Snaga revizionizma iz devedesetih postepeno opada, ali i dalje je žilava, ocjenjuje mladi povjesničar Domagoj Mikić
PišeSanja Modrić
O fašizmu u Hrvatskoj generacije mladih nisu učile ništa ili skoro ništa, a ono što jesu bilo je u velikoj mjeri ublaženo i frizirano. Rezultat je taj da manje od trećine srednjoškolaca smatra NDH fašističkom tvorevinom. A čak 30,1 posto mladića i djevojaka uvjereno je da su se za hrvatske nacionalne interese tijekom Drugog svjetskog rata borili - ustaše.
Uz nedjeljnu državnu komemoraciju žrtvama ustaškog logora Jasenovac predstavit ćemo ovdje diplomski rad koji je student Odsjeka za povijest na zagrebačkom Filozofskom fakultetu Domagoj Mikić obranio krajem pošle godine, dakle prije samo nekoliko mjeseci. Diplomac Mikić istražio je kako je Nezavisna Država Hrvatska prikazivana u udžbenicima povijesti za osmi razred osnovne škole i četvrti razred gimnazije u razdoblju između 1960. i 2018. godine, odnosno u bivšoj Jugoslaviji pa onda u samostalnoj Hrvatskoj.
Iz tog temeljitog i korisnog rada, ovdje će nas zanimati udžbenici na temelju kojih se o NDH učilo od osamostaljenja Hrvatske početkom devedesetih jer je posve sigurno da velike podjele u društvu oko zločinačke kvislinške države Ante Pavelića imaju snažan korijen i u prezentaciji te teme u školama i školskim knjigama.
Istraživanje “Politička pismenost učenika i učenica završnih razreda srednjih škola”, koje je 2021. godine proveo tim stručnjaka Instituta za društvena istraživanja (IDIS), pokazalo je da su hrvatski srednjoškolci krajnje nesigurni čak i oko elementarnih povijesnih činjenica iz doba Drugog svjetskog rata na području vlastite domovine. Zašto je to tako, odlično pokazuje rad Domagoja Mikića. O fašizmu u Hrvatskoj generacije mladih nisu učile ništa ili skoro ništa, a ono što jesu bilo je u velikoj mjeri ublaženo i frizirano. Sada imamo rezultat.
Manje od trećine srednjoškolaca smatra NDH fašističkom tvorevinom
A rezultat je taj da manje od trećine srednjoškolaca ispitanih za istraživanje IDIS-a smatra NDH fašističkom tvorevinom. Samo se trećina složila da je pobjeda u antifašističkoj borbi temelj državne suverenosti Republike Hrvatske dok nevjerojatnih 52,4 posto nije znalo što bi na to odgovorilo. A čak 30,1 posto mladića i djevojaka iskazalo je uvjerenje da su se za hrvatske nacionalne interese tijekom Drugog svjetskog rata borili – ustaše.
U uvodu svog diplomskog rada, u kome se posredno objašnjavaju uzroci ove porazne razine povijesne pismenosti kod ljudi koji postaju punoljetni i spremni su za samostalan život, Domagoj Mikić inteligentno naglašava da je školski udžbenik povijesti za mnoge najčešće jedina knjiga iz povijesti koju ikada pročitaju. Utoliko je jasno koliko odgovornosti za smutnje i bludnje oko NDH nose hrvatska škola i prosvjetne vlasti kroz ovih trideset godina.
A Mikićev dokumentarni pregled školskog povijesnog štiva potvrđuje i dodatnu neugodnu istinu, a ta je da će se uvijek naći povjesničara koji će napisati točno onakve udžbenike kakve diktira vladajuća ideologija. Dapače, autori poput dugogodišnjeg pisca povijesnih udžbenika Ive Perića okrenut će svoj doktorski kaput na zvižduk politike pa njegove lekcije o NDH koje je pisao kad je Hrvatska izašla iz SFRJ, jedva da će imati išta zajedničko s onima koje je potpisivao u doba Jugoslavije.
Grijesi Pavelićevog režima revizionistički se ublažavaju
Prije nego što će kronološki krenuti s predstavljanjem pojedinih udžbenika i autora od 1991. do 2018. u segmentu koji se odnosi na ustaše i NDH, Mikić konstatira da su nove političke elite iz devedesetih ”negativno utjecale na razvoj udžbenika kao i nastavnih planova i programa”. U nastavnim cjelinama u kojima je riječ o NDH, knjige za osnovne i srednje škole iz devedesetih generalno obilježava pristup u kome se o ustaškom teroru i zločinima govori u par rečenica, ali se tom gradivu dodaju pasaži u kojima se mnogo šire obrađuje tematika tadašnjeg gospodarstva, izgradnje infrastrukture, kulture itd.
