Jedan napola izliječeni Srbin koji se bezuspješno trudi govoriti i pisati hrvatski u povjerenju govori okolo: «U paklu se sigurno govori hrvatski.»
Svjetski lingvistički eksperti hrvatski jezik ocjenjuju kao sirov, grub, bez muzikalnosti, dosadan, nespretan, prost, običan i sklon bahatom iskrivljavanju i promjenama. O sedam prvih ukrasnih pridjeva, mom materinjem jeziku, nemam pojma. Ja to iznutra niti vidim, niti čujem, niti osjećam. No, o bahatom, namjernom iskrivljavanju mog materinjeg jezika imam pravo na stav.
Naime, u patološkom dokazivanju kako su hrvatski i srpski jezik dva različita i međusobno strana jezika, hrvatski pravopizdžije završili su na konačnom rezultatu svojih nastojanja, a taj je kako hrvatski narod ne zna i ne poznaje svoj standardni jezik i govori i piše nekim drugim jezikom. I stoga su pravopizdžije do sada izdale ravno pet važećih hrvatskih pravopisa u kojem propisuju, naređuju, zabranjuju, izmišljaju... i time unijeli takvu zbrku u hrvatske glave (posebno dječje) da je to karikaturalnije i pogubnije od onog vojno redarstvenog jezičnog nasilja koje je provođeno za vrijeme krvavog endehazijskog provizorija (čija je jezična praksa današnjim pravopizdžijama sveta paradigma).
Počelo je tzv. razlikovnim nagnućima izmišljanja novih riječi, umjesto onih do sada razumljivih, i u srpskom i u hrvatskom. Taj novoizmišljeni riječnik vladajuća stranka HDZ uzima u svoj politički jezik i križarskim ga žarom nastoji poopćiti u narodu. Hrvatski se Sabor donedavno orio od blesavih riječi: glede, u svezi, narečeni, brojidba, svekoliki, izviješće, uzmožan, hoteći, jamačno, nazočan, potrebit, spisohran, zasigurno, itd. Tim i takvim jezikom počela se služiti armija hadezeovih revnitelja pravilno klijentelistički raspoređenih u vojsci, policiji, državnoj upravi, zdravstvu, školstvu, sportu, informativnim ustanovama, itd., itd. Dakle, svuda gdje je uvedena potpuna egzistencijalna ovisnost od gazde, kleronacionalističkog hadezea na vlasti.
Posljedica tog jezičnog propisivanja i nametanja, bila je stvaranje kod ljudi nesigurnosti govore li dobro ili ne. Devedesetih godina isfrustrirani ugostitelji su počeli ukidati jela s roštilja jer nemaju hrvatska imena ili su, kako bi izbjegli gubitke, cjenovnike prevodili u koštovnike, čevapčiće zvali valjušci od kosanog mesa na žaru, pljeskavicu kosana šnicla s lukom na žaru, leskovački voz je postao samoborček, gemišt smjesnica, čobanac pastirac, a kusur izvratak. Posebno su se mučili u Brod izbjegli Iločani, koji govore ekavicu pa su, u vrijeme brodskog izbjeglištva, na novinskim kioscima tražili Viječernjak.
Najmaštovitije novohrvatske jezične akrobacije podstakao je helikopter: vrtolet, zrakomlat, lebdjelica i na koncu helić. Lakrdija s djelatnicima umjesto radnicima i djelatnim vremenom umjesto radnim traje još uvijek po državnim ustanovama.
Vojska i policija imaju taj nametnuti novohrvatski (očevid na prizorištu, ciljnik, uspornik, zrcalni unazadogled, skupnica, strojničar i ostale NDH smiješne ludorije, posebice za činove). Policijski glasnogovornici govore tim jezikom pa je na neko novinarsko glupo pitanje jedna muška glasnogovornica na TV-u odgovorio: «Istraga ide u tijeku» i dodao na tu glupost još i ono famozno: «Ajmoreć'». I tu se uzaludno osvrtati, jer je to čvrsto regulirano.
