Od strane ono malo jada od tzv. hrvatske ljevice koja besramno i bezočno laže da se u Hrvatskoj u okvirima socijalističke Jugoslavije živjelo bolje, kvalitetnije i manje opljačkano, upozoravaju kako je pokaramarčeni HDZ politički opasan jer se, gledano politološki, sve skupa i zajedno radi o izdanku totalitarne antropologije suprotstavljene onoj demokratskoj i što je najgore o jednom ne novom, ali neobičnom obliku djelotvornog okupljanja u poredcima tzv. neoliberalne demokracije. Riječ je o javnim zavjereničkim skupinama pretežito regrutiranim iz miljea situiranih i novo i brzo obogaćenih, donedavno i vladajućih, koji sebe drže društvenom elitom, ali im se to zbog egzotičnog porijekla i oneređenih životopisa društveno ne priznaje. Okupljeni u Karamarkovom HDZ-u, u čijem vrhu caruje uskogrudna optika policijsko obavještajnog kadra, oni imaju osjećaj da su u zavjereničkoj skupini u kojoj domoljubno postojimo mi s našim ciljevima i interesima, a preko zida nedomoljubni oni koji bi, je li, da ugroze te naše domoljubne, zna se koje, ciljeve i interese. Vjernost skupini i unutrašnja hijerarhija u stranci polako poprimaju vojno policijski način, a pravilo Non servatur fides infidelibus strogo se poštuje. Članstvo se drži zajedno i međusobno pomaže kao masoni. Kojima je Karamarko veliki meštar. Politika je rat drugim sredstvima i politički protivnici su za rat potrebni izvori prijetnji i neprijatelji. Neprijatelji moraju biti što opasniji, a budući ih nema treba ih izmaštati: Srbi, komunisti, partizani, udbaši, crveni vragovi, boljševici, jugofili, dakle, sve ono već temeljito minorizirano do nepostojanja, pozivaju se kao fantomi i aveti prošlosti i magijskim ritualom, katranom i perjem, utjelovljavaju u sadašnji poredak hrvatske vlasti i njegove personifikacije, te u ostatak ostataka slobodno mislećih novinara i intelektualaca.
Velemajstor Karamarko, na primjer, žestoko se suprotstavlja davno minuloj komunističkoj represiji. I to je u redu. Međutim, on istovremeno ne zagovara modele zapadnoeuropske demokracije, nego endehazijske obrasce ustaškog ideološkog potomstva. Šuškova zadomspremnost bila je vrlo uvjerljiva. I uzorito djelotvorna. On je probudio sve hrvatske domobranske spavače i pretvorio ih u hadezeove vjerne navijače. Tu važnu političku činjenicu Karamarko relativno šeprtljavo koristi jer je ipak pod europskom prismotrom. Međutim, uspješno njeguje hadezeov apriorizam u domoljublju i naganjuje sve druge da svoje domoljubstvo mukotrpno dokazuju. Posebice SDP koji se, jadan, već usrao od dokazivanja. Ali ne vrijedi, ne daju mu takvom, mislim usranom, do potoka.
Svojim tvrdim političkim načinom, čudak i opsjenar Karamarko, zajedno s tako blesavo apolitično tvrdoglavim premijerom Milanovićem, samo otkriva kako je car gol. Jer duboka politička podijeljenost hrvatskog nacionalnog korpusa objektivno postoji (vidi vrlo utemeljeno istraživanja Brune Bušića) i postojat će onoliko dugo koliko će dugo trajati i podgrijavati se ratni partizansko-crnokonfekcijski i domobransko-padobranski mitovi, legende, rituali i na njima utemeljene diobe.
