Politika i konkretni politički interesi odabrali su Tihomira Oreškovića za mandatara i budućeg premijera, a odlučit će i o svim članovima Vlade, pa i o navodno nestranačkim stručnjacima
Tomislav Karamarko i Božo Petrov probili su nam uši hvaleći stručnost i menadžersku karijeru mandatara Tihomira Oreškovića, a stručnost im ne silazi s usana ni sada kada najavljuju da će Domoljubna koalicija i Most budućem premijeru predložiti po dvoje stručnih kandidata za ministre, s trećim rezervnim u slučaju da prvo dvoje odbije. Karamarko pritom ističe da će za ministre predlagati stručnjake iz ‘stranačkog miljea’, a Petrov još bije bitku u Nacionalnom vijeću Mosta oko toga hoće li svoju ministarsku kvotu popunjavati redom nestranačkim stručnjacima ili će ipak u Vladu poslati i nekoga od svojih izabranih saborskih zastupnika, za što se gorljivo zalažu Ivan Lovrinović i njegov dio Mosta.
Da je kojim slučajem za mandatara predložena Ljerka Puljić ili neki drugi Agrokorov menadžer koji je sudjelovao u podizanju na noge, razvoju i širenju najveće i ponajbolje regionalne kompanije, malo tko bi govorio o njihovoj stručnosti i uspješnoj menadžerskoj karijeri – umjesto toga, raspredale bi se priče o tome je li Ivica Todorić neposredno preuzeo i političku vlast u Hrvatskoj, a Ljerku Puljić bi se u javnosti čerečilo na sve strane, iako uz uspješnu menadžersku karijeru ima i čitav niz drugih prednosti u odnosu na Oreškovića: od boljeg uvida u hrvatsko gospodarstvo i odnose političke moći do puno boljeg poznavanja svakodnevnog života ovdašnjih građana. Slične političke i ine kontroverze pratile bi kao mandataricu i predsjednicu Uprave Ericssona Nikola Tesla Gordanu Kovačević, osim što bi joj vjerojatno olakotna okolnost bila ta što je uspješna menadžerica u švedskoj multinacionalnoj kompaniji, a ne u nekoj u vlasništvu domaćih poduzetnika i tajkuna.
Brojni su dakle razlozi zašto Karamarko i Petrov nisu za mandatara predložili nekoga od uspješnih domaćih stručnjaka i menadžera. A i da jesu, oni bi u golemoj većini vjerojatno odbili mandatarsko mjesto, jer dobro znaju da je stručnost samo politička floskula za prevladavanje postizborne pat-pozicije u kojoj i desna i lijeva koalicija bez parlamentarnog zagrljaja s Mostom nisu imale kud nego pristati na kvazinestranačkog stručnog premijera ili Božu Petrova na toj poziciji. Tihomir Orešković pak ne bi bio mandatar i budući premijer da nije politički konzervativac: stručnost i uspješnu menadžersku karijeru mogao bi objesiti mačku o rep da nije spreman poduprijeti i provoditi ‘konzervativnu revoluciju’, koju najavljuje Drago Prgomet kao insajder i znalac prevladavajućih političkih procesa i u HDZ-u i u Mostu. I najnovija Karamarkova igra s ‘demokratizacijom’ stranačkog isticanja stručnih kandidata za buduće ministre svjedoči da se iza magle stručnosti valjaju politički kriteriji koje određuju Karamarko i članovi HDZ-ova vodstva od njegova povjerenja: među onima koje su regionalne organizacije te stranke izlicitirale za ministarske kandidate uglavnom se ponavljaju imena onih koji su već bili u vrhovima stranačkih izbornih lista, pa time i među prvim kandidatima za članove Vlade i nositelje drugih izvršnih funkcija.
