[caption id="attachment_29175" align="alignleft" width="470"] Zagreb 1991. godine. Spomenik Vladimiru Nazoru.[/caption]
«U povodu 22. lipnja, Dana antifašističke borbe izaslanstva županije, grada, udruga proizašlih iz Domovinskog rata i Drugog svjetskog rata, Policijske uprave Brodsko-posavske i političkih stranaka položili su vijence i zapalili svijeće kod središnjeg spomen-križa, spomen-kosturnice i domobranskog križa na slavonskobrodskom gradskom groblju.» «Nažalost», piše dalje novinar, «pojedinci iz nekih izaslanstava «birali» su pred kojim će se obilježjem pojaviti... Nije im važno što se obilježavaju državni praznici Republike Hrvatske, nije im važno što su i na jednoj i na drugoj strani, prije šezdeset i više godina, bili oni koji su željeli slobodnu domovinu i nije im, ustvari, važno ništa. Samo vlastita promocija.»
G. novinaru valja poručiti kako njemu (i, nažalost, ne samo njemu) ustvari nije ništa važno kada domobrane koji su bili vojska jedne protofašističke države ubrojava zajedno s braniteljima - partizanima koji su u Drugom svjetskom ratu postali pobjednička antifašistička snaga. Domobrani i Dan antifašističke borbe imaju vezu kao sultan Sulejman i Nikola Šubić Zrinski. Ili drugi primjer. Možete li zamisliti kako nabrojane delagacije za Dan domovinske zahvalnosti, tamo za desetak godina, polažu vijence i ispred križa na pravoslavnom groblju. Ne možete, naravno. Jer to je isto tako nezamislivo kao što je politički zdravom razumu nezamislivo to što već godinama radi jedna shizofrenična politika na Dan antifašističke borbe. Ratovi se i vode da bi se utvrdili pobjednici. I kao što su hrvatski branitelji obranili Hrvatsku od srpske vanjske i unutrašnje agresije tako su i hrvatski branitelji, uz branitelje iz svih bivših teritorijalnih sastavnica Kraljevine Jugoslavije, obranili Hrvatsku od fašističke agresije (na čijoj su strani bili domobrani zajedno s mojim rođenim ocem, pokatoličenim Srbinom iz Bosne).
Što se kvalifikacije uloge domobrana tiče, pozivam se na «jednog od najvećih hrvatskih povjesničarskih autoriteta» dr. Franju Tuđmana. On je u časopisu Vojnoistorijski glasnik (Beograd, 1961. g.) lepo napisao da je «domobranstvo bilo izdajnička i neprijateljska oružana snaga u Drugom svjetskom ratu». Za ustašte je napisao: «Ustaški zlikovci započeli su od prvog dana bjesomučne progone komunista i antifašista, a zatim su nastavili s pokoljima srpskog stanovništva i Jevreja.» (Stvaranje socijalističke Jugoslavije, Zagreb, 1960. strana 59).
To namjerno pravljenja ludim na Dan antifašističke borbe nije izuzetak. Hrvatski državni vrh se pravi lud i za Dan pobjede 9. svibnja pa mu radije tepa Dan Europe. Jer, Socijaldemokratska partija Hrvatske (koja to ni po čemu, osim po imenu, nije) ocjenjujući dobar dio hrvatske biračke populacije fašistoidnim, ne želi mu se zamjeravati uoči lokalnih izbora i smišlja trikove kako da se, u trenutačnoj državnoj ulozi i pozi, odredi prema Bleiburgu, zajedničkom stratištu ustaša, domobrana i četnika i njihovih pomagača koji je (Bleiburg) maslo iste one engleske pokvarene politike koja je Tuđmanu zabranjivala da uđe u Okučane i brani Vukovar 1991. godine (Lord Carington), kasnije ga uvukla i u bosansku avanturu i rat s Muslimanima (Vance, Owen).