No, na prevođenje stranih filmova na hrvatski jezik isplati se osvrnuti jer tu vlada takva prevoditeljska i lektorska samovolja da to polako prerasta u komediju sličnu onom u tisku. U filmu Raj na zemlji crnac iz Miamija pita: «Kaj ima gospon Richie?», a Richie odgovara: «Niš'» i pita: «Buš mi pričuval bic?», a crnac mu odgovara: «Boli me racku za tvoj bic.» «Osjećam da si potrebit za mene» kaže Claudija Schiffer Al Pacinu u filmu Frenky and Jonny, a u filmu Lea i Daria glumci kažu kako je «klavir potrebit pa ga ustaše valjda neće odnijeti.» Potrebit je «onaj koji treba pomoć», «gladan i siromašan», «onaj koji u čemu oskudjeva», ali kako mu odoliti kad zvuči tako endehazijski pa u glavnom dnevniku HTV-a ne reči: «Prolijevanje mlijeka možda i nije bilo potrebito.» Slično je i s rječju pučanstvo koja se rabi umjesto građani, ljudi. Na televiziji ga redovno upotrebljavaju nakaradno: pod vodom se našlo 650 pučanstava, popisano je 11 tisuća pučanstava, poskupljenje plina bit će udar na 650 tisuća pučanstava, požar je gasilo 1600 pučanstava. Close the door prevodi se sa zakračunaj vrata, a u seriji Šerif u New Yorku revolver kratki kolt Smith&Wesson preveden je kao šestopuc.
Logička i zdravorazumska analiza ukazuje na lingvističke apsurde tog paranoičnog posla. Nije krst nego je križ. No, dijete se ne križa nego krsti, a u crkvi nije križaonica, nego krstionica. Kaže se pokrštavati, a ne pokrižavati. Krsni list nije križni list, morem se krstari, a ne križari. Nije sigurno nego zasigurno. Ali je sigurnost, a ne zasigurnost. Nije prijem nego prijam, ali je primiti, a ne prijamiti. Nije brinuti nego zabrinjavati, ali je briga, a ne zabriga. Usput: u srpskom filmu Drug predsjednik centarfor, iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća, Severin Bijelić kaže Pavlu Vujsiću, u nekoj srpskoj palanci, da se ne zabrinjava. Nije hodanje, nego hodnja, ali je uhodanost, a ne uhodnjanost i uhoda, a ne uhodnja. Nije pažljivo, nego pozorno, ali je nepažljivo, a ne nepozorno. Nije domaćinstvo, nego kućanstvo, ali je domaćin, a ne kućan. Nije posjeklina, nego porezotina, ali je sječivo, a ne rezotina. Nije dnevno, nego na dan, ali jest dnevnik. Nisu putevi nego putovi, ali «Svi putevi vode u Rim». Nije voz nego je vlak, ali je vozna karta. Nije ideja, nego zamisao, ali ostaje idealizam, idejnost. Nije zdravo nego pozdrav, ali nije «Pozdrav Marijo, milosti puna...» nego «Zdravo Marijo...»
Priča o hrvatskom jeziku je jedna od brojnih koje ilustriraju kako su prosječni, normalni Hrvati, sistematski maltretirani od svojih nacionalističkih idiota koje je uskrisio nekad fanatični komunist i bliski suradnik vojnoobavještajne službe JNA na čelu fanatično antikomunističkog HDZ-a. To frankeštajnovsko pretvaranje jezika u svaštaru prepunu besmislica i nakaznosti mimoišlo je glavninu brodskog političarskog establišmenta. On još uvijek govori svojim izvornim jezikom: ispravljaje (krive navode), repliciraje, rebalansiraje, raspravljaje po koluarima, ni jasno... naget, maket, dadne, mogne, rekne, namećat, bundava, kod njia... Ali zato brodski, i ne samo brodski, novinari kvalitetno kreiraju hrvatski jezik: nastavak kontinuiteta, kinološka izložba pasa, falilo je pomanjkanje, drugačija razlika, s porodicom u familiji, sadržajni substrat, itd. Šampionsku titulu momentalno nosi HTV. Na prvom programu su uveli «popodnevne matineje», na trećem «večernje matineje», iako svaka poluobrazovana baba zna kako su matineje prijepodnevne priredbe, koncerti i pogotovo filmske predstave na koje je, nedjeljom, redovno išla dok je bila djevojčica. Matineja je riječ izvedena iz francuske riječi matinée koja znači prije podne.
