Dvadeset i trećeg rujna smo objavili kolumnu Stribora Uzelca Schwendemanna Bludopisi lijepoduha koja je ustvari esej o erotskoj književnosti u kojem autor spominje brodskog pjesnika Stjepana Dujmovića, kao jedinog brodskog autora koji ima dvije objavljene zbirke erotske poezije. U komentarima teksta Bludopisi lijepoduha postavljeno je nekoliko upita „o kakvoj to zvijezdi urbanog erotizma piše Uzelac“ i „zašto nema, u tekstu, ni jedne Dujmovićeve pjesme?“
Stoga, objavljujemo nekoliko pjesama iz Dujmovićeve zadnje zbirke To je samo nježna pjesma koju je ilustrirao Peter Weisz, a izdana je u Slavonskom Brodu 2015. godine.
IVA
Kad ta komadina iz gaća ispadne i zaljulja se pred Maričinim krupnim očima… Ona zadrhta i pokri lice rukama. Iva ga uhvati i razmaše, raspuca i čvrsto nadigne, pa podiže njene male noge. Malo ga primakne, picu raširi i razmakne, nabije i ugura, pa ga sjuri do kraja. Marica vrisne i poskoči, on je snažno vrati nabije, Ona tiho zajeca,ona tiho zaplače…
Kad Iva započe, ona se brižno namjesti, za Ivu uhvati, opet ga primi do kraja, Nekako drugačije zajeca, nekako drugačije zaplače.
Iva se naglo podiže. Komadina opet ispade i pošprica je po lijepom tijelu, nježnim malim nogama. Kleknuo je pored nje, kao pored hrama, položio ga na nju, kao na oltar. Pridržavajući ga još uvijek nježno i brižno rukama. Marica se ohrabri pa pogleda. Bio je još uvijek ogroman i nestvaran. Ohrabri se, pa ga prihvati, pridrži i nježno otprati. Odjednom joj se pogled zamuti. Bila je zbunjena, rastao je brzo u njenim rukama…
Dugo smo hodali livadama, zabrinuti i šutljivi. Dugo smo u štagalj gledali. Kad god dođem u Podvinje i vidim štagalj – izludim, jer se svega prisjetim.
Vidio sam i danas Maricu, lijepu, zamišljenu i još uvijek poželjnu.
I stari je Iva živ. Sjedi pred kućom na tronošcu, a ona mu komadina još visi niz nogavicu…
NAMJESTI STAN
U STILU PROŠLOG VREMENA
Ona sjedi u knjižnici na podu, među knjigama.
Svjetlost se gubi među lijepim dugim nogama,
u daljini, čuperak obasjava!
Kruti je rub svile dijeli napola.
Namjesti drhtaj u duhu prošlog vremena!
Ako se u tvojoj ruci otima, možeš se i našaliti – ne boj se, držim ga,
I kad te obgrli nogama.
Pusti ga! Sve zna. Neka polagano propada…
MOŽE BITI RUŽAN I TUŽAN,
SAMO DA NIJE DUŽAN
Ona je danas lijepo dotjerana, ljupko obrijana. Napudrana.
Možda bi joj godio da je simpatičan, otmjen i raspričan.
Ili da je težak i nespretan. Nedužan ili da je samo razigran.
Možda joj je najdraži kad je uporan?
Zajedno su poput poplave i potresa. Razbacani, raštimani…
Još curi, još se buni… Ona čeka, on se žuri.
DODVORAVANJE
S mnogo je ljubavi dodirne. Malo uđe i proviri.
Prisno se uz nju priljubi, milimetar po milimetar ulazi…
Ponekad se kao mrcina uvali ili kao bik navali.
Ponekad kao vojnik pozdravi, poljubi. Pa opali.
Ponekad kao razbojnik provali i sve razvali.
Pred velikom… Samo uroni ili se na brzinu pomoli.
Na taj lijep i širok brijeg može se spustiti i bombarder.
Ponekad se cijeli dan veselo sprema, nestrpljiva i željna.
Ponekad je vrlo lijepa. Bujna i jedra.
Ponekad je suha, lijena. Ponekad ćelava i sijeda.
Ponekad je, s razlogom, ljuta i bijesna.
Vrlo rijetko tijesna.
Poslije je topla, izmorena. Ako treba opet spremna ili samo zahvalna i sjetna.
Ne znam zašto su sve na kraju tako tužne i ozbiljne?
***
Ponekad se pridigne, samo da se prisjeti.
Ako se i digne, zaboravi…
Ako ga netko pomazi, poskoči!
Ponekad se na duže vrijeme ukoči.
Ako ga netko ni ne pogleda, samo se sjetno nasmješi.
Ponekad se kao mladić razigra, kad ga nitko ne gleda.
Obično se samo promoli, nježno u oči zagleda,
nakloni i otmjeno udalji…
***
Njezine su noge stidljive. Pod poljupcima blažene.
A ona je skrivena…
Kad je na rukama, on se prikrada poput udava.
S poštovanjem ga pušta na sebe, pod sebe.
Iznad njega kruži, malo ga umoči, oko vrata čvrsto uhvati, izlomi.
Zaljulja i zavrti… Pa se sjuri do kraja, pa ga pusti do grla.
I kad zaglavi…
Neće pomoći ni debele guste zavjese.
Zatvorite brzo sve prozore!