Već sam spomenuo shizofreniju kao glavnu okosnicu hrvatskog političkog ponašanja. Shizofrenija je grupa duševnih bolesti koje dezintegriraju, cijepaju i podvajaju oboljelog. Očituju se u teškim poremećajima mišljenja i ponašanja, osjećanja i vrjednovanja. Oboljeli ne reagira adekvatno i ne modulira osjećaje normalno, nego je ili tup u svejednosti ili ima burnu provalu osjećaja potpuno neadekvatnu realnom povodu i okolnostima. Poremećen je odnos subjektivnog i objektivnog. Ako se oboljelom dešava nešto subjektivno loše, on u svom fantazijskom svijetu traži krivce u kozmičkom, nadnaravnom, političkom, zavjereničkom, Drugom, SDP-u, HDZ-u, komunistima, ustašama, četnicima, Srbima... (paranoia). Za shizofreniju je karakterističan i autizam: uronjenost u vlastiti fantazijski svijet i gubitak interesa za vanjsku okolinu i druge.
Hrvatski politički establišment definitivno boluje od političke shizofrenije. I tu bolest uspješno prenosi na narod i naciju. Međusobna podijeljenost iskazana u političkim procesima: izbori, referendumi, funkcioniranje parlamentarnog (skupštinskog) sustava, političke polarizacije oko raznoraznih stranaka, politički programi, rad i profilacija stranaka to pokazuju i dokazuju. Samo što to nitko ne analizira.
Glavna okosnica političke polarizacije nije lijevo-desno, nego komunističko-fašističko. Situaciju čini netransparentnom to što se ne radi niti o stvarnim komunistima, niti o stvarnim fašistima nego su posrijedi etikete međusobnog raspoznavanja unutarplemenske predpolitičke podijeljenosti na potomke komunista i partizana i potomke ustaša i domobrana.
Pokojni (ubijeni) Bruno Bušić radio je u Tuđmanovom Institutu za radnički pokret u Zagrebu. Jedno njegovo interesantno istraživanje pokazuje kako je u Drugom svjetskom ratu NDH imala 454 893 žrtava svojih pripadnika i simpatizera, a žrtava pripadnika i simpatizera Narodnooslobodilačkog pokreta (NOP) nabrojao je 356 327. Ukupan broj je 811 220 žrtava čiji brojni potomci žive (tu je uključena i Bosna u dijelu u kojem ju je pokrivala NDH). Tito je jednostranom stegom (vojska, milicija, tajne službe, partija) držao prividnu kontrolu 45 godina. Tzv. mlada hrvatska demokracija i nametnuti Tuđmanov koncept tzv. pomirbe «posuđen» od generala Franka, španjolskog fašističkog diktatora, koji je možebitno prihvatljiv u Španjolskoj u čijem građanskom ratu su sudjelovali falangisti i republikanci, ali nije bilo ni Jasenovca ni Bleiburga (zločin u Guernici bio bi zaboravljen da ga nije ovjekovječio Picasso). U Hrvatskoj on vrlo dobro funkcionira kao rehabilitacija ustaša, domobrana i NDH. Što se u zločestim prijevodima nekih srpskih, i ne samo srpskih, povjesničara pretvara u tezu o genocidnosti čitavog hrvatskog naroda. Što je čisti idiotizam i bez toga što je Republika Hrvatska u svoj božićni Ustav 1991. godine zapisala u «Izvorišnim osnovama» kako je, između ostalog, «...povijesno pravo Hrvatske na suverenost izraženo i u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske.» A u saborskoj «Deklaraciji o antifašizmu» donesenoj 2005. g. u povodu 60. obljetnice pobjede nad fašizmom čvrsto se potvrđuje «...antifašističko demokaratska utemeljenost i opredjeljenost Republike Hrvatske i hrvatskog društva.» U točki 4. Rezolucije potvrđuje se kako su «...temeljne vrijednosti antifašizma jednoznačno prihvaćene u Republici Hrvatskoj». Hm, hm. Poziva se na «...trajnu afirmaciju i njegovanje antifašističkih vrijednosti i zaštitu i očuvanje stečevina antifašizma...» Hm, hm. Rezolucija poziva «...državna tijela da zakonskim sredstvima i djelatnošću čuvaju i unapređuju antifašističke stečevine, vrijednosti i opredjeljenja». Hm,hm. (Zadnja «antifašistička stečevina» (ploča) skinuta je u Slavonskom Brodu s Radničkog doma prije nekoliko mjeseci – na inicijativu brodskih državnih tijela.)
