U Hrvatskoj ogromne moguće uštede leže i u reorganizaciji neracionalnog državnog teritorijalnog ustrojstva. Ukinućem županija, uvođenjem regija i smanjenjem broja općina s 503 na stotinjak (koliko ih je nekada bilo)1 hrvatska politička klasa ne usudi se baviti jer joj ovakva glomazna, skupa i neefikasna lokalna uprava i tzv. samouprava služi za uhljebljivanje svojih ljudi o kojima onda u dobroj mjeri ovise i rezultati izbora. Formula je hadezeova, no i esdepeu dobro posluži kad se uspije popentrati na vlast. Problem je „nerješiv“ jer se te dvije stranke izmjenjuju u sedlu, a ako ih slučajno netko i ugrozi one će međusobno koalirati, u „nacionalnom interesu“, samo da i dalje ostanu na vlasti. Hrvatska je talac te dvije stranke i teritorijalne organizacije koja samo njima odgovara.
Jedan primjer: Brodsko-posavska županija. Sasvim blizu pedeset posto županijskog proračuna ide na plaće i troškove njenog glomaznog i nepotrebnog aparata nakrcanog stranačkim političkim poluproizvodima. Druga polovica proračunskih sredstava uglavnom se transferira iz Zagreba, preko županije, neposrednim korisnicima. Da je taj izlišni stroj skupo plaćenih parazita potpuno nepotreban pokazuju rezultati u zdravstvu, obrazovanju, kulturi, gospodarstvu... Gospodarstvo nije na izdisaju. Ono je izdahnulo. U izvještaju o stanju gospodarstva u županiji 2013. godine stoji da su županijski poduzetnici na sto kuna rashoda uprihodovali 99,3 kune. Takva je isplativost hrvatskog kapitalizma u Brodsko-posavskoj županiji. Nekada gospodarski najrazvijenija sredina u Hrvatskoj sada je na njenom dnu. Za takovo postignuće trebalo je dvadesetak godina i oko milijardu i pol kuna za plaće, vozne parkove, reprezentacije, dnevnice, tople obroke, božićnice, cipelarine, fikuse, asparaguse, zastave i raspela... Uglavnom, jedne gotovo iste ekipe koja nema strategiju razvoja ničeg izuzev svog interesa da što duže opstane u komociji svoje pozicije.
U ovoj i ovakvoj Hrvatskoj, ove i ovakove političke stranke ukinule su demokraciju i težak su kamen oko vrata hrvatske države i društva. Državi bez samostalne državne povijesti i s ovako smiješno malim brojem stanovnika (Kleinstaaterei), umjesto partitokracije više bi odgovarala neposredna građanska demokracija kombinirana s ekspertnom izvršnom vlašću i odlučivanjem prirodnom većinom, a ne manipulirano namatnutom stranačkom stegom. Na lokalnom planu to bi moglo izgledati ovako. Građani, organizirani u mjesne odbore, kandidiraju i biraju, ali i opozivaju lokalnu skupštinu i gradonačelnika. Skupština i gradonačelnik raspisuju natječaj za članove izvršnog skupštinskog tijela (poglavarstva). Natječaj detaljno definira stroge uvjete za vođenje određenog resora u izvršnom tijelu, a članovi se utvrđuju uz kompjutorsku asistenciju. Na državnom nivou isto. Građani predlažu i biraju saborske zastupnike koji njima odgovaraju i po njima su smjenjivi. Vlada je ekspertna i formira ju predsjednik vlade (uz kompjutorsku pripomoć) kojeg na prijedlog Državnog sabora imenuje predsjednik države. On to čini jer u Hrvatskoj je neophodno uspostaviti predsjednički sistem, američkog tipa, u kojem predsjednik ima moć brze i efikasne korekcije ili promjene, ukoliko nešto ekonomski, politički i društveno krene u krivom smjeru. Za politički mentalitet prosječnog Hrvata za prvog takvog jakog predsjednika bio bi idealan kandidat profila, autoriteta i karaktera generala Ante Gotovine. Ukratko: neposredna građanska demokracija, jaki predsjednik, visoko stručna i kompetentna vlada, slabi gradonačelnici, jake stručnjačke uprave u općinama i gradovima, povratak katoličkim socijalnim i moralnim vrijednostima pape Franje (bez Bozanića i njegove klerikalno politikantske sacro egoismo kaptolske svite), a nekadašnje stranačke cirkuse rastopiti po strukovnim sindikatima i udrugama. No da bi ovaj model imao šansu prethodno treba podijeliti Hrvatsku na regije, ukinuti županije, od općina i gradova ostaviti samo ono što se može samofinancirati, a ostalo amaterizirati. Mjesne odbore konstituirati kao rodilišta teritorijalne neposredne političke demokracije, a neopravdani neizlazak na izbore tretirati kao prekršaj koji se simbolično kažnjava zbog podsjećanja na elementarnu građansku političku kulturu2.