Doduše, u zemlji u kojoj mlađahni premijer vlade u strogoj pozi za televiziju izjavi: «Takvo toleriranje neću ponašati» - možeš govoriti i pisati kako hoćeš. Jedan napola izliječeni Srbin koji se bezuspješno trudi govoriti i pisati hrvatski u povjerenju govori okolo: «U paklu se sigurno govori hrvatski.»
Pa kad smo već kod Srba..., osim što rusku riječ tisuća imaju već u Dušanovu zakoniku iz 14. stoljeća oni i dalje mute. Evo što su napravili našim rasnim pravopizdžijama Finki, Mogušu i Babiću. Naime, ova trojica su u svom (jednom od pet) hrvatskom pravopisu za interpukcijske znakove trijumfalno našli hrvatski naziv razgodci. Kad što? U riječniku zloglasnog Vuka Stefanovića Karadžića iz 1818. godine on piše o riječi porez: «Porezu udari paša na naiju, ili na knežine, a oberknez sa seoskim knezovima razgodi je na sela...»
Srpsku kretensku seriju Žikina dinastija, prikazivanu na privatnom tv kanalu, gledalo je milijun Hrvata. Šokirani tim podatkom hrvatski nacionalistički zeloti počeli su ekološkom strašću zagovarat prevođenje bivših jugoslavenskih i sadašnjih srpskih, bosanskih i crnogorskih filmova i knjiga na hrvatski – radi spriječavanja zagađenja. Blesava šovinistička ideologija, beskrajno licemjerje i teški primitivizam ne odustaju od dalje kretenizacije Hrvata ni nakon dvadeset godina upornog neuspješnog rada na tom.
Srpski i hrvatski jezik razlikuju se i kao sintaksa, i kao gramatika, i kao pravopis, ali se razumiju 99 posto. I sad bi to društvo, koje je do sada besramno, srpske prijevode knjiga sa stranih jezika potajno sa srpskog prevodila na hrvatski i uzimala za to od izdavača novce kao da je prevodila s engleskog, francuskog ili njemačkog, etc. – uzimala novce još i za prevođenje srpskih i jugoslavenskih filmova na hrvatski.
Obdukcija suvremenog hrvatskog šovinizma redovno ima samo dvije dijagnoze – interes ili idiotizam.
Svjetski lingvistički eksperti hrvatski jezik ocjenjuju kao sirov, grub, bez muzikalnosti, dosadan, nespretan, prost, običan i sklon bahatom iskrivljavanju i promjenama. O sedam prvih ukrasnih pridjeva, mom materinjem jeziku, nemam pojma. Ja to iznutra niti vidim, niti čujem, niti osjećam. No, o bahatom, namjernom iskrivljavanju mog materinjeg jezika imam pravo na stav.
Naime, u patološkom dokazivanju kako su hrvatski i srpski jezik dva različita i međusobno strana jezika, hrvatski pravopizdžije završili su na konačnom rezultatu svojih nastojanja, a taj je kako hrvatski narod ne zna i ne poznaje svoj standardni jezik i govori i piše nekim drugim jezikom. I stoga su pravopizdžije do sada izdale ravno pet važećih hrvatskih pravopisa u kojem propisuju, naređuju, zabranjuju, izmišljaju... i time unijeli takvu zbrku u hrvatske glave (posebno dječje) da je to karikaturalnije i pogubnije od onog vojno redarstvenog jezičnog nasilja koje je provođeno za vrijeme krvavog endehazijskog provizorija (čija je jezična praksa današnjim pravopizdžijama sveta paradigma).
Počelo je tzv. razlikovnim nagnućima izmišljanja novih riječi, umjesto onih do sada razumljivih, i u srpskom i u hrvatskom. Taj novoizmišljeni riječnik vladajuća stranka HDZ uzima u svoj politički jezik i križarskim ga žarom nastoji poopćiti u narodu. Hrvatski se Sabor donedavno orio od blesavih riječi: glede, u svezi, narečeni, brojidba, svekoliki, izviješće, uzmožan, hoteći, jamačno, nazočan, potrebit, spisohran, zasigurno, itd. Tim i takvim jezikom počela se služiti armija hadezeovih revnitelja pravilno klijentelistički raspoređenih u vojsci, policiji, državnoj upravi, zdravstvu, školstvu, sportu, informativnim ustanovama, itd., itd. Dakle, svuda gdje je uvedena potpuna egzistencijalna ovisnost od gazde, kleronacionalističkog hadezea na vlasti.