U Ustavu i Deklaraciji, dakle jedno, a u praksi, za 22. lipnja vijenac pred domobranski križ. Teška politička shizofrenija. Da se razumijemo. Osobno ama baš ništa nemam protiv tog gesta. Ali ne na taj dan. Hrvatska je zaključkom koji prizlazi iz upućenosti u njenu povijest, trebala uspostaviti i Dan žrtava Drugog svjetskog rata. I onda tu idu svi: partizani, ustaše, domobrani i, što je važno svi oni nikad komemorirani civili poginuli u bombardiranjima saveznika i svi Židovi kojima se, lokalno, također nikad komemorira iako se stupanj istrebljenosti bliži stravičnoj cifri od oko 90 posto ukupne populacije.
A jedan od glavnih krivaca za ovu zbrku je i dr. Franjo Tuđman (prvi predsjednik suverene i samostalne Hrvatske). Bolesti od kojih boluje hrvatsko političko društvo, nacija i država su iste one od kojih je on bolovao. Za vrijeme Drugog svjetskog rata naganjivao je domobrane i ustaše po zagorskim bregima, a za vrijeme Domovinskog rata tolerirao je ustaške nestašluke Šušak & company, pa su koketiranja s nazivima, bojama, simbolima NDH, vjerskim obilježjima itd. bile uobičajene pojave kao i vojno favoriziranje potomstva. Kako je u ratu sve dozvoljeno, taj trik je u ratničkom smislu bio vrlo dobar jer su se pobunjeni Srbi užasavali «ustaša». S druge strane, interesantna je, indikativna i realno politički vrlo inteligentna, teza dvostrukog ratnog generala Ante Prkačina kako su glavni ciljevi Nezavisne Države Hrvatske ostvareni tek 40 godina kasnije u hrvatskom Domovinskom ratu. Prkačin aludira na egzodus Srba i konačni poraz komunista i Titove ideologije i prakse. Prkačin, iz svoje motrišne točke, politički ispravno zaključuje kako je propast 45-godišnjeg političkog projekta, zvanog socijalizam, ujedno i povijesna kompromitacija tzv. pobjednika Drugog svjetskog rata koji sebe nazivaju antifašistima i koji su pod antifašističkom «firmom» ukrali Hrvatima 45 godina povijesti provedene u propalom rigiditetu titoizma...
Hrvatska povijest dvadesetog stoljeća očigledno nije nešto što je prošlo. Ona se stalno mijenja. No, za razliku od Prkačina, Tuđman nikad nije išao tako daleko, ali je konzekventno podvojen i duh te podvojenosti prenosi na naciju i državu. On je nadljudski uporan, zavidno lukav, visoko inteligentan, no beskrupulozan, jer ne bira sredstva, ne priznaje obzire. Karakter, etika i moral su mu vrlo prilagodljivi. Kad se ustoličio na vlasti, u seriji nečasnih postupaka (Veselica, Šošić, otkup vile obitelji Wruss, itd.) pretvorio se u psihološki nestabilnog i arogantnog opsesivca i utilitarnog cinika sklonog osvetoljubivosti. Tita i komunističku paradigmu je odbacio, ali je uspješno imitirao njihove najlošije pojavnosti. Kao general radio je, pod vanjskim pritiscima, nedopustive ratne pogreške: zabrana blokada vojarni i oružja JNA koja je rezultirala pogubnim švercom oružja i besprimjernim lopovlucima koji su obilježili, čak i karakter države. Generalu Špegelju je rekao: «Ne želim nikakav oprativni plan obrane Hrvatske!» Nije dozvolio obranu Okučana i Vukovara, uplašio se brzine i efikasnosti stvaranja narodne obrane 1991. godine koja je mogla prerasti u narodni ustanak... ušao je u rat u Bosni, potom zaratio s Muslimanima, likvidirao je HOS (s kojim su pali Paradžik, Barišić i Turić, Pavlović, Kraljević, Šaban i drugi). Inaugurirao je pljačkaški tranzicijski model (200 obitelji), a HDZ mu je, od svog stvaranja, mješavina komunističkog blefa, nepotizma i klijentelizma, nacionalne mitomanije i materijalističkog grabeža.
