Njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier i njegova supruga Elke Buedenbender s bivšom kancelarkom Angelom Merkel i njezinim suprugom Joachimom Sauerom – (Markus Schreiber/AP)
Kroničari njemačke političke scene, nakon što su s pomiješanom dozom iznenađenja, nevjerice, ali i neslaganja, primili vijest da će predsjednik Frank Walter Steinmeier dodijeliti bivšoj kancelarki Angeli Merkel najviše odlikovanje, Veliki križ za zasluge u posebnoj izvedbi, s nestrpljenjem su očekivali što će dugogodišnja predsjednica vlade reći na ceremoniji primanja odlikovanja. Hoće li reagirati na napade kojima je izložena otkako je počeo ruski vojni napad na Ukrajinu, hoće li braniti svoju, danas žučljivo osporavanu, politiku suradnje s Moskvom, hoće li ponoviti kako je bila u pravu kada je na summitu Atlantskoga pakta u Bukureštu godine 2008. spriječila poziv Ukrajini da postane članicom NATO-a?
I da odmah razriješimo dilemu: Angela Merkel nije učinila ništa od toga. Nije, u osnovi, rekla ništa!
No, pođimo redom. Ceremonija u rezidenciji predsjednika Savezne Republike Njemačke u Berlinu počela je u ponedjeljak, 17. travnja/aprila 2023. točno u 18 sati i 15 minuta. Predsjednik Steinmeier govorio je punih trideset minuta. Angela Merkel, primajući odlikovanje, pred malom skupinom pozvanih (ona je imala pravo pozvati dvadeset osoba po svojem izboru), govorila je jedva deset minuta. Spretno je izbjegla na bilo koji način komentirati ono što je njezin nekadašnji ministar vanjskih poslova izrekao, obrazlažući zbog čega joj je dodijelio odlikovanje što su ga prije nje u povijesti Savezne Republike Njemačke dobila samo dva političara: kancelari Konrad Adenauer i Helmut Kohl. Lakonski je rekla kako je naučila da se za riječi šefa države naprosto kaže kako one govore same za sebe, pa je tako i u ovome slučaju.
A potom je redom nabrajala osobe koje su bile prisutne, jer je ona tako željela, dakle svoje uzvanike i kratko obrazlagala kakvu su ulogu ti ljudi imali u njezinom profesionalnom, ali i privatnom životu (među uzvanicima bili su njezin suprug, brat i sestra). I kada je s time nabrajanjem završila, rekla je: ‘Hvala.’ O politici ni jedne, jedine riječi. Što, naravno, otvara prostor brojnim spekulacijama: od one što ju je ovaj autor već iznio, da je – naime – odlikovanjem kupljena njezina šutnja, pa do onih što su na samoj granici teorija zavjere, tj. da je bivša kancelarka ili izložena pritisku, povezanom s prijetnjama, ili da joj je obećana sigurnost. I jedno i drugo, a to nas vraća na našu početnu teoriju, u zamjenu za šutnju.
Osim što ju je paušalno označio kao ‘vrhunsku političarku’, Predsjednik Steinmeier upadljivo je izbjegao govoriti o politici Angele Merkel; mada je i bio članom njezinoga kabineta i mada je u jeku napada na bivšu kancelarku i sam imao potrebu reći kako ‘sada vidi da je vodio pogrešnu politiku’. Dakle, ni riječi o vanjskoj politici (iako je upravo on bio šef diplomacije) u kojoj je jedna od bitnih komponenti bila suradnja s Rusijom i vizija evropske budućnosti u kojoj je Rusija imala nezaobilazno mjesto. Ni riječi o energetskoj politici i plinovodima Sjeverni tok 1 i 2 i o onome što se danas stavlja kancelarki Merkel ‘na dušu’, oslanjanju njemačkog gospodarstva na energente iz Rusije (ne isključivo, ali ipak značajnim dijelom). Rusije i Ukrajine dotakao se samo ponavljajući uobičajenu formulu prema kojoj je Putin ‘brutalnim napadom na Ukrajinu pretvorio u prah i pepeo dotadanji koncept evropske sigurnosti’ što, smatra danas Steinmeier, Njemačku stavlja pred zadatak da ‘nauči drugačije razmišljati’.
Ono što je imao pohvalnoga reći o Angeli Merkel sveo je na nekoliko nepobitnih činjenica koje, međutim, gotovo da nemaju nikakve veze ni s onim zbog čega ju se godinama hvalilo, ni s onim zbog čega ju se u proteklih dvanaest mjeseci napada. Bila je, podsjetio je, prva osoba iz nekadašnje Njemačke Demokratske Republike (DDR) koja se uspela do samoga vrha vlasti u ujedinjenoj Njemačkoj. Bila je prva žena na položaju kancelara/ke. I ostala je na toj funkciji samo nekoliko dana manje od Helmuta Kohla, političara koji je najdulje obavljao dužnost kancelara u povijesti Savezne (kolokvijalno: Zapadne) Njemačke, odnosno ujedinjene Njemačke.
