Što nakon kapitalizma – alternativa neoliberalizmu, intervencionizmu i planskoj privredi *

1. Pod pritiskom

Kapitalizmu kakvog poznajemo se nazire kraj. Model koji je dominantno oblikovao svijet i naše živote se potrošio te više ne nudi odgovore koje čovječanstvo u budućnosti treba. Mogli bi ga usporediti s vrlo uspješnim starcem koji izaziva divljenje mnogih sljedbenika, a i dalje se uporno bori da snagom svog autoriteta zadrži dominaciju. Ipak, samozadovoljstvo i fascinacija vlastitim rezultatima onemogućavaju ga u spoznaji ključne činjenice – budućnost ne pripada njemu i njegovim idejama!

Promjene su pred vratima. I to krupne promjene. Pitanja su samo kakav će biti njihov oblik i hoćemo li im sami otvoriti vrata ili čekati da se ona pod pritiskom raspadnu? A raspast će se sigurno - ako ne pred ljudskim stremljenjima, onda pred prirodnim zakonima. S jedne strane, klasni odnosi postaju do te mjere okoštali da u velikoj mjeri onemogućavaju socijalnu protočnost i time potiru samu bit kapitalizma, kako je vide i brane njegovi zagovornici. U današnjem svijetu minimalne su šanse da talentiran pojedinac iz marginalne socijalne skupine nerazvijenog društva kroz regularne društvene kanale realizira svoj talent prije njegovog prosječnog ili ispodprosječnog konkurenta iz više ili srednje klase nekog razvijenog društva, što je u suštinskoj koliziji s tezom o konkurenciji koja „potiče uspjeh najsposobnijih i time gura društvo naprijed“.

A talent i želja za napretkom su nezaustavljivi i pojedinci koji ih ne uspiju realizirati kroz regularne društvene kanale pronalaze prečice – ili kriminal ili revoluciju.

Korporacijski kapitalizam, koji dominira svijetom u 21. stoljeću, doveo je do tolike disproporcije u raspodjeli moći i kvalitete života da je „socijalni pritisak pred vratima“ nabujao do krajnjih granica izdržljivosti i manifestira se na brojne načine – od (i)legalnih migranata u očajničkoj potrazi za boljim životom, preko nasilnih protesta, do agresivnih pokreta vjerskog fundamentalizma.

S druge strane, ako je socijalni pritisak i moguće donekle držati pod kontrolom raznim mehanizmima moći, u srazu s otporom koji današnjem modelu pruža priroda - kapitalizam sasvim sigurno gubi. Uvriježena je sintagma kako ljudi, više ili manje, čuvaju ili trebaju čuvati prirodu. U ovoj jezično-logičkoj pogrešci koju gotovo svi uzimamo „zdravo za gotovo“, sadržana je suština pogrešnog poimanja svijeta temeljenog na samodopadnom i agresivnom homocentrizmu. Naime, ne čuva čovjek prirodu niti je uopće ima potrebu čuvati. Priroda će sasvim sigurno, pa makar i uz velike žrtve, pronaći način da opstane i bez homo sapiensa ako ovaj bude dovoljno ustrajao u svojoj gluposti nepoštivanja prirodnih zakona. Ono što mi nazivamo „čuvanjem prirode“ u svojoj suštini predstavlja čuvanje našeg mjesta kao vrste u njoj u budućnosti. To mjesto je ozbiljno ugroženo: u prvom redu dominantnim gospodarskim modelom kojem je uvjet opstanka neprekidni gospodarski rast i potrošnja prirodnih resursa.

Brojni su pokazatelji da se trenutak dolaska do ruba izdržljivosti planete približio. Promjene u prirodi koje smo izazvali ubrzat će socijalne potrese i dovesti do urušavanja postojećeg modela. Pravo pitanje nije kako kaos u koji čovječanstvo srlja izbjeći, već što nakon kaosa koji nas čeka? U kakvom svijetu ćemo živjeti nakon ratova i nemira koji su, na žalost, neizostavan dio promjene koja je pred nama?

Dominantni odgovori na to pitanje, bojim se, kreću u potpuno pogrešnom smjeru, suprotstavljajući rastućoj nepravdi i smanjenju ekonomskih sloboda drugi oblik neslobode – onu društvenu, koja počinje prevladavati kroz sve prisutniju konzervativnu revoluciju i populističke pokrete desnice, čije zagovaranje lako razumljivih i jednostavnih rješenja nailazi na sve veću podršku.

