Dokumentarno-igrani film o djelovanju Diane Budisavljević u vrijeme tzv. NDH izazvao je salve bijesa ustaške desnice, ljutite zbog ponovnog aktualiziranja zločina koje se trude prikriti. No lijepa priča o plemenitoj Austrijanki i sama predstavlja određenu reviziju tog perioda, onu u kojoj je uloga heroja oduzeta kolektivu.
Ovogodišnji Pulski filmski festival bio je dočekan u javnosti kao poprište filmsko-kulturnog obračuna. “Dvije Hrvatske”, ona nacionalistička i ona liberalna, imale su svoje filmske predstavnike. Na jednoj strani se nalazio “General”, film Antuna Vrdoljaka o životnom i ratnom putu Ante Gotovine, a na drugoj “Dnevnik Diane Budisavljević”, dokumentarno-igrani film Dane Budisavljević o humanitarnom radu Diane Budisavljević u periodu Drugog svjetskog rata. Ishod obračuna je poznat: “Dnevnik” je pomeo “Generala” i po mišljenju žirija i po mišljenju publike.
Liberalna strana je proslavila pobjedu kao još jedan dokaz kulturne nadmoći, ali i snažnog otpora povijesnom revizionizmu, dok su nacionalisti u skromnom učinku “Generala” pronašli još jedan dokaz teorije zavjere. A ta se zavjera zasniva na tezi, naročito populariziranoj u kratkom mandatu Zlatka Hasanbegovića na čelu Ministarstva kulture, po kojoj je hrvatska kultura i dalje obilježena “lijevom hegemonijom”. Njome upravljaju “jugoslavenski kadrovi” koji određuju što je dobro, a što nije, a sve pod krinkom stručnosti. Pa tako i u procjeni filmske vrijednosti “Generala” i “Dnevnika”. A kao dodatni prilog “neobjektivnoj” procjeni isticali su i činjenicu da se festival održava u Puli koja je “lijevi grad”, tako da ni stavove publike ne treba uzimati zdravo za gotovo.
No, puno veći problem u “filmskom angažmanu” ovdašnje desnice predstavlja pobuda da ni dokazane ratne zločine ne uzima zdravo za gotovo. Naime, na dan zagrebačke premijere filma Dane Budisavljević, održana je, očito namjerno, i pretpremijera filma “Dječje prihvatilište Sisak”, nastalog u okviru producentske kuće Laudato. Taj film, ustaški odgovor na “Dnevnik”, samo je filmska kulminacija napora revizionističkih krugova da ospore postojanje ustaških logora za djecu. Dio je to, dakako, širih revizionističkih negacija bilo kakvih konclogora u tzv. NDH. Iza ovih prilično gnjusnih motiva krije se projekt normalizacije tzv. NDH i dezinfekcije uloge Katoličke crkve. Naknadno, nevoljko i skromno uključenje Crkve u spašavanje logoraške djece tumači se kao dokaz njene moralne i političke ispravnosti. A ako se u tzv. NDH odvijalo najnormalnije spašavanje djece, onda ni ta tvorevina nije bila moralna nakaza. Bez obzira na to što je, eto, pobila roditelje te djece ili ih poslala na prisilni rad u Njemačku.
Neposredan emocionalni učinak
Takve i slične revizionističke vratolomije posljednjih godina ne samo da postaju legitimna interpretacija povijesti već prijete da postanu i prevladavajuća. Uživaju široku institucionalnu potporu: od Crkve do ministarstava. I u tom se kontekstu pojavljuje film Dane Budisavljević i izaziva oštre reakcije s desnice. Kako i sam naslov sugerira, film se zasniva na dnevniku Diane Budisavljević o njenim aktivnostima u vrijeme Drugog svjetskog rata. Sam je dnevnik pisan naknadno, u svibnju 1945., prema stenografskim zapisima koje je Diana Budisavljević izrađivala tijekom rata, a objavljen 2003. godine. Ona sama je porijeklom Austrijanka koja se preselila u Zagreb udajom za liječnika i profesora kirurgije na Medicinskom fakultetu, Julija Budisavljevića. Nakon uspostave tzv. NDH, Budisavljević saznaje da se u logore odvode žene i djeca i nastoji im pružiti pomoć. Dok ono što je preostalo od Židovske općine skuplja pomoć za ženu i djecu njihove vjeroispovijesti, Budisavljević odluči skupljati pomoć za pravoslavne majke i djecu koji se izloženi isključivo milosti i nemilosti logorske uprave. Njen humanitarni rad se nastavlja, raste i u dnevniku ga potanko opisuje. Zahvaljujući porijeklu, stupa u kontakt s nacističkim časnicima i vrši na njih pritisak koji rezultira uspjehom: na tisuće srpske djece je spašeno iz ustaških logora, mahom raspodjelom među hrvatskim obiteljima.
