NAPOMENA: SBPeriskop će u više nastavaka objaviti knjigu Stribora Uzelca Schwendemanna: 1973. koja je to bila godina? Bilješke jednog autsajdera. Knjigu je u posebnom postu prikazao Veljko Lukić, urednik portala.
Prvi dio Šesti dio
Drugi dio Sedmi dio
Treći dio Osmi dio
Četvrti dio Deveti dio
Peti dio
Sutradan je bila nedjelja, sunčano, pa smo se supruga i ja kupali nedaleko zaljeva Verige. More je dosta jako zapljuskivalo obalu. Puhao je jaki jugo i valovi su bili preko metar i pol visine. Mislili smo da smo sami, no u jednom trenutku opazimo čovjeka, u ronilačkom odijelu, kako nastoji izaći iz vode, ali to čini dosta nespretno i neuspješno. Ušao sam u more, doplivao do njega, uzeo mu ronilačku pušku koja mu je jako smetala jer je ulovio škarpinu od gotovo dva kilograma. Iskobeljao se nekako iz vode na stijene, skinuo masku i tek tada smo vidjeli da je to Koča Popović. Smješkao se zadovoljno, zbog ulova, i budući nas je prepoznao, kao komšije sa susjednog stola, reče da nas poziva da zajedno ručamo. Oko dva sata. On će ribu dati u kuhinju da ju pripreme. Gladni kao vukovi sišli smo na terasu restorana ranije, čitali knjige i grickali posoljeni kruh čekajući da se Koča pojavi. Ubrzo je bio tu. Rekao je da mu je supruga otputovala jutros u Kupare, kuda će i on sutra jer se ovdje ljudi neugodno osjećaju zbog njega i tog incidenta na Sutjesci o kojem bruji jugoslavenska politička klasa. Odšutio sam taj dio, a on je bacio pogled na knjigu koju sam posudio u brijunskoj knjižnici. - Čitate Allaina Bosqueta u originalu? Mes hommages. - Uzeo je knjigu u ruke i pročitao naslov: Ni singe ni Dieu. - Nisam to čitao - reče - To mu je prvi ili drugi roman iz pedesetih godina. Kako ste na njega naletjeli? Vi poznajete francuski jezik?- Kad je taj mali rafal završio odgovorio sam mu da sam od malih nogu učio francuski, ali i živio šest mjeseci u Parizu, upravo zbog jezika, i pohađao ljetni tečaj francuske kulture i civilizacije na Sorbonni. A knjigu sam uzeo da pogledam što to Krleža čita kad je na Brijunima jer je on zadnji upisani čitatelj na poleđini knjige. - Znači, niste to još čitali - reče Koča. -Nisam - odgovorih. - Ni nemojte. Meni je dosadnjikav. On je Rus iz Odese. Sreo sam ga u Berlinu kad sam, nakon 1948. i prekida s Rusima, kružio Evropom objašnjavajući što se događa. Kao aktivni učesnik Drugog svjetskog rata Allain Bosquet je bio u nekakvoj komisiji koja je kontrolirala podjelu Berlina na četiri zone. Tada su me upozorili kako se radi o besprizornom liku koji je, uoči iskrcavanja u Normandiji, dobio zadatak da odredi koje normandijske gradove treba tom prilikom bombardirati. Anatol Bisk, to mu je pravo ime - reče Koča - išao je linijom najmanjeg otpora i ne želeći se nikom zamjeriti odlučio je da se bombardiraju svi gradovi. Nikad kasnije nije izrazio žaljenje, a nepotrebno je izginulo tisuće ljudi... - Gledao sam tog ugodnog i živahnog šezdesetpetogodišnjaka, tada već potpuno sijedog brka, kako u žaru priča svoje priče za koje je mislio da ih je već davno zaboravio. Pojeli smo ribu, popili flašu Côtes du Rhône. Koča je naručio još jednu butelju. Očigledno je uživao u dobroj hrani i piću. Sunce je napravilo žarko crvenu sjenu od vina na bijelom stolnjaku i knjizi koja se nalazila na stolu. Gledajući u tu mirnu sjenu i ne podižući oči s knjige reče mi - Čitajte Philiphea Soupaulta, mon cher. On je moj omiljeni Francuz. I kad god, u ovim mojim godinama, ronim u moru mislim na njegove stihove: Frknite