Susreti poput današnjeg neizvjesni su sve do samoga kraja, no današnji susret u Minsku je, tvrde svi, od sudbonosne važnosti za Ukrajinu, Europu i svijet. Danas bi se tamo trebali susresti četvorica lidera - francuski predsjednik Francois Hollande, njemačka kancelarka Angela Merkel, ruski predsjednik Vladimir Putin i ukrajinski predsjednik Petro Porošenko.
Sastanak u Minsku već danima odzvanja vrlo neugodnim "sloganima", poput onog: "Zadnja šansa za mir u Europi", "Pokušaj sprječavanja velikog rata" i sl.
Možda je ovo vrijeme da se upitamo još jednom kako smo uopće do ove situacije došli, ili možda nije? Možda je sada već kasno za ta pitanja, jer nitko za njih nije mario ni prije godinu dana, a sada mariti ni nema nekakvog posebnog utjecaja.
Malo tko je mario za racionalne glasove, one koji su upozoravali "Ne trgajte Ukrajinu, ne razvaličite je između velikih sila!", guralo ih se na marginu, prozivalo ih se nerealnima, da ne shvaćaju "sudbonosnu važnost trenutka". Kakvog trenutka? Trenutka velikih globalnih preslagivanja kapitalističkih struja? Zar bi nam ti trenutci trebali biti toliko važni da nismo ni svjesni da se Europa već mjesecima nalazi na rubu velikog rata? Ili još gore - da jesmo svjesni i da nas to ne dira?
Današnji sastanak u Minsku već jest poraz Europe i cjelokupnog međunarodnog poretka. Činjenica da početkom 2015. imamo nekakva "povijesna" zasjedanja lidera koji za stol dolaze sa svojim uskim interesima je poraz svih nas i svih naših društvenih uređenja.
To je pobjeda ciničnih medijskih komentatora koji za vrijeme bilo kakvih izbora tvrde, nažalost s pravom, da glasače ne zanima vanjska politika. Ne zanima ih, ne, ali baš taj segment politike koji se ostavlja kao nezanimljiv uzrokovati će najveću moguću magnitudu štete i tragedije.
Ukrajina nije samo bure baruta, Ukrajina je domino baruta - možda nas svega tri ili četiri poteza dijele od katastrofe nezamislivih razmjera. Propast pregovora u Minsku mogao bi značiti otvoren poziv za "vojno rješenje" situacije na istoku Ukrajine. To može lako dovesti do ulaska ruske vojske u Ukrajinu i odluke NATO-a da je baš sad zadnji trenutak da se Rusiju zaustavi prije nego krene dalje. I? Što onda? Čemu se nadati, gledati prema horizontu?
Prosječan stanovnik ove zemlje, kao i Europe, ni ne zna što se događa u Ukrajini, kako je sve započelo i kako sve jako tragično može završiti. Ogromna kompleksna tema svedena je na šture detalje koji se svode na definiranje pozitivnih i negativnih aktera.
Oni koji pak znaju situaciju ne shvaćaju je iz drugih razloga. Ne razumiju da je svaki ishod, ali zaista svaki ishod, puno bolji od rata u Europi. Odcjepljenje cijelog Donbasa i pripojenje Rusiji, bolje je od rata u Europi. Poraz ruske politike i smjena vlasti u Rusiji, također je puno bolja od rata u Europi. Niti jedan ideal, niti jedno globalno političko previranje, niti jedna promjena, nije vrijedna rata u Europi.
Ukrajinsku krizu treba okončati danas, sve drugo biti će poraz. Četvorka u Minsku baviti će se krivim pitanjima, detaljima oko linije fronte, razinama autonomije pobunjeničkih vlasti u Donbasu itd. Ta pitanja trebaju doći tek naknadno, prvo trebaju dogovoriti, potpisati, pečatirati, stav da rata u Europi ne može biti, u niti jednom slučaju.Možemo li to očekivati? Ne možemo, do toga smo došli da čak ni to ne možemo očekivati. Štoviše, jutros, svega nekoliko sati pred sam sastanak u Minsku, još nije uopće sigurno ni hoće li se svi na njemu pojaviti. To je razina neodgovornosti s kojom se politički vrh odnosi prema milijunima stanovnika Europe. To je dokaz da su potrebne smjene režima od Washingtona, preko Europe, Moskve i dalje, jer cjelokupan poredak, oblici vlasti i ustroja, postali su preopasni za običan narod o čijoj se sudbini, egzistenciji, razgovara u nekoliko očiju.
Svijetu ne treba preslagivanje moći, svijetu treba transformacija moći iz jedne nakaradne i opasne vertikale u jednu odgovornu horizontalu. Ovakav poredak, kada nas uopće dovodi do ovakvih "sudbonosnih sastanaka", pokazao je da je preopasan i da ne smije opstati.