JOŠ JE NEPOZNAT
Može se tek naslutiti tijek… Hoće li biti velik i lijep?
Mekan ili krut? Razigran ili ljut?
Kakav će biti upad… I bol? Hoće li vrisnuti? Hoće li se vinuti?
… Može li ga stisnuti?
Ona još ne zna da je ogroman… I neskroman!
Stoga, objavljujemo nekoliko pjesama iz Dujmovićeve zadnje zbirke To je samo nježna pjesma koju je ilustrirao Peter Weisz, a izdana je u Slavonskom Brodu 2015. godine.
IVA
Kad ta komadina iz gaća ispadne i zaljulja se pred Maričinim krupnim očima… Ona zadrhta i pokri lice rukama. Iva ga uhvati i razmaše, raspuca i čvrsto nadigne, pa podiže njene male noge. Malo ga primakne, picu raširi i razmakne, nabije i ugura, pa ga sjuri do kraja. Marica vrisne i poskoči, on je snažno vrati nabije, Ona tiho zajeca,ona tiho zaplače…
Kad Iva započe, ona se brižno namjesti, za Ivu uhvati, opet ga primi do kraja, Nekako drugačije zajeca, nekako drugačije zaplače.
Iva se naglo podiže. Komadina opet ispade i pošprica je po lijepom tijelu, nježnim malim nogama. Kleknuo je pored nje, kao pored hrama, položio ga na nju, kao na oltar. Pridržavajući ga još uvijek nježno i brižno rukama. Marica se ohrabri pa pogleda. Bio je još uvijek ogroman i nestvaran. Ohrabri se, pa ga prihvati, pridrži i nježno otprati. Odjednom joj se pogled zamuti. Bila je zbunjena, rastao je brzo u njenim rukama…
Dugo smo hodali livadama, zabrinuti i šutljivi. Dugo smo u štagalj gledali. Kad god dođem u Podvinje i vidim štagalj – izludim, jer se svega prisjetim.
Vidio sam i danas Maricu, lijepu, zamišljenu i još uvijek poželjnu.
I stari je Iva živ. Sjedi pred kućom na tronošcu, a ona mu komadina još visi niz nogavicu…
NAMJESTI STAN
U STILU PROŠLOG VREMENA
Ona sjedi u knjižnici na podu, među knjigama.
Svjetlost se gubi među lijepim dugim nogama,
u daljini, čuperak obasjava!
Kruti je rub svile dijeli napola.
Namjesti drhtaj u duhu prošlog vremena!
Ako se u tvojoj ruci otima, možeš se i našaliti – ne boj se, držim ga,
I kad te obgrli nogama.
Pusti ga! Sve zna. Neka polagano propada…
MOŽE BITI RUŽAN I TUŽAN,
SAMO DA NIJE DUŽAN
Ona je danas lijepo dotjerana, ljupko obrijana. Napudrana.
Možda bi joj godio da je simpatičan, otmjen i raspričan.
Ili da je težak i nespretan. Nedužan ili da je samo razigran.
Možda joj je najdraži kad je uporan?
Zajedno su poput poplave i potresa. Razbacani, raštimani…
Još curi, još se buni… Ona čeka, on se žuri.
DODVORAVANJE
S mnogo je ljubavi dodirne. Malo uđe i proviri.
Prisno se uz nju priljubi, milimetar po milimetar ulazi…
Ponekad se kao mrcina uvali ili kao bik navali.
Ponekad kao vojnik pozdravi, poljubi. Pa opali.
Ponekad kao razbojnik provali i sve razvali.
Pred velikom… Samo uroni ili se na brzinu pomoli.
Na taj lijep i širok brijeg može se spustiti i bombarder.
Ponekad se cijeli dan veselo sprema, nestrpljiva i željna.
Ponekad je vrlo lijepa. Bujna i jedra.
Ponekad je suha, lijena. Ponekad ćelava i sijeda.
Ponekad je, s razlogom, ljuta i bijesna.
Vrlo rijetko tijesna.
Poslije je topla, izmorena. Ako treba opet spremna ili samo zahvalna i sjetna.
Ne znam zašto su sve na kraju tako tužne i ozbiljne?
***
Ponekad se pridigne, samo da se prisjeti.
Ako se i digne, zaboravi…
Ako ga netko pomazi, poskoči!
Ponekad se na duže vrijeme ukoči.
Ako ga netko ni ne pogleda, samo se sjetno nasmješi.
Ponekad se kao mladić razigra, kad ga nitko ne gleda.
Obično se samo promoli, nježno u oči zagleda,
nakloni i otmjeno udalji…
***
Njezine su noge stidljive. Pod poljupcima blažene.
A ona je skrivena…
Kad je na rukama, on se prikrada poput udava.
S poštovanjem ga pušta na sebe, pod sebe.
Iznad njega kruži, malo ga umoči, oko vrata čvrsto uhvati, izlomi.
Zaljulja i zavrti… Pa se sjuri do kraja, pa ga pusti do grla.
I kad zaglavi…
Neće pomoći ni debele guste zavjese.
Zatvorite brzo sve prozore!
JOŠ JE NEPOZNAT
Može se tek naslutiti tijek… Hoće li biti velik i lijep?
Mekan ili krut? Razigran ili ljut?
Kakav će biti upad… I bol? Hoće li vrisnuti? Hoće li se vinuti?
… Može li ga stisnuti?
Ona još ne zna da je ogroman… I neskroman!