Glavno pitanje, kako se riješiti stranaka kad one drže čitavu državu za gušu, odgovor je lahk: policijom, pravosuđem, sudovima, referendumskim zahtijevima za izmjenu ustava, nemirima, proglašenjem Druge republike...
Kad bi, kojom srećom, preko noći nestale sve stranke zajedno sa svojim čelničkim protuhama, u Hrvatskoj se ne bi dogodilo ništa. Hrvatske stranke, posebno dvije najveće, su apsolutno izvan stvarnih životnih pitanja hrvatskih građana, dakle nepotrebne.
„Božji čuvar Hrvatske“ Hrvatska demokratska zajednica ponosno se deklarira kao makartistička militantno antikomunistička politička stranka desnog ludila i uopće joj ne pada na pamet da se bar zastidi činjenice da joj je prvi predsjednik bio fanatični komunistički general i šef personalne uprave JNA u Beogradu koji je, kad je u Hrvatskoj došao na vlast, oko sebe okupio predsjednike vlada, ministre, vojne, policijske, obavještajne i diplomatske glavešine iz bivše komunističke nomenklature. Ne smeta joj ni što je i drugi predsjednik stranke također bio učlanjen u stranku ujedinjenih proletera svih zemalja, niti što je treći bio(la) polaznik(ca) najpoznatije jugoslavenske komunističke partijske škole u Kumrovcu. HDZ se ne stidi ni što je prvi predsjednik, u prvostupanjskoj presudi Haaškog suda generalu Praljku i kompaniji, imenom i prezimenom označen kao zagrebački organizator zločinačkog pothvata Hrvatskog vijeća narodne obrane u susjednoj Bosni i Hercegovini, dakle, ratni zločinac. Ne stidi se ni što mu je drugi predsjednik optužen za teški kriminal i sjedi u zatvoru zajedno s brojnim potpredsjednicima vlade, ratnim zapovjednicima, ministrima, generalima, predsjednikom gospodarske komore i ostalim visokim dužnosnicima i pouzdanicima stranke uključivo i jednog pjesnika koji je krao u diplomaciji. Nije ju sramota ni to što joj je treća predsjednica šutnuta nogom u debelo dupe i naglavačke istjerana iz stranke3, ni toga što je prvostupanjskom presudom suda čitava stranka optužena za lopovluke, reketiranja, utaje, prijevare, pljačku i zločinačko udruživanje4.
Da su komunistički konvertiti najžešći antikomunisti je poznato. Poznato je kako je HDZ definitivno stranka po mjeri preovladavajućeg hrvatskog političkog mentaliteta u koji je, pedeset godina, usađivan komunistički gen. I koliko god se HDZ trudio sebe prikazati kao antikomunističku priču on je ustvari samo komunistička repriza i kao sve povijesne reprize – čista nakazna komičnost. Sve bitno hadezeovo je već viđeno. I epidemija teških mediokriteta, primitivaca i fanatika, i zatucana partijnost, i podobnost, i idolatrija vođe, i politička paranoja, mržnje, pljačke, lopovluci. I laži i obmane od kojih je možda najfenomenalnija ona kojom su uljuljali naciju u iluziju kako je više nitko nikada neće eksploatirati i pljačkati5.
Povijesno gledajući hadezeova groteska ima čvrsto utemeljenje u božanski usađenoj ljudskoj prirodi. Nije li još Rim prvo proganjao kršćane i razapeo Isusa, a onda se pretvorio u centar najmilitantnijeg kršćanstva...?
Zabraniti HDZ kao interesnu korporaciju je sudski mačiji kašalj i neizmjerljiva izravna materijalna, kohezivna i duhovna dobit za Hrvatsku. Tim prije što su oni već psihološki spremni na to. Na svojim crnim misama glasno horski pjevaju kao što seoska djeca, vraćajući se iz škole u zimske večeri, od straha glasno pjevaju prolazeći pokraj groblja.