Mnogo toga sudbonosnog za karakter države proizlazi iz moralnog i intelektualnog profila Tuđmana. A on je, takav kakav je bio, bio otkad zna za sebe. Od siromašnog zagorskog suputnika revolucije, preko slabo školovanog vojnika do dokazanog plagijatora doktorske diplome obranjene 28. prosinca 1965. u Zadru (plagijat su mu dokazali dr. Bogdan Krizman i dr. Ljubo Boban 1967. godine) do samoukog lingviste.
Do 39 godine života pisao je: izkonstruisan, diskutovati, publikovati, diskreditovan, izolovan, konstatovati, falsifikovati, funkcionisati, dejstvovati, reagovati, uplivisati, dokumentovati, zagarantovati..., a kasnije piše: zgodba, činidba, omrazba, izvršidba, unakazba, zlosilje, pripomenba, razlužba, pričimba, tražitba, proumlje, zlobilje, navlastito, suproćut, u promislu, zločindba, zrenište, domišljajna predodžba, ciljnost rečenih pojavnosti, prosudba bivstva... Engleski je govorio kao Indijanci iz sredine 19. stoljeća ili azerbejdžanski K1 fighteri danas, no uporno je inzistirao da komunicira osobno – bez prevoditelja.
Postoji jedan psihijatrijski indikativni detalj u Tuđmanovoj biografiji. Naime, njegov rođeni otac, Stjepan Tuđman, učesnik Narodnooslobodilačke borbe i poslijeratni potpredsjednik Okružnog narodnog odbora, ubio je, u poremećenom stanju, svoju suprugu Tuđmanovu pomajku Olgu i nakon toga izvršio samoubojstvo. Tako je glasio zvanični nalaz. Tuđman je, puno kasnije, u intervjuu New York Timesu izjavio kako mu je roditelje ubila UDB-a. «Titoistički režim likvidirao je ugledne ljude koji su imali utjecaj u narodu», rekao je tada Tuđman, i ničim nije objasnio kako je i zašto, nakon toga, dvadeset godina vjerno služio režimu koji mu je ubio oca i pomajku. Kao svjedoka da govori istinu, u vezi oca, Tuđman je svojevremno naveo prvoborca i potpukovnika JNA Franju Krkača, što je ovaj odmah pismeno demantirao.
Franjo Podvojeni pačao se u sve. Pa i u sport. Dinamu ja skandalozno promijenio «sovjetsko» ime i izazvao bijes navijača koji traje do danas. Tenis je naučio na beogradskim terenima uz sparing generala JNA Skočilića. U Zagrebu ga je također igrao, stekavši reputaciju dobrog tenisača amatera. Kad je postao predsjednik tenis je igrao gotovo isključivo s Brunom Orešarom, Ivom Majoli i Goranom Ivaniševićem... koji su mu - što? Puštali setove.
Pored takovog predsjednika vladajuće stranke i države na površinu godinama isplivavaju buljuci neznalica. Marginalci preuzimaju glavne uloge. Bude se parcovi na sve strane. Paralelna stvarnost, stvorena na lažima i gubitku osjećaja za realno, uz pomoć medija, caruje nesmetano. Razlike između kraljeva i dvorskih luda se potiru...
