Predsjednica odbija sučeljavanja. Kaže da će se suočiti s narodom. To baš i nije tako. U sučeljavanju se susreću kandidati. Oni se obraćaju narodu, zapravo biračima, ali razmjenjuju stavove, ideje te pokazuju tko su i što žele.
Sučeljavanje nije predstava. Izbori su suočavanje s narodom, a sučeljavanje je tek dio tog postupka. Birači biraju, a njihova odluka mora biti utemeljena na znanju koga i zašto biraju. To je više od informiranog pristanka.
Birači nisu publika na predstavi. Oni su građani koji odlučuju. Suveren je narod, a ne predsjednik koji ga predstavlja. O izborima ne odlučuje porota, a građani nisu tu da plješću, nego da odluče.
Sučeljavanje je ozbiljan, a ne ceremonijalan dio kampanje: ono se ne svodi na rukovanje, grljenje i par prigodnih fraza. Bezobrazluk i podcjenjivanje biračkog tijela je odbiti sučeljavanje s izbornim suparnicima. To nije samo podcjenjivanje i prezir birača, čak i svojih simpatizera. To je kukavičluk i panika – suočavanje s pitanjima i situacijom koja je izmakla kontroli.
I u sučeljavanjima ima trikova. Svašta se može namjestiti: pristran i ”petljav” voditelj, klaka u publici, može se odglumiti bolest ili inscenirati skandal. No odbiti sučeljavanja, to ugrožava i minimalne standarde političke kulture.
Sučeljavanja su test osobne sposobnosti i prilika da se izlože programi i namjere. Nije javna deklamacija i čitanje govora, nego realno sukobljavanje mišljenja.
Demokracija nije jednoumlje, obraćanje priopćenjima. u debati, kad uvrijediš protivnika, on ima pravo odgovora.
Sučeljavanja su i javna obećanja o tome što ćeš raditi i kako ćeš raditi. Možda se misli da se obećanja lako izigraju i zaborave, a da birače samo treba uspavati u san; pritom još te bajke za uspavljivanje valja nazivati reformama, grliti ”crnog princa” i istovremeno biti protiv korupcije.
Predsjednica silom želi Milanovića za glavnog suparnika, pa ga proziva. No sučeljavanja treba biti i u prvom krugu.
A možda je sve to strah: paniku ne izazivaju toliko istraživanja popularnosti, koliko osjećaj da se ne može osloniti na saveznike, logistiku svoje kampanje. Njoj su veća opasnost Kolakušić ili Škoro jer, misli, Zokija je lakše dezavuirati, oklevetati i izokrenuti njegove uspjehe u mane. Ovi su pak novi, neiskušani kandidati i njihove nepromišljene izjave, neznanje i nepopularni potezi još ih nisu eliminirali. Lakše je reći da oni nisu dorasli situaciji.
Računa s time da će se u ”pripetavanju” – jer riječ je o natjecanju u kojem se drugo mjesto ne računa – njihovi glasovi prelijevati njoj.
U sučeljavanjima bi morala biti i protiv njih, a treba joj svaki glas. Strah i kalkulacija. Neka samo Škori lupi šakom o stol i kaže ”dosta”, neka Kolakušiću kaže da pjeva ljepše od njega. Ne, ona se to ne usudi reći izravno, u lica svojih protukandidata.
Zašto se nije pred Josipovićem hvalila svojim glazbenim ukusom i zašto sada govori da je on pred stranim državnicima svirao glasovir (što mu, tada i sada, služi na čast)!?! Nije dobro podcjenjivati ozbiljna profesora i skladatelja time što se njegov rad uspoređuje s vlastitim pjevanjem prigodnih pjesmica na rođendanima i kirvajima.
Izbori su za predsjednika, a ne za dvorske zabavljače. Možda sam prestrog; kad malo razmislim, ideja o glazbenim sučeljavanjima i nije tako loša. Napokon, među kandidatima je i jedan popularni pjevač.
Suočavanja služe tome da se pokaže format državnika. Predsjednica kaže da ne želi biti fikus, ali zna da o izmjenama Ustava ne odlučuje predsjednik države. Neka pokaže, za razliku od suparnika, da predlaže razumne promjene koje podržava struka. Sučeljavanja su, naposlijetku, bila i prvi nagovještaj demokracije.
