Svaki put u ovakvoj nekoj prilici, o loptačkom nekom prvenstvu Europe ili svijeta, vlažni podrumi hrvatskih i srpskih internetskih stranica postaju fantastična mjesta sastajanja i druženja Hrvata i Srba, nešto poput zavičajne balkan-grill kafane na periferiji Beča
U osnovi, Hrvati i Srbi dijele se na one koji misle da se Hrvati i Srbi dijele na Hrvate i Srbe, i one koji na sve druge načine razmišljanja misle o svim drugim stvarima, osim o Hrvatima i Srbima – one dakle koji općenito misle.
Oni prvi posljednjih su trideset godina svojih povijesti i istorija, cijele zapravo svoje živote potrošili na dokazivanje teorije o suštinskoj različitosti Hrvata i Srba. Nije to posve nerazumljivo, jer u njihovom tijesnom, memljivom svemiru to je pitanje života i smrti, samog smisla postojanja: ako se Hrvati i Srbi ne dijele, čemu onda povijest i istorija, čemu uopće život, čitav izgrađen oko te mitološke fantazije? Njihov je izbor jednostavan: bolje dvoje te isto, nego jedno te različito. Čak i ako je cijena toga čisti, derivirani dokaz supstancijalne istosti Hrvata i Srba, potpuno i bez ostatka istih jedino u čvrstoj vjeri kako su potpuno i bez ostatka različiti. Taj je dokaz ionako samo za one koji općenito misle, i koji o tome – o Hrvatima i Srbima – misle točno onoliko koliko treba da se pročita ova rečenica.
Temeljna razlika između prvih i drugih jest u tome što potonji, oni dakle Hrvati i Srbi koji misle, i čiji životi nisu sagrađeni oko dijeljenja na Hrvate i Srbe, bez većih poteškoća mogu jedni bez drugih: takvim Hrvatima ne trebaju Srbi, niti takvim Srbima trebaju Hrvati. Bez njih se može, s njima se ne mora. Nije, naravno, njihov odnos bez međusobne mogućnosti, ali on niti u jednom svom trenutku nije određen hrvatstvom Hrvata ili srpstvom Srba: kad se takvom Hrvatu dogodi Srbin, ili Srbinu Hrvat, on je tek jedna od bezbrojnih mogućnosti, veća od ostalih samo i točno toliko koliko su Hrvati i Srbi istiji u odnosu na razne druge. I koliko s tim nemaju nijedan pojedinačni problem.
Oni prvi za to vrijeme ne samo da nemaju bezbroj mogućnosti, već nemaju ni dvije. Takvom je Hrvatu Srbin – a Srbinu Hrvat – njegova jedina mogućnost i posljednja šansa. Takvi Hrvati i Srbi jedni bez drugih ne mogu, bez svoje međusobnosti oni nisu ništa, jer su jedni drugima jedini materijalni dokaz sebe. Hrvat kao Srbinov odraz u ogledalu – i, jasno, obrnuto – više je od jeftine prispodobe o istosti: bez Srbina u ogledalu Hrvata jednostavno nema, on ne postoji. To što ga, onako tupog pred zrcalom, fizički i dalje ima, njemu ništa ne znači. U stvarnom svijetu on sebi nimalo ne treba, niti sam sebi nedostaje.
O tim stvarima, eto, razmišljam između dvije utakmice Svjetskog nogometnog prvenstva, dokono listajući hrvatske i srpske portale, pa svjedočeći fenomenu koji odavno već dobro poznaju dokoni fenomenolozi s viškom slobodnog vremena dovoljnim da ga mogu trošiti na hrvatske i srpske portale. Svaki put u ovakvoj nekoj prilici, o loptačkom nekom prvenstvu Europe ili svijeta, vlažni podrumi hrvatskih i srpskih internetskih stranica – one duboke, mračne jame komentara pod izvještajima, u koje pristojan svijet ne zalazi – postaju, naime, fantastična mjesta sastajanja i druženja Hrvata i Srba, nešto poput zavičajne balkan-grill kafane na periferiji Beča.
Pasionirani pratitelji tog fenomena znaju njegove zakonitosti i pravila. Gosti tih balkan-grillova dijele se na nekoliko skupina. Prva skupina su takozvani domaćini, recimo ljuti anonimni Hrvati u komentarima na hrvatskim portalima, svoji na svome, koji jebu majku Srbima što su nepozvani došli komentirati na tom mjestu, umjesto da se drže svojih, srpskih portala. Kao i ljuti Srbi, domaćini na komentarima srpskih portala, oni – kako terevenka u kafani odmiče – postaju sve uvjerljivija manjina: nakon nekog vremena gotovo svi odlaze kod onih drugih, Hrvati u komentatorske podrume srpskih portala, a Srbi u podrume hrvatskih, i tamo, kao uostalom u svakom čestitom balkan-grillu na periferiji Beča, dočekuju zoru.
