Kao što je jučer tvitao Dejan Jović, ”Pobjeda nad fašizmom, a posebno nad NDH, omogućila je da Hrvatska prvi put u povijesti postane republika. To je stoga, de facto, neproglašeni Dan Republike, a republika je trajna tekovina NOB-a. Kao što su trajne i njene granice, definirane u tom povijesnom događaju”.

Upravo tako, 8. svibnja, Dan oslobođenja grada Zagreba ali i 9. svibnja, Dan pobjede nad fašizmom (odnosno nacizmom), ujedno i Dan Europe, premda su zanemareni od aktualne i nekih drugih prijašnjih vlada naše Republike, vrlo su važni datumi.

Toga sam postao svjestan tek po dolasku u Hrvatsku. Dok sam živio u Argentini (i one godine koju sam proveo u Brazilu, 1985.), sve manje, svakako, kako sam sazrijevao, meni su bili u ovo doba (ovdje proljeće, tamo jesen) u pažnji drugi datumi. Osobito su to bili 10. travnja, dan proglašenja NDH, i 15. svibnja, dan ”bleiburške tragedije” (tragedija se oko poraženih formacija te nešto civila nikakva nije dogodila na Bleiburgu nego na teritoriju Jugoslavije). To se u zajednici kojoj sam pripadao u Buenos Airesu nije promijenilo ni do dana današnjega.

Tko zna, da nisam prije skoro dvadeset godina žestoko intervenirao nakon što je zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić, sredinom studenog 2002. služio misu tik do ogromne reljefne karte NDH u hrvatskom vjerskom središtu sv. Nikola Tavelić u Buenos Airesu, možda bi se i danas ”Boga slavilo” s pogledom na podsjetnik na rečenu genocidnu i marionetsku državicu.

Ali to što se ta, inače lažna karta (jer u teritoriju NDH ubraja Istru te sve drugo okupirano od fašista i nacista te satelita tijekom vladavine ustaša), prebacila u druge crkvene prostorije, posvećene društvenim aktivnostima u zgradu podignutu iza ugla navedena prostora za liturgijske i druge obrede i susrete, kažem, nije bitno utjecalo da se raspoloženje toga društva popravi i dovede u korelaciju s ustavom Republike Hrvatske.

Pamtite, naime, kada se hrvatsku predsjednicu u Buenos Airesu 2018. dočekalo s pozivom, gotovo ultimatumom, da pokrene promjenu preambule našeg ustava ili da je iz Argentine ovamo poručeno kako ”državotvorna hrvatska zajednica iz Buenos Airesa – koja nikad nije nijekala svoju izvornu političku tradiciju nadahnutu starčevićanstvom ni svoja čvrsta protujugoslavenska, protuvelikosrpska i protukomunistička stajališta – u više navrata morala zaštititi od zlokobnih javnih pojavljivanja ove individue (od Pilsela), koja je svojim riječima i gestama, zatrovanim ovim ideologijama koje su strane autentičnom duhu borbe hrvatskog naroda za slobodu i nezavisnost, prouzročila samo štetu”. I tako dalje i tako slično.

Zbog riječi kakvih ovdje i drugdje, sada i ranije u povodu toga i u vezi ustaša i NDH ispisujem (sasvim redovito u ovoj kolumni već punih 27 godina) ja sam persona non grata – nepoželjna, neprihvatljiva, nepoćudna osoba, osoba koja se ne cijeni, dapače, koju se mrzi.

Takav tretman uživam ne samo od strane pripadnika zajednice kojoj sam pripadao u Buenos Airesu, već od strane ne malog broja mojih sugrađana u Hrvatskoj te Hrvata u BiH. I ne samo to, doživljavam prezir i velikog broja pripadnika i političkih i crkvenih hrvatskih struktura.

Koji je moj grijeh? Dirnuo sam u svetinju onih koji me preziru, u ustaše i NDH, odnosno ne mogu trpjeti kada im govorim da je koketiranje s ustaštvom neprihvatljivo, ili kada kažem da Crkva debelo kasni u isprici građanima zbog sekundiranja Paveliću i ustašama, kada podsjećam na nedosljednosti i manjkavosti biskupske službe Alojzija Stepinca i drugih (sarajevskog nadbiskupa Ivana Šarića, npr.), kada upozoravam na pogrešnost nacionalističke mitomanije.