me u more / prijatelji moji / prijatelji kad budem umro / Ne zato što je lijepo / i što mi se toliko sviđa / već zato što odbija tragove / kaljavost, križeve i stjegove / Ono je prava / tišina i prava samoća. Pjesma se zove La Bouée. - I mene je uhvatilo vino pa sam se ohrabrio i preuzeo riječ. - Nećete vjerovati - rekao sam - meni je u gimnaziji bio profesor neki Tuna Milinković koji je surađivao u nadrealističkim časopi-sima Dada Jaz, Dragana Aleksića i u Micićevom i Gollovom Zenitu. U nekom Aleksićevom Dada Tanku pjesme su mu objavljivane uz poeziju Tristana Tzare. A u Zenitu zajedno s pjesmama Arhipenka, Jesenjina, Majakovskog, Maxa Jacoba, Crnjanskog... mislim da je i Stanislav Vinaver surađivao. Profesorov pseudonim bio je Fer Mill. Nakon rata živio je u Brodu i piskarao provincijske gluposti. Kad je umro više nitko nije ni znao da je pisao. - Koča je komentirao - Nisam čuo za njega. Iskreno ću vam reći to su počeci o kojima ne znam detalje jer ja sam 1921. još dijete od dvanaest godina koje živi u Švajcarskoj. Dobro, a čime se vi to bavite, ovako znajući pomalo svašta o svemu? - Kad sam mu rekao, samo je promrmljao cul-de-sac i skrenuo temu - A znate li vi koga mi danas imamo ovdje u posjeti? Ne znate? Balkanskog oroščića Nikolaja Čaušeskog, bivšu seosku budalu koja ima fiks ideju da od Bukurešta napravi istočni Pariz. - Pojma nisam imao da je Čaušesku u posjetu Titu na Brijunima, a mislim da to ni Jure nije znao. Umjesto krajem godine, kako je bilo dogovarano, došao je po ovoj najvećoj vrućini. Možda ponukan potrebom da sazna što više o onom što su njegove službe pronašle u mojoj aktovki? Nisam Koči spomenuo da sam u svibnju bio u Bukureštu, jer tko zna kuda bi to moglo otići... Ubrzo smo se supruga i ja zahvalili na ribi i otišli odmarati u našu hotelsku sobu. S balkona, obraslog glicinijama, virnuo sam na terasu pretpostavljajući šta Koča radi. Sjedio je sam, a iz pantomime njega i konobara zaključujem da je naručio još jednu čašu francuskog vina, da mu konobar objašnjava da ne može čaša jer je to strano vino i može samo na butelje. Onda mu je Koča rukama objasnio da otvori još jednu flašu na njegov račun, donese mu čašu vina, a ostatak ostavi za večeru... Jedva su to izdogovarali... Sutradan ujutro, u vrijeme polaska brodice za Fažanu, izašli smo na kej i pozdravili se s tim velikim čovjekom. Bili smo jedini koji su to učinili, a on je bio jedini putnik u brodici. - Hvala što ste došli, da nije vas ispalo bi kao da potajno napuštam Brijune - rekao je i nasmijao se dodavši - igraš li ti, šefe, tenis? Odgovorio sam mu da ne. - Šteta, mogli bismo biti dobri beogradski partneri. Barem deset aktivnih generala, s kojima sam do sada sparingovao u Beogradu, okrenulo je glavu od mene. Folies politiques - reče i ode... Tomčevi su bili malo ljubomorni, a Ankica se ponašala neobjašnji-vo napeto. Em trudnoća, em zasigurno prvo dijete nekog proendehazijskog oca na Titovim Brijunima, pade mi na pamet. Nije joj lako. Taj dan smo malo zakasnili na ručak. Oni su već naručili juhu bez nas. Kad smo Jasna i ja sjeli, konobar priđe i pita kakvu supu želimo, a mi oboje naručimo govedsku. Ankica prkosno na to reče kako su oni naručili vićnu supu i da bi i mi to mogli učiniti jer je prvi put na jelovniku. Ja je pitam šta je vićna supa, a ona prevrne očima i okrene se Zdravku - Bože, Zdravko, on ne zna šta je vićna supa! Konobar je donio lončiće i sipa juhe u tanjure. Njima nešto crveno s nekakvim komadićcima