Umjesto da je gradska uprava, davnih dana, otkupila obadvije kuće u Starčevićevoj ulici i pretvorila ih u kulturno povijesnu i turističku atrakciju, ona je, uz debelu asistenciju struke, dozvolila da se sruše i ženska kuća Antika i ona preko puta njega. A, ponavljam, radilo se o objektima starim oko 400 godina (Antik) i najmanje 350 godina (bivša kuća Z. Šunjerge).
Na Arhitektonskom fakultetu u Ljubljani odlično je ocijenjen studentski znanstveni rad koji argumentiranom analizom i aparaturom pokazuje i dokazuje kako je zgrada na uglu Starčevićeve i Zajčeve ulice u Slavonskom Brodu poznata pod imenom Antik, tipičan primjer stare orijentalne (turske) kuće, što znači kako je stara nekoliko stoljeća. Međutim, analiza starosti jedne stropne hrastove grede te kuće, izvršena prilikom neke od suvremenih adaptacija unutrašnjosti zgrade, pokazuje kako je greda stara oko 600 godina. Ispitivanje starosti stručno je izvršeno u Institutu Ruđer Bošković u Zagrebu i o tome postoji certifikat. Dimenzije grede ukazuju kako se radi o stogodišnjem deblu iz kojeg je istesana, pa bi taj sigurni trag ukazao kako kuća potjeće čak iz predturskog vremena (Turci su Brod zauzeli 1635. godine i tu ostali 155 godina), i da su je Turci adaptirali za svoj način života. U tom slučaju radilo bi se o objektu starom oko 400 godina. I to je brojka koja se približava utvrđenoj starosti grede. U dvorištu zgrade postojala je vinova loza koja se penjala na verandu i imala veći i deblji panj od one loze u Mariboru koja se ograđena, pomno čuva kao prvorazredna turistička atrakcija i ponos Maribora, a stara je 400 godina.
Brodska kuća je pod takvom vrstom i karakterom zaštite da je odobrenjima onih koji su plaćeni da štite spomeničku baštinu, iznutra dovedena do izvorne neprepoznatljivosti, a čak je i izdana dozvola za rušenje sjevernog dijela zgrade koji je u tursko doba bio tzv. ženska kuća! Loza je, naravno, šaptomč. Tako se to radi u Brodu. Živopisno naselje tipskih kuća, zvano Mucvanj (a radi se o Šaragljicama) nastalo preseljavanjem brodskog stanovništva s dijela gradske lokacije na kojoj je 1715. godine planirana gradnja Tvrđave, također je uništeno iako je bilo pod zaštitom. Kompleks Kontumaca isto, itd., itd. Zadnji zaštitarski biseri su bušenje prozora na secesijskom pročelju kina Apollo, veličina bolti adaptiranog lokala u Žutoj kući i dozvola za rušenje zgrade preko puta Antika koja je bila, vjerojatno, ili isto stara kao Antik ili nešto mlađa (iz turskog doba).
No, vratimo se ljubljanskoj tezi i njenom autoru koji je Antik poznavao još iz vremena vlasnika Ace Burekovića kada su na zgradi vršene adaptacije potrebne za otvaranje ugostiteljskog objekta. U to vrijeme se dobro moglo uočiti kako se radi o orijentalnoj adaptaciji bivše barokne nastambe. U prizemlju koje je pretvoreno u ugostiteljski objekt mogao se prepoznati nekadašnji ahar (štala) u koju se ulazilo s ulice. Iza ahara bio je mutvak (kuhinja), a ispred i u produžetku kuhinje bile su magaze. Na katu je bila divhana (veranda) sa čardacima (sobama) i ljetnom kuhinjom. U jednom od čardaka bila je banjica (kupaona u sobi) kao sastavni dio musandre (pregrada u zidu koja obuhvaća ormar za rublje, peć i banjicu). Ispred kuće je bila muška avlija sa česmom, a negdje ukraj i ćenifa (zahod). Ta, i danas postojeća zgrada do Starčevićeve ulice bila je muška kuća. Sjeverno je, na nju naslonjena, bila ženska kuća (porušena) u koju se ulazilo verandom na katu muške kuće. Na kraju verande bile su dvije stepenice (kamerije) preko kojih su žene i djeca ulazile na kat ženske kuće. Ispred ženske kuće bila je, prema zapadu, ženska avlija, potpuno zatvorenih zidova sa svih strana. Dakle, ova, u tursko doba preadaptirana, kuća imala je gotovo isti raspored kao sarajevske Svrzine kuće i kuće Đerzelez Alije koje su u svjetsku arhitektonsku baštinu unijeli Grabrian i Najhard.