Sudski zabraniti SDP, koji je počeo truliti još s Račanom, a momentalno je u visokoj fazi samorastakanja, još je lakše. Ovdje je dovoljan razlog podanička slizanost i kurvanje s kapitalizmom, lažno javno predstavljanje i obmanjivanje javnosti. Hrvatski socijaldemokrati bave se zatiranjem vjekovnih radničkih i sindikalnih prava, a Hrvatsku su pretvorili u poligon krajnjih granica eksploatacije radno ovisnog stanovništva. Uz sve to oni se bave i fušarenjem i glumatanjem antifašizma. No ta, navodno trećeputaško ćorsokačka mizerija odista će biti zaprepaštena, ako im se to dogodi. Jer oni su uvjereni da su autentična socijaldemokracija bez obzira na to što krupni kapital i neofašisti s njima brišu stražnjicu, a oni u tome perverzno uživaju i bez obzira što je vrh stranke zauzela hrpa nesposobnih i politički neodgovornih karijerista6.
HNS je pokvareniji, ali inteligentniji od HDZ-a i zato opstaje radeći pametnije gotovo isto što i HDZ. To je stranka debelih i ružnih baba (i ljepuškastog Vrdoljaka) čije ljude često uhićuju zbog kriminala i koja ne može prijeći izborni prag pa se već godinama koalicijski šlepa uz priglupi SDP koji ju uporno održava na životu iako mu uopće ne treba. Posebice s tim bremenom afera i s tom Vesnom Pusić koja je na mjestu ministrice za vanjsku politiku (koja u Hrvatskoj ne postoji) konačno dosegla svoju razinu političke nesposobnosti i javno ju, dnevno, prezentira.
Tzv. laburistima ozbiljno bi se moglo prigovoriti što se javno ne usude ni pisnuti o kapitalističkom režimu vlasništva i njegovim posljedicama, te što se politički ne usuđuju nazvati radničkom strankom nego se izmotavaju s tim engleskim nazivom i tako faktično potpuno omalovažavaju sposobnost hrvatskog jezika da izrazi kakova su to oni stranka. Doduše, u Engelskoj postoji i Socijalistička radnička partija (SWP) kao prava ljevica, dok su laburisti nešto između kao uostalom i hrvatska laburistička stranka. Ako je tomu tako, a jest, onda su se trebali nazvati Hrvatsko nešto između, a ne Hrvatski laburisti. Javno se stidjeti vlastitog jezika također je utuživo, ako to radi etablirana institucija.
Poljoprivreda se sistemski i sistematski uništava, a što radi HSS? Ili viri iz koalicijske stražnjice ili po zatvorima guli krumpire. U Austriji se poljoprivredni proizvođači udružuju u zadruge, klastere, lokalne akcijske grupe, podstaknute zakonskom regulacijom. Gotovo svi proizvođači su van PDV-a, a PDV od mlijeka ostaje seljacima, a ne državi. Kreditne kamatne stope su 1 do 2 posto. Čitava poljoprivreda bazirana je na obiteljskim gospodarstvima i lokalnom donošenju odluka. Radi se na sprečavanju depopulacije i očuvanju ruralnog prostora i poljoprivredno prehrambene samoodrživotsi. Šta od toga radi hrvatski HSS? Ovaj i ovakav HSS trebalo bi ukinuti zbog stanja u hrvatskoj poljoprivredi i nezapamćenog obezvređivanja seljaka, a i poradi toga što pameću, sposobnošću, ugledom i izgledom liči na svog bivšeg ministra, sada uznika, ljepuškastog i stasitog seoskog vojvodu Čobankovića.
O Ružama, Željkama, Milančetima, Nikicama, osječkim vojnim lekarima i drugim zazornim gusjenicama iz čijih interesnih bratovština izletaju hrvatski politički leptiri – žali bože truda. Sve to treba u financijskom, političkom i mentalnom interesu države maknuti s političke scene.