Sjećam se svoga prvoga televizijskog sučeljavanja: bilo je to prije slobodnih izbora, kad smo se profesor Tomo Jantol i ja ozbiljno razilazili i sukobili u izborima za gradsku funkciju. On je bio iskusan političar i uvaženi profesor, jedan od vodećih u demokratskim reformama pred kraj socijalizma, ja tek mladi asistent bez podrške partije i medija.
Debata je bila pristojna i bez vrijeđanja i činilo se da se moj ”hendikep” istopio. Izbore sam tijesno izgubio, usprkos podršci tada nadirućeg HSLS-a. Ali sučeljavanje kandidata javnost je prihvatila s oduševljenjem, kao siguran znak dolaska demokracije. Moj se konkurent poslije tog sučeljavanja istaknuo kao ratni dragovoljac i zapovjednik, a njegove su si zasluge pripisali drugi. I te su izbore, doduše, pratile spletke i glasine, no javnim izlaganjem sučeljavanju izbjegli smo da se one zamijene političkim stavom.
Drugo sam sučeljavanje trebao imati s Milanom Bandićem, u to doba
SDP-ovim kandidatom za zagrebačkoga gradonačelnika. Tada su već postojala i pravila sučeljavanja, pa smo nas dvojica dobili neki ranopopodnevni TV-termin. Voditelj je bio malo poznati Renato Kunić, danas direktor programa HRT-a, ali Bandić na sučeljavanje nije došao; ni danas ne znam razlog tomu, no znam da on ne voli pokazivati koliko malo zna i kako tek trivijalnim doskočicama izbjegava odgovore.
Kako bilo, nije došao, pa onda ništa, ustvrdio je Kunić. Ja se ipak nisam dao: imam zakonsko pravo na prezentiranje svog programa, a ako protivnik ne dođe, nek’ to bude njemu na štetu. Voditelj se uzrujao, a ja borio za svoje vrijeme. Unatoč svemu, moj voditelj je nakon promjene u vodstvu HRT-a napredovao a moja se gostovanja ondje prorijedila.
Sve ovo pišem kao upozorenje da prljava kampanja nije završena. Štoviše, kao da nije prestala. HDZ održi središnji skup (novi im je izraz za to ‘klauzura’), no to nije glavna vijest: Milanovića se prikazuje kako odgovara na optužbe, Kolakušiću izvlače najveće gafove ali ne pokazuju kad govori protiv HDZ-a, prosvjetari prosvjeduju za plaće i protiv Vlade (čitajte parole!) ali u prvi plan idu izjave da nije riječ o politici te da je za štrajk kriva prethodna vlast.
Mali trikovi su svakodnevni. Velike inscenacije tek čekam. Jučer su objavljeni rezultati istraživanja javnog mnjenja, pa iako je postotna razlika između HDZ-a i SDP-a mala, plava kockica koja označava prvu stranku dvostruko je veća od druge, crvene. U Otvorenom se raspravlja o predsjedničkoj kampanji i zovu se predstavnici kandidata, ali ne i predstavnik Zorana Milanovića. Izjave kandidata se režu i montiraju (Škoro?), pokazuju se one nevažne i na neuobičajen način prepričavaju važne.
Neki primjećuju da se Crkva drži rezervirano, jer podršku očekuje dvoje njezinih kandidata. Ne mislim tako, čeka se drugi krug, vjerski blagdani i puna medijska pažnja posvećena izjavama svećenika i vjernika. Crkva bi sada morala osuditi grubi populizam i prijetnje Ustavu, no nakon prvog kruga to neće biti važno i stav će biti da valja podržati skrušenu vjernicu, a ne divljeg ateista.
Bez sučeljavanja, kampanje se pretvaraju u gomilanje smeća na zagrebački način. Bez selekcije, bez čišćenja. Navodno se na smeću izvrsno zarađuje. Svatko na te hrpe može dodati i neku svoju stvar. Blato i smrad postaju pravilom.
Kampanje zaudaraju po ustajalim ostacima. Kampanja je, oprostite na stranim riječima, reality show i trash: klasični glupani i samoreklameri dobivaju pozornost kao ozbiljni kandidati. Svi se doimaju jednakima u kratkim crticama o tome gdje su bili i s kime su razgovarali. Prestaje biti važnim tko je bolji, važno je samo da ima gorih i da su zapravo svi isti. Važno je jedino privući pažnju.
