Sve je relativno. Einstein je na tome postao planetarno slavan. Na primjer, siromaštvo. Od 1945. do pedesetih godina siromaštvo hrvatskog stanovništva je bilo paradigmatično: nema kruha, nema soli, nema šećera, nema ulja... nema ništa. Kad se nešto i pojavi, dijeli se na bonove i točkice. Povremeno se prodaju tzv. svileni bomboni, filovani pekmezom od šljiva i napolitanke nadjevene mljevenim rogačima. Za mlijeko se čekalo „u repu“ po pet do šest sati, a kada su se pojavile gumene čizme Borovo čekalo se i po deset do dvanaest sati. Obitelji su, naizmjenično đerile dan i noć. Pekari nisu smjeli prodavati kruh nego su pekli od mušterija doneseno tijesto u tzv. simplama. Svaki kruh je bio obilježen papirićem s imenom vlasnika. Mlađa djeca su nasljeđivala, šivanu odjeću i ručno pravljenu obuću, od starijih, a od proljeća do jeseni uglavnom se hodalo boso. Meso je na stolu bilo samo nedjeljom... voće nije sazrijevalo jer je pojedeno zeleno... sapun se kuhao od životinjskih masnoća i masne sode, pa su subotom i nedjeljom sve cure mirisale na sirće jer se nakon takovih sapuna kosa morala ispirati otopinom sirćeta i vode. Najgore i najljepše od svega: od 1947. godine u kinima su se počeli prikazivati holivudski filmovi koji su se, u krcatim dvoranama, gledali i po nekoliko puta zaredom. Kao imitacija života.
Nevjerojatno, ali istinito, ta sirotinja je bila vedra, druželjubiva, slobodna, sretna, ispunjena, vesela i solidarna. Humor i zajebancija su bili način komunikacije. Jer iz dana u dan je bilo sve bolje i bolje.
Današnjoj hrvatskoj sirotinji, u kapitalističkim okolnostima, je sve gore i gore. I ona je ispunjena gorčinom, sebičnošću, zločestoćom, nedruželjubivošću, mrakom. Iz dana u dan, sve joj je gore i gore: tužbe, ovrhe, deložacije, policija, sudovi, zatvori, depresije, agresije, bolnice, ludnice.
Hrvatski kapitalizam svoj srednji sloj, radnike i umirovljenike intenzivno pretvara u sirotinju. Bogatstvo se trendovski koncentrira u rukama malog broja ljudi (1 posto čovječanstva posjeduje koliko ostalih 99 posto). No to postaje ne samo socijalno etički problem, nego i ekonomski. Bez kupovne moći stanovništva hrvatski kapitalizam je u problemu. Jede sam sebe. Danas kupovnu moć simuliraju doznake od onih koji su emigrirali u inozemstvo, no sve to je palijativno. Trajno rješenje bilo bi europeiziranje primanja u Hrvatskoj. Onog trenutka kad se ušlo u Europsku uniju trebalo je podići primanja stanovništva na europsku razinu. I sve bi tada postalo moguće: i kvalitetno zdravstvo i odgoj i obrazovanje, i zadovoljni zaposlenici i umirovljenici, visoki standardi u kulturi i sportu, dobro plaćena policija i profesionalna vojska... ekonomija bi postala daleko propulzivnija... bio bi otklonjen demografski kolaps, a korupcija bi, pod ruku s pravosuđem, bila svedena na europski prosjek.
Kako izvesti taj pothvat?
Zaduživanjem.
Hrvatska nikada neće moći vratiti svoje dugove. Oni su 1989. godine bili 3,8 milijarde dolara, a sada su oko 40 milijardi eura.[1] Više od deset puta veći... Amerika je najbogatija i najzaduženija zemlja svijeta. Zadužuje se namjerno i svjesno i uz to nekontrolirano tiska dolare. Zašto Hrvatska ne bi, na račun duga, podigla primanja Hrvata na europsku razinu. Jer potpuno je svejedno ne može li vratiti 40 milijardi eura ili ne može vratiti 80 milijardi eura. E, ali da se to ne bi slučajno dogodilo postoje plenkovići, marići i čitav sustav guvernera i ostalih garanata pretvaranja Hrvata u sirotinju...
Jedini veseli podatak u svemu tome jest: da hrvatska sirotinja ne želi europska primanja. Ona listom glasa za plenkoviće, mariće guvernere i političke udvornike i podvornike. Dokaz: Slavonija i njen gospodarski, društveno i kulturno havarirani Brod.
Pripisak
Milan Gavrović navodi podatak kako je, eksperimentalno, u Keniji deset tisuća najsiromašnijih obitelji dobilo po tisuću dolara. Bez ikakvih uvjeta. Nakon godinu i pol dana gotovo sve su se izvukle iz siromaštva i poboljšale uvjete života. Procvali su obrti i oživjelo gospodarstvo. Eksperiment su, naravno, izveli Amerikanci i njegov smisao je razumljiv i aktualan. Švicarci su također napravili nešto slično...
Ponavljam: kapitalizam je sustav koji ždere sam sebe, a nema alternativu. Stoga, kad smo ga već odabrali, treba odabrati i njegovu osnovnu logiku: žderati sam sebe. Bolje rečeno, ovo malo vremena, do ekološke kataklizme, odživjeti pristojno, a pod tim pristojno podrazumijevam barem onako kao što to živi činovnička bagra u administraciji Europske unije ili naše usrane političke elite.
_________________________________
[1] Vjerovali ili ne, Hrvatska je prije 40 godina više privređivala.