Hrvatske političke stranke su potrošena priča. One niti razumiju svijet oko sebe niti ih je za njega briga. Funkcioniraju kao zatvoreni nepotistički klanovi, koji su iznutra strogo rangirani, pa im je i unutrašnja demokracija po modelu presađenom iz koncentracijskih logora. Javno su isprazna demagogija, a svoje tajne čuvaju kao zmija noge. No, budući da toliko lažu sasvim je prirodno da i kradu što nakon HDZ-a i HNS-a postaje očito i u SDP-u i IDS-u. A što se tiče kvalitete ljudi, najbolje su poslali u saborski kokošinjac i vladu, gdje razumnije, upućenije i pametnije, od dičnih hrvatskih stranačkih sinova, govori i djeluje hrvatski lingvist, bivši kondukter tramvaja, Srbin dr. Milorad Pupovac. Kojeg bi također valjalo ukinuti u političkoj ulozi i funkciji predstavljanja, zastupanja, obrane i zaštite hrvatskih Srba. Koju si je sam namijenio.
Uz županije, brojne općine i političke stranke, u Hrvatskoj bi politički trebalo ukinuti i etnicitete. Ako živiš u hrvatskoj državi, imaš hrvatsko državljanstvo i hrvatske identifikacijske dokumente onda si automatski Hrvat, a svoj etnicitet prakticiraj vjerski i kulturološki privatno i ne diži ga na političku razinu jer smo na političkoj razini valjda svi Hrvati. Što to, uopće, znači uzgajati političko srpstvo u Hrvatskoj? Samoizolaciju, silne egzistencijalne probleme, posebno mladih, osujećenu društvenu promociju i na kraju getoizaciju ili egzil. Kome to treba? Osim pupavcima koji od toga dobro žive.
_______________________________________
1 U Hrvatskoj postoji više općina nego li u Velikoj Britaniji, a u Kini je manji broj naselja sa statusom grada nego u Hrvatskoj.
2 To već imaju Belgija, Grčka i Luksemburg.
3 Biti bivši predsjednik HDZ-a gore je nego biti Židov za vrijeme NDH.
4 Da sam ja HDZ-ovac uvukao bih se, nakon svega ovoga, u mišju rupu i krepao. Oni, međutim, znajući da će im, upravo takovima kakovi su, hrvatski birači, takovi kakovi su, dati glasove i pobjeđuju na izborima. Ultrakonzervativna HSS-ovka Marijana Petir koja ne može dobiti izbore u svom rodnom selu Mustafine Klade u općini Velika Ludina, zahvaljujući HDZ-ovim biračina izabrana je, na koalicijskoj listi, za poslanicu u Europskom parlamentu.
5 Okretanje Hrvata jednih protiv drugih najteži je hadezeov politički grijeh. Barem ja tako mislim.
6 Što rekao Miljenko Jergović: „Fašisti su ostali fašisti, konzervativci su ostali konzervativci, jedino tzv. ljevičari jedu govna.“
Jedan primjer: Brodsko-posavska županija. Sasvim blizu pedeset posto županijskog proračuna ide na plaće i troškove njenog glomaznog i nepotrebnog aparata nakrcanog stranačkim političkim poluproizvodima. Druga polovica proračunskih sredstava uglavnom se transferira iz Zagreba, preko županije, neposrednim korisnicima. Da je taj izlišni stroj skupo plaćenih parazita potpuno nepotreban pokazuju rezultati u zdravstvu, obrazovanju, kulturi, gospodarstvu... Gospodarstvo nije na izdisaju. Ono je izdahnulo. U izvještaju o stanju gospodarstva u županiji 2013. godine stoji da su županijski poduzetnici na sto kuna rashoda uprihodovali 99,3 kune. Takva je isplativost hrvatskog kapitalizma u Brodsko-posavskoj županiji. Nekada gospodarski najrazvijenija sredina u Hrvatskoj sada je na njenom dnu. Za takovo postignuće trebalo je dvadesetak godina i oko milijardu i pol kuna za plaće, vozne parkove, reprezentacije, dnevnice, tople obroke, božićnice, cipelarine, fikuse, asparaguse, zastave i raspela... Uglavnom, jedne gotovo iste ekipe koja nema strategiju razvoja ničeg izuzev svog interesa da što duže opstane u komociji svoje pozicije.