(Kraj prvog dijela teksta. U nastavku «Brodska priča o političkoj shizofreniji u Hrvata»)
«U povodu 22. lipnja, Dana antifašističke borbe izaslanstva županije, grada, udruga proizašlih iz Domovinskog rata i Drugog svjetskog rata, Policijske uprave Brodsko-posavske i političkih stranaka položili su vijence i zapalili svijeće kod središnjeg spomen-križa, spomen-kosturnice i domobranskog križa na slavonskobrodskom gradskom groblju.» «Nažalost», piše dalje novinar, «pojedinci iz nekih izaslanstava «birali» su pred kojim će se obilježjem pojaviti... Nije im važno što se obilježavaju državni praznici Republike Hrvatske, nije im važno što su i na jednoj i na drugoj strani, prije šezdeset i više godina, bili oni koji su željeli slobodnu domovinu i nije im, ustvari, važno ništa. Samo vlastita promocija.»
G. novinaru valja poručiti kako njemu (i, nažalost, ne samo njemu) ustvari nije ništa važno kada domobrane koji su bili vojska jedne protofašističke države ubrojava zajedno s braniteljima - partizanima koji su u Drugom svjetskom ratu postali pobjednička antifašistička snaga. Domobrani i Dan antifašističke borbe imaju vezu kao sultan Sulejman i Nikola Šubić Zrinski. Ili drugi primjer. Možete li zamisliti kako nabrojane delagacije za Dan domovinske zahvalnosti, tamo za desetak godina, polažu vijence i ispred križa na pravoslavnom groblju. Ne možete, naravno. Jer to je isto tako nezamislivo kao što je politički zdravom razumu nezamislivo to što već godinama radi jedna shizofrenična politika na Dan antifašističke borbe. Ratovi se i vode da bi se utvrdili pobjednici. I kao što su hrvatski branitelji obranili Hrvatsku od srpske vanjske i unutrašnje agresije tako su i hrvatski branitelji, uz branitelje iz svih bivših teritorijalnih sastavnica Kraljevine Jugoslavije, obranili Hrvatsku od fašističke agresije (na čijoj su strani bili domobrani zajedno s mojim rođenim ocem, pokatoličenim Srbinom iz Bosne).
Što se kvalifikacije uloge domobrana tiče, pozivam se na «jednog od najvećih hrvatskih povjesničarskih autoriteta» dr. Franju Tuđmana. On je u časopisu Vojnoistorijski glasnik (Beograd, 1961. g.) lepo napisao da je «domobranstvo bilo izdajnička i neprijateljska oružana snaga u Drugom svjetskom ratu». Za ustašte je napisao: «Ustaški zlikovci započeli su od prvog dana bjesomučne progone komunista i antifašista, a zatim su nastavili s pokoljima srpskog stanovništva i Jevreja.» (Stvaranje socijalističke Jugoslavije, Zagreb, 1960. strana 59).
To namjerno pravljenja ludim na Dan antifašističke borbe nije izuzetak. Hrvatski državni vrh se pravi lud i za Dan pobjede 9. svibnja pa mu radije tepa Dan Europe. Jer, Socijaldemokratska partija Hrvatske (koja to ni po čemu, osim po imenu, nije) ocjenjujući dobar dio hrvatske biračke populacije fašistoidnim, ne želi mu se zamjeravati uoči lokalnih izbora i smišlja trikove kako da se, u trenutačnoj državnoj ulozi i pozi, odredi prema Bleiburgu, zajedničkom stratištu ustaša, domobrana i četnika i njihovih pomagača koji je (Bleiburg) maslo iste one engleske pokvarene politike koja je Tuđmanu zabranjivala da uđe u Okučane i brani Vukovar 1991. godine (Lord Carington), kasnije ga uvukla i u bosansku avanturu i rat s Muslimanima (Vance, Owen).