Ruski ministar vanjskih poslova, Sergej Lavrov, rekao je jutros kako je on "siguran" da će pregovori završiti "političkim rješenjem sukoba u Ukrajini". Možda bude tako, kamo sreće da bude tako, ali ako se to i desi, nemamo razloga za slavlje. Šteta je već učinjena, već se plesalo po samom rubu i to ne smijemo zaboraviti. Ukrajina je dokaz da geopolitičko rivlastvo u eri financijskog kapitalizma, odnosno imperijalizma, može dovesti svijet na rub rata.
Možda ova epizoda završi smirivanjem, ali do kada? Trebamo li nakon toga strahovati što će se desiti u drugim zemljama? "Ukrajina" je svugdje, može buknuti bilo gdje. Sve što se s njom desilo imalo je okus vanjske politike. Kakav Majdan, kakva autentičnost - sve je bilo i ostalo je na potezima pijuna u okvirima geopolitičke šahovske ploče.
Nije normalno zagovarati kolaps ove ili one sile, jer to se neće desiti mirnim putem. Zagovarati takvo što znači prizivati "konačni obračun", a u istom ćemo vjerojatno naviše postradati mi, periferni narodi perifernih zemalja. Tko gine? Rusi i Amerikanci? Ne, ginu Ukrajinci, ginu Sirijci, a sutra će ginuti možda i Balkanci čiji mediji se ovih dana tako perverzno naslađuju pričama o tome kako "Srbi i Hrvati ponovno ratuju, na istoku Ukrajine" dajući legitimitet istima i ostavljajući dojam da se sve može jako brzo podići na višu razinu propagande, osjećaj odgovornosti obrane "naše" sfere interesa, naših globalnih "saveznika".
Narodi Europe nemaju saveznika, ni u Moskvi ni u Washingtonu, a bome ni u svojim glavnim gradovima. Jedini saveznik je onaj kojeg su i imali svo ovo vrijeme, jedni druge. Svi drugi polako im prodaju rat kao poželjno stanje. Nakon odlaska u Kijev i Moskvu, a danas u Minsk, vodeći Zapadni mediji obrušili su se na njemačku kancelarku Merkel tvrdeći da nema "petlje", da se ne želi suprotstaviti Rusiji. Tu je bilo čak i opasnih sugestija da je njemački narod kao narod pogrešno "sputan vlastitom prošlošću", da su postali odveć pacifistički raspoloženi...
Svaki normalan stanovnik Europe je pacifistički raspoložen, pa živimo na jednoj ogromnoj grobnici ratnih zločina i nezamislivog terora, zato spoznaja o "sudbonosnom" sastanku u Minsku i jest toliko odvratna, jer nas još jednom stavlja u poziciju da nam se rat nudi kao dio prirodne egzistencije našeg kontinenta, što je najveća laž u povijesti.
Svi ratovi vodili su se iz interesa i uvijek iz interesa vladajućih elita. Narod zna i može samo ginuti, dobiti u konačnici neće ništa, samo duže i kraće periode mira pred nove ratne strahote.
Na ruševinama Europe nakon Drugog svjetskog rata SAD su stasali kao najveća svjetska sila. Zar bismo trebali još jednom se pobiti i sve svoje srušiti da bi se ista sila obnovila ili da bi možda na njeno mjesto došla neka druga gladna europskog paleža?
Današnji sastanak u Minsku je jedna velika sramota, trganje Ukrajine na sfere interesa je jedna velika sramota, cjelokupni društveno-politički poredak našeg svijeta je opako sramotan jer nas je u stanju dovesti do ovakvih Rubikona - u konačnici smo i sami poprilično sramotni jer dajemo legitimitet takvom poretku i dopuštamo da nas vodi u budućnost na koju ne možemo utjecati, ne možemo se od nje spasiti.
Svaka smrt u Ukrajini, od prošle veljače do ove veljače, bila je uzaludna. Svaka od tih osoba ostala je bez života za tuđe ideale, za linije na karti, za ekonomske i korporativne interese vladajuće kapitalističke klase koja i države koristi samo kao instrument svoje masovne eksploatacije.
Ukrajini treba mir, iskreno se nadajmo da će ga danas dobiti, bar u okvirnim smjernicama. Odbacimo svu otrovnu želju za vojnim rješenjima, jer ona bi nam se mogla tako surovo obiti o glavu, doslovno. Uzmimo ovaj sastanak u Minsku kao jedan važan trenutak šireg promatranja, sagledavanja situacije iz malo veće udaljenosti - iste politike uskoro će nas dovesti i do još "sudbonosnijih" susreta, a uskoro će doći i onaj na kojem mir više neće biti na stolu. Nadajmo se da današnji nije takav i nadajmo se da će do idućeg buknuti kritična masa u Europi koja neće pustiti da ih vladajuće elite više ikada odvedu u nove ratove.
advance
Sastanak u Minsku već danima odzvanja vrlo neugodnim "sloganima", poput onog: "Zadnja šansa za mir u Europi", "Pokušaj sprječavanja velikog rata" i sl.