Suvremeni čovjek pliva u laži, on udiše laž, jer živi u ekonomsko političkim i društvenim režimima liberalnog kapitalizma koji se temelje na lopovlucima i prijevarama, a laži, mitovi i legende su mu duševna hrana. Mit služi bolje politici, nego znanost ekonomiji. Mitovi i retorika koja se obraća strastima (mržnje, strahovi, zavisti, osvete) su prozirni politički pokvarenluk kojim karamarkovski zdrug gradi svoju sigurnu kuću na hrvatstkoj domoljubnoj stijeni. Za um, razum, misao... tu nema mjesta. U tom i takvom HDZ-u se vjeruje i služi. Stoga u stranci ne da nema niti jednog autentičnog hrvatskog humanističkog intelektualca, oni ga nemaju ni među biračima1. HDZ je danas masa i elita. Masa ne misli, ne pamti, ne zahtijeva. Ona se bavi tlapnjama, halucinira i slijedi: na mig čas je u drugoj koloni, čas u šatoru, čas u autobusu, čas čekića državne grbove i ćirilicu, čas prijeti plinskim bocama, čas hvata za vrat hrvatsku policiju, čas bivakuje, uz improvizirane zahodiće, po crkvama, čas traži dostojanstvo, kao da je dostojanstvo bandićevski prvomajski grah, koji se šakom i kapom dijeli u blizini zagrebačkog zvjerinjaka...
U totalitarnoj antropologiji to postignuće smatra se političkim dosegom koji se, u uvjetima zapuštene političke kulture, može popentrati na vlast. Ako se to dogodi hrvatska država ostat će talac stranke tj. stranaka, hrvatska ekonomija pretvorit će se u osobne izračune, kulturu će preplaviti ljigavi trećeligaški podobnici i uhljebi, vladati će nebulozna skala vrijednosti, odgoj i obrazovanje pretvoriti će se u klerikalno profaštistički kiosk, znanstvenici će postati najpropulzivniji izvozni artikl, školovat će se samo djeca imućnih, zdravstvo će liječiti samo bogate, jezik će i dalje biti silovan, sportom će vladati mafija... Pa to je prijetnja onim što već imamo s ovom SDP-ovom pernatom koalicijom! Točno. Fenomen će objasniti Boris Maruna: „Srž problema je u nama samima. Mi smo korumpirani ljudi i tvorimo korumpirano društvo. Vlast je slika nas samih, naša projekcija. U njezinu obranu treba reći da sve i da hoće ne može biti drugačija.“ (B.M. „Što je čuvalo nadu“)
Ergo, mi smo sami sebi vlastita pokora.
Hrvatska demokracija odista se pretvara u nered razuzdanih strasti koje se žarko žele zadovoljiti. U totalitarizmima svemoćna država proždire društvo. U demokratskom neredu, korporativistički ustrojeno društvo proždire državu, preskače procedure i protokole, institucije i ustanove. Stvara se vrsta demokracije u kojoj je zamjetan uspon nekulture. Vladaju mahnite pretenzije, po cijenu uvrede, ismijavanja i ponižavanja. Sebe se uzdiže, gazeći drugoga (vidi Hrvatski Sabor), javno mnijenje svodi se na brbljanje i slobodu govora zamijenila je sloboda brbljanja. „Glupost i neznanje u svim oblastima podižu svoje zastore, izazivaju svoje zlo, šire ga i njime vladaju.“ (Vlado Gotovac) Takav infantilizam javnog mnijenja vlast opravdano prezire i potpuno ignorira. Na tom rodnom mjestu eto „zločinačke demokracije“ (Jacques Ranciere) iza čijeg svečanog zastora caruju mafije, privatni i korporativni interesi zaogrnuti u uloge i funkcije zakonodavne vlasti, izvršne vlasti i pravosuđa. Nered u institucijama države i društva prelijeva se i na ulicu. Niču kolone, gomile, štandovi, šatori... Rađa se čak i neka vrsta pučističkog poduzetništva s jedne strane, a s druge silno raste tiho nezadovoljstvo onih udaljenih od razuzdane gomile. Onih koji se smatraju otpisanim od normalnog života i utonulih u tjeskobe, strahove, frustracije i razočaranja: zaposleni s mjesečnom plaćom pet puta manjom od cijene ulaznice za pristojno mjesto na pariškom Roland Garosu, oni koji rade, a ne primaju plaću, nezaposleni, umirovljeni s mizernim mirovinama...
