Nakon Tuđmana (srećan sam što mi žena nije ni Židovka, ni Srpkinja), Milasa (kilogram mozga tri i pol DM), Rojsa (tko je jamio, jamio je), Šeksa (identificirati, locirati, uhititi, transferirati) koje bar pamtimo, stigli su anemični i beskrvni bauci, vrdoljaci, one dvije HNS-ove ministrice što bi im iz estetskih razloga trebalo zabraniti da se pojavljuju na TV-u, ostojići, jakovine, zmajlovići i svo ostalo društvo koje sačinjava vladu, a većina njih izgleda i ponaša se kao da je dignuta kočaricom.
Povijesno gledajući, relativno munjevit gubitak suvereniteta: ekonomskog (banke, hoteli, mediji, INA, Telekom, a vjerojatno i ceste, vode, šume) vojnog (NATO) i političkog (EU), u što su ih (gle, apsurda!) uglibile paradno nacionalističke političke elite, prosječni Hrvati koji su na legalnim i legitimnim izborima te bulumente jeftinih dobošara dovodili na vlast jer su obećavali suprotno, tj. učvršćivanje i širenje suvereniteta, dakle kako rekoh, prosječni Hrvati, taj povijesni užas, kroz koji prolaze, doživljavaju psiholabilno. Ne priznaju kako ih je predriblala momčad čiji su bili izbornici, nego je krivnja prebačena na vječnog prirodnog neprijatelji i protivnika koji je, doduše, i hametice vojno poražen i stjeran u mišje rupe i glup, primitivan, ograničen, kukavan, ali i najveća opasnost. Na vijeke vjekova.
Dirigirani, profesionalno i politički opustošeni, mediji pod kontrolom te, uglavnom moralno odvratne pljačkaške elite i gomile ljudi bez svojstava, podjaruju huškački antisrpski patriotizam, kako se Hrvati ne bi dosjetili i kako i dalje ostanu ukopani u frojdovsko nejasno i mutno.
Samo hate speach jednog mamića, jedne ruže i jedne nogometne utakmice to obilno potvrđuju. Kao što potvrđuju i to da nam je premijer politička keleraba iza koje stvarno ne stoji nitko. Ni vlada, ni stranka, ni brojna i skupa podvorba, ni prijatelji, ni rodbina. Da itko stoji iza njega valjda bi mu rekao kako reagirati na mamiće, ruže i hrvatski nogomet, onako kako on to iz glave radi, je politički smrtonosno. Nakon svih tih gafova, pehova i lapsusa, vožnji vozila u suprotnom smjeru, skokova s vojnog vozila na leđa pred TV kamerama i one juhe koju si je prolio u krilo, u proljeće 2008. godine, u zagrebačkoj konobi Dida na očigled svih nas koji smo ondje s njim objedovali, Milanović je izgubio moj kredibilitet i mislim kako bi ga trebalo zamijeniti s Igorom Dragovanom. Čovjekom koji «pogledom ubija kokoš na dvadeset metara», a i naše je gore list.
I na ovom mjestu valja zastati i razmisliti o hrvatskim raskošnim kadrovskim kapacitetima.
Nakon Tuđmana (srećan sam što mi žena nije ni Židovka, ni Srpkinja), Milasa (kilogram mozga tri i pol DM), Rojsa (tko je jamio, jamio je), Šeksa (identificirati, locirati, uhititi, transferirati) koje bar pamtimo, stigli su anemični i beskrvni bauci, vrdoljaci, one dvije HNS-ove ministrice što bi im iz estetskih razloga trebalo zabraniti da se pojavljuju na TV-u, ostojići, jakovine, zmajlovići i svo ostalo društvo koje sačinjava vladu, a većina njih izgleda i ponaša se kao da je dignuta kočaricom. I onda je normalno da se kolektivno, na čelu s premijerom, žestoko odupiru struci i ko pijani plota drže političkih kriterija (odanost našoj stvari, poslušnost, sluzavost i ljigavost) u praksi odabira ljudi za visoke i odgovorne funkcije i uloge u državi.
A policijsko obavještajna trupa na čelu s «najomraženijim političarem u zemlji» (sve ankete) preuzima očigledno HDZ, tj. oporbu. Ta ekipa stoji iza istupa umirovljenih generala, iza prosvjeda protiv ćirilice u Vukovaru, iza crnila i skandaloznog ponašanja na komemoraciji Josipa Jovića, iza zdravka, ruže, nogometne utakmice... Crni Marko ne zna misliti i govoriti... Ne zna gotovo ništa, ali to zna. A kad ga je Linić javno svojevremeno prozvao kao «špijunčinu» dobro je znao zašto to radi. Uostalom, Tomy tako i izgleda... O tome Milanović i njegova politička patuljčad šute, a radi se o nečem vrlo realnom što, ako eksplodira, u sve povoljnijim uvijetima koje vlada tako revno i tako blesavo dnevno proizvodi – eto ulica Južne Europe u Hrvatskoj. Eto Oluje 2 koju željkuju i prizivaju biskupi i generali. Samo s «malom» razlikom što bi ovaj put mogao krenuti Hrvat na Hrvata. Budući će svi Srbi, upozoreni od zdravka i ruže da su još uvijek državni neprijatelj br. 1, tog časa otići u svoje rezervne domovine da udobno uživaju u TV prijenosima dar-mara u svojoj prvoj, a nevoljenoj domovini.
Milan Šufflay, hrvatski pisac i povjesničar kojeg je ubila policija za vrijeme diktature kralja Aleksandra, napisao je kako je, zemljopisno, «Hrvatska najljepša domovina na svijetu, u kojoj se vjekovno zatiru Hrvati». Šufflay je to napisao u vrijeme kad je Hrvatska država bila samo san. Danas je Hrvatska država stvarnost, kao što je stvarnost i to da je postala privatno vlasništvo onog dijela hrvatske političke klase koja na izborima ugrabi vlast i vlada tako da je satiranje Hrvata ostalo u povijesnom kontinuitetu: gospodarstvo je u katastrofalnom stanju, skupoća običnih života nepodnošljiva, prosječne plaće mizerne, nezaposlenost povijesno nezapamćena, penzioneri nikad nisu lošije živjeli, mladi nikad nisu masovnije odlazili iz zemlje, mortalitet je nikad viši od nataliteta, vanjska zaduženost zemlje nikad nije bila veća, suverenitet se gasi, a državni aparat, remek djelo parazitizma, košta po glavi stanovnika toliko da je jedan od najskupljih u Europi. Na brodskom primjeru tzv. samouprave to izgleda ovako. Gradonačelnik drži dogradonačelnike kao fikuse. Muškog kao živi, a ženskog kao mrtvi. Fikusi koštaju, u četverogodišnjem mandatu, svaki oko milijun kuna. I mi to mirno plaćamo i jebe nam se, a ministar uprave progurao je još i kretenski Zakon o lokalnoj samoupravi po kojem broj dogradonačelnika i dožupana može biti, dogovorno, gotovo neograničen.
Uostalom mislim da bi Podružnicu za povijest Slavonije, Srijema i Baranje u Slavonskom Brodu, na čelu sa Stankom Andrićem, trebalo ukinuti.