 

2. Stari odgovor na nove izazove

U potrazi za odgovorom koji bi mogao predstavljati iskorak u traženju rješenja za društvo budućnosti, pokušat ću sagledati kapitalizam u povijesnom kontekstu. Ljudsko društvo je od nastanka tisućljećima karakterizirala oskudica dobara. Razvojem ljudske svijesti u zapadnom društvu, proizašlim iz renesanse i nešto kasnije prosvjetiteljstva, stvoren je duhovni okvir razvoja prirodnih znanosti koje su rezultirale napretkom i unapređenjem kvalitete života velikog broja ljudi. U povijesnom trenutku u kojem je temeljna potreba čovječanstva što efikasnija proizvodnja dobara koje će dokinuti oskudicu u najvećoj mogućoj mjeri, prirodno se nameće sistem koji će poticati efikasnost i konkurenciju, pojedince motivirati da daju maksimalne napore kako bi realizirali vlastite talente na svoju, ali i korist cjelokupnog društva. Upravo takav društveni okvir je pronađen u kapitalizmu koji je odigrao svoju povijesnu ulogu.

Tristo godina nakon uspostave kapitalizma kao dominantnog modela organizacije društva, potrebe i problemi čovječanstva su se u potpunosti promijenili. U današnjem svijetu proizvodi se dovoljna količina materijalnih dobara da se kvaliteta života svih stanovnika Zemlje može podignuti na pristojnu razinu. Glavni problem čovječanstva, dakle, više nije efikasnost nego preraspodjela, a kako kapitalizam ne nudi kvalitetan odgovor na pitanje preraspodjele, prestaje biti rješenje i postaje generator problema.

Temeljna jednakost kapitalističke ekonomije je ta da ponuda i potražnja moraju biti jednake: sve što se u gospodarstvu proizvede kroz određene mehanizme treba biti raspoređeno i potrošeno. Takav odnos kapitalizam održava u ravnoteži. S druge strane, model gospodarskog rasta dovodi do ogromne koncentracije novca kod određenog broja pojedinaca. Nakon što ta razina koncentracije novca, a koji u konačnici predstavlja mjeru određene količine proizvedenih dobara, pređe granicu koju je taj pojedinac spreman potrošiti, bilo kroz osobnu potrošnju, bilo kroz investicije, ona na tržištu počinje nedostajati. Dakle, imamo određenu grupaciju ljudi koja je proizvela određenu vrijednost. Ta vrijednost je raspoređena na način da jedan ili nekolicina njih imaju veći dio te vrijednosti, ali nemaju dovoljnu količinu potreba koje bi na tržištu željeli zadovoljiti. Nasuprot njima su oni sa potrebama koje bi željeli zadovoljiti, ali im nedostaje dio sredstava, jer je već koncentriran kod manjine sa kapitalom većim od potreba. Upravo taj nesrazmjer je generator svih kapitalističkih kriza za koje su se kroz povijest nudila različita rješenja: liberalni kapitalizam kroz oživljavanje gospodarskog rasta, državni kapitalizam kroz intervencije na slobodnom tržištu, a komunizam kroz plansku privredu.

Niti jedno od rješenja koje se pokušalo primijeniti nije i ne može dati dugoročni rezultat. Očekivati da će se kriza u kapitalizmu riješiti gospodarskim rastom je otprilike slično kao da se rak pluća liječi pojačanim pušenjem. Državni intervencionizam predstavlja konzumaciju lijekova koji ublažavaju simptome, ali ne liječe bolest, dok je planska privreda „lijek za rak  pluća“ vidjela u odstranjivanju oba plućna krila.

 

3. Ograničavanjem vlasništva do savršenog tržišta

Rješenje budućnosti potrebno je tražiti u definiranju modela koji će permanentno vršiti redistribuciju moći i onemogućiti njenu pretjeranu koncentraciju, bilo u političkim, bilo u ekonomskim strukturama. Boljka liberalnog kapitalizma je, što u društvu u kojem postoji formalna politička jednakost građana, nedozvoljavanjem preispitivanja kategorije privatnog vlasništva - neovisno o razini do koje se ono gomila - cementira nejednakost i čini je se nesavladivom. Uklanjanje ekonomskih nejednakosti kroz totalitarne režime nije riješilo problem jednakosti, jer je preveliku moć koncentriralo u političkim strukturama. Rješenje je, dakle, potrebno tražiti u novom modelu koji će pronaći način da istovremeno i svaki put iznova, „resetira“ moć, bilo da se radi o ekonomskoj ili političkoj.