Zašto je to tako, jasno je svakome osim njima samima. Hrvati na srpske portale i Srbi na hrvatske idu nagonski, bez razmišljanja, poput jegulja u Sargaškom moru. Njima je tu mjesto, oni se tu – baš poput jegulja u Sargaškom moru – dijeleći množe. Njihovo ponašanje tamo, međutim, nije onakvo kakvo bi neupućen netko očekivao: ne idu Hrvati ‘kod Srba’ ni Srbi ‘kod Hrvata’ kako bi najboljim neprijateljima trijumfalno utrljavali u nos svoje pobjede ili se naslađivali njihovim porazima. Za početak, oni idu vidjeti što oni drugi misle: Hrvatima dobra igra ili pobjeda na prvenstvu malo znači ako ne dobiju ovjerenu potvrdu od Srba. I – u daljnjem tekstu nepotrebno je ponavljati – obrnuto.
To je igra koja se odvija po odavno utvrđenim pravilima. Srbi – što veći i ljući, to s više poštovanja – neumjereno hvale Hrvate: nema pritom nesporazuma i zabluda, Hrvati su i dalje ustaški srbožderi, ali umeju da igraju fudbal i – što je najvažnije – pokazuju kako se na livadi gine za sveti dres, grb i himnu. Poruka je, jasno, upućena ‘svojima’, srpskim fudbalerima, savezu, narodu i državi. Hrvati onda nadmoćnom kurtoazijom hvale Srbe i njihovu objektivnost, obavezno pritom podsjećajući kako je riječ o mitološkom ‘kultu reprezentacije’, onome dakle što Srbi imaju, recimo, u košarci.
Nema, dakako, nikakvih nesporazuma i zabluda, Srbi su i dalje četnički hrvatožderi, ali znaju igrati košarku i – što je najvažnije – pokazuju kako se na parketu gine za sveti dres, grb i himnu. Poruka je, dalje znate, upućena ‘svojima’, hrvatskim košarkašima, savezu, narodu i državi. Nakon čega Srbi patronizirajućom kurtoazijom hvale Hrvate i njihovu objektivnost, obavezno pritom podsjećajući kako je riječ o mitološkom ‘kultu reprezentacije’, onome što Hrvati imaju, recimo, u fudbalu.
Daljnja rasprava u tim podrumima ide ovako: domaćini se u vrlo kratkom vremenu posvađaju između sebe, podijeljeni na one koji poštuju ustaše/četnike, ali mrzilački navijaju da izgube sve ikad, i one koji poštuju ustaše/četnike, želeći im sve najbolje. Prvi su budale, a drugi izdajnici. Gosti pak za to vrijeme uživaju, domoljubnih/patriotskih prsiju i muda priključenih na punjenje, da bi se uskoro i sami posvađali među sobom, podijeljeni na nacionaliste koji podržavaju svoju reprezentaciju, i nacionaliste koji su – potpuno isto i u hrvatskom i u srpskom slučaju – protiv ‘svoje’ reprezentacije i korumpiranog saveza, što skrnavi nacionalnu svetinju. Po prilici u to vrijeme u komentatorsku kafanu obično zalutaju i oni što patetično prizivaju bratstvo i jedinstvo, fantazirajući kako bi imaginarna Jugoslavija bila svjetski prvak i u nogometu i u košarci. Tu, jasno, nastaje rusvaj u krčmi, jer na njih onda s grlićima razbijenih boca skaču i gosti i domaćini, i Hrvati i Srbi.
Nakon nekog vremena – kao nagrada za strpljive – dolazi najbolji dio, onaj kad u kafani ostanu više-manje samo gosti, uz onih par upornih domaćina-stražara što ih poput nadrkanih konobara i dalje tjeraju na njihove portale. Igra prestaje pred zoru, kad gosti konačno shvate da su ostali sami – na srpskim portalima međusobno posvađani Hrvati, a na hrvatskim međusobno posvađani Srbi – i da odavno nema više nikoga da im zatitra ispražnjena jaja. Nakon fajronta vraćaju se Hrvati i Srbi na svoje portale, administratori počiste kafanu i pometu srču, sve dok ujutro ne dođe gazda da iza šanka prebroji klikove i utržak, zadovoljno trljajući ruke.
I tako svaki put, posve svejedno je li Svjetsko prvenstvo u nogometu ili je u košarci, je li olimpijski turnir u rukometu ili je Roland Garros, je li Pjesma Eurovizije ili je Međunarodni sud za ratne zločine u Haagu. Hrvati i Srbi jedni bez drugih jednostavno ne mogu, jedni drugima bolno trebaju i nedostaju, i kad bi gospodari interneta izvukli društvene mreže na žalo i pozatvarali kafane u mračnim podrumima hrvatskih i srpskih portala, sutradan bi ustaše i četnici – najozbiljnije to mislim – napravili novu Jugoslaviju.