Kampanja postaje trijumfom kiča. Sve je kao gomila lažnog cvijeća među kojim se nađe i ponešto pravog, ali nam se ono ne da ni primirisati.
Protuteža tome su sučeljavanja. Njihovo izbjegavanje nije samo znak arogancije nego i straha, uvjerenosti da izbore dobivaju plakati, plaćeni spotovi i intrige s vlasnicima medija.
Ako Zoran Milanović pobijedi, pobijedit će usprkos hendikepu lažnih vijesti, neprijateljskih medija, opstrukcija u logistici, mogućih izdaja lažnih prijatelja i tiho serviranom objašnjenja da si je sam kriv. Pravo mu budi, jer što se nije bunio na sitna podmetanja – a ako se pak buni, onda je prgav i bijesan, nije ni gospodin ni državnik. On i Škoro trebali bi biti prvi koji pozivaju na sučeljavanja.
Na nedavnim predsjedničkim izborima u Rumunjskoj Klaus Iohannis bio je u velikoj prednosti nakon prvog kruga, no bahato je odbijao sučeljavanja. Boris Johnson je na sučeljavanje poslao svog ministra: urednici su odbili zamjenu i na mjesto namijenjeno premijeru postavili ledenu kocku. Vrlo poučno i primjereno – pod reflektorima se i led i legitimitet brzo tope.
Sučeljavanje izbjegava onaj koji nešto skriva.
autograf
Sučeljavanje nije predstava. Izbori su suočavanje s narodom, a sučeljavanje je tek dio tog postupka. Birači biraju, a njihova odluka mora biti utemeljena na znanju koga i zašto biraju. To je više od informiranog pristanka.
Birači nisu publika na predstavi. Oni su građani koji odlučuju. Suveren je narod, a ne predsjednik koji ga predstavlja. O izborima ne odlučuje porota, a građani nisu tu da plješću, nego da odluče.
Bez sučeljavanja, kampanje se pretvaraju u gomilanje smeća na zagrebački način. Bez selekcije, bez čišćenja. Navodno se na smeću izvrsno zarađuje. Svatko na te hrpe može dodati i neku svoju stvar. Blato i smrad postaju pravilom. Klasični glupani i samoreklameri dobivaju pozornost kao ozbiljni kandidati. Kampanja postaje trijumfom kiča
Sučeljavanje je ozbiljan, a ne ceremonijalan dio kampanje: ono se ne svodi na rukovanje, grljenje i par prigodnih fraza. Bezobrazluk i podcjenjivanje biračkog tijela je odbiti sučeljavanje s izbornim suparnicima. To nije samo podcjenjivanje i prezir birača, čak i svojih simpatizera. To je kukavičluk i panika – suočavanje s pitanjima i situacijom koja je izmakla kontroli.
I u sučeljavanjima ima trikova. Svašta se može namjestiti: pristran i ”petljav” voditelj, klaka u publici, može se odglumiti bolest ili inscenirati skandal. No odbiti sučeljavanja, to ugrožava i minimalne standarde političke kulture.
Sučeljavanja su test osobne sposobnosti i prilika da se izlože programi i namjere. Nije javna deklamacija i čitanje govora, nego realno sukobljavanje mišljenja.
Demokracija nije jednoumlje, obraćanje priopćenjima. u debati, kad uvrijediš protivnika, on ima pravo odgovora.
Sučeljavanja su i javna obećanja o tome što ćeš raditi i kako ćeš raditi. Možda se misli da se obećanja lako izigraju i zaborave, a da birače samo treba uspavati u san; pritom još te bajke za uspavljivanje valja nazivati reformama, grliti ”crnog princa” i istovremeno biti protiv korupcije.
Predsjednica silom želi Milanovića za glavnog suparnika, pa ga proziva. No sučeljavanja treba biti i u prvom krugu.