Možda je ovo vrijeme da se upitamo još jednom kako smo uopće do ove situacije došli, ili možda nije? Možda je sada već kasno za ta pitanja, jer nitko za njih nije mario ni prije godinu dana, a sada mariti ni nema nekakvog posebnog utjecaja.
Malo tko je mario za racionalne glasove, one koji su upozoravali "Ne trgajte Ukrajinu, ne razvaličite je između velikih sila!", guralo ih se na marginu, prozivalo ih se nerealnima, da ne shvaćaju "sudbonosnu važnost trenutka". Kakvog trenutka? Trenutka velikih globalnih preslagivanja kapitalističkih struja? Zar bi nam ti trenutci trebali biti toliko važni da nismo ni svjesni da se Europa već mjesecima nalazi na rubu velikog rata? Ili još gore - da jesmo svjesni i da nas to ne dira?
Današnji sastanak u Minsku već jest poraz Europe i cjelokupnog međunarodnog poretka. Činjenica da početkom 2015. imamo nekakva "povijesna" zasjedanja lidera koji za stol dolaze sa svojim uskim interesima je poraz svih nas i svih naših društvenih uređenja.
To je pobjeda ciničnih medijskih komentatora koji za vrijeme bilo kakvih izbora tvrde, nažalost s pravom, da glasače ne zanima vanjska politika. Ne zanima ih, ne, ali baš taj segment politike koji se ostavlja kao nezanimljiv uzrokovati će najveću moguću magnitudu štete i tragedije.
Ukrajina nije samo bure baruta, Ukrajina je domino baruta - možda nas svega tri ili četiri poteza dijele od katastrofe nezamislivih razmjera. Propast pregovora u Minsku mogao bi značiti otvoren poziv za "vojno rješenje" situacije na istoku Ukrajine. To može lako dovesti do ulaska ruske vojske u Ukrajinu i odluke NATO-a da je baš sad zadnji trenutak da se Rusiju zaustavi prije nego krene dalje. I? Što onda? Čemu se nadati, gledati prema horizontu?
Prosječan stanovnik ove zemlje, kao i Europe, ni ne zna što se događa u Ukrajini, kako je sve započelo i kako sve jako tragično može završiti. Ogromna kompleksna tema svedena je na šture detalje koji se svode na definiranje pozitivnih i negativnih aktera.
Oni koji pak znaju situaciju ne shvaćaju je iz drugih razloga. Ne razumiju da je svaki ishod, ali zaista svaki ishod, puno bolji od rata u Europi. Odcjepljenje cijelog Donbasa i pripojenje Rusiji, bolje je od rata u Europi. Poraz ruske politike i smjena vlasti u Rusiji, također je puno bolja od rata u Europi. Niti jedan ideal, niti jedno globalno političko previranje, niti jedna promjena, nije vrijedna rata u Europi.
Ukrajinsku krizu treba okončati danas, sve drugo biti će poraz. Četvorka u Minsku baviti će se krivim pitanjima, detaljima oko linije fronte, razinama autonomije pobunjeničkih vlasti u Donbasu itd. Ta pitanja trebaju doći tek naknadno, prvo trebaju dogovoriti, potpisati, pečatirati, stav da rata u Europi ne može biti, u niti jednom slučaju.Možemo li to očekivati? Ne možemo, do toga smo došli da čak ni to ne možemo očekivati. Štoviše, jutros, svega nekoliko sati pred sam sastanak u Minsku, još nije uopće sigurno ni hoće li se svi na njemu pojaviti. To je razina neodgovornosti s kojom se politički vrh odnosi prema milijunima stanovnika Europe. To je dokaz da su potrebne smjene režima od Washingtona, preko Europe, Moskve i dalje, jer cjelokupan poredak, oblici vlasti i ustroja, postali su preopasni za običan narod o čijoj se sudbini, egzistenciji, razgovara u nekoliko očiju.
Svijetu ne treba preslagivanje moći, svijetu treba transformacija moći iz jedne nakaradne i opasne vertikale u jednu odgovornu horizontalu. Ovakav poredak, kada nas uopće dovodi do ovakvih "sudbonosnih sastanaka", pokazao je da je preopasan i da ne smije opstati.
