Da su okušavanje u nesreći, uništavalački deliriji, bezumlje i kriminal konstanta u povijesti čovječanstva Hrvati su u nedavnoj prošlosti izdašno iskušali. A kada je u laži natopljenu povijesnu nadu, zamijenila groteskna očiglednost istine, gotovo ništa – od onoga što se naganjavalo i očekivalo – nije se ostvarilo. Probuđeni nakon euforije, neodgovornosti, pijanstva i halapljivosti za promjenama, zatekli su se stropoštani u izlišnu Odiseju, stračenu supstancu, lišenost iluzija i obeshrabrenu spoznaju o nepostojanju uzajamnosti između povijesti i smisla. Pokazalo se da je Hrvatska premalena da bi bila suverena. Ona se (i ne samo ona) u globaliziranom svijetu više ne može ni joguniti, a kamoli biti samostalna. Projekt apsolutne suverenosti zagovarali su united artists degeneriranih političkih drkađija, zatočenici agresivnog šovinizma kojima je on značio, s jedne strane, državu kao okvir za pljačku i metastazirani banditizam (što je ostvareno) i s druge strane, državu kao ratoborni balkanski kaganat s projektom etničkog čišćenja (što je djelomično uspjelo, ali će toliko koštati da se nije isplatilo).
Izvor: Tragovi posred puta