Je li to što oni žigošu moj grijeh ili moja vrlina? Jer, što, ja se držim ispravne teologije, progovaram kao politički i moralni teolog, kao onaj koji upozorava na herezu, a nacionalizam i šovinizam jesu hereze (o čemu govori magisteriji Katoličke Crkve), kao onaj koji bi želio dati doprinos da hodimo ”prema civilizaciji ljubavi” (kako ju je opisao fra Tomislav Janko Šagi Bunić), kao onaj koji se buni jer crkvene/vjerske strukture (dakle, ne samo katoličke) ne uviđaju da postoji jako puno onih koji ”vjeru shvaćaju ozbiljnije od onoga što zatiču u crkvama” (Tomáš Kalík), kao onaj koji se pita ”može li biti da Crkva ne preobražava svijet i ne izvozi svoj duh slobode i ljubavi, nego uvozi strane pojmove podvrgavanja i straha, kontrole i podvrgavanja svoje savjesti, dominacije i autoritarizma, dok njezini članovi nisu dovoljno duhovno zreli da ih spriječe?” (Pantelis Kalaitzidis).

Ali, dosta samohvale! Poanta današnje kolumne je istaknuti što je dobro i korisno za Hrvatsku, a ako je korisno za našu zemlju, možda bi moglo biti korisno i za naše susjede, BiH, Srbija, Crna Gora… Poanta je u ovomu: što bih, da mogu, neoustašama i drugim mitolozima rekao u lice?

Hajmo biti konkretni. Austrija je zabranila ”paradu” na Bleiburškom polju jer se ondje ”odaje počast fašističkom režimu” i veličaju ustaše. Izostanak zabrane značio bi kršenje austrijskih zakona. To je sažeti opis mišljenja od 110 stranica koje je na zahtjev Ministarstva unutarnjih poslova Republike Austrije sastavio tim stručnjaka iz područja prava, politologije i povijesti, uz predstavnike nadležnih austrijskih crkvenih i političkih vlasti, kako nam je u Novostima pojašnjavao kolega Hrvoje Šimičević.

I sad, umjesto da se, što bi bio red, Hrvatska biskupska konferencija, ako je shvatila poruku i civilnih i crkvenih vlasti u Austriji, odluči za komemoraciju na realnom mjestu stradanja, a koje se poštuje na teritoriju Varaždinske biskupije, u Maceljskoj šumi kod Krapine, i to kako bi trebalo – bez pretvaranja molitvenog skupa u pozornicu za kojekakve političke i ideološke obračune, HBK ustraje na tomu da se stvar dogodi, uz manji program na Mirogoju i u župnoj crkvi u Bleiburgu, centralno u Lici, u Udbini, i zbog mjesta i zbog onoga što se tamo govori – krivim porukama.

Gospićko-senjski biskup, Zdenko Križić, i lani je, dakle u Udbini, pretvorio ustaške zločince, što je bila tradicija bleiburških okupljanja, u ”nedužne žrtve”. Crkva ustrajava, vidjet ćemo hoće li i kada napustiti taj narativ, u to da je ”Bleiburg početak tragedije hrvatskog naroda”. Ne, tragedija je trajala, a ona simbolično počinje u Zagrebu 10. travnja 1941. godine.

Da bi došlo do promjene u narativu, Katolička Crkva u RH i u BiH, potpomognuta konsenzusom političkih stranaka, ”mora jasno i otvoreno osuditi NDH i ustaški pokret kao nacifašističku diktaturu koja je počinila masovna zlodjela u ime ekstremnog nacionalizma koji nije utjecao samo na nacionalne manjine već i na hrvatski narod” (Vjeran Pavlaković).

Crkva, također, oklijeva osuditi ustaški pozdrav ”Za dom – Spremni!”, mirno promatrajući kako ga (ekstremna) desnica pretvara i u simbol prepoznavanja Domovinskog rata.

Poručivali su i ponavljali da je Bleiburg ”polje hrvatske nade” i zalog ”novog zajedništva”. Ne, ono je bilo, nažalost, mjesto fašističke agitacije i ja ne vjerujem da možemo biti ujedinjeni oko cilja rehabilitacije Ante Pavelića, njegova režima i njegovih krvnika.

Zato je dobro što je austrijska vlast intervenirala i s kamenog spomenika na Bleiburškom polju nedavno maknula rečenicu kojom se veličalo ustaške formacije te, kao poruku desnici, ma što god brundao ministar Grlić Radman, i hrvatski grb s prvim bijelim poljem (ali ne i islamski polumjesec).

Ja sam se oko toga već dobrano očitovao, ali čekam da to učini i većina mojih sugrađana-katolika. Bilo bi lijepo, naime, da osobito oni koji tvrde da vjeruju u Boga kažu vide li Boga u djelima Maksa Luburića, Dide Kvaternika i drugih ”junaka” NDH i, na razini simbolike, najvećeg zločinca kojeg je rodila hrvatska majka – Ante Pavelića.

Čak je i kardinal Bozanić u svojoj homiliji 2015. na Bleiburgu isključivo govorio o nedužnim žrtvama, kao da drugačijih nije ni bilo. Svi su pobijeni bili žrtve, ali svi sigurno nisu bili i nevini. Koljači iz Jasenovca, likvidirani bez suda, mogu biti žrtve, ali ih ništa ne može učiniti nedužnima!