U osnovi, Hrvati i Srbi dijele se na one koji misle da se Hrvati i Srbi dijele na Hrvate i Srbe, i one koji na sve druge načine razmišljanja misle o svim drugim stvarima, osim o Hrvatima i Srbima – one dakle koji općenito misle.
Oni prvi posljednjih su trideset godina svojih povijesti i istorija, cijele zapravo svoje živote potrošili na dokazivanje teorije o suštinskoj različitosti Hrvata i Srba. Nije to posve nerazumljivo, jer u njihovom tijesnom, memljivom svemiru to je pitanje života i smrti, samog smisla postojanja: ako se Hrvati i Srbi ne dijele, čemu onda povijest i istorija, čemu uopće život, čitav izgrađen oko te mitološke fantazije? Njihov je izbor jednostavan: bolje dvoje te isto, nego jedno te različito. Čak i ako je cijena toga čisti, derivirani dokaz supstancijalne istosti Hrvata i Srba, potpuno i bez ostatka istih jedino u čvrstoj vjeri kako su potpuno i bez ostatka različiti. Taj je dokaz ionako samo za one koji općenito misle, i koji o tome – o Hrvatima i Srbima – misle točno onoliko koliko treba da se pročita ova rečenica.
Temeljna razlika između prvih i drugih jest u tome što potonji, oni dakle Hrvati i Srbi koji misle, i čiji životi nisu sagrađeni oko dijeljenja na Hrvate i Srbe, bez većih poteškoća mogu jedni bez drugih: takvim Hrvatima ne trebaju Srbi, niti takvim Srbima trebaju Hrvati. Bez njih se može, s njima se ne mora. Nije, naravno, njihov odnos bez međusobne mogućnosti, ali on niti u jednom svom trenutku nije određen hrvatstvom Hrvata ili srpstvom Srba: kad se takvom Hrvatu dogodi Srbin, ili Srbinu Hrvat, on je tek jedna od bezbrojnih mogućnosti, veća od ostalih samo i točno toliko koliko su Hrvati i Srbi istiji u odnosu na razne druge. I koliko s tim nemaju nijedan pojedinačni problem.
Oni prvi za to vrijeme ne samo da nemaju bezbroj mogućnosti, već nemaju ni dvije. Takvom je Hrvatu Srbin – a Srbinu Hrvat – njegova jedina mogućnost i posljednja šansa. Takvi Hrvati i Srbi jedni bez drugih ne mogu, bez svoje međusobnosti oni nisu ništa, jer su jedni drugima jedini materijalni dokaz sebe. Hrvat kao Srbinov odraz u ogledalu – i, jasno, obrnuto – više je od jeftine prispodobe o istosti: bez Srbina u ogledalu Hrvata jednostavno nema, on ne postoji. To što ga, onako tupog pred zrcalom, fizički i dalje ima, njemu ništa ne znači. U stvarnom svijetu on sebi nimalo ne treba, niti sam sebi nedostaje.
O tim stvarima, eto, razmišljam između dvije utakmice Svjetskog nogometnog prvenstva, dokono listajući hrvatske i srpske portale, pa svjedočeći fenomenu koji odavno već dobro poznaju dokoni fenomenolozi s viškom slobodnog vremena dovoljnim da ga mogu trošiti na hrvatske i srpske portale. Svaki put u ovakvoj nekoj prilici, o loptačkom nekom prvenstvu Europe ili svijeta, vlažni podrumi hrvatskih i srpskih internetskih stranica – one duboke, mračne jame komentara pod izvještajima, u koje pristojan svijet ne zalazi – postaju, naime, fantastična mjesta sastajanja i druženja Hrvata i Srba, nešto poput zavičajne balkan-grill kafane na periferiji Beča.
Pasionirani pratitelji tog fenomena znaju njegove zakonitosti i pravila. Gosti tih balkan-grillova dijele se na nekoliko skupina. Prva skupina su takozvani domaćini, recimo ljuti anonimni Hrvati u komentarima na hrvatskim portalima, svoji na svome, koji jebu majku Srbima što su nepozvani došli komentirati na tom mjestu, umjesto da se drže svojih, srpskih portala. Kao i ljuti Srbi, domaćini na komentarima srpskih portala, oni – kako terevenka u kafani odmiče – postaju sve uvjerljivija manjina: nakon nekog vremena gotovo svi odlaze kod onih drugih, Hrvati u komentatorske podrume srpskih portala, a Srbi u podrume hrvatskih, i tamo, kao uostalom u svakom čestitom balkan-grillu na periferiji Beča, dočekuju zoru.