U ovoj i ovakvoj Hrvatskoj, ove i ovakove političke stranke ukinule su demokraciju i težak su kamen oko vrata hrvatske države i društva. Državi bez samostalne državne povijesti i s ovako smiješno malim brojem stanovnika (Kleinstaaterei), umjesto partitokracije više bi odgovarala neposredna građanska demokracija kombinirana s ekspertnom izvršnom vlašću i odlučivanjem prirodnom većinom, a ne manipulirano namatnutom stranačkom stegom. Na lokalnom planu to bi moglo izgledati ovako. Građani, organizirani u mjesne odbore, kandidiraju i biraju, ali i opozivaju lokalnu skupštinu i gradonačelnika. Skupština i gradonačelnik raspisuju natječaj za članove izvršnog skupštinskog tijela (poglavarstva). Natječaj detaljno definira stroge uvjete za vođenje određenog resora u izvršnom tijelu, a članovi se utvrđuju uz kompjutorsku asistenciju. Na državnom nivou isto. Građani predlažu i biraju saborske zastupnike koji njima odgovaraju i po njima su smjenjivi. Vlada je ekspertna i formira ju predsjednik vlade (uz kompjutorsku pripomoć) kojeg na prijedlog Državnog sabora imenuje predsjednik države. On to čini jer u Hrvatskoj je neophodno uspostaviti predsjednički sistem, američkog tipa, u kojem predsjednik ima moć brze i efikasne korekcije ili promjene, ukoliko nešto ekonomski, politički i društveno krene u krivom smjeru. Za politički mentalitet prosječnog Hrvata za prvog takvog jakog predsjednika bio bi idealan kandidat profila, autoriteta i karaktera generala Ante Gotovine. Ukratko: neposredna građanska demokracija, jaki predsjednik, visoko stručna i kompetentna vlada, slabi gradonačelnici, jake stručnjačke uprave u općinama i gradovima, povratak katoličkim socijalnim i moralnim vrijednostima pape Franje (bez Bozanića i njegove klerikalno politikantske sacro egoismo kaptolske svite), a nekadašnje stranačke cirkuse rastopiti po strukovnim sindikatima i udrugama. No da bi ovaj model imao šansu prethodno treba podijeliti Hrvatsku na regije, ukinuti županije, od općina i gradova ostaviti samo ono što se može samofinancirati, a ostalo amaterizirati. Mjesne odbore konstituirati kao rodilišta teritorijalne neposredne političke demokracije, a neopravdani neizlazak na izbore tretirati kao prekršaj koji se simbolično kažnjava zbog podsjećanja na elementarnu građansku političku kulturu2.
Glavno pitanje, kako se riješiti stranaka kad one drže čitavu državu za gušu, odgovor je lahk: policijom, pravosuđem, sudovima, referendumskim zahtijevima za izmjenu ustava, nemirima, proglašenjem Druge republike...
Kad bi, kojom srećom, preko noći nestale sve stranke zajedno sa svojim čelničkim protuhama, u Hrvatskoj se ne bi dogodilo ništa. Hrvatske stranke, posebno dvije najveće, su apsolutno izvan stvarnih životnih pitanja hrvatskih građana, dakle nepotrebne.
„Božji čuvar Hrvatske“ Hrvatska demokratska zajednica ponosno se deklarira kao makartistička militantno antikomunistička politička stranka desnog ludila i uopće joj ne pada na pamet da se bar zastidi činjenice da joj je prvi predsjednik bio fanatični komunistički general i šef personalne uprave JNA u Beogradu koji je, kad je u Hrvatskoj došao na vlast, oko sebe okupio predsjednike vlada, ministre, vojne, policijske, obavještajne i diplomatske glavešine iz bivše komunističke nomenklature. Ne smeta joj ni što je i drugi predsjednik stranke također bio učlanjen u stranku ujedinjenih proletera svih zemalja, niti što je treći bio(la) polaznik(ca) najpoznatije jugoslavenske komunističke partijske škole u Kumrovcu. HDZ se ne stidi ni što je prvi predsjednik, u prvostupanjskoj presudi Haaškog suda generalu Praljku i kompaniji, imenom i prezimenom označen kao zagrebački organizator zločinačkog pothvata Hrvatskog vijeća narodne obrane u susjednoj Bosni i Hercegovini, dakle, ratni zločinac. Ne stidi se ni što mu je drugi predsjednik optužen za teški kriminal i sjedi u zatvoru zajedno s brojnim potpredsjednicima vlade, ratnim zapovjednicima, ministrima, generalima, predsjednikom gospodarske komore i ostalim visokim dužnosnicima i pouzdanicima stranke uključivo i jednog pjesnika koji je krao u diplomaciji. Nije ju sramota ni to što joj je treća predsjednica šutnuta nogom u debelo dupe i naglavačke istjerana iz stranke3, ni toga što je prvostupanjskom presudom suda čitava stranka optužena za lopovluke, reketiranja, utaje, prijevare, pljačku i zločinačko udruživanje4.