Posljedica tog jezičnog propisivanja i nametanja, bila je stvaranje kod ljudi nesigurnosti govore li dobro ili ne. Devedesetih godina isfrustrirani ugostitelji su počeli ukidati jela s roštilja jer nemaju hrvatska imena ili su, kako bi izbjegli gubitke, cjenovnike prevodili u koštovnike, čevapčiće zvali valjušci od kosanog mesa na žaru, pljeskavicu kosana šnicla s lukom na žaru, leskovački voz je postao samoborček, gemišt smjesnica, čobanac pastirac, a kusur izvratak. Posebno su se mučili u Brod izbjegli Iločani, koji govore ekavicu pa su, u vrijeme brodskog izbjeglištva, na novinskim kioscima tražili Viječernjak.
Najmaštovitije novohrvatske jezične akrobacije podstakao je helikopter: vrtolet, zrakomlat, lebdjelica i na koncu helić. Lakrdija s djelatnicima umjesto radnicima i djelatnim vremenom umjesto radnim traje još uvijek po državnim ustanovama.
Vojska i policija imaju taj nametnuti novohrvatski (očevid na prizorištu, ciljnik, uspornik, zrcalni unazadogled, skupnica, strojničar i ostale NDH smiješne ludorije, posebice za činove). Policijski glasnogovornici govore tim jezikom pa je na neko novinarsko glupo pitanje jedna muška glasnogovornica na TV-u odgovorio: «Istraga ide u tijeku» i dodao na tu glupost još i ono famozno: «Ajmoreć'». I tu se uzaludno osvrtati, jer je to čvrsto regulirano.
No, na prevođenje stranih filmova na hrvatski jezik isplati se osvrnuti jer tu vlada takva prevoditeljska i lektorska samovolja da to polako prerasta u komediju sličnu onom u tisku. U filmu Raj na zemlji crnac iz Miamija pita: «Kaj ima gospon Richie?», a Richie odgovara: «Niš'» i pita: «Buš mi pričuval bic?», a crnac mu odgovara: «Boli me racku za tvoj bic.» «Osjećam da si potrebit za mene» kaže Claudija Schiffer Al Pacinu u filmu Frenky and Jonny, a u filmu Lea i Daria glumci kažu kako je «klavir potrebit pa ga ustaše valjda neće odnijeti.» Potrebit je «onaj koji treba pomoć», «gladan i siromašan», «onaj koji u čemu oskudjeva», ali kako mu odoliti kad zvuči tako endehazijski pa u glavnom dnevniku HTV-a ne reči: «Prolijevanje mlijeka možda i nije bilo potrebito.» Slično je i s rječju pučanstvo koja se rabi umjesto građani, ljudi. Na televiziji ga redovno upotrebljavaju nakaradno: pod vodom se našlo 650 pučanstava, popisano je 11 tisuća pučanstava, poskupljenje plina bit će udar na 650 tisuća pučanstava, požar je gasilo 1600 pučanstava. Close the door prevodi se sa zakračunaj vrata, a u seriji Šerif u New Yorku revolver kratki kolt Smith&Wesson preveden je kao šestopuc.
Logička i zdravorazumska analiza ukazuje na lingvističke apsurde tog paranoičnog posla. Nije krst nego je križ. No, dijete se ne križa nego krsti, a u crkvi nije križaonica, nego krstionica. Kaže se pokrštavati, a ne pokrižavati. Krsni list nije križni list, morem se krstari, a ne križari. Nije sigurno nego zasigurno. Ali je sigurnost, a ne zasigurnost. Nije prijem nego prijam, ali je primiti, a ne prijamiti. Nije brinuti nego zabrinjavati, ali je briga, a ne zabriga. Usput: u srpskom filmu Drug predsjednik centarfor, iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća, Severin Bijelić kaže Pavlu Vujsiću, u nekoj srpskoj palanci, da se ne zabrinjava. Nije hodanje, nego hodnja, ali je uhodanost, a ne uhodnjanost i uhoda, a ne uhodnja. Nije pažljivo, nego pozorno, ali je nepažljivo, a ne nepozorno. Nije domaćinstvo, nego kućanstvo, ali je domaćin, a ne kućan. Nije posjeklina, nego porezotina, ali je sječivo, a ne rezotina. Nije dnevno, nego na dan, ali jest dnevnik. Nisu putevi nego putovi, ali «Svi putevi vode u Rim». Nije voz nego je vlak, ali je vozna karta. Nije ideja, nego zamisao, ali ostaje idealizam, idejnost. Nije zdravo nego pozdrav, ali nije «Pozdrav Marijo, milosti puna...» nego «Zdravo Marijo...»