Broj onih za koje je ovakova Hrvatska mjesto nelagode i rastrojenosti je sedamdeset do osamdeset posto od ukupnog broja stanovništva. Onih dvadesetak posto, a to je cifra od oko osamsto tisuća, uglavnom glasaju za HDZ. Uz apstinenciju koja se bliži polovici od ukupnog hrvatskog biračkog tijela, stegovno disciplinirani, hadezeovi navijači računaju na sigurnu pobjedu svoje stranke na narednim parlamentarnim izborima i njeno pretvaranje u željkovanu hadezeovsku hrvatsku državu. I to je vrlo izgledno, jer su SDP-ovi birači, što bi rekao Genka, „duboko razočarani“ onim što su od njihove stranke napravili Račan, Zoki i ostali topalovići hrvatske socijaldemokracije pa će, presudne glasove dati nekoj šugavoj lijevoj alternativi stvorenoj kako bi njeni čelnici, eventualno, mogli koalicijski udomiti svoje vlastite stražnjice u političke fotelje.
Hrvatskoj treba politička volja, znanje i sposobnost da likvidira nepodnošljivu korupciju i mafijaško klijentelističke mreže, da pojeftini jedan od najskupljih državnih aparata u Europi2 , da stvori gospodarske uvjete za ultimativno pokretanje primarne proizvodnje i izvoza, da promjeni nerealni tečaj kune, da drastično smanji nezaposlenost, zaustavi depopulacijske trendove i egzodus mladih i stručnih i vrati se izvornom kršćanskom socijalnom zagovoru, moralu i etici.
HDZ i SDP zajedno nemaju ni volje, ni znanja, ni sposobnosti da učine bilo što bitno za Hrvatsku i Hrvate. I što je najgore nemaju ni ljude. Sve što ima volje, znanja i sposobnosti, drži se podalje. A Milanović i Karamarko ono svoje kvalitetno još i izbacuju iz svojih stranaka (Kosor, Delalić, Prgomet, Kolarić, Holy...). Okupljaju oko sebe mlade karijeriste, reaktivne pragmatičare, inferiorne i anonimne tipove, beznačajne ljude i poslušnike žudne vlasti i bogatstva pod svaku cijenu. Sve u svemu, tu si gdje jesi, jer za bolje nisi. Svejedno je tko će doći na vlast na predstojećim izborima. Onom kome su suđeni državnički formati Milanovića ili Karamarka loše se unaprijed piše i same mu gaće padaju. Jedan je potpuno diskreditirani socijaldemokrat bez svjetonazora i političkog talenta, a drugi nudi modele vladavine čiji efekt može biti ekstremno desničarski populistički pokret iskopan na smetlištu najgorih političkih doktrina. Onih koje se ostvaruju svetim žarom. Bez uma, razuma, pameti i znanja.
________________________________________________________
1 Ako im zatreba neki pametno i suvislo napisan dokument oni ga naruče iz Danke Dojčlanda
2 Teritorijalni ustroj države je neefikasan i jedan od najskupljih u Europi. Broj pripadnika policije u Hrvatskoj dvostruko je veći no što je bio u Jugoslaviji. Hrvatska diplomacija zapošljava dvostruko više ljudi nego li ih je bilo u jugoslavenskoj diplomaciji i trostruko su više plaćeni.
Velemajstor Karamarko, na primjer, žestoko se suprotstavlja davno minuloj komunističkoj represiji. I to je u redu. Međutim, on istovremeno ne zagovara modele zapadnoeuropske demokracije, nego endehazijske obrasce ustaškog ideološkog potomstva. Šuškova zadomspremnost bila je vrlo uvjerljiva. I uzorito djelotvorna. On je probudio sve hrvatske domobranske spavače i pretvorio ih u hadezeove vjerne navijače. Tu važnu političku činjenicu Karamarko relativno šeprtljavo koristi jer je ipak pod europskom prismotrom. Međutim, uspješno njeguje hadezeov apriorizam u domoljublju i naganjuje sve druge da svoje domoljubstvo mukotrpno dokazuju. Posebice SDP koji se, jadan, već usrao od dokazivanja. Ali ne vrijedi, ne daju mu takvom, mislim usranom, do potoka.
