Sretne podudarnosti – ili, na cronglishu, timing – tako blagoslove neke događaje da ih zapravo ne treba komentirati: sve je rečeno već njihovom čudesnom sinkroniziranošću.



Tako se prijedlog o podizanju spomenika pokojnom akademiku Franji Tuđmanu (na trgu koji već nosi njegovo ime, inače poznatijem kao najveće pasje zapišavalište u Zagrebu) aktualizira(o) u danima kada ministar kulture u Vladi koja je autentičan porod i prilježan tumač njegovih kleronacionalističkih zamisli, batinaški napadnutu splitskom kolumnistu i književniku Anti Tomiću poručuje da je njegov dugi jezik kriv za (vjerojatno opravdan prosvjed) dvojice siledžija!

Pa da, drugim riječima, pazi što i kako laje, jer država – u principu – osuđuje takvo nasilje, ali samo ako je upereno protiv mirnih i poslušnih građana. Dakle, jedan se pozamašan gradski prostor kani zagaditi (likovno nakaradnom, o čemu kasnije) instalacijom u spomen na tog-i-takvog „prvog predsjednika“, čije je nedjelo povjesničar Dragan Markovina – osvrćući se na splitsku (Kerumovu, a čija bi bila?) inicijativu za podizanje spomenika istoj bitangi i ništariji – pozdravlja upozorenjem da takav čin „vrijeđa sve žrtve njegove politike… od žrtava Lore, Ahmića, Dretelja i svih stratišta koja su ostali iza hrvatske vojske i HVO-a kojim je upravljao; kako napraviti spomenik čovjeku uz čiju se politiku vežu ubojstva obitelji Zec, spaljeni Mostar, srušeni Stari most, pokolj u Ahmićima, privatizacijske pljačke i mnoga druga zlodjela iz 90-ih godina prošloga stoljeća?”

Tri se notorne istine provlače kroz „narativ“ o ovjekovječenju dotičnoga: nema nikakve sumnje da ga je samo bolest spasila Den Haaga – četvrt stoljeća ova se zemlja ne može riješiti njegove pogubne baštine, okamenjene u partitokratsko-meritokratskom sustavu koji je demokraciju ugušio kao bjelouška pačića – stoka sitnoga zuba, koliko god je podbadali crveni, žuti i zeleni vragovi, tragično je daleko od toga da se sastane sa svojim samoupravnim mandatom i civilizacijskim poslanjem. Treba li se onda čuditi što dosad nije uspio niti jedan skulptorski pokušaj – bilo u bronci, mramoru, betonu – da se lik mitomanske protuhe i mentora pretvorbeno-privatizacijske pljačke izrazi likovno suvremeno, estetski prihvatljivo? Kako dati podnošljivo ruho samoj esenciji moralne nakaznosti i diktatorskog nasilništva? Pamte li barem Zagrepčani, iz čijih bi se džepova financirala izvedba Ujevićkina monstruma, da im, uskratom potvrde gradonačelnika, nije „dopustio oporbenu situaciju“ čak četiri puta?

S druge strane, paraziti i klijentelisti koji su prisvojili Hrvatsku kao naslijeđeno leno s razlogom glorificiraju natpokojnoga i njegovo zlodjelo: uznose ga na razinu kriterija za mjerenje sadašnjosti i budućnosti ove tužne zemljice u dužničkom ropstvu i njenoga sve malobrojnijeg naroda. A povijest kazuje i podučava: za mitologiziranim se pokojnicima kriju hulje nesposobne i sanjati o boljoj budućnosti, a nekmoli djelovati da se ona i dogodi. Nimalo slučajno, dvojica ključnih pronositelja slave sadašnjega režima po struci su povjesničari mitološko-mitomanskoga smjera, halbinteligenti u kojih je razvoj zaglibio u revizionističkim dogmama i fascinaciji vlastitim vizijama – baš kao i u onoga koga su uzeli kao sveca-pokrovitelja svoje sljedbe. Nažalost, vremena su opaka, mnogo više u prilog bezličnim smutljivcima – korovu i drači što izniče ondje gdje su nekoć rasli Malrauxovi hrastovi – nego ljudima s vizijom i energijom, karizmom što je daje samo poslanje.

Na jednom je znanstveničkom skupu ovih dana opet spomenuta politološka kategorija koja ne bješe te sreće da se ikada primi na bivšim jugoslavenskim prostorima: ustavni patriotizam, nasuprot nacionalističkom domoljublju. Nažalost, u danima raspada SFRJ, hrvatska javnost nije velikosrpskom nacionalizmu odgovorila politički, utemeljujući svoje pravo na osamostaljenje na ustavom utvrđenoj arhitekturi građanskih i ljudskih prava i sloboda, nego jednako anakronim, primitivnim i agresivnim (ultra)nacionalizmom, štoviše jednako spregnutim s rigidnim klerikalizmom. A nadri-povjesničar Tuđman, pseudo-politolog i kvazi-državnik, upravo je defektima svoje opskurne osobnosti dao tragičnu boju tom kleronacionalizmu, te ga – relativizacijom najcrnje stranice novije hrvatske povijesti – usmjerio prema klerofašizmu.

Za tako grandiozno djelo, ako postoji kipar koji bi ga izrazio po kanonima estetike ružnog, svakako bi se negdje našlo mjesta – a nađe li se ono na ledini u zapadnoj dijelu Zagreba, bit će to znak da su ova zemlja, ovaj grad, ovaj narod, njegova intelektualna elita i demokratska javnost, zreli za žutu kuću smještenu nekoliko kilometara zapadnije… u gotovo istoj ulici.