Primjećujem odnedavno da su mi u našoj zemlji još najsretniji, najprijatniji susreti s nepoznatim strancima, ljudima koji su se ovdje naselili zbog privremenog ili trajnijeg rada. Ima neke neovisnosti o zlodusima ovog našeg podneblja, slobode od genetski i socijalno uvjetovanog mentalnog naslijeđa što je interakcija s ovim ljudima, takozvanim ”dođošima” ili ”gastarbajterima”, gostujućim radnicima, prosljeđuje, a da niti sami toga nisu svjesni.
Mi starosjedioci, koji smo ostali na ovome tlu, unatoč svim njegovim lošim stranama i limitiranosti, a koje se ponajviše tiču upravo psihičkih komponenti, pogleda na, i doživljaja svijeta, kulture i civiliziranosti življenja; i koji smo odlučili ovdje i ostati, popušiti ovdje svatko svoju posljednju lulu mira; nenadano smo sada blagoslovljeni novom društvenom raznolikošću, poštarima iz Bangladeša, geometrima iz Srbije, zidarima iz Albanije, prodavačima iz Kine, Sudana ili Nepala, šoferima iz Čilea…
Protivno našim lažno čistokrvnim i jednoumnim identitetima, oblikovanim po intenzivnom društveno političkom diktatu i htijenju, sada se, kao spontani rezultat istih takvih nastojanja, pokazuje da ne možemo bez svijeta – naročito bez onih njegovih siromašnijih i ugroženijih strana, kao što niti svijet ne može bez nas – ili smo mu barem spasonosno dobrodošli u nekom trenutnom osobnom ekonomsko egzistencijalnom beznađu.
Tako ovi tamnoputo raznoliki ljudi, natjerani, jasno, ugrozom i neimaštinom, sada našom apatičnom i ravnodušnom, moralno insuficijentnom zemljom rasprostiru – svojom predanošću nekom poslu, zahvalnošću zbog prilike za zaradom za koricu hljeba, neku neočekivanu zraku sunca, neočekivanu – i bogme veoma rijetko viđenu posljednjih desetljeća u nas – nit poštenja i ljubaznosti, vedrine i uvažavanja drugoga.
Dok je naš čovjek, učeći od ”onih gore”, na isturenijim društvenim pozicijama, učio i brzo savladao lekciju o tome da bez krađe, grubosti, nepoštivanja kolega i protivnika, niskih udaraca i podvala, bezosjećajnosti i potpunog ne fer play-a nema opstanka, a niti napretka, pa time niti ugleda u ovoj našoj maloj, prezrenoj i od same sebe, žabokrečini, našu novu društvenu subraću i sugrađane, to šaroliko građanstvo svijeta, koje nam sada pruža kojekakve usluge ”za tri crna i dva bijela”, zdušno radeći poslove pred kojima naši ljudi dižu ruke odlazeći na ista ili slična, ali bolje plaćena radna mjesta po takozvanom (još uvijek) zapadnom svijetu, pokreću i vode najnužniji motivi gologa opstanka – stoga im i geste i pogledi, osmjesi i djelovanja zrače u nas gotovo sasvim iščezlom društvenom plemenitošću.
Odakle su sve stigli ti raznoliki ljudi, kakvim su sve teškim – očito je, uvjetima života i rada bili natjerani doći ovdje, u ovaj divlji prostor društvene i socijalne raščupanosti i sve razvidnijeg bezakonja, gdje se poslovi najčešće samo formalno odrađuju ne bi li se ”lova”, sigurna plaća strpala u džep, a o savjesnosti i kvaliteti, ozbiljnosti ili izvrsnosti rada i djelovanja više nitko niti ne želi misliti, jer je iznevjerenost ovih kvaliteta jedan od temeljnih preduvjeta svakog prosperiteta i uvaženosti?
Bit će da je negdje – i to ondje gdje se trenutno ne vode ratovi, jer ne mogu ratovi biti izlika baš za sva mirnodopska iščašenja, kao što je to čest slučaj u ovoj našoj retrogradnoj mahali, još uvijek gore i teže nego u nas, i da smo mi, baš mi, za neke tamo treće ljude, građane svijeta trećeg ili pretposljednjeg reda, neka nova zemlja dembelija!
Nema utjehe u ovoj iluziji, čak i ako je ona sazdana i od kojekakvih komadića istinitih kristala, ali činjenica jest da je susret s ovim ljudima jedna nova vrst oplemenjujućeg iskustva za nas domorodce, koji smo jedni drugima već i predobro, i suviše dobro znani, s našim taktikama i strategijama, jer se već dugo promatramo u ovim našim tijesnim društvenim sobama, raspoređeni po kojekakvim sferama interesa.
Pa već dugo, od uzajamne zluradosti, ne uspijevamo više jedni u drugima ugledati čovjeka – ili su nas naši, po svemu upitni i dvojbeni društveni modusi i uzusi toliko povampirili, ili smo općenito degradirali kao bića u duhovnome pogledu, pa nam sada naši novi sugrađani, to novo šaroliko dobrovoljno roblje, ili samo vrijedni pregaoci, sa svojim pogledima u koje je upisana patnja, pogledima lišenim onih zlih, tamnih, iskošenih, već unaprijed zamjerajućih, osporavajućih, mrziteljskih nijansi, donose i rasprostranjuju jedno novo olakšanje, nenadanu potvrdu da nismo uvijek i nužno jedni drugima vukovi, već da možemo – i moramo biti, jer smo na to prije ili kasnije ipak osuđeni, i jedni drugima ljudi, koliko god to mnogim ciničnim umovima smiješno, ili iluzorno zvučalo.
