) biti shvaćena kao solidarnost koja implicira jednakost (jednakopravnost) i slobodu (oslobođenje). A na taj način shvaćena, ljubav-solidarnost tiče se i kršćanski vjerujućih i ne-kršćanski ne-vjerujućih. Na taj način shvaćena, rečenica "Isus, koji je raspet, uskrsnuo je" snažna je metafora koja nije niti namijenjena niti shvatljiva i prihvatljiva samo onima koji vjeruju u Isusa Krista kao Sina Božjega. Kao što ne moraš vjerovati u antičke grčke mitove i biti "stari Grk" da bi se "zakačio" za mit o Sizifu i svoju životnu situaciju tumačio kao sizifovsku, tražeći kamijevski na tom tragu odgovore na pitanja o apsurdu i besmislu, tako ne moraš biti ni vjernik ni kršćanin da bi u liku, djelu i nauku Isusa Nazarećanina – koje ni najgore teologije, kristologije i ekleziologije nisu uspjele obesmisliti – pronašao heurističko sredstvo svoje individualno-egzistencijalne ili socijalno-političke borbe.
Luis Buñuel: Nazaren
Poruke i pouke koje istinski vjerujući kršćani izvlače iz događaja Isusova uskrsnuća nisu beznadno šifrirane za ne-vjernike i ne-kršćane, kao što poruke i pouke Internacionale nisu nešto što se tiče samo socijalista, komunista i anarhista. Religiozno shvaćeno i teološki interpretirano Isusovo uskrsnuće, u koje vjeruju kršćani, zapravo govori slično što i Internacionala koju, upravo u jednom vjerujućem zanosu, pjevaju "bezbožnički" lijevoorijentirani aktivisti i revolucionari, tražeći u tim stihovima i toj melodiji nadu i ohrabrenje: "Ustajte, vi zemaljsko roblje" ("Ustajte, vi na zemlji kleti", "Ustajte, prezreni na svijetu"). Razlika je, smatram, samo u dimenzioniranju i preciziranju tog ustanka i impliciranog oslobođenja: protiv koga, do koje mjere i za što. Ali u osnovi ostaje emancipatorski zahtjev usmjeren protiv svake vrste ljudskog, ovosvjetskog ropstva, uključujući i robovanje klerikalnim strukturama koje Crkvu smatraju svojim vlasništvom.
Agnostički, ateistički ili ireligiozni glas zapitat će: "Otkud sad Isus i kršćanstvo u našoj priči? Zar nije religija opijum naroda?" Ne, religija ne bi trebala biti shvaćena kao "opijum naroda". Religiozni osjećaj, manje ili više dijalogiziran s drugima i socijalno strukturiran, nije sam po sebi "drogeraški". Kritika religije kao "opijuma naroda" cilja na crkveno-klerikalno nametanje određenih dogmi i obrazaca socijalnog ponašanja, a tko to prihvaća – postajući time oneslobođen – pristaje na drogiranje religijskim opijumom, skroz lošom drogom. Bez institucionalno-crkvenih manipulacija, (ne)vjerovanje u boga, poslanike i određene etičke i socijalne vrijednosti koje iz toga proizlaze nije ni bolje ni lošije od (ne)vjerovanja u druge stvari.
Dakle, kad bi se, uz Uskrs kao blagdan (a ne samo kao praznik), na ovaj način promišljalo o temeljnim idejama i porukama jednog isusovskog kršćanstva, vjernik-kršćanin i nevjernik-nekršćanin mogli bi jedan drugome, bez ikakve sumnjičavosti, poželjeti sretan Uskrs, baš kao što bi zajedno trebali obilježavati Prvi maj kao spomendan radničke revolucionarne borbe. I u Uskrsu, kao podsjetniku na revolucionarne zahtjeve kršćanstva, i u Prvom maju, kao podsjetniku na socijalno-revolucionarne zahtjeve, radi se o vjeri u mogućnost drugačijeg i boljeg svijeta: o Uskrsu i o uskrsu. To vjerovanje, bilo "religiozno" ili "ireligiozno", može se, doduše, frojdovski nazvati "iluzijom", premda bi bilo točnije nazvati to, blohovski, "konkretnim očekivanjem", koje počiva na nadi, kao jednoj od temeljnih crta ljudske naravi, ali podrazumijeva teorijsku refleksiju i praktički angažman. Problem ne-vjerovanja, ne-reflektiranog vjerovanja i inaktivnog vjerovanja zapravo mori i vjernike/kršćane/katolike i socijaliste/komuniste/anarhiste. Ako se, s obzirom na to, ograničimo na pitanje ima li kršćanstvo ikakvog revolucionarnog potencijala oko kojega bi se na ovaj ili onaj način trebali angažirati i nominalni kršćani i nominalni ne-kršćani, te ako u tom smislu uputimo i jedne i druge na dostupne poruke druga Isusa – sretan uskrs trebalo bi poželjeti ponajprije nevjernicima, kako onima u Crkvi, tako i onima izvan nje.
h-alter