Umjesto da je gradska uprava, davnih dana, otkupila obadvije kuće u Starčevićevoj ulici i pretvorila ih u kulturno povijesnu i turističku atrakciju, ona je, uz debelu asistenciju struke, dozvolila da se sruše i ženska kuća Antika i ona preko puta njega. A, ponavljam, radilo se o objektima starim oko 400 godina (Antik) i najmanje 350 godina (bivša kuća Z. Šunjerge).
Što pjesnik želi reći? Pa samo to kako Brodom već decenijama haraju nekompetentne, nestručne, budalaste, ali i ružne, opake i zle uprave. I rezultat je tu. Raspalo se građevinarstvo i urbanizam. Raspala se lokalna industrija, obrt, trgovine i banke. Raspada se zdravstvo, školstvo, sport i kultura. Raspadaju se ekologija i turizam. Raspalo se pravosuđe, a bogami se raspalo i budalasto Gradsko vijeće... Jedino se još nije raspao gradonačelnik. Kad će – ne zna se. Zna se samo da će se, kad se to dogodi, uzdah olakšanja čuti do Stambola (to je destinacija na koju bi brodska oporba najradije, i što prije, poslala TV Sulejmanu njegovu usoljenu glavu). No, budimo iskreni, to što je zajebao blesavo brodsko Gradsko vijeće manje je zlo, nego da je potpalio zgradu Gradske uprave. Čemu se, nakon svega, nitko u gradu, ne bi uopće začudio. Jer depresivni kolaps Grada apsolutno podrazumijeva subjektivnu patologiju.
Na Arhitektonskom fakultetu u Ljubljani odlično je ocijenjen studentski znanstveni rad koji argumentiranom analizom i aparaturom pokazuje i dokazuje kako je zgrada na uglu Starčevićeve i Zajčeve ulice u Slavonskom Brodu poznata pod imenom Antik, tipičan primjer stare orijentalne (turske) kuće, što znači kako je stara nekoliko stoljeća. Međutim, analiza starosti jedne stropne hrastove grede te kuće, izvršena prilikom neke od suvremenih adaptacija unutrašnjosti zgrade, pokazuje kako je greda stara oko 600 godina. Ispitivanje starosti stručno je izvršeno u Institutu Ruđer Bošković u Zagrebu i o tome postoji certifikat. Dimenzije grede ukazuju kako se radi o stogodišnjem deblu iz kojeg je istesana, pa bi taj sigurni trag ukazao kako kuća potjeće čak iz predturskog vremena (Turci su Brod zauzeli 1635. godine i tu ostali 155 godina), i da su je Turci adaptirali za svoj način života. U tom slučaju radilo bi se o objektu starom oko 400 godina. I to je brojka koja se približava utvrđenoj starosti grede. U dvorištu zgrade postojala je vinova loza koja se penjala na verandu i imala veći i deblji panj od one loze u Mariboru koja se ograđena, pomno čuva kao prvorazredna turistička atrakcija i ponos Maribora, a stara je 400 godina.
