Jesu, huligani su u Supetru Janici Kostelić pjevali baš uvredljiv bećarac, ali skandirali su još nešto, što se ne spominje ni u jednom izvještaju. Nakon što su napušili ‘snježnu kraljicu’, lijepo se čuje na snimku, složno su, kao na stadionu, skandirali: ‘Za-kon-o-sportu! Za-kon-o-spor-tu!’
‘Puši kurac, snježna kraljice!’
Zbog takve, eto, prizemne psovke, ili koje li već slične uvrede Njenog Veličanstva, neupitnog i zakonom zaštićenog državnog božanstva, tridesetčetverogodišnji V. T. – inače miran obiteljski čovjek, akviziter jedne osiguravajuće kuće – prošle je subote po članku 112. Krivičnog zakona i kratkom postupku osuđen na sedamdeset godina zatvora. Nakon što je skrušeno priznao svoj čudovišni zločin, sud mu je velikodušno prepolovio kaznu, i sada ga čeka dugačkih, praktički doživotnih trideset pet godina robije. Nešto blaže, zbog sretne okolnosti da je u trenutku vrijeđanja ‘snježne kraljice’ bio maloljetan, jedan je mladi huligan – medijima i javnosti poznat samo pod inicijalom C. – za istu stvar osuđen pak na ‘samo’ dvije i pol godine strogog zatvora.Ovoga je vikenda tako jedina razlika između Tajlanda i Hrvatske ispala u duljini zatvorske kazne: maloljetni C. i zlosretni akviziter Vichai Thepwong zbog blasfemičnih statusa na Facebooku i vrijeđanja tajlandske Kraljice Majke Sirikit Kitiyakare, te njenog sina Mahe Vajiralongkorna Bodindradebayavarangkuna, kralja Rame X. osobno, osuđeni su na dvije i pol, odnosno cijelih trideset pet godina zatvora, dok su sedmorica pripadnika Torcide – što su istoga toga dana u Supetru na otoku Braču pjesmicom ‘Oj Jano, oj Janice, puši kurac, puši kurac, snježna kraljice’ brutalno izvrijeđala pomoćnicu ministra sporta, ‘snježnu kraljicu’ Janicu Kostelić – pred Prekršajnim sudom u Splitu po kratkom postupku dobila ‘samo’ po pet dana pritvora.
Razlika između nekadašnje Kraljevine Sijama i današnje Republike Hrvatske čini vam se možda velikom, pa bi Hrvatska prema Tajlandu ispala uzorna demokratska i građanska država, ali ne zaboravite da je fejsbučka ‘Torcida Bangkok’ izvrijeđala cijelu sijamsku kraljevsku obitelj na čelu s Kraljicom Majkom i kraljem Ramom X. – desetom okrunjenom glavom dvjesto pedeset godina stare dinastije Chakri, izabrane kozmičkim zakonom Darme i milošću mudroga Bude – a ona sedmorica torcidaša iz Supetra tek jednu običnu pomoćnicu ministra znanosti, obrazovanja i sporta, izabranu milošću zaboravljenog Tomislava Karamarka i mudrošću još zaboravljenijeg Tima Oreškovića.
Kad je ono pred ljeto 1990. na prahu i pepelu komunističke Jugoslavije uskrsla nezavisna i samostalna Republika Hrvatska, a divni, krezavi Shane MacGowan iste godine napisao i s Poguesima otpjevao ‘Summer in Siam’, ‘Ljeto u Sijamu’, s proročanskim stihovima ‘When it’s Summer in Siam/ And we go through many changes’ – ‘Kad je ljeto u Sijamu, a mi prolazimo kroz mnoge promjene’ – nismo ni slutili da će te ‘mnoge promjene’ biti baš toliko, hm, mnoge: da će, naime, dvadeset sedam godina kasnije, pred ljeto Gospodnje dvije hiljade sedamnaesto, Republika Hrvatska postati sami Sijam, rigidna indokineska monarhija u kojoj se za obično uličarsko vrijeđanje ide ravno u zatvor.