Svojim tvrdim političkim načinom, čudak i opsjenar Karamarko, zajedno s tako blesavo apolitično tvrdoglavim premijerom Milanovićem, samo otkriva kako je car gol. Jer duboka politička podijeljenost hrvatskog nacionalnog korpusa objektivno postoji (vidi vrlo utemeljeno istraživanja Brune Bušića) i postojat će onoliko dugo koliko će dugo trajati i podgrijavati se ratni partizansko-crnokonfekcijski i domobransko-padobranski mitovi, legende, rituali i na njima utemeljene diobe.
Suvremeni čovjek pliva u laži, on udiše laž, jer živi u ekonomsko političkim i društvenim režimima liberalnog kapitalizma koji se temelje na lopovlucima i prijevarama, a laži, mitovi i legende su mu duševna hrana. Mit služi bolje politici, nego znanost ekonomiji. Mitovi i retorika koja se obraća strastima (mržnje, strahovi, zavisti, osvete) su prozirni politički pokvarenluk kojim karamarkovski zdrug gradi svoju sigurnu kuću na hrvatstkoj domoljubnoj stijeni. Za um, razum, misao... tu nema mjesta. U tom i takvom HDZ-u se vjeruje i služi. Stoga u stranci ne da nema niti jednog autentičnog hrvatskog humanističkog intelektualca, oni ga nemaju ni među biračima1. HDZ je danas masa i elita. Masa ne misli, ne pamti, ne zahtijeva. Ona se bavi tlapnjama, halucinira i slijedi: na mig čas je u drugoj koloni, čas u šatoru, čas u autobusu, čas čekića državne grbove i ćirilicu, čas prijeti plinskim bocama, čas hvata za vrat hrvatsku policiju, čas bivakuje, uz improvizirane zahodiće, po crkvama, čas traži dostojanstvo, kao da je dostojanstvo bandićevski prvomajski grah, koji se šakom i kapom dijeli u blizini zagrebačkog zvjerinjaka...
U totalitarnoj antropologiji to postignuće smatra se političkim dosegom koji se, u uvjetima zapuštene političke kulture, može popentrati na vlast. Ako se to dogodi hrvatska država ostat će talac stranke tj. stranaka, hrvatska ekonomija pretvorit će se u osobne izračune, kulturu će preplaviti ljigavi trećeligaški podobnici i uhljebi, vladati će nebulozna skala vrijednosti, odgoj i obrazovanje pretvoriti će se u klerikalno profaštistički kiosk, znanstvenici će postati najpropulzivniji izvozni artikl, školovat će se samo djeca imućnih, zdravstvo će liječiti samo bogate, jezik će i dalje biti silovan, sportom će vladati mafija... Pa to je prijetnja onim što već imamo s ovom SDP-ovom pernatom koalicijom! Točno. Fenomen će objasniti Boris Maruna: „Srž problema je u nama samima. Mi smo korumpirani ljudi i tvorimo korumpirano društvo. Vlast je slika nas samih, naša projekcija. U njezinu obranu treba reći da sve i da hoće ne može biti drugačija.“ (B.M. „Što je čuvalo nadu“)
Ergo, mi smo sami sebi vlastita pokora.
Pripisak
Hrvatska demokracija odista se pretvara u nered razuzdanih strasti koje se žarko žele zadovoljiti. U totalitarizmima svemoćna država proždire društvo. U demokratskom neredu, korporativistički ustrojeno društvo proždire državu, preskače procedure i protokole, institucije i ustanove. Stvara se vrsta demokracije u kojoj je zamjetan uspon nekulture. Vladaju mahnite pretenzije, po cijenu uvrede, ismijavanja i ponižavanja. Sebe se uzdiže, gazeći drugoga (vidi Hrvatski Sabor), javno mnijenje svodi se na brbljanje i slobodu govora zamijenila je sloboda brbljanja. „Glupost i neznanje u svim oblastima podižu svoje zastore, izazivaju svoje zlo, šire ga i njime vladaju.“ (Vlado Gotovac) Takav infantilizam javnog mnijenja vlast opravdano prezire i potpuno ignorira. Na tom rodnom mjestu eto „zločinačke demokracije“ (Jacques Ranciere) iza čijeg svečanog zastora caruju mafije, privatni i korporativni interesi zaogrnuti u uloge i funkcije zakonodavne vlasti, izvršne vlasti i pravosuđa. Nered u institucijama države i društva prelijeva se i na ulicu. Niču kolone, gomile, štandovi, šatori... Rađa se čak i neka vrsta pučističkog poduzetništva s jedne strane, a s druge silno raste tiho nezadovoljstvo onih udaljenih od razuzdane gomile. Onih koji se smatraju otpisanim od normalnog života i utonulih u tjeskobe, strahove, frustracije i razočaranja: zaposleni s mjesečnom plaćom pet puta manjom od cijene ulaznice za pristojno mjesto na pariškom Roland Garosu, oni koji rade, a ne primaju plaću, nezaposleni, umirovljeni s mizernim mirovinama...
