Što kažu znanstvenici o tajni uspjeha HDZ-a?

"Ni u svjetskoj politici nema puno primjera da se široki politički pokreti uspješno institucionaliziraju u jednu organizacijski vrlo snažnu i kompaktnu stranku, kao što je slučaj Hrvatske demokratske zajednice. Po brojnosti članstva, organizacijskoj pokrivenosti i izbornom kontinuitetu HDZ je jedna od najuspješnijih stranaka istočne Europe, a može se mjeriti i s velikim zapadnoeuropskim strankama. Smatrali smo da HDZ, kao izvorno karizmatski pokret koji se transformirao u jaku stranku, zaslužuje pažnju svjetske politološke zajednice kao slučaj na kojemu je moguće rasvijetliti neke aspekte starih teorijskih pitanja o odnosu karizmatskog vodstva, pokreta i institucionalizacije. Karizmatski karakter izvornoga pokreta i Tuđmanov čisti udžbenički nacionalizam koji iskreno trpi sve druge ideološke i političke razlike institucionalizirani su kao modus funkcioniranja današnje stranke. Stranka je time postala vrijednost za sebe”, glasi zaključak znanstvene studije o fenomenu Hrvatske demokratske zajednice, čiji su autori Goran Čular i Dario Nikić Čakar, docenti Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu.

Sve je počelo na konferenciji ECPR-a Joint Sessions of Workshops u Pisi 2016. na panelu Institucionalizacija i deinstitucionalizacija političkih organizacija. Međutim, već se ranije znalo da HDZ nije u hrvatskoj politologiji izazvao veći istraživački interes, premda je izrazito zanimljiv fenomen i po mnogočemu specifičan unutar kruga stranaka koje su nastale u demokratskim tranzicijama u srednjoj i istočnoj Europi. Rezultat je politološko istraživanje Hrvatske demokratske zajednice, čiji će rezultati biti objavljeni u proljeće 2018. godine.

Prema Čularu i Nikić Čakaru, HDZ predstavlja eklatantan primjer karizmatičnog pokreta, koji se uspio institucionalizirati u stabilnu stranačku organizaciju. “Trenutne organizacijske forme i ideološke obrasce HDZ-a možemo razumjeti samo ako ih tumačimo kao transformaciju karizmatičnih osobina i karakteristika pokreta stranke iz prvotne faze svog razvitka, u trajne, depersonalizirane te uglavnom neformalne obrasce ponašanja. Tijekom tog procesa, stranka je postala vrijednost sama po sebi te, na taj način, puno bitnija svojim sljedbenicima i glasačima nego pojedinci ili specifična stranačka ideologija”, glasi uvodno objašnjenje.

Tri pojedinosti klasificiraju HDZ-a kao stranku-pokret. Prvo, brzi razvoj masovnog članstva i organizacije u ranim godinama nije mogao biti postignut bez povezanosti građana i stranke po principu pokreta. Drugo, formalno članstvo i organizacija nisu imali nikakav važan utjecaj na unutarnji život stranke jer HDZ je nastavio funkcionirati prateći neformalne obrasce djelovanja po principu pokreta. Unatoč činjenici da je stranka imala formalno članstvo, urede, statutna pravila i stranačke kongrese, glavni unutarnji mehanizam vezan uz donošenje odluka u potpunosti je ovisio o Tuđmanovu karizmatičnom vođenju stranke. Treće, HDZ nikada nije odustao od organiziranja javnih protesta ili demonstracija u svrhu osiguravanja potpore vodstvu, a to su aktivnosti koje se uglavnom povezuju s pokretima nego s političkim strankama.

Čak i kada se radi o broju članova HDZ se može uspoređivati s najvećim političkim strankama u Europi, a bez premca u Hrvatskoj. Službenih 210.000 članova bitna su glasačka snaga na koju se HDZ-ovo vodstvo uvijek može osloniti, međutim konačne su brojke još impresivnije, s obzirom na to da se članstvo HDZ-a može uspoređivati s mnogim strankama zapadne Europe koje imaju deset ili petnaest puta veća glasačka tijela. Primjerice, britanski konzervativci imaju 160, a francuski republikanci neznatno više od HDZ-a.