Budućnost se krije u sistemu demokratskog društva i slobodne tržišne ekonomije, ali istinski slobodne tržišne ekonomije, oslobođene okova koji je sputava u kapitalizmu, a koje predstavlja upravo neograničeno privatno vlasništvo. Redukcijom mogućnosti beskonačnog nagomilavanja vlasništva u rukama uske skupine pojedinaca, bilo da je riječ o nosiocima gospodarske, bilo političke moći, osiguralo bi se društvo koje bi istovremeno predstavljalo istinsku tržišnu ekonomiju, omogućavalo konkurenciju najsposobnijih, neovisno o društvenom porijeklu i istovremeno ograničilo utjecaj nositelja političke moći.

Naravno, pitanje je: na koji način postaviti model kojim bi se osiguralo ostvarivanje ovog cilja, usmjerenog ka kontinuiranom smanjivanju društvenih nejednakosti?

Dva su osnovna stupa na kojima bi počivao ovakav društveni model. Prvi stup predstavlja apsolutno ograničavanje mogućeg bogatstva pojedinca. Dakle, nakon stjecanja određene količine materijalnog bogatstva, koji, naravno, ne smije biti nizak - granice bi trebalo pokušati definirati granicama „doživotnog hedonizma“ pojedinca - svi daljnji prihodi se oporezuju u potpunosti. Dakle, ni jedan pojedinac nema mogućnost zaraditi više od određene razine novca. Nakon što je zaradi, ima izbor da li će svoje vrijeme koristiti za osobni užitak ili će nastaviti raditi, ali ne za beskorisno povećavanje osobnog bogatstva, već u potpunosti za dobrobit cijelog društva. (Etičko uporište za ovo ograničenje leži u činjenici da iznimno visoke razine bogatstva nikad ne predstavljaju rezultat rada pojedinca, već je u njima određenim društvenim mehanizmima, koji ne moraju nužno biti loši, koncentriran rad većeg broja drugih pojedinaca.)

Koju god odluku takav bogati pojedinac donio, ona je ispravna: ukoliko odluči ne raditi, tada otvara prostor na tržištu nekim drugim pojedincima čije su sposobnosti i talenti bili „zagušeni“ tržišnom snagom koju je imao ranije pozicioniran sustav, a ukoliko odluči nastaviti rad sustava koji je uspostavio uz stopostotno oporezivanje, tada svoju sposobnost u potpunosti stavlja u funkciju dobrobiti društva.

Drugi stup modela predstavlja način raspodjele ovako akumuliranih sredstava. Bilo bi potpuno pogrešno prikupljeni novac saliti u neki od javnih proračuna, jer bi se na takav način moć samo transferirala iz sfere gospodarske u sferu političke moći. Javne potrebe bi se nastavile financirati dosadašnjim ili poboljšanim poreznim sistemima i njima bi se upravljalo kroz određene demokratske mehanizme, ali novac prikupljen kroz opisani oblik poreza, čiji je cilj u potpunosti ograničiti maksimalnu moć pojedinca, bi se dijelio u jednakim dijelovima svim građanima. Na takav način bi se u određenim vremenskim intervalima, recimo jednom godišnje, svaki put iznova pružila prilika da se isprave društvene nepravde i „resetira“ sustav.

Neodgovorni pojedinci bi dobiveni novac zasigurno nastavili neodgovorno trošiti – no, i takvo ponašanje bi imalo pozitivan učinak u balansiranju odnosa ponude i potražnje i preveniranju ekonomskih kriza - ali bi se istovremeno pojedincima koji su se u nepovoljnom položaju našli zbog porijekla, socijalnog statusa ili čak vlastitom greškom, svaki put iznova pružila prilika za poboljšavanje statusa kroz obrazovanje, pokretanje vlastitog posla ili rješavanje nekog životnog problema.

Suštinu (n)ovog modela ne treba gledati kroz prizmu kratkoročne socijalne koristi, već kroz kontinuirano preispitivanje i redistribuciju društvene moći unutar društveno prihvatljivog raspona nejednakosti. Time bi se pokrenule tektonske promjene, ne samo u društvu, već i svijesti čovječanstva i redefinirao naš odnos prema moći i prema materijalnom. Potaknula bi se spoznaja da prevelika moć upravljanja ponašanjem drugih kratkoročno i individualno može biti ugodna, ali dugoročno i gledano sa stajališta društva u cjelini, čini nepopravljivu štetu i dovodi nas u točku gdje budućnost postaje iznimno neizvjesna. Ili bolje je kazati, izvjesna, ali ta izvjesnost nije nešto što nas kao vrstu može veseliti...

forum.tm