Hrvatski predsjednici imaju relativno skromne ovlasti, no neke od njih su izrazito važne za zaštitu zemlje i promicanje njenih interesa u inozemstvu. Ideja suradnje predsjednika i vlade u području vanjske politike i obrane jest koordinacija i međusobna kontrola, no ona mora ići institucionalnim kanalima i djelomično iza zatvorenih vrata, uzevši u obzir osjetljiva pitanja nacionalne sigurnosti.
Nasuprot tome, u aktualnoj konstelaciji Milanović – Plenković, svjedočimo zakašnjelim i odgođenim ključnim imenovanjima u diplomaciji (što je svakako i posljedica nedorečenih pravila prema kojima se osobe i bez ozbiljnog diplomatskog iskustva mogu imenovati na veleposlanička mjesta, čime se otvara prostor za trgovanje utjecajem i nadmetanje dvaju brda, a ne promicanje najizvrsnijih), ali i stalno tinjajućem sukobu između predsjednika i ministra obrane.
Nasuprot ustavnoj sintagmi o tome da Vlada i predsjednik 'surađuju u oblikovanju i provođenju vanjske politike', ne samo Milanović, već i prethodni predsjednici nisu znali što bi sa svojim ovlastima te se počesto pretvaraju u nekakav alternativni centar političke moći ili pak na sebe preuzimaju ulogu neformalnog vođe oporbe. To je posebice slučaj kod aktualnog predsjednika, što je svakako i posljedica podosta fragmentirane opozicije, ali posebice i činjenice da je Milanović iza sebe ostavio kadrovski opustošenu i idejno dezorijentiranu svoju nekadašnju stranku.
Milanović, bilo iz načelnih, bilo iz osobnih razloga (inaćenje svojim nekadašnjim kolegama sa Zrinjevca), već neko vrijeme njeguje diskurs koji se dade opisati kao lijevi suverenizam i pristajanje uz one glasove koji iz nekakvih navodno protuimperijalističkih pobuda počešće upiru prstom u Washington i Bruxelles, što posljedično ide na ruku Moskvi kojoj je jedan od glavnih ciljeva razbiti jedinstvo EU-a i NATO-a, a situacije u kojima vlada neke države članice govori jedno, a predsjednik drugo, kao što je to slučaj u Hrvatskoj, je upravo ono što Kremlj priželjkuje i na čemu aktivno godinama radi.
Vlada je trebala svakako formalno upitati predsjednika za mišljenje o prihvaćanju obuke ukrajinskih vojnika na hrvatskom teritoriju, a tek onda, po njegovom formalnom odbijanju, uputiti Saboru isti prijedlog i pokušati okupiti dvotrećinsku većinu (koji će teško okupiti, jer će i lijeva i desna oporba na ovom pitanju kritizirati ono što percipiraju kao Plenkovićevu premoć). No, ponavljamo, rasprava u medijima o tome kako je predsjednik protiv, a Vlada za taj prijedlog, bitno slabi hrvatsku pomoć Ukrajini i igra na kartu Rusije. Inače, Rusija je u posljednje vrijeme postala stanovita 'babaroga' hrvatske politike, pa se stranke i pojedinci međusobno optužuju 'tko je ruski igrač'. U ovome slučaju, sukob dvaju brda svakako ide u korist Moskve.
Bolja uloga
Zemlje sa slabim, ceremonijalnim predsjednicima (ili pak parlamentarne monarhije) u pravilu imaju višu razinu kvalitete demokracije nego li one s predsjednicima koji imaju više ovlasti. Možda je doista i vrijeme da se aktualizira ideja prelaska na čisti parlamentarni sustav, s ceremonijalnim predsjednikom koji bi bio biran neposrednim putem, u Saboru, tajnim glasovanjem, dakako, dvotrećinskom većinom. Tu se ne radi nužno o prijedlogu koji ide protiv aktualnog predsjednika, već o načelnom pitanju uređenja političkoga sustava. Na kraju, ne treba zaboraviti da je upravo Milanović više puta u prošlosti bio zagovarao ovakvo rješenje.
Po postojećim ovlastima, predsjednik treba skrbiti za zaštitu Ustava i po potrebi slati prijedloge zakona na provjeru ustavnosti, no ta uloga u praksi jako slabo dolazi do izražaja. Tu ulogu treba promicati u postojećem obliku, a svakako i zadržati kod eventualnog prelaska na čisti parlamentarni sustav.
