Rast cijena usluga potiče inflaciju – turizam (foto Šime Zelić/PIXSELL)
Najprije su hrvatski premijer i nadležni sektorski ministri zbog naglog rasta cijena u maloprodaji, nema tome ni dvije godine, prijetili. Sjetit ćete se, bilo je to nakon povijesno visoke inflacije 2022. godine, koja će se onda spojiti s uvođenjem eura i trgovačkim zaokruživanjem vrijednosti roba široke potrošnje na ležerno određenom gornjem pragu. Grmjelo se tad iz Vlade kao s nekog dinarskog Olimpa. Prije svega, dobili smo obećanje da će drski, pohlepni trgovci biti oštro kažnjeni, i da im nikad više neće pasti na pamet takvo što.
U međuvremenu se ipak nije bogznašto promijenilo. Inflacija se kolebala sama po sebi, usporavala i opet nakratko ubrzavala, zatim otprije godinu dana stala pokazivati znakove smirivanja. Do kasnog proljeća ove godine usporila je naoko vrlo ozbiljno, te smo tako sedirani proveli i ljeto, uobičajeno se prenemažući zbog dobre turističke sezone. No tad je uslijedio navodni novi šok u europsko-unijskim usporednim statistikama, barem za prosječno neupućenu i manipuliranu ovdašnju javnost.
Inflacija je opet počela nešto brže rasti, ali ne samo kroz cijene usluga koje su se gordo i posve ekskluzivno propinjale čitavo proljeće i ljeto, na radost naših televizijskih reportera svih kanala. Oni uvijek slave kada svjedoče da hrvatski turistički proizvod i dalje nalazi kupca, pa koliko god skup i skuplji bio. Ovaj put iznova je počela rasti vrijednost hrane, uporno, neugodno uvjerljivo. Dok se visoka inflacija ticala samo usluga, odnosno turizma koji je po definiciji namijenjen nekome drugom, a domaćoj čeljadi sve manje, nitko nije palio alarm.
Zbog hrane, međutim, svi su počeli gutati knedle. Već je preko mjesec i pol dana otkako drčna naša izvršna vlast naočigled pomalo drhturi uslijed spoznaje da mehanizam inflacije ponovno nekako izmiče kontroli, a pomoćna je sredstva njezina kroćenja dosad više-manje iscrpila. Socijalni transferi ne mogu se plasirati unedogled, ako je pred vratima sasvim izvjesno jenjavanje ekonomskog rasta. Jednostavno, nema proizvodne osnove koja bi nam dala misliti ikako drukčije.
Ukinut će se stoga energetske subvencije, to se već zna, kao što će i Europska unija u dogledno vrijeme zaustaviti izdašno financiranje Hrvatske. Ni plaće u javnom sektoru neće moći više puta realizirati skok, ukorak bar donekle s inflacijom, poput onoga proljetos, uoči parlamentarnih izbora. Kažnjavanje trgovaca pritom baš nešto i nismo vidjeli. Nismo ni mogli, jer u tržišnoj ekonomiji od toga mnogo vajde nema, pogotovo ne ako vam je to jedino ili glavno ekonomsko-političko sredstvo, uz kriznu zaštitu cijena pojedinih artikala.
U nedostatku boljeg rješenja, ministri su počeli moljakati. Dobro, ne posve doslovno, jer oni to radije nazivaju, recimo, apelima, i žanrovski se određuju kroz neki tip nagovaranja putem javnih medija. "Apeliramo na sve da vode računa o politici cijena, jer to utječe na kvalitetu i standard života naših sugrađana", izjavio je prvi ministar Andrej Plenković. "Kontinuirano apeliramo na sve dionike u proizvodno-prodajnom lancu da društveno odgovorno utvrđuju te cijene", prisnažio je ministar financija Marko Primorac, govoreći o dinamici rasta tržišne vrijednosti prehrambenih namirnica.
Onda je riječ i zveckanje lancima prije nekoliko dana preuzeo Josip Dabro, ministar poljoprivrede. On će nam pojasniti kako to sve može biti riješeno i čisto voluntaristički, samo ako dovoljno želimo. "Kupujmo domaće, možda i malo skuplje", krenuo je s dopunom čuvenog slogana, "ali ćemo na taj način izbiti sve te neke uvjete velikih trgovačkih lanaca, pa kad budu svjesni da hrvatski narod kupuje od hrvatskog čovjeka, probudit će se i njima svijest da će morati spustiti cijenu."
Ništa lakše, znači, osim što hrvatski čovjek proizvodi jedva nešto više od jedne trećine hrane koja se konzumira u granicama ove zemlje. Ostalo uvoze narečeni veliki lanci koji usput forsiraju, kako ono bijaše – sve te neke uvjete. Njima bi se još i moglo politički nametnuti da zastupaju veći udio ovdašnjeg proizvoda, ali tih namirnica nema pa nema, barem ne koliko bi trebalo za minimum integralne konkurentnosti na prehrambenom tržištu. Ili, točnije, proizvodimo taman premalo za uvjetovanje bilo čega, i taman dovoljno za utjecaj toga na ukupnu inflaciju.
