Iako su formalno na sučeljavanju održanom 2. maja u HND-u kandidati svih lista za europske parlamentarne izbore podržali tekst i zahtjeve Novinarskog manifesta kojeg je sastavila Europska federacija novinara čiji je član i HND, ako se pažljivije posluša što su govorili, dobije se nešto realnija slika. Kandidati ne samo da ne podržavaju sve zahtjeve Manifesta, već su neki od njih otišli debelo van zadanih stranačkih linija.
Najveću diskrepanciju između partijske linije i osobnog stava pokazala je Mirela Holy – ne-članica SDP-a koja se ipak kandidira na njihovim listama, iako se stranka koju je osnovala, pa ju baš kao i SDP napustila, nalazi u koaliciji sa Možemo i Novom ljevicom. Mirela Holy, zaključila je svoj nastup na sučeljavanju kazavši kako ne smije biti svetih krava te kako ona nije protiv tužbi protiv novinara. Eksplicitno je to u suprotnosti sa svime što inače govori SDP od kada je počela faza medijske krize u kojoj se novinare masovno tuži. Njezine izjave posebno su besmisleno djelovale kad se uzme u obzir sadržaj, stil i kvaliteta knjige koju je napisala Mirela Holy, a u kojoj se na tračerskoj razini obračunava sa svojim dotadašnjim kolegama. Upravo je njezina knjiga ekvivalent novinarstva na kojeg upozorava ova zbunjena političarka.
Ipak, sučeljavanje je prošlo uspješno zbog velikog broja odazvanih kandidata, no izjave prisutnih, uz iznimku dvije lijeve liste, u najmanju su ruku razočaravajuće. Osim spomenute Holi ispred SDP-a prisustvovali su još Ljubo Jurčić (Milan Bandić 365), Sunčana Glavak (HDZ), Matija Posavec (HNS), Zoran Bahtijarević (Amsterdamska koalicija), Saša Poljanec Borić (HSLS), Davor Banović (lista Mislava Kolakušića), Mato Tomljanović (MOST), Ivica Puljak (Pametno), Hrvoje Štefan (Radnička Fronta), Dalija Orešković (START), Sandra Benčić (Možemo, Nova ljevica, Orah), Zelena lista – Nenad Matić, Dominik Vuletić (Živi Zid).
Formula nastupa
Formula nastupa većine kandidata bila je jednostavna: pokazati dosljednost spram vlastite liste, ali neovisno o proturječjima poput onoga Mirele Holy, svakako podržati sve novinarske zahtjeve. Ljubo Jurčić je u maniri Milana Bandića govorio o ljubavi i mržnji u novinarstvu. Naravno, bilo bi lijepo da se svi samo vole i da se neprestano “dela”, ali koliko Jurčić zna o novinarstvu svjedoči njegova uvodna izjava u kojoj je savjetovao novinarima – da se sami riješe onih elemenata koji im rade štetu. Što je točno htio ovime reći, možda bolje da ostane nerazriješeno.
Na njega se nadovezala bivša HRT-ova novinarka Sunčana Glavak čije izjave i stav prema okolini nisu nimalo ispod njezinih najbezobraznijih muških stranačkih kolega. Pokušala je tako odmah u prvoj izjavi poniziti novinarsko društvo, gađajući u srž problema – financije. Opomenula je HND da je nedavno završio jedan europski natječaj za slobodu medija i predbacila Društvu što se nije prijavilo. Zaboravila je spomenuti da se zapravo radilo o IPA natječaju za zemlje kandidatkinje, a ne članice. Pokazala je time dosljedno medijsko neznanje kakvom kontinuirano svjedočimo i od resorne ministrice Nine Obuljen Koržinek. Da Glavak makar povremeno prati europske medijske politike onda bi znala da se od prošle godine tek formiraju i načela o financiranju medija i uspostavljaju začeci koji će možda jednoga dana zaista tvoriti europsku medijsku politiku. Znala bi također da su mediji u temeljnim dokumentima EU definirani kao tržišno dobro koje ne smije biti podložno političkom utjecaju, stoga je financiranje medija u EU izrazito vruć krumpir, kojeg se Komisija uhvatila tek kad je kriza postala nesnošljiva i za same političare. Nažalost, nije to bio jedini, već tek uvodni briljantin Sunčane Glavak. U revijalnom tonu nastavila je do kraja antagoniziranjem i prisutnih novinara i drugih kandidata nudeći pritom tek poluinformirane istine i paušalne tvrdnje.
