Nema tko ne obećaje razrješenje krize reprezentativne demokracije. Ali rijetko tko rješenje vidi u demokratizacija područja ekonomije. O političkom mitu o inherentnim manama demokracije piše Mislav Žitko.

Demokratizacija – diskurzivni žetončić. U današnjem političkom vokabularu možda još samo digitalizacija donosi takvu sadržajnu ispražnjenost praćenu konotacijom poželjnog društvenog cilja. Ipak, jedna je od posljedica onoga čemu smo danas svjedoci – provođenje mjera za suzbijanje pandemije – svijest, ili barem slutnja, tenzije između, pojednostavljeno rečeno, demokracije i ekspertize. Kriza je dakako prilika, ponajprije prilika da se podsjetimo da neke tenzije imaju dužu povijest nego što se to na prvi pogled čini.

Nedavno objavljeni hrvatski prijevod “Razmatranja nepolitičnog čovjeka”, rasprave koju je Thomas Mann objavio 1918. godine, predstavlja od zanimljivih ulomaka te povijesti. Mann je “Razmatranja” napisao usred rada na “Čarobnoj gori”, romanu koji će mu nekoliko godina kasnije donijeti Nobelovu nagradu za književnost. Za razliku od romana, “Razmatranja”, pisana u žanru političkog eseja zvuče kao raštimani klavir, ali to je upravo ono što ih čini značajnim. Kao što je poznato, Mann se u “Razmatranjima” pojavljuje kao konzervativni aristokrat vođen metafizičkom brigom za Njemačku kojoj, uslijed demokratizacije, prijeti rastakanje nacionalnog bića. Mannov aristokratski konzervativizam pojavljuje se u nekoliko inačica od kojih je barem jedna, i otuda “Razmatranja” crpe svoju kontroverznost, u formulaciji bliska nacizmu. Tako, primjerice, Mann, objašanjavajući na jednom mjestu kako narod predstavlja više od zbroja dijelova, kaže sljedeće: “Mehaničko-demokratski plebiscit u Njemačkoj treće godine rata sa žalosnom bi vjerojatnošću pokazao da potresna većina želi da se smjesta pristane na bezuvjetan mir, a to znači mir koji bi nas upropastio. No time je načelo plebiscita dovedeno ad absurdum jer to nipošto ne bi bila volja naroda. Volja naroda koji je u povijesnom usponu jedno je s njegovom sudbinom.”

Nepolitična demokracija


Takvi argumenti praćeni preispitivanjem utemeljenosti općeg prava glasa i drugim aristokratskim sumnjama su jedna stvar, no na drugim mjestima Mann se upušta u daljnje istraživanje učinaka demokratizacije, konstatirajući da su politika i demokracija ustvari jedno te isto, odnosno da demokratizacija nije ništa drugo nego sveopća politizacija javnog života. Demokracija, u mjeri u kojoj traži javno iznošenje i suprotstavljanje stavova, te zagovaranje i neprekidnu borbu za našu stvar jest, u Mannovoj formulaciji, trovanje života nacije. On piše: “Ne želim parlamentarni i stranački ustroj koji cjelokupni nacionalni život truje politikom. Ne želim da se Dreyfusa osuđuje i oslobađa iz političkih razloga – jer osloboditi nedužnoga iz političkih razloga nije manje odvratno nego ga iz takvih razloga osuditi… Ne želim politiku. Želim objektivnost, red i uljudnost. Ako je to filistarski, želim biti filistar. Ako je njemački, onda se najzad želim zvati Nijemcem, iako to u Njemačkoj ne donosi čast.”