koji u tom plivaju... naše juhe se puše, njihove ne. Ode konobar, ona se baci u tanjur, proba i bijesno se obrati Zdravku - Pa ovo je hladno i slatko! Zdravko zove konobara i kaže mu da su oni naručili vićnu supu. A konobar mu odgovori - Druže, to što ste vi naručili, to vam je voćna supa, a vićna je štamparska greška u jelovniku. - Stalno me mučila ta silna napetost, to trovanje sitnicama, taj nemir kod Tomaca kojim su i sebi i meni i supruzi doslovno zagorčavali život. I to još na ljetovanju, pa na Brijunima. A onda mi je sinulo, da je tu ponovno, čitava ekipa koja ga je faktično, ali ne osobno, politički detronizirala. Jure Bilić s kćerkom i sinom, Milka Planinc isto s obitelji, tu je Dragosavac s kćerkom, Joža Vrhovec, čak i Milutin Baltić... fali samo Jelica Radojčević osobna trovačica njegovih političkih bunara. Svi su oni, svojom relativnom hladnoćom prema Zdravku, dizali nervozu i zgušnjavali njegovu paranoju koju je prenosio i na suprugu Ankicu. Milka Planinc je organizirala marende na koje je pozivala i mene i Jasnu, no ne i Tomčeve. Jasna se družila s Vesnom, Brankom, Rankom i Zoranom koji su joj bili vršnjaci. Ronili su, igrali belot, poslije večernje kino predstave sjedili zajedno, dok sam ja trpio, zajedno sa Zdravkom, beskrajno lajavu Daru Janeković, dvorsku novinarku koja je svratila na Brijune, nakon što je intervjuirala nekog arapskog šeika što joj je, pod stare dane, bio novinarski specijalitet. Srećom tu su bili i Mijalko Todorović Plavi, Fadil Hodža sa suprugom, Miloš Minić i Nijaz Dizdarević koje sam poznavao, uglavnom iz viđenja, pa smo se u raznoraznim prilikama kurtoazno družili. Bio je tu i Stane Dolanc, ali ga ja nisam viđao. No vidjeli su ga Tomčevi. Jedanput Jasna i ja na plažu, a oni, po najvećoj vrućini, s plaže. Pitam što je? Kažu na plažu je došao i Stane Dolanc. Oni su s pristojne udaljenosti glasno komentirali njegov zaista nevjerojatan izgled u kupaćim gaćama, a onda su otkrili kako ih je, njima potpuno nepoznat muškarac, mogao čuti jer nisu primjetili da je u njihovoj neposrednoj blizini. Navečer smo dugo čekali Zdravka, odlažući večeru, jer je on vrebao trenutak da dođe tek kad je Dolanc već večerao i otišao... Ti brijunski igrokazi trajali su do 21. srpnja. Rano ujutro prebacili smo se brodićem do obale gdje je Zdravko, u Fažani, ostavio svoj legendarni auto. Jedva je upalio i potom ga je, od Pule do Rijeke pa kroz Gorski Kotar, vozio kao sumanut i svima nam je bilo zlo. Kad smo izašli na autoput vozio je osamdese kilometara na sat – zbog Ankicine trudnoće. Pravi cilj bio je, vjerojatno, zajebati mene i Jasnu da zakasnimo na vlak koji ide za Brod u pola tri iz Zagreba. No, vlak je uobičajeno kasnio pa smo ipak stigli. U tih osam dana potrošili smo 370 tisuća dinara ili 700 i nešto njemačkih maraka. Ostatak je išao iz jugoslavenskog budžeta iz kojeg se, za održavanje Brijuna, godišnje izdvaja dvije i pol milijarde dinara što je oko pet milijuna njemačkih maraka... Godišnji odmor provodimo u Brodu. Balo se oženio, a „pravna država“ radi svoj posao. Uhapsilo starog Gregurića. Siniša Morić u zatvoru s Ljubom Majićem. Uhapšen Dado Perković. Jeri uhapšen pa pušten. Mustapića u lisicama odveli u Požegu. U nevolji su i Ivan Grgić i Miškić i Sulejmanović. Umro je Milan Terzin, a Večernji list je objavio spisak svinjarija Peje Petrića koje je sročio Okružni sud u Slavonskoj Požegi. Mata Gabrić osuđen je na dvije godine zatvora, tri godine uvjetno. Lijepa parada...