Već sam spomenuo shizofreniju kao glavnu okosnicu hrvatskog političkog ponašanja. Shizofrenija je grupa duševnih bolesti koje dezintegriraju, cijepaju i podvajaju oboljelog. Očituju se u teškim poremećajima mišljenja i ponašanja, osjećanja i vrjednovanja. Oboljeli ne reagira adekvatno i ne modulira osjećaje normalno, nego je ili tup u svejednosti ili ima burnu provalu osjećaja potpuno neadekvatnu realnom povodu i okolnostima. Poremećen je odnos subjektivnog i objektivnog. Ako se oboljelom dešava nešto subjektivno loše, on u svom fantazijskom svijetu traži krivce u kozmičkom, nadnaravnom, političkom, zavjereničkom, Drugom, SDP-u, HDZ-u, komunistima, ustašama, četnicima, Srbima... (paranoia). Za shizofreniju je karakterističan i autizam: uronjenost u vlastiti fantazijski svijet i gubitak interesa za vanjsku okolinu i druge.
Hrvatski politički establišment definitivno boluje od političke shizofrenije. I tu bolest uspješno prenosi na narod i naciju. Međusobna podijeljenost iskazana u političkim procesima: izbori, referendumi, funkcioniranje parlamentarnog (skupštinskog) sustava, političke polarizacije oko raznoraznih stranaka, politički programi, rad i profilacija stranaka to pokazuju i dokazuju. Samo što to nitko ne analizira.
Glavna okosnica političke polarizacije nije lijevo-desno, nego komunističko-fašističko. Situaciju čini netransparentnom to što se ne radi niti o stvarnim komunistima, niti o stvarnim fašistima nego su posrijedi etikete međusobnog raspoznavanja unutarplemenske predpolitičke podijeljenosti na potomke komunista i partizana i potomke ustaša i domobrana.
Pokojni (ubijeni) Bruno Bušić radio je u Tuđmanovom Institutu za radnički pokret u Zagrebu. Jedno njegovo interesantno istraživanje pokazuje kako je u Drugom svjetskom ratu NDH imala 454 893 žrtava svojih pripadnika i simpatizera, a žrtava pripadnika i simpatizera Narodnooslobodilačkog pokreta (NOP) nabrojao je 356 327. Ukupan broj je 811 220 žrtava čiji brojni potomci žive (tu je uključena i Bosna u dijelu u kojem ju je pokrivala NDH). Tito je jednostranom stegom (vojska, milicija, tajne službe, partija) držao prividnu kontrolu 45 godina. Tzv. mlada hrvatska demokracija i nametnuti Tuđmanov koncept tzv. pomirbe «posuđen» od generala Franka, španjolskog fašističkog diktatora, koji je možebitno prihvatljiv u Španjolskoj u čijem građanskom ratu su sudjelovali falangisti i republikanci, ali nije bilo ni Jasenovca ni Bleiburga (zločin u Guernici bio bi zaboravljen da ga nije ovjekovječio Picasso). U Hrvatskoj on vrlo dobro funkcionira kao rehabilitacija ustaša, domobrana i NDH. Što se u zločestim prijevodima nekih srpskih, i ne samo srpskih, povjesničara pretvara u tezu o genocidnosti čitavog hrvatskog naroda. Što je čisti idiotizam i bez toga što je Republika Hrvatska u svoj božićni Ustav 1991. godine zapisala u «Izvorišnim osnovama» kako je, između ostalog, «...povijesno pravo Hrvatske na suverenost izraženo i u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske.» A u saborskoj «Deklaraciji o antifašizmu» donesenoj 2005. g. u povodu 60. obljetnice pobjede nad fašizmom čvrsto se potvrđuje «...antifašističko demokaratska utemeljenost i opredjeljenost Republike Hrvatske i hrvatskog društva.» U točki 4. Rezolucije potvrđuje se kako su «...temeljne vrijednosti antifašizma jednoznačno prihvaćene u Republici Hrvatskoj». Hm, hm. Poziva se na «...trajnu afirmaciju i njegovanje antifašističkih vrijednosti i zaštitu i očuvanje stečevina antifašizma...» Hm, hm. Rezolucija poziva «...državna tijela da zakonskim sredstvima i djelatnošću čuvaju i unapređuju antifašističke stečevine, vrijednosti i opredjeljenja». Hm,hm. (Zadnja «antifašistička stečevina» (ploča) skinuta je u Slavonskom Brodu s Radničkog doma prije nekoliko mjeseci – na inicijativu brodskih državnih tijela.)