”O teroru ustaškog režima, logorima, dehumanizaciji i drugim zločinima koje su činili ustaše, a što bi trebalo imati primat kada se obrađuje tema NDH, ne govori se konkretno”, piše Mikić analizirajući knjige za osnovce. Grijesi Pavelićevog režima revizionistički se ublažavaju. O NDH se ne govori kao o fašističkoj i marionetskoj državi koja je provodila politiku terora nad civilima, nego se ključne informacije izostavljaju ili iskrivljuju. U jednoj od tih knjiga, a Mikić sve citate precizno dokumentira, logori se apsolviraju u tri kratke rečenice: ”Velik broj pučanstva odvođen je u koncentracijske logore, osnivane na području NDH. U njima su stradali brojni ljudi. Najveći logor bio je u Jasenovcu.”
Opravdavanje ustaških zločina
Naravno da učenik ništa pod toga neće zapamtiti niti će ga se to dojmiti jer je sve zamućeno i zakukuljeno, bez podataka, osude i kvalifikacija. Ne zna se, naglašava Mikić, ”radi li se o 10, 50, 100 ili 1000 ljudi, a kad se uzme u obzir da se žrtve logora broje u desecima tisuća, može se vidjeti neadekvatnost ove rečenice”. Nije vidljiva svrha koncentracijskih logora, ”vidljivo je samo da su postojali”, te se stječe dojam da je Jasenovac bio samo veći zatvor, a ne stratište desecima tisuća života. Đacima se ne kaže tko je i kako stradao u logorima, šturi opis žrtava kaže da su Srbi, Židovi i Romi ”bili najviše pogođeni”, ali se ne objašnjava na koji način.
Mikić navodi i pasuse iz udžbenika Ive Perića, koji je kao autor iz bivšeg sustava obilježio i udžbenike cijelog desetljeća od 1991. do 2000. godine, gdje se, kao i kod nekih drugih autora, ustaški zločini protiv stanovništva srpske nacionalnosti opravdavaju ”njihovom ranijom hegemonističkom politikom te pojavom četnika i njihovih zločina u Hrvatskoj.”
Tako se sugerira, kaže Mikić, da su ustaše imale dobar razlog za provođenje terora nad Srbima te da su svi Srbi, kolektivno, bili odgovorni za hegemonističku politiku, što je neprihvatljivo jer su u Jasenovcu masovno stradala i djeca.”
Teror nad manjinama sveden na jednu rečenicu
I knjige za gimnazijalce pisane su u to doba po sličnoj špranci i s istim relativizacijama, a prvi udžbenik za taj uzrast, koji je do 1996. doživio četiri izdanja, opet je napisao Ivo Perić. U lekciji o NDH, koja zaprema šest stranica, teror nad Srbima, Židovima i Romima sveden je na svega jednu rečenicu, piše autor rada.
Udžbenik Ivana Vujčića iz 1998. također nastavlja s opravdavanjem NDH no, u odnosu na Perićeve udžbenike, ipak donosi puno više informacija o zločinačkom karakteru ustaškog režima, spominje rasne zakone i druge mjere kojima se teroriziralo Židove. No, termini kao što su ”uredba o imovini” ili ”položaj u društvu” nisu objašnjeni kao ni kako su se mjere režima konkretno provodile.
Mikić zamjera Vujčiću i disbalans naglasaka jer je teroru u NDH posvetio pola stranice, a ”normalnom” životu arijevaca u Pavelićevoj državi cijelu stranicu. Od 1999. godine, različiti izdavači počinju angažirati autore da pišu povijesne udžbenike, a nastavnici povijesti dobivaju mogućnost odabira. No, u pristupu i opisima NDH stvari se jako polako mijenjaju. U nekim se udžbenicima uopće ne spominju Srbi kao žrtve ustaškog terora iako su oni u NDH bili najbrojniji stradalnici.
Manjak detaljnog opisa terora
U udžbeniku Josipa Jurčevića i Marije Raić, logori su opisani kao ”sabirni (koncentracijski) i radni logori” koji su služili za ”internaciju protivnika i nepoželjnih osoba”. Žrtve ustaškog režima uopće nisu definirane nego se o njima piše kao osobama koje su ”bile smatrane neprijateljima NDH”.