Rezultat je stabilan elektorat, koji je dok je Tuđman vodio stranku u 90-ima na tadašnjim izborima osiguravao stabilnih 1,200.000 glasova (41-44 postotaka), što se smanjilo nakon 2000. na još uvijek visokih 550-900 tisuća ili 27 do 34 posto glasova onih koji sudjeluju na izborima u Hrvatskoj. Istraživanja su, također, pokazala da je biračko tijelo HDZ-a desnije orijentirano nego što je politika najjače hrvatske stranke.
Koliko god djeluje paradoksalno, ali Franjo Tuđman kao povijesna osoba, ideolog i političar danas je HDZ-u najmanje bitan, iako će se prigodno različite struje u HDZ-u pozivati na Tuđmanovu ostavštinu, koju će opet različito tumačiti. Ono što je važno - objasnili su Čular i Nikić Čakar - jest to da su njegov način vodstva i pokretački karakter u prvom desetljeću postojanja stranke institucionalizirani u internoj stranačkoj kulturi i nizu neformalnih pravila putem kojih HDZ i danas funkcionira. To se ogleda u prvom redu u vrlo pasivnoj ulozi članstva, ali i HDZ-ova biračkog tijela, prepuštanju odlučivanja i potpunom prihvaćanju odluka uskog stranačkog vrha i aktualnog predsjednika stranke, izbjegavanju otvorenih sukoba, ideološkom žrtvovanju, tj. pristajanju da se stranka podržava unatoč provedbi politika koje dio članova i birača ne podržava, i biračke lojalnosti jer uz regionalni IDS, HDZ ima najveći postotak lojalnih birača, koji iz izbora u izbore glasuju uvijek za istu stranku.

“Takvo funkcioniranje omogućuje HDZ-ovu vodstvu relativno veliku autonomiju u određivanju ideoloških i političkih prioriteta, kao i koalicijskih strategija, samom predsjedniku stranke osigurava slobodne ruke, barem dok je politički uspješan. Sanaderu je omogućilo da od ‘ne damo naše generale’ bez gubitka podrške dođe do izručivanja Ante Gotovine. Birači HDZ-a će lako prilagoditi svoje stavove o uvođenju poreza na nekretnine i slijediti promjene u službenom stavu stranke. Ostat će vjerni stranci i kad dogovara dvojezične natpise u Vukovaru i kad im oponira, kad koalira sa strankama manjina i strankama drugog bloka, ali i s radikalnim desničarima. To su obilježja koja su HDZ-u omogućila relativno brze oporavke nakon dva velika gubitka izbora (2000. i 2011.) i onoga što bi objektivno predstavljalo prave šokove za ostale stranke”, objasnit će Goran Čular.

Samo što se demokracija baš i ne povezuje uz političke pokrete na čelu s karizmatičnim vođama. Iz ovog kuta gledanja, postavlja se pitanje znači li to da HDZ predstavlja opasnost za demokratske procese u Hrvatskoj. Za politologe, odgovor nije jednoznačan.

U prvom desetljeću HDZ i Tuđman su objektivno bili prepreka konsolidiranju demokracije u Hrvatskoj. Pitanje je na koje nikad neće stići odgovor što bi se dogodilo da je HDZ 2000. izgubio izbore, a Franjo Tuđman poživio kao predsjednik države. Međutim, nakon 2000. HDZ ne da ne predstavlja više opasnost za demokraciju, nego konsolidiranje demokracije u Hrvatskoj nije zamislivo bez konstruktivne uloge HDZ-a. Nakon što je šesteročlana koalicija na čelu sa SDP-om trasirala demokratski put ustavnim promjenama, pravima nacionalnih manjina i počecima pristupanja EU, HDZ, pod Ivom Sanaderom i Jadrankom Kosor, funkcionirao je kao manje-više dio nacionalnog konsenzusa oko istih ciljeva.

“Ako tome dodamo da, kako istraživanja Fakulteta političkih znanosti pokazuju, upravo HDZ među svojim biračima veže natprosječni postotak autoritarnih građana, koji preferiraju snažne vođe pred demokratskim postupcima, kao i da su i Sanader i Kosor nastavili s Tuđmanovom politikom kontrole radikalne desnice unutar i izvan HDZ-a, mislim da je neupitan doprinos HDZ-a kao stranke konsolidiranju demokracije u Hrvatskoj nakon 2000. Izvedenica naše teze jest ta da je to upravo i bilo moguće zbog opisanog načina funkcioniranja stranke koji daje veliku slobodu vodstvu. Znate, narod i politička kultura se sporo mijenjaju, ali zato, između ostaloga, i postoje stranke, da postojeće antidemokratske stavove kanaliziraju u demokratske institucionalne okvire. HDZ je sve do Karamarka to vrlo uspješno radio i time pridonosio demokratskoj konsolidaciji države, barem na institucionalnoj razini”, drži Čular.