Ruski ministar vanjskih poslova, Sergej Lavrov, rekao je jutros kako je on "siguran" da će pregovori završiti "političkim rješenjem sukoba u Ukrajini". Možda bude tako, kamo sreće da bude tako, ali ako se to i desi, nemamo razloga za slavlje. Šteta je već učinjena, već se plesalo po samom rubu i to ne smijemo zaboraviti. Ukrajina je dokaz da geopolitičko rivlastvo u eri financijskog kapitalizma, odnosno imperijalizma, može dovesti svijet na rub rata.
Možda ova epizoda završi smirivanjem, ali do kada? Trebamo li nakon toga strahovati što će se desiti u drugim zemljama? "Ukrajina" je svugdje, može buknuti bilo gdje. Sve što se s njom desilo imalo je okus vanjske politike. Kakav Majdan, kakva autentičnost - sve je bilo i ostalo je na potezima pijuna u okvirima geopolitičke šahovske ploče.
Nije normalno zagovarati kolaps ove ili one sile, jer to se neće desiti mirnim putem. Zagovarati takvo što znači prizivati "konačni obračun", a u istom ćemo vjerojatno naviše postradati mi, periferni narodi perifernih zemalja. Tko gine? Rusi i Amerikanci? Ne, ginu Ukrajinci, ginu Sirijci, a sutra će ginuti možda i Balkanci čiji mediji se ovih dana tako perverzno naslađuju pričama o tome kako "Srbi i Hrvati ponovno ratuju, na istoku Ukrajine" dajući legitimitet istima i ostavljajući dojam da se sve može jako brzo podići na višu razinu propagande, osjećaj odgovornosti obrane "naše" sfere interesa, naših globalnih "saveznika".
Narodi Europe nemaju saveznika, ni u Moskvi ni u Washingtonu, a bome ni u svojim glavnim gradovima. Jedini saveznik je onaj kojeg su i imali svo ovo vrijeme, jedni druge. Svi drugi polako im prodaju rat kao poželjno stanje. Nakon odlaska u Kijev i Moskvu, a danas u Minsk, vodeći Zapadni mediji obrušili su se na njemačku kancelarku Merkel tvrdeći da nema "petlje", da se ne želi suprotstaviti Rusiji. Tu je bilo čak i opasnih sugestija da je njemački narod kao narod pogrešno "sputan vlastitom prošlošću", da su postali odveć pacifistički raspoloženi...
Svaki normalan stanovnik Europe je pacifistički raspoložen, pa živimo na jednoj ogromnoj grobnici ratnih zločina i nezamislivog terora, zato spoznaja o "sudbonosnom" sastanku u Minsku i jest toliko odvratna, jer nas još jednom stavlja u poziciju da nam se rat nudi kao dio prirodne egzistencije našeg kontinenta, što je najveća laž u povijesti.
Svi ratovi vodili su se iz interesa i uvijek iz interesa vladajućih elita. Narod zna i može samo ginuti, dobiti u konačnici neće ništa, samo duže i kraće periode mira pred nove ratne strahote.
Na ruševinama Europe nakon Drugog svjetskog rata SAD su stasali kao najveća svjetska sila. Zar bismo trebali još jednom se pobiti i sve svoje srušiti da bi se ista sila obnovila ili da bi možda na njeno mjesto došla neka druga gladna europskog paleža?
Današnji sastanak u Minsku je jedna velika sramota, trganje Ukrajine na sfere interesa je jedna velika sramota, cjelokupni društveno-politički poredak našeg svijeta je opako sramotan jer nas je u stanju dovesti do ovakvih Rubikona - u konačnici smo i sami poprilično sramotni jer dajemo legitimitet takvom poretku i dopuštamo da nas vodi u budućnost na koju ne možemo utjecati, ne možemo se od nje spasiti.
Svaka smrt u Ukrajini, od prošle veljače do ove veljače, bila je uzaludna. Svaka od tih osoba ostala je bez života za tuđe ideale, za linije na karti, za ekonomske i korporativne interese vladajuće kapitalističke klase koja i države koristi samo kao instrument svoje masovne eksploatacije.
Ukrajini treba mir, iskreno se nadajmo da će ga danas dobiti, bar u okvirnim smjernicama. Odbacimo svu otrovnu želju za vojnim rješenjima, jer ona bi nam se mogla tako surovo obiti o glavu, doslovno. Uzmimo ovaj sastanak u Minsku kao jedan važan trenutak šireg promatranja, sagledavanja situacije iz malo veće udaljenosti - iste politike uskoro će nas dovesti i do još "sudbonosnijih" susreta, a uskoro će doći i onaj na kojem mir više neće biti na stolu. Nadajmo se da današnji nije takav i nadajmo se da će do idućeg buknuti kritična masa u Europi koja neće pustiti da ih vladajuće elite više ikada odvedu u nove ratove.
advance