Zapravo još gora i rigidnija.
Ne bi huligani iz supetarske trajektne luke dobili valjda manje od trideset pet godina da su umjesto obične pomoćnice jednog nevažnog ministra istim riječima počastili, recimo, samu Kraljicu Majku Kolindu Grabar-Kitarović, ali siroti akviziter Vichai Thepwong, da je umjesto Njenog Veličanstva izvrijeđao pomoćnicu tajlandskog ministra sporta, ne bi dobio – ništa. Strogi članak 112. tajlandskog Krivičnog zakona sankcionira samo lèse majesté, vrijeđanje dakle članova kraljevske obitelji, i da je zlosretni akviziter na trajektu za Koh Pha Ngan izvrijeđao tajlandsku pomoćnicu ministra turizma i sporta Chavanee Tongroach, dobio bi tek novčanu kaznu za remećenje javnog reda.
Kad je, eto, pred ljeto 1990. na prahu i pepelu komunističke Jugoslavije uskrsla nezavisna i samostalna Republika Hrvatska, a Shane MacGowan otpjevao ‘When it’s Summer in Siam/ And we go through many changes’, nismo ni slutili da će dvadeset sedam godina kasnije na prahu i pepelu nezavisne i samostalne Republike Hrvatske uskrsnuti sama komunistička Jugoslavija: jedino se još u komunističkoj Jugoslaviji vrijeđanjem drugova funkcionera ili pjevanjem nepoćudnih pjesama kršilo tada važeće zakone i išlo u zatvor. Ni u egzotičnoj Kraljevini Tajland, ni u komunističkoj Jugoslaviji, međutim, u zatvor se nije išlo zbog zazivanja važećih zakona te iste države. Toga ni danas nema baš nigdje u svijetu.
Jesu: huligani su u supetarskoj trajektnoj luci, lijepo se čuje na snimku, Janici Kostelić pjevali baš uvredljiv bećarac. Da je koji od njih, recimo, bio moj sin, ne bi mu trebao ni tajlandski zakon ni jugoslavenska milicija, jer tako nešto – ja se opet izvinjavam feministicama – jednostavno se ne govori nijednoj ženi, pa bila ona i pomoćnica ministra, ili sama Kraljica Majka krunom i glavom. Tako nešto govori se sebi ravnim psovačima i huliganima, recimo meni: ‘puši kurac’ neki moji kolege i ja čujemo tako redovno na splitskim ulicama, u kafićima, fejsbučkim komentarima i supetarskim trajektima, i nije još zabilježeno – ispričavam se ako sam prečuo koji takav slučaj – da je zbog svakodnevnog pučkog napušavanja Ante Tomića, Predraga Lucića, Viktora Ivančića ili mene marica nekoga odvela u zatvor. I što je najbolje od svega, to ‘puši kurac’ viču nam isti oni što su isto vikali i Janici Kostelić.
Jesu, rekoh: ti su huligani u supetarskoj trajektnoj luci Janici Kostelić pjevali baš uvredljiv bećarac, poznat uostalom svakome tko se u ovom komunističkom kraljevstvu bavi javnim poslom, ali skandirali su još nešto, što se ne spominje ni u jednom izvještaju o strašnom incidentu u Supetru. Nakon što su napušili ‘snježnu kraljicu’, lijepo se čuje na snimku, huligani su složno, kao na stadionu, skandirali: ‘Za-kon-o-sportu! Za-kon-o-spor-tu!’
Eto to – to, naime, da besprizorni uličarski huligani skandirajući zazivaju zakon, pa još pritom da zazivaju nekakav zakon o sportu, pa na kraju da zazivaju važeći, usvojeni Zakon o sportu, da zazivaju dakle poštivanje i dosljedno provođenje jednog već donesenog, dakle postojećeg zakona – toga nikad nije bilo ni u tajlandskoj Kraljevini, ni u komunističkoj Jugoslaviji, niti igdje ikada, u cjelokupnoj polustoljetnoj povijesti organiziranog nogometnog huliganskog nasilja.