Film je, dakle, dokumentarno-igrani. Dokumentarni materijal čine dirljiva sjećanja nekolicine tada spašene djece snimana na današnjim lokacijama logora i stravični filmski zapisi iz perioda funkcioniranja logora. Igrani materijal se zasniva na scenaristički obrađenim dnevničkim zapisima. Dokumentarno-igrani filmovi u hrvatskoj filmskoj tradiciji uglavnom su završavali fijaskom i definitivno predstavljaju zahtijevan izazov. No, Dana Budisavljević ga je savladala i to upravo zato, kako je u svojoj recenziji primijetio Jurica Pavičić, što u ovom slučaju dokumentarni dijelovi nose snažnu emocionalnu podlogu, dok oni igrani donose “realističnu faktografiju” kojoj haenkaovska glumačka patetika ne pomaže odviše. Inače je “podjela uloga” obrnuta. Emocionalni učinak dokumentarnih dijelova je prilično intenzivan. Na primjer, na projekciji kojoj sam prisustvovao veći dio publike je doslovno brisao suze nakon kadrova izmučene djece u logoru i svjedočanstava preživjelih. Taj itekako vrijedan učinak filmskog prikaza iznimnog pothvata Diane Budisavljević ipak neutralizira politički sporne dijelove prikaza koji se ne smiju zanemariti.
Nakon što se pogleda film, stječe se neobičan dojam: sav otpor ustaškom režimu sveo se na moralnu čast i angažman pripadnice više klase austrijskog porijekla. Zdravorazumski prigovor ovom dojmu bi bio: pa i film je o njoj, nije neophodno ni nužno da se sve ostalo spomene. Taj bi prigovor bio održiv da nije kraja filma koji ideološki uobličuje cijeli narativ i zapravo komuniste spominje. Prije nego što analiziramo sam taj kraj, nabrojimo što sve izmiče ovoj perspektivi. Mi, tako, uopće ne znamo da se u periodu od 1941. do 1945. netko aktivno borio protiv ustaša i nacista. I da su, na primjer, oslobodili i te logore. Ne znamo ni da je u samom Zagrebu postojala razgranata mreža pomoći i organizacije otpora. Ne znamo ni da je više tisuća ljudi u Zagrebu ustaška vlast mučila i likvidirala zbog saznanja da pomažu pokret otpora i zatočenike. Dok Diana Budisavljević vodi polunormalni građanski život uz pokoji pretres, nelagodu zbog muževa srpskog porijekla te koktele s nacistima u Esplanadi, sestre Baković su mučene do smrti upravo zato što su pomagale u otporu nacistima. Također ne znamo ništa ni o tome da su medicinske sestre u Crvenom križu s kojima je Budisavljević surađivala i koje se pojavljuju u filmu, bile dio šire antifašističke mreže posredno povezane s Komunističkom partijom. To, dakako, ništa ne oduzima od divnih stvari koje je Budisavljević učinila, ali nam isto tako ne dopušta da prihvatimo narativ o njoj kao ultimativnoj antifašističkoj heroini.
Ponavljam, ne moramo sve to znati, tj. redateljica može slobodno pretpostaviti da je to opće poznato, iako nažalost baš i nije. Ali sam kraj filma koji je itekako ideološki premazan naprosto ne dopušta tu perspektivu jer nam redateljica ipak nedvosmisleno sugerira kakav je taj partizanski pokret bio i kakva je ta novoosnovana država. Motiv koji stoji iza tih sugestija je poznata činjenica: nova vlast je Diani Budisavljević oduzela kartoteku u kojoj je dokumentirala djecu za potrebe kasnijeg pronalaženja i utvrđivanja njihova porijekla. Ta se odluka tumači na razne načine. Neki tvrde da je posrijedi bila osobna osveta Tatjane Marinić, dugogodišnje partijske aktivistkinje koja je preuzela ključnu ulogu u Ministarstvu socijalne politike. Oni koje se ne bave osobnim motivima, tvrde da je posrijedi bilo nepovjerenje u Dianu Budisavljević, zbog njenog austrijskog porijekla i klasne pripadnosti. I naprosto zbog toga što je država ipak imala veće kapacitete za baratanje tim podacima u svrhu pronalaženja djece. To se objašnjenje čini najuvjerljivijim, ali zasigurno ne opravdava činjenicu da Budisavljević kao vanjski suradnik nijednom nije bila angažirana da pomogne u radu s dokumentacijom koju je sama izradila. Kao i što ne opravdava potpuni zaborav djelovanja Diane Budisavljević u jugoslavenskom periodu.