U Ustavu i Deklaraciji, dakle jedno, a u praksi, za 22. lipnja vijenac pred domobranski križ. Teška politička shizofrenija. Da se razumijemo. Osobno ama baš ništa nemam protiv tog gesta. Ali ne na taj dan. Hrvatska je zaključkom koji prizlazi iz upućenosti u njenu povijest, trebala uspostaviti i Dan žrtava Drugog svjetskog rata. I onda tu idu svi: partizani, ustaše, domobrani i, što je važno svi oni nikad komemorirani civili poginuli u bombardiranjima saveznika i svi Židovi kojima se, lokalno, također nikad komemorira iako se stupanj istrebljenosti bliži stravičnoj cifri od oko 90 posto ukupne populacije.
A jedan od glavnih krivaca za ovu zbrku je i dr. Franjo Tuđman (prvi predsjednik suverene i samostalne Hrvatske). Bolesti od kojih boluje hrvatsko političko društvo, nacija i država su iste one od kojih je on bolovao. Za vrijeme Drugog svjetskog rata naganjivao je domobrane i ustaše po zagorskim bregima, a za vrijeme Domovinskog rata tolerirao je ustaške nestašluke Šušak & company, pa su koketiranja s nazivima, bojama, simbolima NDH, vjerskim obilježjima itd. bile uobičajene pojave kao i vojno favoriziranje potomstva. Kako je u ratu sve dozvoljeno, taj trik je u ratničkom smislu bio vrlo dobar jer su se pobunjeni Srbi užasavali «ustaša». S druge strane, interesantna je, indikativna i realno politički vrlo inteligentna, teza dvostrukog ratnog generala Ante Prkačina kako su glavni ciljevi Nezavisne Države Hrvatske ostvareni tek 40 godina kasnije u hrvatskom Domovinskom ratu. Prkačin aludira na egzodus Srba i konačni poraz komunista i Titove ideologije i prakse. Prkačin, iz svoje motrišne točke, politički ispravno zaključuje kako je propast 45-godišnjeg političkog projekta, zvanog socijalizam, ujedno i povijesna kompromitacija tzv. pobjednika Drugog svjetskog rata koji sebe nazivaju antifašistima i koji su pod antifašističkom «firmom» ukrali Hrvatima 45 godina povijesti provedene u propalom rigiditetu titoizma...
Hrvatska povijest dvadesetog stoljeća očigledno nije nešto što je prošlo. Ona se stalno mijenja. No, za razliku od Prkačina, Tuđman nikad nije išao tako daleko, ali je konzekventno podvojen i duh te podvojenosti prenosi na naciju i državu. On je nadljudski uporan, zavidno lukav, visoko inteligentan, no beskrupulozan, jer ne bira sredstva, ne priznaje obzire. Karakter, etika i moral su mu vrlo prilagodljivi. Kad se ustoličio na vlasti, u seriji nečasnih postupaka (Veselica, Šošić, otkup vile obitelji Wruss, itd.) pretvorio se u psihološki nestabilnog i arogantnog opsesivca i utilitarnog cinika sklonog osvetoljubivosti. Tita i komunističku paradigmu je odbacio, ali je uspješno imitirao njihove najlošije pojavnosti. Kao general radio je, pod vanjskim pritiscima, nedopustive ratne pogreške: zabrana blokada vojarni i oružja JNA koja je rezultirala pogubnim švercom oružja i besprimjernim lopovlucima koji su obilježili, čak i karakter države. Generalu Špegelju je rekao: «Ne želim nikakav oprativni plan obrane Hrvatske!» Nije dozvolio obranu Okučana i Vukovara, uplašio se brzine i efikasnosti stvaranja narodne obrane 1991. godine koja je mogla prerasti u narodni ustanak... ušao je u rat u Bosni, potom zaratio s Muslimanima, likvidirao je HOS (s kojim su pali Paradžik, Barišić i Turić, Pavlović, Kraljević, Šaban i drugi). Inaugurirao je pljačkaški tranzicijski model (200 obitelji), a HDZ mu je, od svog stvaranja, mješavina komunističkog blefa, nepotizma i klijentelizma, nacionalne mitomanije i materijalističkog grabeža.
