Što se u Hrvatskoj ne smije reći

Početkom sljedećeg tjedna u Hrvatsku ponovno dolazi misija vodećih organizacija za zaštitu medijskih sloboda. Zadnji put su bili u lipnju 2016., upravo u vrijeme kada je Hrvatska bila ostala bez vlade, a njihov tako brzi novi posjet znači da misle da se novinarske i medijske slobode, sigurnost i dignitet novinara, pluralizam stavova i tolerancija u medijima nisu ništa poboljšali, nego pogoršali.

To su nam svojim (brojčanim) ocjenama o stanju medijskih i novinarskih sloboda u Hrvatskoj poručili i francuski Reporteri bez granica (RSF) i njujorški Komitet za zaštitu novinara (CPJ). Hrvatska od 2014. godine po nekoliko mjesta pada na svjetskim ljestvicama pa se sada, prema zadnjem pregledu RSF-a  za 2017. godinu nalazi na 74. mjestu u svijetu i uz Crnu Goru je najlošije pozicionirana zemlja u svom okruženju, a uz Bugarsku je i posljednja zemlja medijskih i novinarskih sloboda među svim zemljama Europske unije.

Članovi medijske misije ovog puta trebali bi se susresti i s predsjednikom Vlade, ponovno se susresti s predsjednicom Republike, pa s ministricom kulture i još nekim dužnosnicima, novinarima i predstavnicima novinarskih udruženja.

Mnogi će možda reći da te loše ocjene ništa ne govore (pa nismo valjda gori od Srbije i BiH!?), zašto oni uopće dolaze, žele pritiskati Hrvatsku, mi smo tu koji odlučujemo o našoj demokraciji, sva vlast u ruke braniteljima-veteranima i Kaptolu, itd. itd.

U zemlji parlamentarne demokracije nema njezinog boljeg čuvara od otvorenih i kritičkih medija, slobode govora, pluralizma.

Ali, ima li boljeg dokaza da je stanje novinarskih sloboda i javnog govora sve lošije od toga da se već na sve navikavamo kao magare na batine? Informativni program HRT-a pod apsolutnom je kontrolom vladajućih, nepotrebno je čak reći jedne stranke, nego općenito promotora isključivog, nacionalističkog svjetonazora. Vodstvo HRT-a se svojedobno ogradilo od svog voditelja Stankovića jer je gostu postavio pitanje je li u Hrvatskoj bio i građanski rat. Zatim, dali su otkaz, pa ga ipak ubrzo povukli, svom komentatoru Šikanjiću jer je loše govorio o Ivanu Vrdoljaku iz HNS-a i o Vladi. Prije nekoliko dana HRT je naglo maknuo s programa jedan domaći film zbog toga što je to zatražila neka veteranska udruga! Nakon nekoliko dana prikazao je isti taj film, iako u slabijem terminu. Valjda je sad HRT zaključio da svako braniteljsko priopćenje ne mora više biti zakon Božji, otkako Janjić Tromblon ljuti Plenkovića i Vladu najavom hladnoratovske regate u Piranskom zaljevu?

Rijetko u kojoj zemlji EU toliko su netransparentni vlasnici medija, i elektronskih i pisanih, kao u Hrvatskoj. Bjelodano je da je puno prikrivenih vlasnika kojima ne da se ne može ući u trag, nego se tim traganjima nitko i ne bavi, jednostavno - nije oportuno. Zakonski je prikriveno vlasništvo zabranjeno, ali zakon je mrtvo slovo na papiru. Ima i nominalnih vlasnika medija iz kriminalnog miljea, pa i bjegunaca.

Govor mržnje stalno raste, vezan je ponajviše za neke opskurne internetske portale, i oni su zapravo izvan kontrole, jer je i internet kao medij ovdje neuređen. Ali govora mržnje ima i na televizijama.

A kad neki slučaj, kao na primjer kad Ante Prkačin kaže u Bujici na Z1 da Stipu Mesića „treba javno objesiti“, stigne i do Vijeća za elektroničke medije, onda to vrlo preparirano regulatorno tijelo zaključi da taj govor „nije u suprotnosti“ sa Zakonom o elektroničkim medijima „jer se ne može identificirati jasna, nedvosmislena i neposredna namjera poticanja, pogodovanja poticanju i širenje mržnje prema bilo kojoj ranjivoj skupini ili grupi ljudi“. U Njemačkoj je upravo stupio na snagu dosta drastičan zakon protiv govora mržnje na društvenim mrežama, kod nas se ni smrtne prijetnje novinarima ne vide kao ozbiljan problem.

Medijski i novinarski problemi u Hrvatskoj mogli bi se nabrajati satima. Novinarstvo i mediji načelno su pokretali društva prema naprijed, takva jest ili bi trebala biti njihova uloga. To i danas vrijedi za neke medije, ali gledajući uopćeno - to ovdje više nije tako.

novilist