Broj onih za koje je ovakova Hrvatska mjesto nelagode i rastrojenosti je sedamdeset do osamdeset posto od ukupnog broja stanovništva. Onih dvadesetak posto, a to je cifra od oko osamsto tisuća, uglavnom glasaju za HDZ. Uz apstinenciju koja se bliži polovici od ukupnog hrvatskog biračkog tijela, stegovno disciplinirani, hadezeovi navijači računaju na sigurnu pobjedu svoje stranke na narednim parlamentarnim izborima i njeno pretvaranje u željkovanu hadezeovsku hrvatsku državu. I to je vrlo izgledno, jer su SDP-ovi birači, što bi rekao Genka, „duboko razočarani“ onim što su od njihove stranke napravili Račan, Zoki i ostali topalovići hrvatske socijaldemokracije pa će, presudne glasove dati nekoj šugavoj lijevoj alternativi stvorenoj kako bi njeni čelnici, eventualno, mogli koalicijski udomiti svoje vlastite stražnjice u političke fotelje.
Hrvatskoj treba politička volja, znanje i sposobnost da likvidira nepodnošljivu korupciju i mafijaško klijentelističke mreže, da pojeftini jedan od najskupljih državnih aparata u Europi2 , da stvori gospodarske uvjete za ultimativno pokretanje primarne proizvodnje i izvoza, da promjeni nerealni tečaj kune, da drastično smanji nezaposlenost, zaustavi depopulacijske trendove i egzodus mladih i stručnih i vrati se izvornom kršćanskom socijalnom zagovoru, moralu i etici.
HDZ i SDP zajedno nemaju ni volje, ni znanja, ni sposobnosti da učine bilo što bitno za Hrvatsku i Hrvate. I što je najgore nemaju ni ljude. Sve što ima volje, znanja i sposobnosti, drži se podalje. A Milanović i Karamarko ono svoje kvalitetno još i izbacuju iz svojih stranaka (Kosor, Delalić, Prgomet, Kolarić, Holy...). Okupljaju oko sebe mlade karijeriste, reaktivne pragmatičare, inferiorne i anonimne tipove, beznačajne ljude i poslušnike žudne vlasti i bogatstva pod svaku cijenu. Sve u svemu, tu si gdje jesi, jer za bolje nisi. Svejedno je tko će doći na vlast na predstojećim izborima. Onom kome su suđeni državnički formati Milanovića ili Karamarka loše se unaprijed piše i same mu gaće padaju. Jedan je potpuno diskreditirani socijaldemokrat bez svjetonazora i političkog talenta, a drugi nudi modele vladavine čiji efekt može biti ekstremno desničarski populistički pokret iskopan na smetlištu najgorih političkih doktrina. Onih koje se ostvaruju svetim žarom. Bez uma, razuma, pameti i znanja.
________________________________________________________
1 Ako im zatreba neki pametno i suvislo napisan dokument oni ga naruče iz Danke Dojčlanda
2 Teritorijalni ustroj države je neefikasan i jedan od najskupljih u Europi. Broj pripadnika policije u Hrvatskoj dvostruko je veći no što je bio u Jugoslaviji. Hrvatska diplomacija zapošljava dvostruko više ljudi nego li ih je bilo u jugoslavenskoj diplomaciji i trostruko su više plaćeni.
