Mislim da nikad nije objavljen zbirni, ukupan broj sudaca i državnih odvjetnika koji su zbog nepodobnosti i one nacionalne i one političke morali otići devedesetih. Brutalno su, vjerojatno i protupravno čišćeni upravo po tim dvama osnovama.
Posljedica pravnog vakuuma stvorenoga sad već davnih godina rodila je strašnim korovom bezakonja koji na svakom koraku osjećamo danas.
Novi, neiskusni kadrovi kojima je valjalo zamijeniti iskusne ali nepoželjne, ni da su imali volje spriječiti kriminal koji su rat i promjena sustava nosili sa sobom – a mnogi od njih ruku na srce nisu je imali – nisu znali kako.
Ni iskustva ni od koga učiti. Pravosuđe je malo pomalo, u tom desetljeću užasnih zločina, šverca, privatizacijske pljačke i korupcije tonulo u apatiju i nečinjenje. Na užas svih koji su pravdu čekali gotovo se stapalo s onima koje je trebalo sankcionirati.
Sviđalo se to nekome iz tog resora ili ne, neefikasno pravosuđe je suučesnik u zločinima koji se desetljećima valjaju Hrvatskom. Zločini koji su od nas načinili bolesno društvo i bolesne pojedince koji ostaju bez kazni…
I dalje je na tone neriješenih predmeta. Novi samo pristižu, a neriješeni se gomilaju.
Narod umoran od čekanja da se ostvare ideali zbog kojih se digao kontra zajednice i sustava kojima je dotad pripadao, sve više shvaća da je varan, pljačkan, osiromašivan, a da danas nema ama baš ničeg i nikoga na koga bi se mogao osloniti s povjerenjem, onako bez sumnje da će ponovo, po tko zna koji put, u ovim trima desetljećima biti prevaren i ostavljen na vjetrometini…
”Hrvatska lisnica u hrvatskome džepu”, ”Hrvatska mala Švicarska” ili, pak, ona ”Svoj na svome” danas zvuče kao loš vic. Iza njih ostaje samo gorčina u ustima i tuga za nepovratno izgubljenim vremenom.
Za trideset godina u kojima je trijumfirao egoizam vladajućih, grabež ”svojega na svome” bez presedana, perverzni užitak u otimačini bez kraja i konca svega što se pljačkati može.
I dok je premijer ”neodlučan” treba li mu ili ne DORH dati ”određena pojašnjenja” ili ga ”ne zanimaju” institucije koje rade svoj posao, jedan hadezeov nepošten ili, politički korektno rečeno, jedan ”osumnjičen za kriminalne radnje” odlazi, a na njegovo mjesto dolazi isti ili sličan.
Ringišpil. Izmjenjuju se raznorazni barešići, čičci, peteki, kovačevići i ini koristoljubni podupiratelji vlasti, a narodu pažnju pokušavaju odvući nabrajanjem posjetitelja ilegalnog Kluba u Slovenskoj 9.
Koliko je bahatosti i nehajanja za mišljenje onih kojima pljačkom i strahom vladaju.
Pokazuje to i činjenica da je u središtu glavnog grada mogao bez dozvole za hranu i piće, godinama egzistirati Klub bez da se i jedan inspektor (usprkos opetovanim zahtjevima stanara) ohrabri, uđe i kazni odgovorne. I onda zalijepi na vrata pečat kakav smo znali gledati u kafićima ili restoranima uz more kad konobar zaboravi odvojiti napojnice od utrška.
Napojnice posjetitelja ovog Kluba, sve face koje se valjda ne žele miješati s običnom rajom na mjestima gdje normalan svijet jede i pije nakon šetnje, tržnice i kupovine, mjere se milijunima naših eura.
Eura koji umjesto da su proslijeđeni za škole, kulturu, bolnice davani su kao mito. Plaćan je angažman za preplaćene poslove u državnim tvrtkama, gradovima, općinama što bi se da je poštenja u stvarnosti plaćale četverostruko manje.
Znajući to, zabavljaju nas već danima performansima, preostalom ribom s kamena, sinjskim etno metaforama koje ni Miro Bulj nema na repertoaru, poredbama sa socijalističkim političarima i izdajnicima maspoka…
Sve to tako opako vonja na svađalačke devedesete i razdoblje u kojem je i započeo zločin s pravosuđem.
Ono vrijeme u kojem je začeto suučesništvo pravosuđa i zločina, u kojem je, kao u kakvoj neuvjerljivoj krimi seriji, moguće da suprug državne odvjetnice skriva milijune stečene kriminalom.
Stari grijesi itekako su dobrodošli i u novom Klubu ili što bi Sevka rekla:
… Dobro došao u klub,
sjedi, udobno se smjesti.