Na Bleiburgu se, gotovo u pravilu (bilo je izuzetaka), krivo propovijedalo. Tako je Bozanić tada za oltarom, koristeći ga kao političku tribinu, rekao: ”U našoj Domovini, posebno zadnjih godina, ponovno se žele oživjeti sukobi i stare ideološke podjele za koje se vjerovalo da su dijelom prevladane; raspiruje se mržnja, nameće se netrpeljivost i isključivost. Naime, nekima kao da je stalo produbljivati neistine ne bi li se produžio sukob i nasilje iz vremena totalitarizma”.

To može biti rečeno na političkoj tribini. Ja, naime, ne vidim problem u tome da se bilo koji (nad)biskup posveti diskusijama takve prirode. Kako bi dobro bilo, recimo, da Josip Bozanić izađe Ivi Goldsteinu, Tvrtku Jakovini ili Hrvoju Klasiću na intelektualni megdan. Ali tijekom liturgijskog slavlja govoriti treba tako da se naviješta Evanđelje, da ga se tumači, da se potakne na vjeru, na milosrđe i na pokajanje.

Godine 2014. na Bleiburškom polju je propovijedao tadašnji dubrovački biskup, sada nadbiskup koadjutor riječki, Mate Uzinić. Pozivajući da se konačno završi Drugi svjetski rat, doslovce je zavapio: ”Prestanimo jedni drugima biti neprijatelji i postanimo jedni drugima braća i sestre”.

Smatram važnim citirati pokojnog predsjednika Sabora Borisa Šprema: ”Smatramo da su žrtve do kojih je došlo bile žrtve na Križnom putu kroz Hrvatsku i Sloveniju (…) Nevinih žrtava je bilo, jer je do njih došlo bez suđenja, na stratištima i grobnicama kroz put Križnog puta. Smatramo da treba obilježavati, dati počast i pun pijetet tim žrtvama na stratištima i grobnicama Križnog puta”, istaknuo je Šprem odnosno predsjedništvo Hrvatskog sabora kada je 17. travnja 2012. donijelo odluku da Sabor ukida političko pokroviteljstvo nad komemoracijom u Bleiburgu.

Pokroviteljstvo je vraćeno kada je HDZ opet stvarao vladu i imao većinu u parlamentu, ali sramota se nastavila. Austrija je konačno dala svoj pravorijek. Na potezu su Crkva i HDZ.

Opće je prihvaćeno, u to sam uvjeren, da postoje žrtve ne samo Križnog puta, nego da postoje i mnoge nevine žrtve koje su stradale na način da im nije suđeno, osvetnički, iz mržnje, napose od ustaške ruke. Svi bismo trebali osuditi one koji su počinili i koji su uzročnici tih žrtava, ali je važnije shvatiti da žrtve zaslužuju puno poštovanje i pijetet, da je nebitno čije su i kako se zovu te žrtve, jer sve su žrtve naše ili Kristove, ako hoćete, i to je ono s čim vas sada ostavljam da razmislite.

I zločinac i njegova žrtva u Bogu su rođeni, njemu pripadaju, on je umirao na križu za svakog pojedinačno. Tako je platio cijenu, ono što zovemo Otkupljenje. Ta žrtva je zadovoljština za sav grijeh svijeta.

Ako Katolička Crkva podupire Europsku uniju, a podupire (osobito daje veliki doprinos njenoj izgradnji za trajanja posljednja tri pontifikata), ako je Unija utemeljena na pobjedi nad fašizmom i nacizmom i ako, pazite, ne možeš istodobno biti podupiratelj Unije i slijep na zločine komunizma, onda treba imati snage da okrenemo stranicu i progovorimo o nadi za novu Europu. Ta novost je u sposobnosti da napustimo strukture grijeha, svako nasilje, svaku vrstu obespravljivanja.

Ne samo Europa, sada ugrožena zbog rata u Ukrajini i ruske agresije, nego i mi moramo ponovno otkriti naš pravi identitet. A on se ispisuje kao jedinstvo u različitosti, kao društvo/a pomirenih i otvorenih ljudi. Tih 8. i 9. svibnja 1945. u srcima pobjednika je titrao ideal slobode, želja za mirom.

Meni je jako žao što o ovome ne čujemo gotovo ništa na ”komemoracijama”.

Gospodo biskupi i propovjednici, ne bojte se! Evanđelje nije protiv vas, nego za vas. Imajte povjerenja. Govorite o praštanju, o solidarnosti, o kulturi prihvaćanja. Jer ako ne budemo sposobni pojasniti da i ova zemlja, zemlje u regiji i Europa imaju potrebu za nepatvorenom religioznom dimenzijom, za bratstvom, onda…

Onda ništa!

autograf