Priča o hrvatskom jeziku je jedna od brojnih koje ilustriraju kako su prosječni, normalni Hrvati, sistematski maltretirani od svojih nacionalističkih idiota koje je uskrisio nekad fanatični komunist i bliski suradnik vojnoobavještajne službe JNA na čelu fanatično antikomunističkog HDZ-a. To frankeštajnovsko pretvaranje jezika u svaštaru prepunu besmislica i nakaznosti mimoišlo je glavninu brodskog političarskog establišmenta. On još uvijek govori svojim izvornim jezikom: ispravljaje (krive navode), repliciraje, rebalansiraje, raspravljaje po koluarima, ni jasno... naget, maket, dadne, mogne, rekne, namećat, bundava, kod njia... Ali zato brodski, i ne samo brodski, novinari kvalitetno kreiraju hrvatski jezik: nastavak kontinuiteta, kinološka izložba pasa, falilo je pomanjkanje, drugačija razlika, s porodicom u familiji, sadržajni substrat, itd. Šampionsku titulu momentalno nosi HTV. Na prvom programu su uveli «popodnevne matineje», na trećem «večernje matineje», iako svaka poluobrazovana baba zna kako su matineje prijepodnevne priredbe, koncerti i pogotovo filmske predstave na koje je, nedjeljom, redovno išla dok je bila djevojčica. Matineja je riječ izvedena iz francuske riječi matinée koja znači prije podne.
Doduše, u zemlji u kojoj mlađahni premijer vlade u strogoj pozi za televiziju izjavi: «Takvo toleriranje neću ponašati» - možeš govoriti i pisati kako hoćeš. Jedan napola izliječeni Srbin koji se bezuspješno trudi govoriti i pisati hrvatski u povjerenju govori okolo: «U paklu se sigurno govori hrvatski.»
Pa kad smo već kod Srba..., osim što rusku riječ tisuća imaju već u Dušanovu zakoniku iz 14. stoljeća oni i dalje mute. Evo što su napravili našim rasnim pravopizdžijama Finki, Mogušu i Babiću. Naime, ova trojica su u svom (jednom od pet) hrvatskom pravopisu za interpukcijske znakove trijumfalno našli hrvatski naziv razgodci. Kad što? U riječniku zloglasnog Vuka Stefanovića Karadžića iz 1818. godine on piše o riječi porez: «Porezu udari paša na naiju, ili na knežine, a oberknez sa seoskim knezovima razgodi je na sela...»
Srpsku kretensku seriju Žikina dinastija, prikazivanu na privatnom tv kanalu, gledalo je milijun Hrvata. Šokirani tim podatkom hrvatski nacionalistički zeloti počeli su ekološkom strašću zagovarat prevođenje bivših jugoslavenskih i sadašnjih srpskih, bosanskih i crnogorskih filmova i knjiga na hrvatski – radi spriječavanja zagađenja. Blesava šovinistička ideologija, beskrajno licemjerje i teški primitivizam ne odustaju od dalje kretenizacije Hrvata ni nakon dvadeset godina upornog neuspješnog rada na tom.
Srpski i hrvatski jezik razlikuju se i kao sintaksa, i kao gramatika, i kao pravopis, ali se razumiju 99 posto. I sad bi to društvo, koje je do sada besramno, srpske prijevode knjiga sa stranih jezika potajno sa srpskog prevodila na hrvatski i uzimala za to od izdavača novce kao da je prevodila s engleskog, francuskog ili njemačkog, etc. – uzimala novce još i za prevođenje srpskih i jugoslavenskih filmova na hrvatski.
Obdukcija suvremenog hrvatskog šovinizma redovno ima samo dvije dijagnoze – interes ili idiotizam.