Zašto je to tako, jasno je svakome osim njima samima. Hrvati na srpske portale i Srbi na hrvatske idu nagonski, bez razmišljanja, poput jegulja u Sargaškom moru. Njima je tu mjesto, oni se tu – baš poput jegulja u Sargaškom moru – dijeleći množe. Njihovo ponašanje tamo, međutim, nije onakvo kakvo bi neupućen netko očekivao: ne idu Hrvati ‘kod Srba’ ni Srbi ‘kod Hrvata’ kako bi najboljim neprijateljima trijumfalno utrljavali u nos svoje pobjede ili se naslađivali njihovim porazima. Za početak, oni idu vidjeti što oni drugi misle: Hrvatima dobra igra ili pobjeda na prvenstvu malo znači ako ne dobiju ovjerenu potvrdu od Srba. I – u daljnjem tekstu nepotrebno je ponavljati – obrnuto.
To je igra koja se odvija po odavno utvrđenim pravilima. Srbi – što veći i ljući, to s više poštovanja – neumjereno hvale Hrvate: nema pritom nesporazuma i zabluda, Hrvati su i dalje ustaški srbožderi, ali umeju da igraju fudbal i – što je najvažnije – pokazuju kako se na livadi gine za sveti dres, grb i himnu. Poruka je, jasno, upućena ‘svojima’, srpskim fudbalerima, savezu, narodu i državi. Hrvati onda nadmoćnom kurtoazijom hvale Srbe i njihovu objektivnost, obavezno pritom podsjećajući kako je riječ o mitološkom ‘kultu reprezentacije’, onome dakle što Srbi imaju, recimo, u košarci.
Nema, dakako, nikakvih nesporazuma i zabluda, Srbi su i dalje četnički hrvatožderi, ali znaju igrati košarku i – što je najvažnije – pokazuju kako se na parketu gine za sveti dres, grb i himnu. Poruka je, dalje znate, upućena ‘svojima’, hrvatskim košarkašima, savezu, narodu i državi. Nakon čega Srbi patronizirajućom kurtoazijom hvale Hrvate i njihovu objektivnost, obavezno pritom podsjećajući kako je riječ o mitološkom ‘kultu reprezentacije’, onome što Hrvati imaju, recimo, u fudbalu.
Daljnja rasprava u tim podrumima ide ovako: domaćini se u vrlo kratkom vremenu posvađaju između sebe, podijeljeni na one koji poštuju ustaše/četnike, ali mrzilački navijaju da izgube sve ikad, i one koji poštuju ustaše/četnike, želeći im sve najbolje. Prvi su budale, a drugi izdajnici. Gosti pak za to vrijeme uživaju, domoljubnih/patriotskih prsiju i muda priključenih na punjenje, da bi se uskoro i sami posvađali među sobom, podijeljeni na nacionaliste koji podržavaju svoju reprezentaciju, i nacionaliste koji su – potpuno isto i u hrvatskom i u srpskom slučaju – protiv ‘svoje’ reprezentacije i korumpiranog saveza, što skrnavi nacionalnu svetinju. Po prilici u to vrijeme u komentatorsku kafanu obično zalutaju i oni što patetično prizivaju bratstvo i jedinstvo, fantazirajući kako bi imaginarna Jugoslavija bila svjetski prvak i u nogometu i u košarci. Tu, jasno, nastaje rusvaj u krčmi, jer na njih onda s grlićima razbijenih boca skaču i gosti i domaćini, i Hrvati i Srbi.
Nakon nekog vremena – kao nagrada za strpljive – dolazi najbolji dio, onaj kad u kafani ostanu više-manje samo gosti, uz onih par upornih domaćina-stražara što ih poput nadrkanih konobara i dalje tjeraju na njihove portale. Igra prestaje pred zoru, kad gosti konačno shvate da su ostali sami – na srpskim portalima međusobno posvađani Hrvati, a na hrvatskim međusobno posvađani Srbi – i da odavno nema više nikoga da im zatitra ispražnjena jaja. Nakon fajronta vraćaju se Hrvati i Srbi na svoje portale, administratori počiste kafanu i pometu srču, sve dok ujutro ne dođe gazda da iza šanka prebroji klikove i utržak, zadovoljno trljajući ruke.
I tako svaki put, posve svejedno je li Svjetsko prvenstvo u nogometu ili je u košarci, je li olimpijski turnir u rukometu ili je Roland Garros, je li Pjesma Eurovizije ili je Međunarodni sud za ratne zločine u Haagu. Hrvati i Srbi jedni bez drugih jednostavno ne mogu, jedni drugima bolno trebaju i nedostaju, i kad bi gospodari interneta izvukli društvene mreže na žalo i pozatvarali kafane u mračnim podrumima hrvatskih i srpskih portala, sutradan bi ustaše i četnici – najozbiljnije to mislim – napravili novu Jugoslaviju.