Prevarenih ima svud,
zar to nisu dobre vijesti.
autograf
Posljedica pravnog vakuuma stvorenoga sad već davnih godina rodila je strašnim korovom bezakonja koji na svakom koraku osjećamo danas.
Novi, neiskusni kadrovi kojima je valjalo zamijeniti iskusne ali nepoželjne, ni da su imali volje spriječiti kriminal koji su rat i promjena sustava nosili sa sobom – a mnogi od njih ruku na srce nisu je imali – nisu znali kako.
Ni iskustva ni od koga učiti. Pravosuđe je malo pomalo, u tom desetljeću užasnih zločina, šverca, privatizacijske pljačke i korupcije tonulo u apatiju i nečinjenje. Na užas svih koji su pravdu čekali gotovo se stapalo s onima koje je trebalo sankcionirati.
Sviđalo se to nekome iz tog resora ili ne, neefikasno pravosuđe je suučesnik u zločinima koji se desetljećima valjaju Hrvatskom. Zločini koji su od nas načinili bolesno društvo i bolesne pojedince koji ostaju bez kazni…
Sviđalo se to nekome iz tog resora ili ne neefikasno pravosuđe je suučesnik u zločinima koji se desetljećima valjaju Hrvatskom
I dalje je na tone neriješenih predmeta. Novi samo pristižu, a neriješeni se gomilaju.
Narod umoran od čekanja da se ostvare ideali zbog kojih se digao kontra zajednice i sustava kojima je dotad pripadao, sve više shvaća da je varan, pljačkan, osiromašivan, a da danas nema ama baš ničeg i nikoga na koga bi se mogao osloniti s povjerenjem, onako bez sumnje da će ponovo, po tko zna koji put, u ovim trima desetljećima biti prevaren i ostavljen na vjetrometini…
”Hrvatska lisnica u hrvatskome džepu”, ”Hrvatska mala Švicarska” ili, pak, ona ”Svoj na svome” danas zvuče kao loš vic. Iza njih ostaje samo gorčina u ustima i tuga za nepovratno izgubljenim vremenom.
Za trideset godina u kojima je trijumfirao egoizam vladajućih, grabež ”svojega na svome” bez presedana, perverzni užitak u otimačini bez kraja i konca svega što se pljačkati može.
I dok je premijer ”neodlučan” treba li mu ili ne DORH dati ”određena pojašnjenja” ili ga ”ne zanimaju” institucije koje rade svoj posao, jedan hadezeov nepošten ili, politički korektno rečeno, jedan ”osumnjičen za kriminalne radnje” odlazi, a na njegovo mjesto dolazi isti ili sličan.
Ringišpil. Izmjenjuju se raznorazni barešići, čičci, peteki, kovačevići i ini koristoljubni podupiratelji vlasti, a narodu pažnju pokušavaju odvući nabrajanjem posjetitelja ilegalnog Kluba u Slovenskoj 9.
Koliko je bahatosti i nehajanja za mišljenje onih kojima pljačkom i strahom vladaju.
Pokazuje to i činjenica da je u središtu glavnog grada mogao bez dozvole za hranu i piće, godinama egzistirati Klub bez da se i jedan inspektor (usprkos opetovanim zahtjevima stanara) ohrabri, uđe i kazni odgovorne. I onda zalijepi na vrata pečat kakav smo znali gledati u kafićima ili restoranima uz more kad konobar zaboravi odvojiti napojnice od utrška.
Sve to tako opako vonja na svađalačke devedesete i razdoblje u kojem je i započeo zločin s pravosuđem
Napojnice posjetitelja ovog Kluba, sve face koje se valjda ne žele miješati s običnom rajom na mjestima gdje normalan svijet jede i pije nakon šetnje, tržnice i kupovine, mjere se milijunima naših eura.
Eura koji umjesto da su proslijeđeni za škole, kulturu, bolnice davani su kao mito. Plaćan je angažman za preplaćene poslove u državnim tvrtkama, gradovima, općinama što bi se da je poštenja u stvarnosti plaćale četverostruko manje.
Znajući to, zabavljaju nas već danima performansima, preostalom ribom s kamena, sinjskim etno metaforama koje ni Miro Bulj nema na repertoaru, poredbama sa socijalističkim političarima i izdajnicima maspoka…
Sve to tako opako vonja na svađalačke devedesete i razdoblje u kojem je i započeo zločin s pravosuđem.
Ono vrijeme u kojem je začeto suučesništvo pravosuđa i zločina, u kojem je, kao u kakvoj neuvjerljivoj krimi seriji, moguće da suprug državne odvjetnice skriva milijune stečene kriminalom.
Stari grijesi itekako su dobrodošli i u novom Klubu ili što bi Sevka rekla:
… Dobro došao u klub,
sjedi, udobno se smjesti.
Prevarenih ima svud,
zar to nisu dobre vijesti.
autograf