A možda je sve to strah: paniku ne izazivaju toliko istraživanja popularnosti, koliko osjećaj da se ne može osloniti na saveznike, logistiku svoje kampanje. Njoj su veća opasnost Kolakušić ili Škoro jer, misli, Zokija je lakše dezavuirati, oklevetati i izokrenuti njegove uspjehe u mane. Ovi su pak novi, neiskušani kandidati i njihove nepromišljene izjave, neznanje i nepopularni potezi još ih nisu eliminirali. Lakše je reći da oni nisu dorasli situaciji.
Računa s time da će se u ”pripetavanju” – jer riječ je o natjecanju u kojem se drugo mjesto ne računa – njihovi glasovi prelijevati njoj.
U sučeljavanjima bi morala biti i protiv njih, a treba joj svaki glas. Strah i kalkulacija. Neka samo Škori lupi šakom o stol i kaže ”dosta”, neka Kolakušiću kaže da pjeva ljepše od njega. Ne, ona se to ne usudi reći izravno, u lica svojih protukandidata.
Zašto se nije pred Josipovićem hvalila svojim glazbenim ukusom i zašto sada govori da je on pred stranim državnicima svirao glasovir (što mu, tada i sada, služi na čast)!?! Nije dobro podcjenjivati ozbiljna profesora i skladatelja time što se njegov rad uspoređuje s vlastitim pjevanjem prigodnih pjesmica na rođendanima i kirvajima.
Izbori su za predsjednika, a ne za dvorske zabavljače. Možda sam prestrog; kad malo razmislim, ideja o glazbenim sučeljavanjima i nije tako loša. Napokon, među kandidatima je i jedan popularni pjevač.
Predsjednica silom želi Milanovića za glavnog suparnika, pa ga proziva. No sučeljavanja treba biti i u prvome krugu. A možda je sve to strah: paniku ne izazivaju toliko istraživanja popularnosti, koliko osjećaj da se ne može osloniti na saveznike, logistiku svoje kampanje. Strah i kalkulacija. Neka samo Škori lupi šakom o stol i kaže ”dosta”, neka Kolakušiću kaže da pjeva ljepše od njega
Suočavanja služe tome da se pokaže format državnika. Predsjednica kaže da ne želi biti fikus, ali zna da o izmjenama Ustava ne odlučuje predsjednik države. Neka pokaže, za razliku od suparnika, da predlaže razumne promjene koje podržava struka. Sučeljavanja su, naposlijetku, bila i prvi nagovještaj demokracije.
Sjećam se svoga prvoga televizijskog sučeljavanja: bilo je to prije slobodnih izbora, kad smo se profesor Tomo Jantol i ja ozbiljno razilazili i sukobili u izborima za gradsku funkciju. On je bio iskusan političar i uvaženi profesor, jedan od vodećih u demokratskim reformama pred kraj socijalizma, ja tek mladi asistent bez podrške partije i medija.
Debata je bila pristojna i bez vrijeđanja i činilo se da se moj ”hendikep” istopio. Izbore sam tijesno izgubio, usprkos podršci tada nadirućeg HSLS-a. Ali sučeljavanje kandidata javnost je prihvatila s oduševljenjem, kao siguran znak dolaska demokracije. Moj se konkurent poslije tog sučeljavanja istaknuo kao ratni dragovoljac i zapovjednik, a njegove su si zasluge pripisali drugi. I te su izbore, doduše, pratile spletke i glasine, no javnim izlaganjem sučeljavanju izbjegli smo da se one zamijene političkim stavom.
Drugo sam sučeljavanje trebao imati s Milanom Bandićem, u to doba
SDP-ovim kandidatom za zagrebačkoga gradonačelnika. Tada su već postojala i pravila sučeljavanja, pa smo nas dvojica dobili neki ranopopodnevni TV-termin. Voditelj je bio malo poznati Renato Kunić, danas direktor programa HRT-a, ali Bandić na sučeljavanje nije došao; ni danas ne znam razlog tomu, no znam da on ne voli pokazivati koliko malo zna i kako tek trivijalnim doskočicama izbjegava odgovore.
Kako bilo, nije došao, pa onda ništa, ustvrdio je Kunić. Ja se ipak nisam dao: imam zakonsko pravo na prezentiranje svog programa, a ako protivnik ne dođe, nek’ to bude njemu na štetu. Voditelj se uzrujao, a ja borio za svoje vrijeme. Unatoč svemu, moj voditelj je nakon promjene u vodstvu HRT-a napredovao a moja se gostovanja ondje prorijedila.