I pravo veta koje ima Domoljubna koalicija na kandidate Mosta i obrnuto (kao i mandatar Orešković na kandidate i jednih i drugih) samo je dodatna koprena koja zamagljuje političku pozadinu u odabiru članova Vlade, jer jedini stvarni veto na ministarske kandidate imaju saborski zastupnici Domoljubne koalicije i Mosta. Može, primjerice, mandatar Orešković odbiti prihvatiti Ivana Lovrinovića za člana svoje Vlade, ali ako zastupnici Mosta stave veto na njegov veto – od njegove Vlade neće biti ništa. Jednako kao što neće dobiti parlamentarnu većinu ako se HDZ-ovi zastupnici uzjogune i ustraju na tome da Milijan Brkić bude ministar unutarnjih poslova u njegovu kabinetu. I Lovrinović i Brkić imaju radne biografije za ministarske funkcije koje bi htjeli preuzeti, pa bi ih Karamarko – koji zajedno s Petrovom inzistira na debelim stručnim i karijernim biografijama ministarskih kandidata – teško zbog toga mogao izbaciti iz igre, ali po svoj prilici postoje ozbiljni politički razlozi zašto se obojicu nastoji zaobići pri sastavljanju Vlade.
Formalni razlog za Brkićevo eliminiranje je Mostovo traženje da MUP pripadne njegovu nestranačkom kandidatu, a stvarni se razlozi mogu iščitati između redova obrazloženja mostovaca, a svode se na sumnju da je i Brkić jedan od onih koji su u proteklih četvrt stoljeća politički zloupotrebljavali policijski i sigurnosni aparat te ga sputavali u otkrivanju i progonu korupcije i kriminala. Otkako je mandatar Orešković javno najavio da će mu među prvim premijerskim potezima biti da zajedno s guvernerom HNB-a Borisom Vujčićem krene na turneju uvjeravanja i pridobivanja međunarodnih financijskih krugova za politiku svoje Vlade kako bi se podigao rejting Hrvatske i smanjili troškovi financiranja državnog duga, počele su padati i Lovrinovićeve šanse za preuzimanje jedne od ključnih financijsko-gospodarskih funkcija u Vladi. Petrov i njegova jezgra u Mostu počeli su zagovarati ideju da Lovrinović i drugi zastupnici Mosta ostanu u saborskim klupama i da ministarska mjesta prepuste stručnjacima koji nisu bili na njihovim izbornim listama. Premda je Lovrinović počeo ublažavati svoju radikalnu kritiku monetarne politike koju vodi HNB, ni to mu, doima se, ne bi bilo dovoljno da izbjegne Oreškovićev veto – budući premijer ne krije da je stao na stranu guvernera Vujčića.
Lovrinović je na putu da doživi sudbinu Drage Prgometa, koji je iz Mosta formalno izbačen zbog soliranja u pregovorima sa Zoranom Milanovićem i protivljenja tripartitnoj koaliciji, a zapravo zato što se i u Mostu nastavio odlučno protiviti konzervativnoj revoluciji čiju je realizaciju uz podršku Kaptola godinama pripremao Karamarkov HDZ, a koja, očito, pada na plodno tlo i u Petrovljevoj jezgri Mosta. Muka s Lovrinovićevim marginaliziranjem i izbacivanjem iz Mosta krije se u činjenici što vodi u gubljenje parlamentarne većine, pa ga se unutar Mosta nastoji eutanazirati forsiranjem ‘nestranačkih’ stručnjaka za ministre, a ako to ne upali, onda i primjenom prava veta Domoljubne koalicije i mandatara Oreškovića (vjerojatno opet pozivanjem na potreban profil stručnosti i karijeru čistu kao suza).
Politika i konkretni politički interesi odabrali su Tihomira Oreškovića za mandatara i budućeg premijera, a odlučit će i o svim članovima Vlade, pa i o navodno nestranačkim stručnjacima, jer oni koji se ne uklapaju u ključne političke ciljeve koje paralelno sa sastavljanjem Vlade definiraju politički najmoćniji vrhovi Domoljubne koalicije i Mosta (konzultirajući se povremeno s Oreškovićem), makar bili genijalni stručnjaci i najuspješniji u svojim profesijama, neće ući u Banske dvore. U njima će sjediti stručnjaci i ‘stručnjaci’ koje će po svojim mjerilima i kriterijima politički atestirati Tomislav Karamarko i Božo Petrov te njihovi najvjerniji stranački i koalicijski sljedbenici.