Mnogo toga sudbonosnog za karakter države proizlazi iz moralnog i intelektualnog profila Tuđmana. A on je, takav kakav je bio, bio otkad zna za sebe. Od siromašnog zagorskog suputnika revolucije, preko slabo školovanog vojnika do dokazanog plagijatora doktorske diplome obranjene 28. prosinca 1965. u Zadru (plagijat su mu dokazali dr. Bogdan Krizman i dr. Ljubo Boban 1967. godine) do samoukog lingviste.
Do 39 godine života pisao je: izkonstruisan, diskutovati, publikovati, diskreditovan, izolovan, konstatovati, falsifikovati, funkcionisati, dejstvovati, reagovati, uplivisati, dokumentovati, zagarantovati..., a kasnije piše: zgodba, činidba, omrazba, izvršidba, unakazba, zlosilje, pripomenba, razlužba, pričimba, tražitba, proumlje, zlobilje, navlastito, suproćut, u promislu, zločindba, zrenište, domišljajna predodžba, ciljnost rečenih pojavnosti, prosudba bivstva... Engleski je govorio kao Indijanci iz sredine 19. stoljeća ili azerbejdžanski K1 fighteri danas, no uporno je inzistirao da komunicira osobno – bez prevoditelja.
Postoji jedan psihijatrijski indikativni detalj u Tuđmanovoj biografiji. Naime, njegov rođeni otac, Stjepan Tuđman, učesnik Narodnooslobodilačke borbe i poslijeratni potpredsjednik Okružnog narodnog odbora, ubio je, u poremećenom stanju, svoju suprugu Tuđmanovu pomajku Olgu i nakon toga izvršio samoubojstvo. Tako je glasio zvanični nalaz. Tuđman je, puno kasnije, u intervjuu New York Timesu izjavio kako mu je roditelje ubila UDB-a. «Titoistički režim likvidirao je ugledne ljude koji su imali utjecaj u narodu», rekao je tada Tuđman, i ničim nije objasnio kako je i zašto, nakon toga, dvadeset godina vjerno služio režimu koji mu je ubio oca i pomajku. Kao svjedoka da govori istinu, u vezi oca, Tuđman je svojevremno naveo prvoborca i potpukovnika JNA Franju Krkača, što je ovaj odmah pismeno demantirao.
Franjo Podvojeni pačao se u sve. Pa i u sport. Dinamu ja skandalozno promijenio «sovjetsko» ime i izazvao bijes navijača koji traje do danas. Tenis je naučio na beogradskim terenima uz sparing generala JNA Skočilića. U Zagrebu ga je također igrao, stekavši reputaciju dobrog tenisača amatera. Kad je postao predsjednik tenis je igrao gotovo isključivo s Brunom Orešarom, Ivom Majoli i Goranom Ivaniševićem... koji su mu - što? Puštali setove.
Pored takovog predsjednika vladajuće stranke i države na površinu godinama isplivavaju buljuci neznalica. Marginalci preuzimaju glavne uloge. Bude se parcovi na sve strane. Paralelna stvarnost, stvorena na lažima i gubitku osjećaja za realno, uz pomoć medija, caruje nesmetano. Razlike između kraljeva i dvorskih luda se potiru...
(Kraj prvog dijela teksta. U nastavku «Brodska priča o političkoj shizofreniji u Hrvata»)