- Nastavlja se -
Prvi dio Šesti dio
Drugi dio Sedmi dio
Treći dio Osmi dio
Četvrti dio Deveti dio
Peti dio
Sutradan je bila nedjelja, sunčano, pa smo se supruga i ja kupali nedaleko zaljeva Verige. More je dosta jako zapljuskivalo obalu. Puhao je jaki jugo i valovi su bili preko metar i pol visine. Mislili smo da smo sami, no u jednom trenutku opazimo čovjeka, u ronilačkom odijelu, kako nastoji izaći iz vode, ali to čini dosta nespretno i neuspješno. Ušao sam u more, doplivao do njega, uzeo mu ronilačku pušku koja mu je jako smetala jer je ulovio škarpinu od gotovo dva kilograma. Iskobeljao se nekako iz vode na stijene, skinuo masku i tek tada smo vidjeli da je to Koča Popović. Smješkao se zadovoljno, zbog ulova, i budući nas je prepoznao, kao komšije sa susjednog stola, reče da nas poziva da zajedno ručamo. Oko dva sata. On će ribu dati u kuhinju da ju pripreme. Gladni kao vukovi sišli smo na terasu restorana ranije, čitali knjige i grickali posoljeni kruh čekajući da se Koča pojavi. Ubrzo je bio tu. Rekao je da mu je supruga otputovala jutros u Kupare, kuda će i on sutra jer se ovdje ljudi neugodno osjećaju zbog njega i tog incidenta na Sutjesci o kojem bruji jugoslavenska politička klasa. Odšutio sam taj dio, a on je bacio pogled na knjigu koju sam posudio u brijunskoj knjižnici. - Čitate Allaina Bosqueta u originalu? Mes hommages. - Uzeo je knjigu u ruke i pročitao naslov: Ni singe ni Dieu. - Nisam to čitao - reče - To mu je prvi ili drugi roman iz pedesetih godina. Kako ste na njega naletjeli? Vi poznajete francuski jezik?- Kad je taj mali rafal završio odgovorio sam mu da sam od malih nogu učio francuski, ali i živio šest mjeseci u Parizu, upravo zbog jezika, i pohađao ljetni tečaj francuske kulture i civilizacije na Sorbonni. A knjigu sam uzeo da pogledam što to Krleža čita kad je na Brijunima jer je on zadnji upisani čitatelj na poleđini knjige. - Znači, niste to još čitali - reče Koča. -Nisam - odgovorih. - Ni nemojte. Meni je dosadnjikav. On je Rus iz Odese. Sreo sam ga u Berlinu kad sam, nakon 1948. i prekida s Rusima, kružio Evropom objašnjavajući što se događa. Kao aktivni učesnik Drugog svjetskog rata Allain Bosquet je bio u nekakvoj komisiji koja je kontrolirala podjelu Berlina na četiri zone. Tada su me upozorili kako se radi o besprizornom liku koji je, uoči iskrcavanja u Normandiji, dobio zadatak da odredi koje normandijske gradove treba tom prilikom bombardirati. Anatol Bisk, to mu je pravo ime - reče Koča - išao je linijom najmanjeg otpora i ne želeći se nikom zamjeriti odlučio je da se bombardiraju svi gradovi. Nikad kasnije nije izrazio žaljenje, a nepotrebno je izginulo tisuće ljudi... - Gledao sam tog ugodnog i živahnog šezdesetpetogodišnjaka, tada već potpuno sijedog brka, kako u žaru priča svoje priče za koje je mislio da ih je već davno zaboravio. Pojeli smo ribu, popili flašu Côtes du Rhône. Koča je naručio još jednu butelju. Očigledno je uživao u dobroj hrani i piću. Sunce je napravilo žarko crvenu sjenu od vina na bijelom stolnjaku i knjizi koja se nalazila na stolu. Gledajući u tu mirnu sjenu i ne podižući oči s knjige reče mi - Čitajte Philiphea Soupaulta, mon cher. On je moj omiljeni Francuz. I kad god, u ovim mojim godinama, ronim u moru mislim na njegove stihove: Frknite me u more / prijatelji moji / prijatelji kad budem umro / Ne zato što je lijepo / i što mi se toliko sviđa / već zato što odbija tragove / kaljavost, križeve i stjegove / Ono je prava / tišina i prava samoća. Pjesma se zove La Bouée. - I mene je uhvatilo vino pa sam se ohrabrio i preuzeo riječ. - Nećete vjerovati - rekao sam - meni je u gimnaziji bio profesor neki Tuna Milinković koji je surađivao u nadrealističkim časopi-sima Dada Jaz, Dragana Aleksića i u Micićevom i Gollovom Zenitu. U nekom Aleksićevom Dada Tanku pjesme su mu objavljivane uz poeziju Tristana Tzare. A u Zenitu zajedno s pjesmama Arhipenka, Jesenjina, Majakovskog, Maxa Jacoba, Crnjanskog... mislim da je i Stanislav Vinaver surađivao. Profesorov pseudonim bio je Fer Mill. Nakon rata živio je u Brodu i piskarao provincijske gluposti. Kad je umro više nitko nije ni znao da je pisao. - Koča je komentirao - Nisam čuo za njega. Iskreno ću vam reći to su počeci o kojima ne znam detalje jer ja sam 1921. još dijete od dvanaest godina koje živi u Švajcarskoj. Dobro, a čime se vi to bavite, ovako znajući pomalo svašta o svemu? - Kad sam mu rekao, samo je promrmljao cul-de-sac i skrenuo temu - A znate li vi koga mi danas imamo ovdje u posjeti? Ne znate? Balkanskog oroščića Nikolaja Čaušeskog, bivšu seosku budalu koja ima fiks ideju da od Bukurešta napravi istočni Pariz. - Pojma nisam imao da je Čaušesku u posjetu Titu na Brijunima, a mislim da to ni Jure nije znao. Umjesto krajem godine, kako je bilo dogovarano, došao je po ovoj najvećoj vrućini. Možda ponukan potrebom da sazna što više o onom što su njegove službe pronašle u mojoj aktovki? Nisam Koči spomenuo da sam u svibnju bio u Bukureštu, jer tko zna kuda bi to moglo otići... Ubrzo smo se supruga i ja zahvalili na ribi i otišli odmarati u našu hotelsku sobu. S balkona, obraslog glicinijama, virnuo sam na terasu pretpostavljajući šta Koča radi. Sjedio je sam, a iz pantomime njega i konobara zaključujem da je naručio još jednu čašu francuskog vina, da mu konobar objašnjava da ne može čaša jer je to strano vino i može samo na butelje. Onda mu je Koča rukama objasnio da otvori još jednu flašu na njegov račun, donese mu čašu vina, a ostatak ostavi za večeru... Jedva su to izdogovarali... Sutradan ujutro, u vrijeme polaska brodice za Fažanu, izašli smo na kej i pozdravili se s tim velikim čovjekom. Bili smo jedini koji su to učinili, a on je bio jedini putnik u brodici. - Hvala što ste došli, da nije vas ispalo bi kao da potajno napuštam Brijune - rekao je i nasmijao se dodavši - igraš li ti, šefe, tenis? Odgovorio sam mu da ne. - Šteta, mogli bismo biti dobri beogradski partneri. Barem deset aktivnih generala, s kojima sam do sada sparingovao u Beogradu, okrenulo je glavu od mene. Folies politiques - reče i ode... Tomčevi su bili malo ljubomorni, a Ankica se ponašala neobjašnji-vo napeto. Em trudnoća, em zasigurno prvo dijete nekog proendehazijskog oca na Titovim Brijunima, pade mi na pamet. Nije joj lako. Taj dan smo malo zakasnili na ručak. Oni su već naručili juhu bez nas. Kad smo Jasna i ja sjeli, konobar priđe i pita kakvu supu želimo, a mi oboje naručimo govedsku. Ankica prkosno na to reče kako su oni naručili vićnu supu i da bi i mi to mogli učiniti jer je prvi put na jelovniku. Ja je pitam šta je vićna supa, a ona prevrne očima i okrene se Zdravku - Bože, Zdravko, on ne zna šta je vićna supa! Konobar je donio lončiće i sipa juhe u tanjure. Njima nešto crveno s nekakvim komadićcima koji u tom plivaju... naše juhe se puše, njihove ne. Ode konobar, ona se