Dakako, kada bi se sadašnja uloga predsjednika zamijenila više ceremonijalnom, moralo bi se razmisliti i o snaženju ili uvođenju drugih mehanizama koji bi služili kao protuteža izvršnoj vlasti, poglavito predsjedniku vlade koji bi potencijalno mogao postati presnažan.
U tu svrhu, potrebno je osnažiti Ustavni sud, time što će se jasnije definirati tko može biti ustavni sudac. Na tragu predloška njemačkog ustavnog suda, potrebno je odrediti kvote za ustavnu sudce, tako da dio njih dolazi iz redova iskusnih sudaca, a dio njih iz redova profesora ustavnoga prava. Također treba propisati da kandidati ne mogu dulje vrijeme (primjerice, 10 godina) prije stupanja na dužnost ustavnoga sudca obnašati neku političku dužnost, kao bi se spriječilo da dvije glavne stranke popunjavaju Ustavni sud svojim kadrovima.
Također, Ustavni sud treba proaktivnije djelovati nametanje jasnijih rokova prema kojima Vlada treba neki zakon uskladiti s Ustavom. Prijetnja pravne praznine u slučaju neusvajanja novog zakonskog rješenja trebala bi poslužiti kao motivacija izvršnoj vlasti da ne izbjegava 'vruće krumpire'.
Uz to bi bilo poželjno da vlada doista proizlazi iz parlamenta, tj. da su svi članovi vlade istodobno zastupnici, prema britanskom i njemačkom obrascu. Time bi se spriječilo da ministri budu osobe bez demokratskog, izbornog legitimiteta i osnažilo vezu Sabora i Vlade, tj. kontrolu Sabora nad Vladom. Pored toga bi trebalo promicati ulogu parlamentarnih kontrolnih tijela, tj. istražnih povjerenstava.
Naposljetku, kako bi Sabor bio funkcionalniji i bolja protuteža izvršnoj vlasti, treba smanjiti njegovu pretjeranu fragmentaciju (trenutno su u Saboru zastupljene 23 stranke te djeluje 16 zastupničkih klubova) koja je omogućena sadašnjim izbornim pravilima i saborskim poslovnikom. Umjesto koalicijskih lista preko kojih stranke s izrazito niskom podrškom birača osvajaju mandate, treba koristiti listovne saveze (poput nizozemskog rješenja, što i jest bio jedan od prijedloga stručne radne skupine koja je radila na prijedlogu sadašnjeg izbornog zakona 1999. godine).
Kod listovnog saveza, svaka stranačka lista se natječe zasebno, no pri računanju prelaska izbornoga praga dvije li više lista mogu 'udružiti snage' te time maksimizirati svoje šanse. No, mandati se i dalje raspodjeljuju na svaku listu sukladno njenom broju glasova, što znači da više neće biti moguće osvojiti mandat bez adekvatnog broja glasova.
Također, sadašnjim poslovničkim pravilima omogućeno je da bilo koja tri zastupnika (bilo iz tri različite stranke ili u kombinaciji stranačkih i neovisnih zastupnika) formira klub zastupnika. To je suprotno uvriježenim, dobrim praksama etabliranih parlamentarnih demokracijama. Klubovi zastupnika koordinacijska su tijela stranaka, te stoga u njima trebaju sjediti članovi te stranke, dok neovisni zastupnici mogu imati svoj klub 'ostalih', 'neupisanih', kao što je, primjerice, to slučaj u Europskome parlamentu. Naposljetku, minimalni broj zastupnika potrebnih za formiranje kluba zastupnika treba dići s 3 na 8, odnosno pet posto ukupnog broja članova Sabora. Za stranke nacionalnih manjina može se propisati izuzetak od ovog pravila.
Ovakvim mehanizmima sprečavanja fragmentacije Sabora on će se učiniti funkcionalnijim i snažnijim te će se smanjiti situacije poput sadašnje, u kojoj manjinska vlada (podsjetimo da stranke u vladi – HDZ i SDSS – samostalno ne posjeduju parlamentarnu većinu) ovisi o potpori raznorodnih pojedinačnih zastupnika i malih stranaka koje svoju podršku vladi mijenjaju za proračunske i kadrovske ustupke koji zadovoljavaju sitne, partikularne interese.
Dakako, uzevši u obzir ozračje u kako u vladinoj većini, tako i u oporbi, teško je za vjerovati da će ijedan od ovih prijedlog doista biti razmatran.