Sve ovo pišem kao upozorenje da prljava kampanja nije završena. Štoviše, kao da nije prestala. HDZ održi središnji skup (novi im je izraz za to ‘klauzura’), no to nije glavna vijest: Milanovića se prikazuje kako odgovara na optužbe, Kolakušiću izvlače najveće gafove ali ne pokazuju kad govori protiv HDZ-a, prosvjetari prosvjeduju za plaće i protiv Vlade (čitajte parole!) ali u prvi plan idu izjave da nije riječ o politici te da je za štrajk kriva prethodna vlast.
Mali trikovi su svakodnevni. Velike inscenacije tek čekam. Jučer su objavljeni rezultati istraživanja javnog mnjenja, pa iako je postotna razlika između HDZ-a i SDP-a mala, plava kockica koja označava prvu stranku dvostruko je veća od druge, crvene. U Otvorenom se raspravlja o predsjedničkoj kampanji i zovu se predstavnici kandidata, ali ne i predstavnik Zorana Milanovića. Izjave kandidata se režu i montiraju (Škoro?), pokazuju se one nevažne i na neuobičajen način prepričavaju važne.
Neki primjećuju da se Crkva drži rezervirano, jer podršku očekuje dvoje njezinih kandidata. Ne mislim tako, čeka se drugi krug, vjerski blagdani i puna medijska pažnja posvećena izjavama svećenika i vjernika. Crkva bi sada morala osuditi grubi populizam i prijetnje Ustavu, no nakon prvog kruga to neće biti važno i stav će biti da valja podržati skrušenu vjernicu, a ne divljeg ateista.
Bez sučeljavanja, kampanje se pretvaraju u gomilanje smeća na zagrebački način. Bez selekcije, bez čišćenja. Navodno se na smeću izvrsno zarađuje. Svatko na te hrpe može dodati i neku svoju stvar. Blato i smrad postaju pravilom.
Kampanje zaudaraju po ustajalim ostacima. Kampanja je, oprostite na stranim riječima, reality show i trash: klasični glupani i samoreklameri dobivaju pozornost kao ozbiljni kandidati. Svi se doimaju jednakima u kratkim crticama o tome gdje su bili i s kime su razgovarali. Prestaje biti važnim tko je bolji, važno je samo da ima gorih i da su zapravo svi isti. Važno je jedino privući pažnju.
Kampanja postaje trijumfom kiča. Sve je kao gomila lažnog cvijeća među kojim se nađe i ponešto pravog, ali nam se ono ne da ni primirisati.
Milanovića se prikazuje kako odgovara na optužbe, Kolakušiću izvlače najveće gafove ali ne pokazuju kad govori protiv HDZ-a, prosvjetari prosvjeduju za plaće i protiv Vlade (čitajte parole!) ali u prvi plan idu izjave da nije riječ o politici te da je za njihov štrajk kriva prethodna vlast. Mali trikovi su svakodnevni. Velike inscenacije tek čekam
Protuteža tome su sučeljavanja. Njihovo izbjegavanje nije samo znak arogancije nego i straha, uvjerenosti da izbore dobivaju plakati, plaćeni spotovi i intrige s vlasnicima medija.
Ako Zoran Milanović pobijedi, pobijedit će usprkos hendikepu lažnih vijesti, neprijateljskih medija, opstrukcija u logistici, mogućih izdaja lažnih prijatelja i tiho serviranom objašnjenja da si je sam kriv. Pravo mu budi, jer što se nije bunio na sitna podmetanja – a ako se pak buni, onda je prgav i bijesan, nije ni gospodin ni državnik. On i Škoro trebali bi biti prvi koji pozivaju na sučeljavanja.
Na nedavnim predsjedničkim izborima u Rumunjskoj Klaus Iohannis bio je u velikoj prednosti nakon prvog kruga, no bahato je odbijao sučeljavanja. Boris Johnson je na sučeljavanje poslao svog ministra: urednici su odbili zamjenu i na mjesto namijenjeno premijeru postavili ledenu kocku. Vrlo poučno i primjereno – pod reflektorima se i led i legitimitet brzo tope.
Sučeljavanje izbjegava onaj koji nešto skriva.
autograf
