Situacija je paradoksalna: medijski prostor vrvi člancima naslovljenima “Znate li tko je Aleksandra Prijović?”, a žena rasprodala pet zagrebačkih Arena. Paradoks, naravno, proizlazi iz statusa “cajki” u Hrvatskoj. Danas nisu toliko u središtu kulturnog rata, više su povod za samodopadnu kulturnu rezignaciju, ali i dalje proizvode razne bisere od reakcija, koje su, kako bi Prija rekla u pjesmi: tebi logične, meni toksične.

Narod je rekao svoje – njih skoro sto hiljada kupilo je kartu za neki od pet koncerata Aleksandre Prijović koji bi se trebali održati početkom prosinca ove godine u zagrebačkoj Areni. Riječ je o interpretatorici folk-muzike iz Srbije, rođenoj u Belom Manastiru. Nikad više publike nije u Zagrebu bilo na nizu koncerata neke cajke, kako se taj žanr još naziva. Još u starom sistemu u dvorani Cibone nastupila je Lepa Brena, izvođačica glazbenog izričaja sličnog Prijovićkinom. Te 1988. godine Brena je dobacila do četiri pune dvorane, ali Cibona je bitno manjih kapaciteta od Arene. Aleksandri Prijović trenutačno za vrat puše Dino Merlin, bosansko-hercegovački izvođač čiji se stil u licenciranih pozera također doživljava previše “anadolskim”, pa je kao takav i suspektan do mjere da ovdašnja kulturno ambiciozna javnost i na njega zna frknuti nosom. Kako kažu zadnje vijesti, rasprodao je tri Arene i objavio termin za četvrtu, pa sve to još za vrijeme Došašća.

Inače, na našoj estetsko-nacionalnoj Maginot liniji već se preko tri desetljeća vodi pravi mali kulturni rat između srpsko-balkanskog niskog ukusa i hrvatskih esteta, a ovaj aktualni medijski sukob oko rođene Baranjke i njezinih koncertnih rekorda samo je posljednji od sličnih sporova. Devedesetih godina prošlog stoljeća oko srpskog kulturnog importa u Hrvatsku (pogotovo muzičkog) u nas nije bilo ama baš nikakvih dilema. On je bio doživljavan i tretiran isključivo kao produžena ruka srpske hegemonističke politike. Tako je, primjerice, djelovala Hrvatska glazbena unija kad je 1994. godine njezin predsjednik Paolo Sfeci penalizirao pulske KUD Idijote, Kojote i još neke, jer su na nekom slovenskom glazbenom okupljanju stage podijelili sa srpskim kolegama. Još bizarnija stvar se dogodila u Samoboru u jesen 1995, kad je spriječen nastup nekolicine punk bendova, jer je tekst na najavnom plakatu sadržavao riječi “patos” i “igranka”, što je interventnoj policiji bio sasvim dovoljan razlog da ispendreče dio nacionalno nedovoljno osviještenog pankerskog auditorija. Tu nije skroz jasno je li specijalce više zasmetao punk ili srpski vokabular.

Napadači na narodnjacima

Da je turbo-folk bio ekskluzivno soundtrack Miloševićevog režima nije tada mislila samo Hrvatska glazbena unija, bivši bubnjar Parnog valjka, radijski urednici i revni policijski načelnici, nego su tako nešto znali zaključiti i neki od sociologa tranzicije. Među njima je oko toga najrezolutniji bio američki sociolog Eric Gordy koji je ustvrdio da je, kad je Srbija u pitanju, državno sponzorirani neo-folk uništio rock. Međutim, beogradski antropolog Ivan Čolović svojedobno je primijetio da se pravih nosioca nacionalističke kulturne politike u Srbiji puno više može naći među dokazanim piscima, režiserima i slikarima, nego među pjevačima novokomponirane narodne muzike. “Čista je nepravda tražiti među folk zvezdama glavne kulturtregere upregnute u kola srpske politike. Zanemarljiv broj pevačica i pevača vukao je tu skalameriju, zanemarljiv broj naročito kad se uporedi sa nepreglednom kolonom pisaca, glumaca, slikara, muzičara i drugih etabliranih kulturnih stvaralaca koji su crtali i opevali Miloševićeve i Karadžićeve geopolitičke mape i ucrtavali u njih granice takozvanih srpskih zemalja, to jest srpske jame i grobove”, reći će Čolović.