portalnovosti
Tomislav Karamarko i Božo Petrov probili su nam uši hvaleći stručnost i menadžersku karijeru mandatara Tihomira Oreškovića, a stručnost im ne silazi s usana ni sada kada najavljuju da će Domoljubna koalicija i Most budućem premijeru predložiti po dvoje stručnih kandidata za ministre, s trećim rezervnim u slučaju da prvo dvoje odbije. Karamarko pritom ističe da će za ministre predlagati stručnjake iz ‘stranačkog miljea’, a Petrov još bije bitku u Nacionalnom vijeću Mosta oko toga hoće li svoju ministarsku kvotu popunjavati redom nestranačkim stručnjacima ili će ipak u Vladu poslati i nekoga od svojih izabranih saborskih zastupnika, za što se gorljivo zalažu Ivan Lovrinović i njegov dio Mosta.
Da je kojim slučajem za mandatara predložena Ljerka Puljić ili neki drugi Agrokorov menadžer koji je sudjelovao u podizanju na noge, razvoju i širenju najveće i ponajbolje regionalne kompanije, malo tko bi govorio o njihovoj stručnosti i uspješnoj menadžerskoj karijeri – umjesto toga, raspredale bi se priče o tome je li Ivica Todorić neposredno preuzeo i političku vlast u Hrvatskoj, a Ljerku Puljić bi se u javnosti čerečilo na sve strane, iako uz uspješnu menadžersku karijeru ima i čitav niz drugih prednosti u odnosu na Oreškovića: od boljeg uvida u hrvatsko gospodarstvo i odnose političke moći do puno boljeg poznavanja svakodnevnog života ovdašnjih građana. Slične političke i ine kontroverze pratile bi kao mandataricu i predsjednicu Uprave Ericssona Nikola Tesla Gordanu Kovačević, osim što bi joj vjerojatno olakotna okolnost bila ta što je uspješna menadžerica u švedskoj multinacionalnoj kompaniji, a ne u nekoj u vlasništvu domaćih poduzetnika i tajkuna.
Brojni su dakle razlozi zašto Karamarko i Petrov nisu za mandatara predložili nekoga od uspješnih domaćih stručnjaka i menadžera. A i da jesu, oni bi u golemoj većini vjerojatno odbili mandatarsko mjesto, jer dobro znaju da je stručnost samo politička floskula za prevladavanje postizborne pat-pozicije u kojoj i desna i lijeva koalicija bez parlamentarnog zagrljaja s Mostom nisu imale kud nego pristati na kvazinestranačkog stručnog premijera ili Božu Petrova na toj poziciji. Tihomir Orešković pak ne bi bio mandatar i budući premijer da nije politički konzervativac: stručnost i uspješnu menadžersku karijeru mogao bi objesiti mačku o rep da nije spreman poduprijeti i provoditi ‘konzervativnu revoluciju’, koju najavljuje Drago Prgomet kao insajder i znalac prevladavajućih političkih procesa i u HDZ-u i u Mostu. I najnovija Karamarkova igra s ‘demokratizacijom’ stranačkog isticanja stručnih kandidata za buduće ministre svjedoči da se iza magle stručnosti valjaju politički kriteriji koje određuju Karamarko i članovi HDZ-ova vodstva od njegova povjerenja: među onima koje su regionalne organizacije te stranke izlicitirale za ministarske kandidate uglavnom se ponavljaju imena onih koji su već bili u vrhovima stranačkih izbornih lista, pa time i među prvim kandidatima za članove Vlade i nositelje drugih izvršnih funkcija.