Iz Mannovog stava slijedi da oni kojima je stalo do objektivnosti, nepristranosti ili kakve druge srodne vrline, demokratizacija mora izgledati kao korupcija kroz politizaciju. Javni je život korumpiran jer nema prostora za nepolitično njegovanje vrijednosti (za Manna onih koje daju životnost njemačkoj naciji) niti za donošenje odluka koje ne bi bile dio političke, a znači interesne računice. Za politologinju Nadiju Urbinati Mannova su “Razmatranja” nešto više od uobičajenih antidemokratskih lamentacija. Antidemokratska tradicija, na to se treba podsjetiti, duža je i, uvjetno rečeno, opširnija od tradicije zagovora demokracije. Drugačije rečeno, razlozi zbog kojih filozofi i teolozi ne mogu prihvatiti demokraciju uglavnom se posve razlikuju od razloga zbog kojih primjerice ekonomisti izražavanju antidemokratske sentimente. Spektar defekata koje donosi demokracija je u tom pogledu prilično širok i obuhvaća sve čega su se autori u rasponu od Platona do Bryana Caplana mogli sjetiti, no opći se sud može svesti na ovo: demokracija u pravilu ne donosi dobre odluke.

Urbinati, s druge strane, ne stavlja naglasak na antidemokratsku tradiciju, nego na potrebu zaustavljanja demokratizacije takoreći iznutra. Ona, naime, ukazuje na tradiciju, koja zasigurno ne počinje s Mannom, a koja se gradi oko sumnjičenja demokracije od strane zagovaratelja demokracije. Međutim, suvremeni komentatori – Urbinati se bavi dvojicom, Pierrom Rosanvallonom i Philipom Pettitom – svakako dijele Mannovu procjenu da demokratizacija proizvodi mnogobrojne opasnosti jer donosi eroziju temelja neovisnog, odnosno nepristranog rasuđivanja. Iz toga, kako zaključuje Urbinati, slijedi potreba da se demokracija zaštiti od same sebe, to jest od sebe u prekomjernoj dozi, proizvodnjom takozvane “nepolitične demokracije”. Nepolitična demokracija traži oslonac u deliberaciji kako bi se izbjegle posljedice pristranosti, posebnih interesa ili jednostavno iracionalnosti koje “prekomjerna” demokracija donosi, pri čemu je zanimljivo da se “prekomjernost” odnosi jednako na birače koji neposredno donose odluke i na njihove izabrane predstavnike koji djeluju u političkim tijelima.

Iako se sintagma deliberativna demokracija danas uobičajeno korisiti kao način da se drugim izrazom kaže reprezentativna demokracija, deliberacija nije sama po sebi demokratska te zapravo može biti instrument protiv demokratizacije, ako se tako uredi. Mješoviti odbori stranaka i predstavnika civilnog društva, ekspertne grupe i komisije, institucije “zaštićene” od političkih pritisaka poput središnjih banaka, itd. – sve su to samo različiti načini da se zadrži deliberacija među odabranim članovima i ostvari nepolitična demokracija u kojoj narodni predstavnici glasaju o prethodno formuliranim i u gotovu obliku ponuđenim rješenjima. Gledano iz te perspektive, poteškoća reprezentativne demokracije ne leži primarno u poslovičnoj zatvorenosti i otuđenosti izabranih predstavnika od onih koje predstavljaju, nego suprotno, predstavnička se demokracija nije oslobodila, štoviše ne može se osloboditi od politike strasti i predrasuda, te stoga traži savjet ili komitet stručnjaka putem kojeg će biti osigurana refleksivnost i razboritost potrebna za donošenje “dobrih” odluka.

Otvorena demokracija


Pozicija nepolitične demokracije mora zazvučati poznato budući da ona u svojim premisama odgovara potrazi za prosvijećenom elitom koja se već više desetljeća odvija u postsocijalističkim zemljama. Obećanje nepolitične demokracije se dakle ostvaruje putem odvajanja deliberacije i odlučivanja, odnosno demokracije mora biti dovoljno da zadrži legitimacijsku prednost pred populizmom i drugim autoritarnim političkim oblicima, a opet ne previše, kako bi oni koji znaju što rade mogli neometano voditi poslove. Ono što se pokazuje kao prednost takve koncepcije je otvaranje vrata depolitizaciji koja, dakako, neće biti potpuna, već vezana uz one domene za koje se pretpostavlja da postoji ekspertni diskurs. Iako ovdje ne možemo ulaziti detaljnije u to pitanje, razumije se da nepolitična demokracija u nezanemarivoj mjeri oslanja na neku vrstu znanja ili uvida. Njezina je nosiva je pretpostavka da opreka racionalne deliberacije nasuprost strasti i predrasuda demokracije ima valjano utemeljenje, što je upitno čak i na razini idealtipskog postavljanja.

