Prvi dio
Drugi dio
Nakon jedne ozbiljne zdravstvene krize i prvih znakova bolesti, od 15. rujna 1931. do 29. siječnja 1932. piše tekst Mojoj djeci i mom bratu Željku u kojem izražava želju kako da se, nakon njene smrti, podijeli imetak. Posebno podvlači kako „ ...ovaj spis neima da bude oporuka“, nego „ ...poziv pun ljubavi na moju milu djecu i na mog brata Željka...“. Taj je poziv vrlo nerealan, jer u trenutku dok ga piše, ona nije nominalni vlasnik ni kuće ni imanja Brlićevac. Kuću je, nakon konačnog obiteljskog financijskog sloma 1926. do kojeg je, uglavnom doveo sin Ivo1 , kupila bogata riječka obitelj Ružić, čiji je izdanak Viktor u braku s Ivaninom kćerkom Nadom. Viktor je, u ime obitelji, kupio kuću Brlić i vlasnički ju upisao na svoju suprugu Nadu. Izgubljeni Brlićevac otkupio je brat Željko. U momentu pisanja „testamenta“ Ivana je bila samo u posjedu jednog gradilišta na periferiji, četiri jutra vinograda na Rozinki, svih pokretnina u kući i nešto gotovine. Njene nerealne želje i realni pravni status imovine, pridonijet će, nakon njene smrti, loše reguliranom odnosu prema čitavoj ostavštini Brlićevih, čije se posljedice provlače do današnjih dana.
S vremenom njeni zdravstveni problemi će se povećavati. Prvog lipnja 1933. piše kćerki Zorki: „Mili Bože, kako mislim na Duhove, na Tjelovo, na moju unučad što će stupati u procesiji – na vas sve koji ćete kuću kititi ako Bog da! Zašto je sve polako tako došlo da nemogu kao druge mame i bake do konca spokojno na svom mjestu biti, svoje i staračke dužnosti tiho obaviti! Nadam se u Boga da imadu pravo oni koji me tješe da će i to opet biti – al je zaista jedno more boli koje me zalieva radi sve moje čudne, a ipak podpune nesposobnosti, koja me je sa mog mjesta odtrgnula! Budimo strpljivi, to je za sada jedina kuraža koju mogu pokazati.“ Kći Nada piše iz Zagreba, 21. lipnja 1933. sestri Zdenki u Brod: „Mami je jučer bilo tako zlo da sam upravo preneražena!“ U to vrijeme Ivana je u sanatoriju na Sljemenu i liječničke prognoze su da će liječenje trajati tri mjeseca. Ima ozbiljne psihičke tegobe. Prema uputama pije Prominal koji joj dobro djeluje, ali ne liječi bolest. Sin Ivo piše sestri Zdenki u Brod (26. lipnja 1933.): „Od boravka na Sljemenu ne očekujem nikakvo psihičko poboljšanje bez obzira na to, da mi se čini upravo desperatno, da našu mamu psihički bolesnu puštamo makar i na lijepom mjestu potpuno bespomoćnu i bez ikakvog vodstva...“
Početkom srpnja Ivanu premještaju sa Sljemena u Lassnitzhöhe2 (Štajerska), od kuda 8. srpnja 1933. piše kćeri Zdenki: „ ...samo mi se kreće po glavi nesreća koja me odcijepila od normalnog života, od mojih dužnosti, od rezultata mojeg cijelog života kojeg sam udesila najbolje i najrazložitije što sam znala“. I dalje: „Lassnitz je bio prejaki udarac u mojoj starosti, u mojoj preosjetljivosti i u mojoj sentimentalnosti za sve naše“. Devetnaestog srpnja piše sinu Ivi: „Lassnitzhöhe bio je od vajkada pojam najstrašnijeg mjesta, no sad sam tu i Bože daj da ne tražim nove strahote. Ali vi nesmijete i nemožete da me tako ostavite, a da ne dodjete pogledati kako sve to ide. Znaš što je tudjina, znaš što je srce u čovjeka. Čekam Te dakle i nemoj da štediš na ovome što je najtežji odsjek života Tvoje mame. Neima ni jednog pacijenta kojega nebi njegovi rodjaci i djeca došli pregledati i sa doktorima govoriti. Zar misliš da ću se ja oporaviti u osjećaju da sam ja jedina prepuštena sanatoriju? Neću da duljim – stid me je što moram ovako da pišem. Učini po svojoj savjesti – konačno jedna opravdana želja bolesne matere ima da bude neka vrst zapovjedi za sina, kako god odrastao bio.“
Od lijekova uzima Ephetonin, Bromkodein i Schlafmittel bez kojeg ne može spavati. Ne može ni čitati, ni šetati, niti išta raditi. „Kakova je ovo strašna bolest i biva li ona bolja time što već dva mjeseca ležim i gledam preda se?“ – pita kćerku Zdenku u pismu od 16. srpnja. „Eto sam ti sav svoj jad, ako ne i u njegovoj pustoši i strahoti, izjadala“ – dodaje. Sredinom kolovoza 1933. Ivo piše sestri Nadi da je Ivana loše i da joj je dijagnosticiran bazedoid. Predlaže, s obzirom na materijalnu nemogućnost da se liječi u inozemstvu, dvomjesečni boravak u Vrapču. „To bi bilo drastično, ali tu sad nema mnogo izbora. Inozemstvo je posve neprikladno radi ogromnih troškova i osjećaja osamljenosti, koji bi valjda loše djelovao, kao u Lassnitzhöhe. Neću dalje da Vam eventualnostima otešćavam odluku. Posavjetujte se i dogovorite, pa možda možete Ti, Željko i Lujo Thaller3 doći u petak ovamo. Ovdje bi sa mnom održali još jedan dogovor, nešto odlučili i odmah proveli. I ja ne mogu više ovako igrati pflegera. Novaca treba sve više, moja kancelarija propada i zanemaruje se, tako da ovaj mjesec nisam ni svoje režije mogao namiriti, a kamoli smognuti sredstva za drugo. To je circulus vitiosus iz kojega treba što skorije izaći. Mama spava, ali samo sa po 2 šlafmittela, jede prilično, ali samo uz nudkanje, a napadaji su u jutro i preko dana nada sve vehementniji. Pri tom slabi i posve je bez interesa.“
_____________________________________________
1 Četiri mjeseca prije muževljeve smrti, 24. travnja 1923. piše sestri Alki: „Mi ti se zbilja kao lavovi borimo s našim financijama...” A nakon smrti muža i ostavinske rasprave Ivana, 12. listopada 1923., piše Nadi: „Sve bi bilo dobro samo kad bi izgledi za Ivine uspjehe i u obće održanje njegovo, bili bolji. No on je u vječnim materijalnim škripcima, i nemogu si predstaviti kako će se to svršiti. Uz to nemože da nadje stana, htio je silom da se kod mene naseli, ali ja po svojoj najboljoj savjesti znam, da je to jedna nemogućnost, koja bi sav moj i Nedeljkin život razbrkala, pa prema tome nemogu to da učinim. Toliko po savjesti, koja je mirna. Al u srcu mi je neizmerno žao, što se zaista svi moramo tako ogradjivati i braniti od njega. On je i nervno i fizički tako razstrojen, da neznam što ćemo š njim.“
2 Kuranstalt Lassnitzhöhe Steinmark
3 Lujo Thaller (Osijek 1891. – Zagreb 1949.), sin Adele (Ade) Amruš udane Thaller, internist i povjesničar medicine. Od 1921. do 1941. vodi Interni odjel zagrebačke Bolnice milosrdnih sestara.