Kod drugog autora, Hrvoja Matkovića, teroru u NDH posvećen je veći tekst u kome se koncentracijski logori izravno nazivaju ”logorima smrti”. No, najdetaljniji opis terora u toj generaciji udžbenika dala je Snježana Koren 2003. godine, naglašava Mikić. Opis je pisan slikovito, primjereno potrebi da se pojmovi u nastavi jasno objasne i da se daju primjeri:
”Židovi su u početku bili iseljavani iz svojih stanova, oduzeta im je imovina, zabranjeno sudjelovanje u javnom životu, a kasnije su odvođeni u logore. Smatra se da je tijekom rata stradalo oko 75 do 80 posto Židova na području NDH. Srbima je bilo ograničeno kretanje, otpuštani su s posla, poticano je njihovo iseljavanje, a mnogi su stradali u progonima i logorima. Isto tako, velik broj pripadnika romske zajednice u NDH poubijan je tijekom rata, ponajviše u logoru Jasenovac.” Ostali udžbenici nisu toliko detaljno opisali teror, kaže Mikić, ali nisu ni preskočili opise terora nad Židovima, Srbima, Romima, i Hrvatima koji su bili protiv ustaškog režima.
Blaga i nejasna terminologija
Sljedeća faza koju promatra autor rada Mikić je 2006. do 2013., a najproblematičnijima u tom razdoblju smatra udžbenike za osnovce Stjepana Bekavca, Marije Bradvice i Marinka Miočića te udžbenike istog izdavača koje su potpisivali Stjepan Bekavac i Mario Jareb.
Njihov je problem, kaže Mikić, što je rabe vrlo blagu i nejasnu terminologiju za opis terora ustaškog režima i time daju krivu predodžbu o tome što je prava istina. Njihovi termini ”represija” i ”represivna politika”, umjesto genocida i holokausta koje koriste neki drugi udžbenici, blijedi su i neadekvatni.
U Alfinom udžbeniku iz 2007. godine piše samo to da je Pavelić u NDH imao ”vrhovnu vlast”, ali to ne govori ništa o tome kolika je zapravo ta ”vrhovna vlast” i koje su bile njene granice. No, 2008. se u istom udžbeniku ipak dodaje formulacija da je NDH bila diktatorska država. Novi udžbenici za gimnazije objavljeni do 2013. jako se razlikuju, smatra Mikić. Neki autori, umjesto činjenicama, operiraju vlastitim interpretacijama. Blagim terminom ”represija” pokrivaju sve zločine koje čine ustaške vlasti. Pišu da je svrha rasnih zakona bila ”isključivanje Židova iz života hrvatskog društva”, ali ne navode što je točno značilo to ”isključivanje”.
Revizionizam je i dalje žilav
U udžbeniku Školske knjige iz tog razdoblja ipak se vide pomaci. U pasuse o teroru nad Židovima dodano je kako su morali nositi ponižavajuće oznake i da im se oduzimala imovina. Navodi se da je od oko 40 tisuća Židova preživjelo samo oko 9 tisuća, te da su gotovo svi Romi istrijebljeni. Opisi terora nad Srbima ne zadržavaju se na suhoj riječi ”progon” nego se dodaju detalji o ustaškom zulumu.
Ako je netko očekivao neki daljnji napredak u gimnazijskim udžbenicima tiskanim u razdoblju od 2014. do 2018., Mikić Konstatira da ga nije bilo. Izdavačke kuće recikliraju stare naslove i autore u drugom dizajnu, ali istovjetnog sadržaja. Dok knjige za osnovne škole proširuju sadržaje na teme iz Drugog svjetskog rata, gimnazijalcima se godinama ne nudi ništa, ni novo, ni bolje. Snaga revizionizma iz devedesetih postepeno opada, ali i dalje je žilava, ocjenjuje Mikić. To se u najbolje vidi po tome što je sam spomen stradanja ”drugih” u udžbenicima i danas prava iznimka.
Nalaze iz Mikićevog diplomskog rada morali smo ovdje jako sažeti, ali koga zanima, mogu ga naći na internetu. Riječ je o vrlo poučnom materijalu koji otkriva dobar dio razloga zbog kojih zločinački režim NDH još uvijek izaziva kontroverze kod nezanemarivog broja građana. Škola je imala djecu da ih nauči bolje od politike, a umjesto toga, u glavama im je ostavila kaos. Danas ga mnogi prenose na svoju djecu jer im obrazovni sustav ništa bolje nije predao u ostavštinu.