Upravo prehrambene namirnice, naime, zauzimaju lavovski dio u kategoriji roba široke potrošnje – više od higijenskih potrepština, sredstava za čišćenje, odjeće i obuće, alkohola i duhana, dijelova za automobile itd. Zato je i tih jadnih hrvatskih ni 40 posto udjela domaće hrane ipak od značajnog upliva kad je posrijedi inflatorno kretanje ili matematika cijena. Naš specifikum u tom pogledu zgodno je objasnio, na primjer, ekonomist Neven Vidaković na svom YouTube kanalu.
Prisjetimo se ponovno čudnovatih obilježja stopa hrvatske inflacije ove godine, prije negoli je ona iznova sveukupno dospjela u vrh EU-a. Inflacija u sektoru usluga je ubrzavala, ali tome smo se više divili nego bili zabrinuti. Maloprodaja, tj. trgovina materijalnim proizvodima, bilježila je povoljniji trend, iako cijene hrane nisu padale. Na kraju se to spaja u jedinstven inflacijski problem. Kvaka je u konstrukciji naše privrede, strastveno nagnute prema uslugama, zapravo turizmu. Uslugama je profitna marža razmjerno niska, a one, rekosmo, ne računaju toliko na zatrto domaće tržište.
Budući da nisu praćene industrijom materijalnih proizvoda, cijena usluga raste brže. No dok industrijski potentnije ekonomije preplavljuju ovo tržište jeftinijom robom, hrvatski poljoprivrednici bivaju sve manje konkurentni. Logično, onda moraju poskupljivati svoj proizvod u prodaji. Ono malo njih preživjelih očajnički diže cijene sve više, pa im biva još teže, a inflacijska spirala ubrzava. Štoviše, ekonomska nam struktura postavljena je kao inflatorna, i od toga nema laganog bijega.
Vidaković to naziva strukturnom inflacijom, pozivajući se na Marijana Korošića, svog znanstvenog uzora iz onog bivšeg sistema, kad je u pitanju ovo ekonomsko područje. Jedini izlaz bila bi promjena strukture privrede, ali za to je neophodan snažan tehnološki razvoj za koji Hrvatska više nema monetarni kapacitet, dok je i fiskalni sve manji. O političkom da ne govorimo, taj se ogleda već u stanovitim primjerima rijetkih kapitalnih novijih greenfield investicija, dakako – stranih.
Ukratko, dva velika, golema čak ukrajinska peradarska koncerna lani su krenula u otvaranje zaokruženih proizvodnih pogona u Hrvatskoj. Točnije, u Moslavini i na Baniji, ali i malo šire na sjeverozapadu Hrvatske. Izašle su im ususret sve političke razine, od premijerskog kabineta do lokalnih funkcionara. No domaći proizvođači u toj branši, raritetno maltene dostatnoj za hrvatske potrebe, već godinu dana se bune, jer bi ih to dotuklo. Podiglo se na noge i lokalno stanovništvo, videći da bi im takvi proizvođači uzeli čistu vodu i, nakon proizvodnje, zaprljanu vratili u žive vodotoke.
Dotični koncerni ovdje bi ustvari djelovali kao izdvojeno tijelo, uvozeći i stočnu hranu i jeftinu radnu snagu. No realno je nemoguće i očekivati uklopljenost u domaću ekonomiju ako pripadajući cjelovit industrijski kontekst ne postoji. Još gore, ne postoji suvisla razvojna ekonomsko-politička strategija. Ideja ministra Dabre o udruživanju hrvatskih poljoprivrednika u kartel s kratkim lancima opskrbe, stoga nije ništa doli iluzija kratkog daha, više palijativnog negoli terapijskog potencijala.
Ne pomaže ni globalna ili makar kontinentalna perspektiva, s ekonomskom nestabilnošću koja generira političku koja generira novu ekonomsku, s daljnjim poremećajima opskrbnih lanaca, s eurom koji tone u odnosu na dolar, s Amerikom koja se ekonomski zatvara nauštrb Europe. Hrvatska je, na svojoj strani, obilježena ponajviše refleksijom kakvu zorno utjelovljuje Boris Vujčić, guverner naše centralne banke. On je nedavno dodatno produbio svoje tumačenje po kojem nas ne muči primarno toliko realna inflacija, nego ona tzv. perceptivna koju smo iz nekog subjektivnog razloga zamislili u svojoj glavi.
Ipak, ni ta glava nije jedna ni jedinstvena, ne dok je klasnih razlika. U tom smislu, podsjećamo na jedan rad Marine Tkalec, znanstvenice u Ekonomskom institutu. Ona je 2022. pokazala da inflacija nije svima ista, nego je siromašnima veća od zvanične stope u čijoj tvorbi bogati sudjeluju više, ali ju podnose lakše. Distribucija inflacije utoliko je nedemokratski kreirana, jer u njoj npr. svaki euro jest kao jedan glas, pa bogatiji raspolažu s više glasačkih listića. I, da ne bude zabune, tu inflaciju Tkalec je nazvala – plutokratskom.
