Politička smrt je višestruko gora od biološke smrti. Fizička je tren, a politička traje. Brojni brodski politički mrtvaci ponašaju se po šablonu. U početku ne mogu vjerovati kako, van političkog horizonta oni ne postoje, ne znače, nemaju važnost, pa dave beskrajnim pričama o svojim nekadašnjim funkcijama i ulogama[1]. Kad spoznajnim čudom shvate da su uzaludni, blesavi, dosadni, nepodnošljivi, da ih se doživljava kao napola pregažene puževe, oni se osamljeno zavlače u svoje vikendice, okopavaju bašče, šetaju kućne ljubimce i čuvaju unuke ili poput Zdravka Tomca pišu izfantaziranu „memoaristiku“.

Politički mrtvac Zoran Milanović, čovjek koji je, zajedno s Ivicom Račanom, temeljito pokopao hrvatsku socijaldemokraciju pretvorivši je u karijeristički politički bućkuriš, umjesto da si odreže jaja i ode pjevati za bečke dječake, otvorit će konzultantsku tvrtku koja će savjetovati Albance[2] kako da uđu u EU koja se, je li, raspada, ali će prije toga još nekoliko zemalja Balkana pretvoriti u kapitalističke kolonije. Kao što je to već napravila s Hrvatskom. Uz asistenciju domaćih rododomosrebroljubaca i nas nekoliko nadajućih kako će EU prije ili kasnije zaustaviti divljaštva i lopovluke iza kojih je stajao Karamarkov HDZ (i ne samo on). I to se, eto, i dogodilo.

Dakle, Milanović. Tvrdi se kako je on Račanov testamentirani nasljednik. A to onda nije bez vraga. Naime, Račan kao najzaslužnija osoba za smrt hrvatske socijaldemokracije, u svom političkom habitusu i karakteru ima i ulazak u Izvršni komitet Centralnog komiteta Savez komunista Hrvatske 1972. Onaj  što je smandrljao Miku Tripala i Savku Dabčević Kučar i pohapsio sve što je na javnoj sceni glasnije hrvatski disalo. To itekako govori gdje je on 1971. stajao (Dušan Dragosavac, Jelica Radojčević, Milutin Baltić, Josipovićev tata...). Da Tuđman i njegovo uže okruženje nisu bili još gori od njega (kao pukovnici JNA, šefovi jugozatvora, udbaši…), Račan politički, nakon izbora 1991., ne bi ni postojao. No, postojao je i iza sebe ostavio prvorazrednu političku štetočinu koja će još jedanput i još dublje pokopati lešinu hrvatske socijaldemokracije. Razlika je u tome što je Račan znao šta radi. Milanović ne.

Drugi pothvat Milanovića je demotiviranje i razvaljivanje stranke na više načina: izbacivanjem istaknutih članova s kojima se bahati, prgavi, nepristojni i uobraženi Milanović nije slagao; zapuštanjem stranke nakon izborne pobjede, jer je sve što je nešto vrijedilo raspoređeno po vladi i po ostalim izbornim plijenovima; raskolom koji je izazvao u partiji i faktično ju prepolovio; gubitkom pet izbora zaredom. Jedanput je uspio izgubiti unaprijed dobivene izbore...

Treći pothvat je gubitak biračkog tijela. Od nekadašnjih milijun glasača izgubio ih je ravno tristo tisuća. Za samo deset mjeseci, između dva izbora, izgubio je 107 tisuća glasova.  Donosio je antiradničke zakone, uvlačio se u guzicu krupnom kapitalu, palio svijeće i polagao vijence ratnim gubitnicima, bojao se šatoraša, čekićara i zadomspremnih, a zazirao je i od smrtfašizmaša.

Četvrti pothvat  je rastjerivanje kritičke inteligencije i  kadrovska pustoš koju je ostavio iza sebe. To se najbolje vidi po sadašnjim kandidatima za predsjednika stranke. Sve je to format gori od Milanovića takvog kakav je bio. Među njima ima onih „koji će vratiti stranku ulijevo“. A stranka nikada nije ni bila lijevo. Pavle Kalinić, stranački disident, na pitanje hoće li se vratiti u SDP odgovara: „Desničarske stranke nikad nisu bile moj izbor“.

Peti pothvat je SDP bez autentične političke suštine, posljedično i bez djelokruga rada, jer ne da se ne zna, nego se, pokvareno, neće shvatiti što je pravi karakter aktualnog liberalnog kapitalizma koji je pretvorio Hrvatsku u dužničkog roba, a Hrvate svodi na prosjački štap.

Desnilo, oportunizam, kukavičluk, nepostojanje stranačkog života, podcjenjivanje ekoloških problema, nepostojanje stava prema svjetskoj dužničkoj krizi… i još k tome dragovani... to je SDP. Oni se ne znaju (za razliku npr. od katoličke crkve) postaviti ni prema udrugama civilnog društva. Udruga Franak donijela je sto tisuća glasova Živom zidu, jer ih SDP nije prepoznao. Laburistima su pomogli da se raspadnu. U SDP-u, obespravljenom radništvu mjesto je samo u programu stranke. Štrajkovima i prosvjedima radnika niti prisustvuju niti  se njima bave. Sa sindikatima je isto ili slično.

Šesti pothvat je neimanje pojma što je i tko je socijalna baza SDP-a. Srpske glasove izgubio je još Račan. Milanović je izgubio radništvo i sindikate. Za razliku od HDZ-a – koji proračunskim novcem, dakle novcem svih Hrvata, stvara izbornu bazu: državna uprava s vojskom i policijom, školstvo, zdravstvo, pravosuđe, branitelji, crkva, izbjeglice, pa tako do Nogometnog saveza Hrvatske – Milanović se zajebavao pa izbornu bazu izgubio, a s njom su otpali i suputnici i simpatizeri. Pa tko onda glasa za SDP? Nažalost, oni koji SDP smatraju ipak manjim zlom od Karamarkovog nacizma koji je umnogome omogućio Milanović. I tih je u Lijepoj Našoj, hvala Bogu, između sedamsto tisuća i milijun. Nažalost, tomu je tako i zbog toga što su Živi zid, Most i njima slični uzaludni politički diletanti, upropastili pojavu Trećeg (normalnog) puta u Hrvatskoj. A normalnost je u Hrvata najpreča potreba.

Sedmi pothvat je neodlučnost prema raspomamljenom klerikalizmu…

* * *

Hrvatski SDP je odista imao jednu od najslavnijih lijevih tradicija u Europi koje se, s Račanom i Milanovićem stidio. Bojao, čak[3].  A takav kakav je danas, pored gospođe Kolinde Grabar Kitarović (za London i Bruxelles skidam kapu) i velemajstora kompromisa, uljuđenog Andreja Plenkovića, ako se stubokom ne promijeni, nikad više neće doći na vlast. Politički će krepati sam od sebe. Kao Milanović.

_______________________________________________

[1] „Kažem ja to Tuđmanu u lice, a on meni kaže: „Prijatelju, strpite se, sve ćemo to s vremenom dovesti do reda...“, a ja sumnjičavo klimam glavom i otvoreno kažem: „Predsjedniče, ne slažem se s vama... itd“, i tome slično.

[2] Sad je razvidnije zašto se u predizbornoj kampanji malo nakarao majke Srbiji.

[3] M. Čulić lijepo kaže: „...kako se istodobno hrvatska desnica kiti najvećim svinjarijama iz svoje prošlosti“.