I pravo veta koje ima Domoljubna koalicija na kandidate Mosta i obrnuto (kao i mandatar Orešković na kandidate i jednih i drugih) samo je dodatna koprena koja zamagljuje političku pozadinu u odabiru članova Vlade, jer jedini stvarni veto na ministarske kandidate imaju saborski zastupnici Domoljubne koalicije i Mosta. Može, primjerice, mandatar Orešković odbiti prihvatiti Ivana Lovrinovića za člana svoje Vlade, ali ako zastupnici Mosta stave veto na njegov veto – od njegove Vlade neće biti ništa. Jednako kao što neće dobiti parlamentarnu većinu ako se HDZ-ovi zastupnici uzjogune i ustraju na tome da Milijan Brkić bude ministar unutarnjih poslova u njegovu kabinetu. I Lovrinović i Brkić imaju radne biografije za ministarske funkcije koje bi htjeli preuzeti, pa bi ih Karamarko – koji zajedno s Petrovom inzistira na debelim stručnim i karijernim biografijama ministarskih kandidata – teško zbog toga mogao izbaciti iz igre, ali po svoj prilici postoje ozbiljni politički razlozi zašto se obojicu nastoji zaobići pri sastavljanju Vlade.
Formalni razlog za Brkićevo eliminiranje je Mostovo traženje da MUP pripadne njegovu nestranačkom kandidatu, a stvarni se razlozi mogu iščitati između redova obrazloženja mostovaca, a svode se na sumnju da je i Brkić jedan od onih koji su u proteklih četvrt stoljeća politički zloupotrebljavali policijski i sigurnosni aparat te ga sputavali u otkrivanju i progonu korupcije i kriminala. Otkako je mandatar Orešković javno najavio da će mu među prvim premijerskim potezima biti da zajedno s guvernerom HNB-a Borisom Vujčićem krene na turneju uvjeravanja i pridobivanja međunarodnih financijskih krugova za politiku svoje Vlade kako bi se podigao rejting Hrvatske i smanjili troškovi financiranja državnog duga, počele su padati i Lovrinovićeve šanse za preuzimanje jedne od ključnih financijsko-gospodarskih funkcija u Vladi. Petrov i njegova jezgra u Mostu počeli su zagovarati ideju da Lovrinović i drugi zastupnici Mosta ostanu u saborskim klupama i da ministarska mjesta prepuste stručnjacima koji nisu bili na njihovim izbornim listama. Premda je Lovrinović počeo ublažavati svoju radikalnu kritiku monetarne politike koju vodi HNB, ni to mu, doima se, ne bi bilo dovoljno da izbjegne Oreškovićev veto – budući premijer ne krije da je stao na stranu guvernera Vujčića.
Lovrinović je na putu da doživi sudbinu Drage Prgometa, koji je iz Mosta formalno izbačen zbog soliranja u pregovorima sa Zoranom Milanovićem i protivljenja tripartitnoj koaliciji, a zapravo zato što se i u Mostu nastavio odlučno protiviti konzervativnoj revoluciji čiju je realizaciju uz podršku Kaptola godinama pripremao Karamarkov HDZ, a koja, očito, pada na plodno tlo i u Petrovljevoj jezgri Mosta. Muka s Lovrinovićevim marginaliziranjem i izbacivanjem iz Mosta krije se u činjenici što vodi u gubljenje parlamentarne većine, pa ga se unutar Mosta nastoji eutanazirati forsiranjem ‘nestranačkih’ stručnjaka za ministre, a ako to ne upali, onda i primjenom prava veta Domoljubne koalicije i mandatara Oreškovića (vjerojatno opet pozivanjem na potreban profil stručnosti i karijeru čistu kao suza).
Politika i konkretni politički interesi odabrali su Tihomira Oreškovića za mandatara i budućeg premijera, a odlučit će i o svim članovima Vlade, pa i o navodno nestranačkim stručnjacima, jer oni koji se ne uklapaju u ključne političke ciljeve koje paralelno sa sastavljanjem Vlade definiraju politički najmoćniji vrhovi Domoljubne koalicije i Mosta (konzultirajući se povremeno s Oreškovićem), makar bili genijalni stručnjaci i najuspješniji u svojim profesijama, neće ući u Banske dvore. U njima će sjediti stručnjaci i ‘stručnjaci’ koje će po svojim mjerilima i kriterijima politički atestirati Tomislav Karamarko i Božo Petrov te njihovi najvjerniji stranački i koalicijski sljedbenici.
portalnovosti