Nije štedio riječi da bi prikazao njezin način rada, podsjećajući kako je uvijek, ali baš uvijek htjela znati sve činjenice, kako je bila nevjerojatno strpljiva, ali i izdržljiva u političkim pregovorima, ali i kako je bila u stanju trenutno donijeti odluku, kada su okolnosti to zahtijevale. U tome dijelu govora dotakao se Ukrajine, ali samo zato da bi pohvalio Angelu Merkel koja je 2014. pregovorima (s Putinom, naravno, mada ga nije spomenuo) spriječila kolaps glavnine ukrajinske vojske u istočnom dijelu zemlje. Logično bi bilo očekivati da tome doda i ulogu bivše kancelarke u postizanju tzv. Minskih sporazuma, da na neki način bilo potvrdi, bilo opovrgne tezu kako su ti sporazumi bili samo taktička varka kojom je Zapad ‘kupovao vrijeme’ vlastima u Kijevu da se pripreme za rat s Rusijom. No, ni o tome ni riječi. Dakle, Steinmeier je hvalio Angelu Merkel kao osobu u ulozi predsjednice vlade, a da o politici te vlade praktično nije rekao ništa. Čime je, s druge strane, rekao jako mnogo.
Zanimljiv je za razumijevanje prilika na njemačkoj političkoj sceni, ali i za odnos bivše kancelarke prema ključnim protagonistima na toj sceni, bio izbor gostiju. Bio je tu savezni kancelar Scholz, onaj isti Scholz koji je neposredno nakon odlaska s dužnosti Angele Merkel izjavljivao kako je ‘pokrenula veličanstvene stvari’ i kako se ‘neumorno zauzimala za našu zemlju’, da bi potom u Bundestagu nedavno rekao kako je njegova vlada u dvanaest mjeseci učinila više nego ‘protekle vlade u dvanaest godina’. Pozivajući njega Merkel je vjerojatno u prvome redu pozvala funkciju, a manje onoga tko je obnaša, dok se sam Scholz potrudio da se sazna njegovo stanovište, naime da je ‘red da u takvoj prilici iskazati poštovanje bivšoj kancelarki’ (drugim riječima: ne zamjerite mi, ja sam samo pristojan).
Vrlo simptomatično, na popisu pozvanih po želji bivše kancelarke nije bilo nikoga iz vodstva Kršćansko-demokratske unije (njezine stranke!) niti Kršćansko-socijalne unije (sestrinske stranke iz Bavarske). Bila je notorna Ursula von der Leyen, predsjednica Evropske komisije i predvodnica (verbalno svakako) ratno orijentirane Evrope u trenutnoj konfrontaciji s Rusijom, a u kabinetu Angele Merkel – ministrica obrane. Bilo je nekoliko ministara iz Ureda savezne kancelarke, nekoliko njezinih savjetnika, nekoliko znanstvenika (iz čijih redova je i sama potekla), jedan nogometni trener i jedan glumac za kojega je objasnila kako joj je pomagao da se pripremi za javne nastupe.
Valja još svakako dodati da, ako su odlikovanjem zatvorena usta bivšoj kancelarki, to se nipošto ne odnosi na medijsku scenu, ali i na dio političke. Počast što joj je iskazana kritizirala je desničarska Alternativa za Njemačku, ali i stranka Ljevice. Neki su analitičari već uoči dodjele odlikovanja ‘znali’ da je to pogreška. A popriličan broj novinara, vjerojatno braneći sami sebe i svoj ‘kopernikanski obrat’ u odnosu na bivšu kancelarku koju su najprije godinama na sva usta hvalili, a onda preko noći ‘promijenili ploču’ i počeli je žestoko napadati, sada postavlja pitanje: a zbog čega je zapravo odlikovana, uz tvrdnju da ona, za razliku od Adenauera i Kohla ničim nije ‘obilježila epohu’ i sugestiju kako je s odlikovanjem trebalo pričekati (pri čemu naprosto ignoriraju činjenicu da je to isto odlikovanje Adenauer dobio na polovici mandata, a Kohl posljednjega dana na dužnosti).
Pa ako je netko očekivao da će ceremonija dodjele Velikog križa za zasluge u posebnoj izvedbi unijeti malo više svjetla u ono što se događalo u njemačkoj politici u vrijeme Angele Merkel, ali i u ono što se događa danas (kada je Njemačka evidentno izgubila poziciju što ju je nakon ujedinjenja uspješno izgradila unutar Evropske unije, pretvorivši se – nakon početnog oklijevanja – iz ‘lokomotive EU’ u poslušnog, mada možda ne i tom ulogom oduševljenog, izvršitelja naloga iz Washingtona, ako je – dakle – netko to očekivao, ostao je razočaran.
Jer, Angela Merkel šuti. Da li svojim odabirom, pod pritiskom i(li) prijetnjom, zadovoljna dobivenim odlikovanjem, ili razočarana u svijet politike kojemu se predala puna tri desetljeća, od čega šesnaest godina na čelu njemačke vlade, to i nije toliko bitno. Ono što jest bitno, to je da je na ceremoniji na kojoj je primila visoko priznanje odlučila ne reći ništa.
Odlučila je šutjeti. Za sada, ili zauvijek, to – naravno – ne znamo. Kako će izgledati njezini memoari što su bili najavljeni, da se nakon toga o njima više ništa ne bi čulo, i to je nepoznanica. Ako ih ne napiše i bude li i dalje šutjela, ili ih napiše tako kao da zapravo šuti, ostat ćemo uskraćeni za mnoge relevantne informacije iz proteklih desetljeća: ne samo o njemačkoj političkoj sceni, nego i o Evropskoj uniji, o NATO-u, o Rusiji i o odnosu Sjedinjenih Država prema Evropi. Naravno, i o svemu onome što je prethodilo sadašnjem ratu u Ukrajini.
Svojom šutnjom Angela Merkel otvara prostor bezbrojnim pretpostavkama, prepušta ‘bojno polje’ propagandistima koji su laž inaugurirali kao politiku i – objektivno – dovodi u pitanje sve ono što je punih šesnaest godina radila. I to s uspjehom.
Ona to jako dobro zna. Ona – prije svih.