Da su komunistički konvertiti najžešći antikomunisti je poznato. Poznato je kako je HDZ definitivno stranka po mjeri preovladavajućeg hrvatskog političkog mentaliteta u koji je, pedeset godina, usađivan komunistički gen. I koliko god se HDZ trudio sebe prikazati kao antikomunističku priču on je ustvari samo komunistička repriza i kao sve povijesne reprize – čista nakazna komičnost. Sve bitno hadezeovo je već viđeno. I epidemija teških mediokriteta, primitivaca i fanatika, i zatucana partijnost, i podobnost, i idolatrija vođe, i politička paranoja, mržnje, pljačke, lopovluci. I laži i obmane od kojih je možda najfenomenalnija ona kojom su uljuljali naciju u iluziju kako je više nitko nikada neće eksploatirati i pljačkati5.
Povijesno gledajući hadezeova groteska ima čvrsto utemeljenje u božanski usađenoj ljudskoj prirodi. Nije li još Rim prvo proganjao kršćane i razapeo Isusa, a onda se pretvorio u centar najmilitantnijeg kršćanstva...?
Zabraniti HDZ kao interesnu korporaciju je sudski mačiji kašalj i neizmjerljiva izravna materijalna, kohezivna i duhovna dobit za Hrvatsku. Tim prije što su oni već psihološki spremni na to. Na svojim crnim misama glasno horski pjevaju kao što seoska djeca, vraćajući se iz škole u zimske večeri, od straha glasno pjevaju prolazeći pokraj groblja.
Sudski zabraniti SDP, koji je počeo truliti još s Račanom, a momentalno je u visokoj fazi samorastakanja, još je lakše. Ovdje je dovoljan razlog podanička slizanost i kurvanje s kapitalizmom, lažno javno predstavljanje i obmanjivanje javnosti. Hrvatski socijaldemokrati bave se zatiranjem vjekovnih radničkih i sindikalnih prava, a Hrvatsku su pretvorili u poligon krajnjih granica eksploatacije radno ovisnog stanovništva. Uz sve to oni se bave i fušarenjem i glumatanjem antifašizma. No ta, navodno trećeputaško ćorsokačka mizerija odista će biti zaprepaštena, ako im se to dogodi. Jer oni su uvjereni da su autentična socijaldemokracija bez obzira na to što krupni kapital i neofašisti s njima brišu stražnjicu, a oni u tome perverzno uživaju i bez obzira što je vrh stranke zauzela hrpa nesposobnih i politički neodgovornih karijerista6.
HNS je pokvareniji, ali inteligentniji od HDZ-a i zato opstaje radeći pametnije gotovo isto što i HDZ. To je stranka debelih i ružnih baba (i ljepuškastog Vrdoljaka) čije ljude često uhićuju zbog kriminala i koja ne može prijeći izborni prag pa se već godinama koalicijski šlepa uz priglupi SDP koji ju uporno održava na životu iako mu uopće ne treba. Posebice s tim bremenom afera i s tom Vesnom Pusić koja je na mjestu ministrice za vanjsku politiku (koja u Hrvatskoj ne postoji) konačno dosegla svoju razinu političke nesposobnosti i javno ju, dnevno, prezentira.
Tzv. laburistima ozbiljno bi se moglo prigovoriti što se javno ne usude ni pisnuti o kapitalističkom režimu vlasništva i njegovim posljedicama, te što se politički ne usuđuju nazvati radničkom strankom nego se izmotavaju s tim engleskim nazivom i tako faktično potpuno omalovažavaju sposobnost hrvatskog jezika da izrazi kakova su to oni stranka. Doduše, u Engelskoj postoji i Socijalistička radnička partija (SWP) kao prava ljevica, dok su laburisti nešto između kao uostalom i hrvatska laburistička stranka. Ako je tomu tako, a jest, onda su se trebali nazvati Hrvatsko nešto između, a ne Hrvatski laburisti. Javno se stidjeti vlastitog jezika također je utuživo, ako to radi etablirana institucija.