Ipak, postoje prilične razlike u opisima dosadašnjih HDZ-ovih lidera u posttuđmanovskom razdoblju. U analizi se Sanadera i Plenkovića opisuje kao jake lidere, a Jadranku Kosor i Karamarka kao slabe, i to ne isključivo zbog njihovih izbornih rezultata.Dario Nikić Čakar objasnit će da ono što određuje jake i slabe stranačke vođe ipak nije samo izborni rezultat, nego prije svega njihov politički ili liderski kapital. Tu se prije svega misli na liderske kapacitete koji proizlaze iz njihovih vještina, odnosa sa sljedbenicima i javne percepcije, odnosno reputacije. Upravo zato, politološki gledano, Sanadera i Plenkovića moguće je opisati kao jake lidere. Nasuprot tome, javna percepcija Jadranke Kosor i Tomislava Karamarka nije bila ni približno tako pozitivna, jer je njihov politički kapital bio iznimno opterećeni reputacijom “Sanaderove zapisničarke” i “tvrdog nacionalista” sa špijunskim pedigreom.

“Kada se pogleda njihov odnos sa sljedbenicima, može se vidjeti da su Sanader i Plenković uspjeli na neki način opčiniti ne samo stranačko članstvo nego i šire biračko tijelo. Ima nešto patološko u toj opčinjenosti ljudi visokim, mladim, slatkorječivim i elokventnim političkim vođama, ali to prepustimo socijalnim psiholozima. Iz politološke perspektive, možemo zaključiti da je veliku ulogu u izgradnji te magične aure oko Sanadera i Plenkovića imao njihov status autsajdera u stranačkoj i nacionalnoj politici.

Drugim riječima, uspjeli su privući ljude jer su predstavljali svježa lica neopterećena starim sukobima, za razliku od Karamarka i Kosor koji su u vrijeme preuzimanja stranke već bili potrošeni političari i kao takvi vrlo neprivlačni. Napokon, Sanader i Plenković se mogu opisati kao jaki vođe i zbog načina na koji su se nosili s unutarstranačkom opozicijom, jer su se obojica - Sanader nemilosrdnom eliminacijom, a Plenković strateškim igrama i taktičkim nadmudrivanjem - vrlo lako riješili unutarnjih neprijatelja i otvorenih kritičara”, tvrdi Nikić Čakar.

Međutim, od trenutka kada je 2012. stranku preuzeo Tomislav Karamarko, dolazi do bitnih promjena u ideološkom pozicioniranju HDZ-ova vodstva. HDZ prvi put potpuno otvoreno daje prostor radikalno desnim idejama i unutar stranke i izvan stranke, nema odgovor na novi konzervativni pokret koji zadnjih godina nameće političku agendu, kao što su Hrast, U ime obitelji, Vigilare, pojedini biskupi, a od stranke koja klijentelistički kontrolira braniteljske udruge postaje stranka-talac braniteljskih udruga i njihovih interesa. U takvoj situaciji Plenkoviću je sada teže, ne zato što bi izgubio biračku podršku, nego zato što je nesiguran kako će reagirati stranačko vodstvo i srednji stranački ešalon. Posljedica je da sadašnji predsjednik HDZ-a više nema kontrolu nad procesima na desnici. S obzirom na lojalnost vođi, zanimljivo je vidjeti smatraju li politolozi da bi HDZ-ov elektorat podržao Plenkovića kada bi raskrstio s NDH (zabranio ploče i slične manifestacije) ili upozorio Crkvu da se prestane miješati u politička pitanja.

“Da je gospodin Plenković kojim slučajem naslijedio gospođu Kosor na čelu HDZ-a, moj odgovor bi bio nedvojbeno potvrdan. Danas, umjesto da smo bliže osudi svih totalitarizama, imamo legitimiranje ustaškog pozdrava, a da se svijest o komunističkom totalitarizmu nije pomakla ni za jotu, bez obzira na uklanjanje Trga Maršala Tita.
Narasle su podjele, a ne konsenzus, što je posve prirodno, jer ne možete kod ljudi osvijestiti potrebu osude partizanskih zločina i komunističkog totalitarizma legitimirajući ustaške simbole.

No, ako je naša teza iz teksta o načinu funkcioniranja HDZ-a točna, to bi trebalo značiti da i sada predsjednik HDZ-a može presjeći stvari bez posljedica za stranku i izborni rezultat, bez obzira na evidentne promjene na desnici nakon Karamarka. Svakom sljedećem predsjedniku HDZ-a Tuđman je ostavio u naslijeđe stolicu s aurom koja mu, dok na njoj sjedi, daje slobodu i moć u stranci, ali i na desnici. Ali samo ako isti pokaže volju da to i koristi”, upozorit će Goran Čular.

seebiz