Brodska kuća je pod takvom vrstom i karakterom zaštite da je odobrenjima onih koji su plaćeni da štite spomeničku baštinu, iznutra dovedena do izvorne neprepoznatljivosti, a čak je i izdana dozvola za rušenje sjevernog dijela zgrade koji je u tursko doba bio tzv. ženska kuća! Loza je, naravno, šaptomč. Tako se to radi u Brodu. Živopisno naselje tipskih kuća, zvano Mucvanj (a radi se o Šaragljicama) nastalo preseljavanjem brodskog stanovništva s dijela gradske lokacije na kojoj je 1715. godine planirana gradnja Tvrđave, također je uništeno iako je bilo pod zaštitom. Kompleks Kontumaca isto, itd., itd. Zadnji zaštitarski biseri su bušenje prozora na secesijskom pročelju kina Apollo, veličina bolti adaptiranog lokala u Žutoj kući i dozvola za rušenje zgrade preko puta Antika koja je bila, vjerojatno, ili isto stara kao Antik ili nešto mlađa (iz turskog doba).
No, vratimo se ljubljanskoj tezi i njenom autoru koji je Antik poznavao još iz vremena vlasnika Ace Burekovića kada su na zgradi vršene adaptacije potrebne za otvaranje ugostiteljskog objekta. U to vrijeme se dobro moglo uočiti kako se radi o orijentalnoj adaptaciji bivše barokne nastambe. U prizemlju koje je pretvoreno u ugostiteljski objekt mogao se prepoznati nekadašnji ahar (štala) u koju se ulazilo s ulice. Iza ahara bio je mutvak (kuhinja), a ispred i u produžetku kuhinje bile su magaze. Na katu je bila divhana (veranda) sa čardacima (sobama) i ljetnom kuhinjom. U jednom od čardaka bila je banjica (kupaona u sobi) kao sastavni dio musandre (pregrada u zidu koja obuhvaća ormar za rublje, peć i banjicu). Ispred kuće je bila muška avlija sa česmom, a negdje ukraj i ćenifa (zahod). Ta, i danas postojeća zgrada do Starčevićeve ulice bila je muška kuća. Sjeverno je, na nju naslonjena, bila ženska kuća (porušena) u koju se ulazilo verandom na katu muške kuće. Na kraju verande bile su dvije stepenice (kamerije) preko kojih su žene i djeca ulazile na kat ženske kuće. Ispred ženske kuće bila je, prema zapadu, ženska avlija, potpuno zatvorenih zidova sa svih strana. Dakle, ova, u tursko doba preadaptirana, kuća imala je gotovo isti raspored kao sarajevske Svrzine kuće i kuće Đerzelez Alije koje su u svjetsku arhitektonsku baštinu unijeli Grabrian i Najhard.
Umjesto da je gradska uprava, davnih dana, otkupila obadvije kuće u Starčevićevoj ulici i pretvorila ih u kulturno povijesnu i turističku atrakciju, ona je, uz debelu asistenciju struke, dozvolila da se sruše i ženska kuća Antika i ona preko puta njega. A, ponavljam, radilo se o objektima starim oko 400 godina (Antik) i najmanje 350 godina (bivša kuća Z. Šunjerge).
Što pjesnik želi reći? Pa samo to kako Brodom već decenijama haraju nekompetentne, nestručne, budalaste, ali i ružne, opake i zle uprave. I rezultat je tu. Raspalo se građevinarstvo i urbanizam. Raspala se lokalna industrija, obrt, trgovine i banke. Raspada se zdravstvo, školstvo, sport i kultura. Raspadaju se ekologija i turizam. Raspalo se pravosuđe, a bogami se raspalo i budalasto Gradsko vijeće... Jedino se još nije raspao gradonačelnik. Kad će – ne zna se. Zna se samo da će se, kad se to dogodi, uzdah olakšanja čuti do Stambola (to je destinacija na koju bi brodska oporba najradije, i što prije, poslala TV Sulejmanu njegovu usoljenu glavu). No, budimo iskreni, to što je zajebao blesavo brodsko Gradsko vijeće manje je zlo, nego da je potpalio zgradu Gradske uprave. Čemu se, nakon svega, nitko u gradu, ne bi uopće začudio. Jer depresivni kolaps Grada apsolutno podrazumijeva subjektivnu patologiju.