baci u tanjur, proba i bijesno se obrati Zdravku - Pa ovo je hladno i slatko! Zdravko zove konobara i kaže mu da su oni naručili vićnu supu. A konobar mu odgovori - Druže, to što ste vi naručili, to vam je voćna supa, a vićna je štamparska greška u jelovniku. - Stalno me mučila ta silna napetost, to trovanje sitnicama, taj nemir kod Tomaca kojim su i sebi i meni i supruzi doslovno zagorčavali život. I to još na ljetovanju, pa na Brijunima. A onda mi je sinulo, da je tu ponovno, čitava ekipa koja ga je faktično, ali ne osobno, politički detronizirala. Jure Bilić s kćerkom i sinom, Milka Planinc isto s obitelji, tu je Dragosavac s kćerkom, Joža Vrhovec, čak i Milutin Baltić... fali samo Jelica Radojčević osobna trovačica njegovih političkih bunara. Svi su oni, svojom relativnom hladnoćom prema Zdravku, dizali nervozu i zgušnjavali njegovu paranoju koju je prenosio i na suprugu Ankicu. Milka Planinc je organizirala marende na koje je pozivala i mene i Jasnu, no ne i Tomčeve. Jasna se družila s Vesnom, Brankom, Rankom i Zoranom koji su joj bili vršnjaci. Ronili su, igrali belot, poslije večernje kino predstave sjedili zajedno, dok sam ja trpio, zajedno sa Zdravkom, beskrajno lajavu Daru Janeković, dvorsku novinarku koja je svratila na Brijune, nakon što je intervjuirala nekog arapskog šeika što joj je, pod stare dane, bio novinarski specijalitet. Srećom tu su bili i Mijalko Todorović Plavi, Fadil Hodža sa suprugom, Miloš Minić i Nijaz Dizdarević koje sam poznavao, uglavnom iz viđenja, pa smo se u raznoraznim prilikama kurtoazno družili. Bio je tu i Stane Dolanc, ali ga ja nisam viđao. No vidjeli su ga Tomčevi. Jedanput Jasna i ja na plažu, a oni, po najvećoj vrućini, s plaže. Pitam što je? Kažu na plažu je došao i Stane Dolanc. Oni su s pristojne udaljenosti glasno komentirali njegov zaista nevjerojatan izgled u kupaćim gaćama, a onda su otkrili kako ih je, njima potpuno nepoznat muškarac, mogao čuti jer nisu primjetili da je u njihovoj neposrednoj blizini. Navečer smo dugo čekali Zdravka, odlažući večeru, jer je on vrebao trenutak da dođe tek kad je Dolanc već večerao i otišao... Ti brijunski igrokazi trajali su do 21. srpnja. Rano ujutro prebacili smo se brodićem do obale gdje je Zdravko, u Fažani, ostavio svoj legendarni auto. Jedva je upalio i potom ga je, od Pule do Rijeke pa kroz Gorski Kotar, vozio kao sumanut i svima nam je bilo zlo. Kad smo izašli na autoput vozio je osamdese kilometara na sat – zbog Ankicine trudnoće. Pravi cilj bio je, vjerojatno, zajebati mene i Jasnu da zakasnimo na vlak koji ide za Brod u pola tri iz Zagreba. No, vlak je uobičajeno kasnio pa smo ipak stigli. U tih osam dana potrošili smo 370 tisuća dinara ili 700 i nešto njemačkih maraka. Ostatak je išao iz jugoslavenskog budžeta iz kojeg se, za održavanje Brijuna, godišnje izdvaja dvije i pol milijarde dinara što je oko pet milijuna njemačkih maraka... Godišnji odmor provodimo u Brodu. Balo se oženio, a „pravna država“ radi svoj posao. Uhapsilo starog Gregurića. Siniša Morić u zatvoru s Ljubom Majićem. Uhapšen Dado Perković. Jeri uhapšen pa pušten. Mustapića u lisicama odveli u Požegu. U nevolji su i Ivan Grgić i Miškić i Sulejmanović. Umro je Milan Terzin, a Večernji list je objavio spisak svinjarija Peje Petrića koje je sročio Okružni sud u Slavonskoj Požegi. Mata Gabrić osuđen je na dvije godine zatvora, tri godine uvjetno. Lijepa parada...
- Nastavlja se -