Osim toga, kada je riječ o ekspertizi u nekoj inačici, na nju se moguće osloniti onoliko koliko je moguće osloniti se na znanje koje pretpostavlja. Mannova želja da se Dreyfus oslobodi, ali ne na temelju političkih razloga, nego pravnih je ustvari zavodljiva metafora – navodi na pomisao da je znanje uglavnom činjenično znanje. U anegdoti koju prenosi Hannah Arendt, Georges Clemenceau na pitanje hoće li povjesničari u budućnosti smatrati krivnju za Prvi svjetski rat kontroverznim problemom odgovara: “To ne znam. Ali zasigurno znam da neće tvrditi da je Belgija napala Njemačku.” To je primjer takozvanog činjeničnog znanja: ili je Njemačka napala Belgiju ili nije, ili je kapetan Dreyfus špijun ili nije, itd. No, većina znanja potrebnog da bismo došli do “objektivnosti, reda i uljudnosti” je složenija u strukturi, a znanstveno znanje je falibilno i podložno revizijama. Dolazak do boljeg uvida time dakako nije isključen, no svakako nije ni osiguran razdvajanjem deliberacije i formalnog odlučivanja.

Daljnja poteškoća leži u činjenici da nepolitična demokracija pokušava zaobići navodne slabosti neurednog demokratskog života u reprezentativnom sustavu, nudeći kao rješenje ono što već duže vrijeme zamjera reprezentativnoj demokraciji. Hélène Landemore u nedavno objavljenom tekstu drži da se reprezentativna demokracija pretvorila u paradigmu isključivanja u mjeri u kojoj se postepeno pokazala kao elito-centrični model demokracije. Za kriterij autentičnosti demokracije Landemore se vraća točkama koje je Robert Dahl formulirao ranije, navodeći da demokracija podrazumijeva uključenost u politički proces, jednako pravo glasa, djelotvornu političku participaciju, razumijevanje političkih pitanja i kontrolu političke agende. Od svih navedenih točaka suvremena reprezentativna demokracija uspješno jamči tek jednako pravo glasa, dok po drugim točkama prolazi značajno lošije, osobito u pogledu djelotvorne političke participacije i kontrole političke agende. Umjesto popravka reprezentativne demokracije, i poptuno u suprotnosti s premisama nepolitične demokracije, Landemore tentativno predlaže ono što naziva otvorenom demokracijom.

Otvorena demokracija uključuje deliberaciju, međutim ne onu svedenu samo na političku i civilnodruštvenu elitu uz nezaobilazne stručnjake, već računa na uključivanje običnih birača. Nadalje, uključuje većinski sustav koji se ostvaruje kroz reprezentaciju i rotaciju predstavnika te otvorenost pod kojim Landemore razumije skup mehanizama koji omogućavaju građanima da u bilo kojem trenutku utječu na političku agendu i djelotvorno participiraju. Otvorena demokracija kako je predstavlja Landemore daje barem konceptualni sadržaj inače potrošenom izrazu demokratizacija. Mimo konceptualne razine, sve ustanovljene procedure vuku u drugom smjeru, naime prema nekoj inačici nepolitične demokracije. Dio takvog usmjerenja i dalje je naslonjen na mračnu kvazi-antropologiju kakvu nalazimo kod Manna kada piše da “demokratski zbroj ljudskoga nije toliko zbroj dobroga koliko je zbroj lošega u čovjeku, a što je suma veća, to se više približava bestijalnome”. No, za krizu reprezentativne demokracije mnogo je važnije što cijelo područje ekonomije postepeno biva preobraženo u diskurzivno zatvoreno područje probranih stručnjaka i insajdera koje se utemeljuje s onu stranu bilo kakve demokratske legitimacije. Depolitizacija ekonomije, ukratko rečeno, onemogućuje ozbiljno korištenje pojma demokratizacija, a za utjehu ostaje digitalizacija.

bilten