Gorljivi antikomunizam
Međutim, redateljica taj događaj objašnjava naprosto komunističkim totalitarizmom. Iako su posrijedi sugestije, one su sasvim eksplicitne: dolazak fašista na vlast i oslobođenje Zagreba prikazuje istim tipom dokumentarnog kadra – razdragana masa dočekuje ulazak nacističke vojske kao što dočekuje i ulazak partizanske vojske. Posrijedi su, očito, zabludjele mase kojima je svejedno koji totalitarni manipulatori dolaze na vlast. One im kliču. Radi se naprosto o najobičnijem izjednačavanju fašizma i komunizma. I zato oni prigovori da nije bitno što partizana nema u filmu ne stoje: ima ih, ali nisu prikazani kao oni koji su četiri godine bili u šumi, ratovali, gladovali i ginuli da oslobode zemlju od okupatora i domaćih izdajnika, već kao predstavnici nove totalitarne vlasti. Jer da ih ima u ovoj prethodnoj ulozi, Diana Budisavljević ne bi mogla biti predstavljena kao individualna heroina kad su tisuće i tisuće drugih podnijele neusporedivo veće muke. Kao što ni oni ne bi mogli biti predstavljeni kao bezdušni birokratski zločinci. Nažalost, izjednačavanje komunizma i fašizma ne staje na tome.
U filmu je prikazana scena upoznavanja Diane Budisavljević s Kamilom Breslerom, zaposlenikom u ustaškom Ministarstvu udružbe koji je itekako zaslužan za spašavanje siročadi iz logora. Budisavljević dolazi kod njega tražiti dozvolu za humanitarni rad. Bresler joj kaže da on dozvolu ne može izdati, ali prepozna njene namjere i mogućnost suradnje. Kako bi ostali sami i uspostavili bliskiji kontakt, Bresler pošalje podređenog iz ureda po neki potpis. Ovaj posluša i pri izlasku upita Breslera može li usput otići na gablec. Ova naizgled nebitna scena svoj smisao dobiva na kraju filmu. Naime, glavni među trojcem koji nova vlast šalje u stan Budisavljević po kartoteku je upravo ovaj podređeni činovnik iz ustaškog ministarstva kojeg je Bresler poslao po potpis, a on otišao po gablec. Toga, naravno, u samom dnevniku Diane Budisavljević nema, već je riječ o redateljičinoj intervenciji. A očito nije bio ni prikriveni komunist kad ga je Bresler morao izbaciti iz ureda kako bi dogovarao spašavanje srpske djece. Ideološka poruka je jasna: nema nikakve razlike između fašizma i komunizma, čak su i ljudi isti! I ne samo to, redateljica ovim potezom ocrtava “antropološku sliku” komunista kakvom nas bombardiraju suvremeni tabloidi: komunisti su “uhljebi” koji ne rade ništa već vrijeme provode po gablecima i kavama.
Cijeloj sceni oduzimanja kartoteke je dodana očita klasna dimenzija koja sugerira nužnost kulturne superiornosti za moralno djelovanje. Diana Budisavljević gleda s vrha zavojitih stepenica svog luksuznog stana kako se ti predstavnici nove, neobrazovane vlasti, nespretno ophode s ormarom u kojem se nalazi kartoteka i jedva suzdržava suze. Ta scena nedvojbeno evocira sve one građanske priče o tome kako su partizani došli iz šume i razbijali klavire po kulturnim stanovima. Ne treba zanemariti ni uvod u scenu: prije nego što uhljebi i udbaši pozvone na vrata, Dijana uživa u igri sa svojom unučicom. Sugestija je prilično djelotvorna: ni komunistima nije pretjerano stalo do dječje radosti.
Ništa od ovoga ne umanjuje doprinos Diane Budisavljević niti opravdava njenu zanemarenost u poslijeratnom periodu, ali itekako ide na ruku revizionistima koliko god se trudilo postići suprotni učinak. Najjače uporište svih revizionizama je upravo antikomunizam. Ako se komunizam dovoljno demonizira, svi oni koji su mu se suprotstavljali “mogu proći”, čak i ustaše. A posljednja scena u filmu čini upravo to. I nakon nje nije uopće teško povjerovati sumanutim tvrdnjama Romana Leljaka i ostalih da su partizani nakon Bleiburga pobili na tisuće djece. Način na koji su prikazani u filmu jamči da je to itekako moguće.
Slogan pod kojim se film promovira, “Istinita priča o najboljim ljudima u najgorim vremenima”, ipak prešućuje da se najbolje ljude u najboljem slučaju zaboravilo, a u najgorem prikazalo kao zločince. To što su uvjerljivo prikazana “najgora vremena” ne opravdava postupak svođenja “najboljih ljudi” na jednu osobu. Pa makar i bio film o njoj. Kao što niti suvremeno neo-ustaško divljanje ne imunizira film od kritike. Teško ćemo se povijesnom revizionizmu uspješno oduprijeti vlastitim revizionizmom.
bilten