Danas paranoične poglede na susjednu kulturu, pogotovo popularnu, koja se doživljava kao nastavak rata drugim sredstvima, njeguju još samo hadezeovske veteranske udruge, poneki desni, kako se to danas kaže, rubni mediji, Matica hrvatska te rijetki pojedinci koji iskoče sa svojim bizarnostima poput one koja se dala čuti i vidjeti u HTV-oj emisiji “Peti dan”. Kolega iz Novosti prenosi da je u toj emisiji jedan od sudionika prezentirao svoj apokaliptički strah pred jednotjednim nastupom Aleksandre Prijović: “Politički konzultant Aleksandar Musić spominjao je ‘topničku umjetničku pripremu’ PR-a prije dolaska u Arenu, da se u slučaju koncerata Aleksandre Prijović radi o geopolitici, da subliminalno gledano na taj koncert neće ići srednjoeuropski iskonski Zagrepčani koji vole Ivu Robića, Pipse i Pavela, da je to politika ‘jer malo življi melosi koji se kreću tzv. ovim prostorima donose više koristi jednoj strani i instrument su meke moći’, da bi na kraju pitao je li ‘dovoljno nekoga kulturološki približiti drugoj državi da bi otupio njegovu nacionalnu samobitnost?'”

Kraj prve faze u dinamičnom razvoju odnosa Hrvata i turbo folka i početak druge označio je jedan, danas već pomalo zaboravljeni incident povezan uz naše nogometne reprezentativce. Naime, 2006. godine selektor domaće repke bio je Slaven Bilić, vjerojatno najrokerskiji selektor kojeg smo imali, što u konkurenciji jednog Ćire Blaževića ili Dalića i nije neko naročito postignuće. Bilić je, ako se ne varamo, imao i neki rock bend i često se naslikavao po novinama s gitarom u ruci. Enivej, tom i takvom Biliću, cijelom satkanom od rokeraja, dogodi se to da mu tri tada glavna prvotimca zaglave u narodnjačkom klubu na cajkama. Te jeseni reprezentaciju je čekao kvalifikacijski susret protiv Rusije i usred priprema u čateškom kampu Srna, Balaban i Olić završe u, kako su tada pisale novine, “grotlu najžešćih srpskih narodnjaka” u novozagrebačkom klubu “Fontana”. Bilić ih promptno suspendira, ali i otkriva što ga je osobno najviše pogodilo. Ne to što su se veseljaci oblokavali, nego uz koju su glazbu to činili. I tako se polako pojavljuje drugi tip prigovora hrvatskoj tajnoj navadi da luduju uz cajke. U borbi protiv vulgarnog turbo-folka politički se gard polako spušta i počinje se uzdizati kulturnjački rezon.

Niski ukus i visoka politika

Romantizirani tretman aktera rock kulture u kojem se siroti gitaristički David tuče protiv harmonikaškog Golijata, na čemu je inzistirao spomenuti sociolog Gordy, sad preuzimaju kritičari iz mainstream medija. Rock kritičar “Jutarnjeg lista” Aleksandar Dragaš među najglasnijim je križarima u borbi protiv cajki koje “iskonske srednjeeuropske Zagrepčane” samo smetaju i iritiraju. U svom kritičkom osvrtu o recentnom albumu Pipsa već u naslovu teksta ustvrđuje: “Za razliku od trap smeća ovo je poetično, rastrzano, ludo…” Trap ili balkanski trap može se u ovom slučaju slobodno shvatiti kao ekstenzija ili možda frakcija cajki. U samom tekstu, da oko toga ne bi bilo nikakve zabune, autor na istu temu dodaje: “…mogao bih reći da me boli ona stvar i za trap i za folk i za njihov incest jer sve je to isto smeće, isti otrov, ista sintetika.” Superiorne i kul Pipse, dakle, može shvatiti samo nadarena manjina, dok su rulji ostavljene plastične estradne zvijezde. O odnosu manjine i većine govore i brojevi posjetitelja. Dok je folk pjevačici u planu napuniti pet Arena, Ripper i kompanija će se morati zadovoljiti s pet Saxova, riječ je o jednom klubu u centru Zagreba. Sudeći po tome zvuk cajki je zvuk većine, onih uklopljenih u sistem, onih koji su u radnom svijetu i koji, zauzeti radnom svakodnevicom, nemaju baš puno vremena za artistička prenemaganja i kontemplaciju. Kao takvima njima je prvenstveno stalo do šoa, cirkusa i zabave, do poroka i bluda, do “smeća, otrova i incesta”, kako ih prezrivo otpisuje kritičar.

Uvijek nas se plašilo da je kič politički opasan, da je kulturni kič siguran put u političku manipulaciju i da su konzumenti niskog sadržaja redom politički lakovjerni.

Pitanje je samo jesu li takvi kakvi jesu – nepristojni, plitki i umjetnički nekompetentni – ujedno i politički zapušteni ili možda samo politički napušteni. Reprezentirani od ljevice svakako nisu. Nju, uostalom, resi kronični izostanak svake političke imaginacije, pa bi bilo iluzorno očekivati da priđe Prijinoj publici i pokuša je politički zaintrigirati. Međutim, strah od niskog ukusa je suvišan, on je u najmanju ruku politički neutralan. Sudeći po Čolovićevoj izjavi, a znamo to i sami, nisu nam glave došle pevaljke nego akademici. Uostalom, i spomenik četničkom vođi nekidan u Beogradu nije otkrila Aleksandra Prijović nego Matija Bećković.

bilten