Poljoprivreda se sistemski i sistematski uništava, a što radi HSS? Ili viri iz koalicijske stražnjice ili po zatvorima guli krumpire. U Austriji se poljoprivredni proizvođači udružuju u zadruge, klastere, lokalne akcijske grupe, podstaknute zakonskom regulacijom. Gotovo svi proizvođači su van PDV-a, a PDV od mlijeka ostaje seljacima, a ne državi. Kreditne kamatne stope su 1 do 2 posto. Čitava poljoprivreda bazirana je na obiteljskim gospodarstvima i lokalnom donošenju odluka. Radi se na sprečavanju depopulacije i očuvanju ruralnog prostora i poljoprivredno prehrambene samoodrživotsi. Šta od toga radi hrvatski HSS? Ovaj i ovakav HSS trebalo bi ukinuti zbog stanja u hrvatskoj poljoprivredi i nezapamćenog obezvređivanja seljaka, a i poradi toga što pameću, sposobnošću, ugledom i izgledom liči na svog bivšeg ministra, sada uznika, ljepuškastog i stasitog seoskog vojvodu Čobankovića.
O Ružama, Željkama, Milančetima, Nikicama, osječkim vojnim lekarima i drugim zazornim gusjenicama iz čijih interesnih bratovština izletaju hrvatski politički leptiri – žali bože truda. Sve to treba u financijskom, političkom i mentalnom interesu države maknuti s političke scene.
Hrvatske političke stranke su potrošena priča. One niti razumiju svijet oko sebe niti ih je za njega briga. Funkcioniraju kao zatvoreni nepotistički klanovi, koji su iznutra strogo rangirani, pa im je i unutrašnja demokracija po modelu presađenom iz koncentracijskih logora. Javno su isprazna demagogija, a svoje tajne čuvaju kao zmija noge. No, budući da toliko lažu sasvim je prirodno da i kradu što nakon HDZ-a i HNS-a postaje očito i u SDP-u i IDS-u. A što se tiče kvalitete ljudi, najbolje su poslali u saborski kokošinjac i vladu, gdje razumnije, upućenije i pametnije, od dičnih hrvatskih stranačkih sinova, govori i djeluje hrvatski lingvist, bivši kondukter tramvaja, Srbin dr. Milorad Pupovac. Kojeg bi također valjalo ukinuti u političkoj ulozi i funkciji predstavljanja, zastupanja, obrane i zaštite hrvatskih Srba. Koju si je sam namijenio.
Uz županije, brojne općine i političke stranke, u Hrvatskoj bi politički trebalo ukinuti i etnicitete. Ako živiš u hrvatskoj državi, imaš hrvatsko državljanstvo i hrvatske identifikacijske dokumente onda si automatski Hrvat, a svoj etnicitet prakticiraj vjerski i kulturološki privatno i ne diži ga na političku razinu jer smo na političkoj razini valjda svi Hrvati. Što to, uopće, znači uzgajati političko srpstvo u Hrvatskoj? Samoizolaciju, silne egzistencijalne probleme, posebno mladih, osujećenu društvenu promociju i na kraju getoizaciju ili egzil. Kome to treba? Osim pupavcima koji od toga dobro žive.
_______________________________________
1 U Hrvatskoj postoji više općina nego li u Velikoj Britaniji, a u Kini je manji broj naselja sa statusom grada nego u Hrvatskoj.
2 To već imaju Belgija, Grčka i Luksemburg.
3 Biti bivši predsjednik HDZ-a gore je nego biti Židov za vrijeme NDH.
4 Da sam ja HDZ-ovac uvukao bih se, nakon svega ovoga, u mišju rupu i krepao. Oni, međutim, znajući da će im, upravo takovima kakovi su, hrvatski birači, takovi kakovi su, dati glasove i pobjeđuju na izborima. Ultrakonzervativna HSS-ovka Marijana Petir koja ne može dobiti izbore u svom rodnom selu Mustafine Klade u općini Velika Ludina, zahvaljujući HDZ-ovim biračina izabrana je, na koalicijskoj listi, za poslanicu u Europskom parlamentu.
5 Okretanje Hrvata jednih protiv drugih najteži je hadezeov politički grijeh. Barem ja tako mislim.
6 Što rekao Miljenko Jergović: „Fašisti su ostali fašisti, konzervativci su ostali konzervativci, jedino tzv. ljevičari jedu govna.“