Dalija Orešković još je jednom pokazala kako kao iskusna odvjetnica ima suptilne uvide u nijanse nasilja prema novinarima, i tu joj se ne može prigovoriti, za razliku od kandidata desnice ona jest pokazala jasno da se nalazi na strani novinara. No kad se radi o politikama, tu je još jednom potvrdila da teško apstrahira od konkretnih pravila prema apstraktnim vrijednostima, stoga su njeni odgovori bili dobri na pragmatičnoj razini, ali je kao i obično djelovala poprilično zbunjeno na razini razumijevanja medijskih politika. Drugim riječima, Dalija Orešković izvrsno bi riješila pitanje nasija nad novinarima i omogućila bi visok stupanj pristupa informacijama, međutim, kad se radi o delikatnim pitanjima poput ekonomije medija, tu vidno nema odgovore.
Opća mjesta i boljke ljevice
Većina ostalih kandidata plesala je po rubovima u javnosti dobro poznatih tropa, često nerazumijevajući uopće o čemu pričaju. Primjerice, Saša Poljanec Borić (HSLS) nevješto je pokušavala u formalni visokoobrazovni sustav uklopiti pitanja poput cjeloživotnog učenja i medijske pismenosti. Iako su termini poput “učenja” i “pismenosti” obrazovni pojmovi, ipak vezati medijsku pismenost uz informacijsku ekonomiju djelovalo je poprilično bleferski. Kada bi se njena argumentacija razmotala do kraja, pokazalo bi se da ljudi moraju ići na fakultet kako bi bili medijski pismeni. Zapravo, medijska pismenost pojam je primarno vezan s političkom pismenosti, jer edukacija u medijskim vještinama i tehnologijama i dalje ne znači da će čitatelji prepoznavanjem legitimnih medija znati pročitati i političke besmislice poput ove HSLS-ove.
Jedini koji nisu razočarali zapravo su bili kandidati Radničke fronte Hrvoje Štefan i kandidatkinja Možemo, Nove ljevice i Oraha – Sandra Benčić. Iako nijedno od njih nije bilo idealno, u kombinaciji su bili savršeni. Dok je Štefan ponudio sažeti i apstraktni okvir unutar kojeg treba promatrati i dugotrajnu medijsku krizu, a to je odnos rada i kapitala, Sandra Benčić (osoba koja se pri prvom javnom nastupu u svojoj ulozi političarke odrekla socijalizma, nazvavši ga nerealnim) jedina je nudila konkretne mjere za poboljšanje položaja novinara i novinarki, zapravo oprimjerujući na konkretnim primjerima ono što je nešto akademskije govorio Štefan.
U kontekstu čestih prepirki na ovom polu političkog spektra treba reći da je sučeljavanje pokazalo ograničenja i mogućnosti ljevice u najširem mogućem kontekstu. Orešković i Benčić, obje odvjetnice, pokazale su kakve razlike u sadržaju medijske politike donose informiranje i poznavanje scene. Čak i uz najveću bona fides, mora se reći da je pored Benčić Dalija Orešković djelovala tek kao odvjetnica, ali ne i kao sposobna političarka. Dok je Benčić djelovala kao osoba iza koje stoji kritična masa poznavatelja sadržaja. Aktivističko iskustvo i javno zagovaranje u ovom su sučeljavanju definitivno odnijele prevagu nad antikorupcijskim diskursom kandidata centra. Radikalna ljevica predstavljena RF-ovim Hrvojem Štefanom još je jednom pokazala pak da ima ogromno znanje i najbolje razumijevanje sistemskih odnosa, ali isto tako da taj diskurs nije potpuno prilagođen konkretnim problemima. Ipak, baš kao što se činilo da se nadopunjuju Mirela Holy i Sunčana Glavak, smislenu ljevičarsku cjelinu činili su RF i Možemo – ali u kombinaciji.
bilten