Jebeš Tomića, Lucića i Ivančića, jebeš i Vichaija Thepwonga i Sirikit Kitiyakaru i Mahu Vajiralongkorna Bodindradebayavarangkuna rečenog Ramu X. đuture, jebeš Shanea MacGowana, jebeš ‘snježnu kraljicu’ – odmah priznajem krivnju, jebeš i mene – jebeš sve: ništa što je napisano, izrečeno, čuveno i viđeno u svih ovih dvadeset sedam godina otkako je ono pred ljeto 1990. na prahu i pepelu komunističke Jugoslavije uskrsla nezavisna i samostalna Republika Hrvatska, ništa o toj smiješnoj, kretenskoj državici – priznajem odmah i to, nije beg cicija – ne govori ljepše i plastičnije od historijske činjenice da u njoj nogometni huligani pjevajući i skandirajući pozivaju na poštivanje zakona.
Ništa više nekom putniku namjerniku na trajektu za Supetar ne treba da bi pojmio kakva je to memljiva močvara divljeg bezakonja, ništa mu drugo ne treba doli prizor petnaestak besprizornih nogometnih huligana, odmetnika od svih društvenih normi i zakona, kako s konzervama jeftinog piva u rukama, uz sav podrazumijevajući navijački psovački repertoar, u nemoćnom gnjevu zazivaju pravnu državu i skandiraju jednom zakonu, što je – hametice usvojen u parlamentu i uredno objavljen u Narodnim novinama – stupio na snagu još prije dvije godine, 9. kolovoza 2015.
‘Rest my case’, rekao bih na sudu, skrušeno priznajući zločin. Pet dana u krvavoj hrvatskoj historiji ionako prođe dok si rekao ‘pušite kurac’, točno za pet dana počinje kalendarsko ljeto, a onda, gospodo, što da vam kažem, ‘when it’s Summer in Siam, we go through many changes’. Izlazit ćete s trajekta na nekakvom golom otoku i skandirati: ‘Zakon-o-izvršenju-kazne-zatvora! Zakon-o-izvršenju-kazne-zatvora!’
portalnovosti
‘Puši kurac, snježna kraljice!’
Zbog takve, eto, prizemne psovke, ili koje li već slične uvrede Njenog Veličanstva, neupitnog i zakonom zaštićenog državnog božanstva, tridesetčetverogodišnji V. T. – inače miran obiteljski čovjek, akviziter jedne osiguravajuće kuće – prošle je subote po članku 112. Krivičnog zakona i kratkom postupku osuđen na sedamdeset godina zatvora. Nakon što je skrušeno priznao svoj čudovišni zločin, sud mu je velikodušno prepolovio kaznu, i sada ga čeka dugačkih, praktički doživotnih trideset pet godina robije. Nešto blaže, zbog sretne okolnosti da je u trenutku vrijeđanja ‘snježne kraljice’ bio maloljetan, jedan je mladi huligan – medijima i javnosti poznat samo pod inicijalom C. – za istu stvar osuđen pak na ‘samo’ dvije i pol godine strogog zatvora.Ovoga je vikenda tako jedina razlika između Tajlanda i Hrvatske ispala u duljini zatvorske kazne: maloljetni C. i zlosretni akviziter Vichai Thepwong zbog blasfemičnih statusa na Facebooku i vrijeđanja tajlandske Kraljice Majke Sirikit Kitiyakare, te njenog sina Mahe Vajiralongkorna Bodindradebayavarangkuna, kralja Rame X. osobno, osuđeni su na dvije i pol, odnosno cijelih trideset pet godina zatvora, dok su sedmorica pripadnika Torcide – što su istoga toga dana u Supetru na otoku Braču pjesmicom ‘Oj Jano, oj Janice, puši kurac, puši kurac, snježna kraljice’ brutalno izvrijeđala pomoćnicu ministra sporta, ‘snježnu kraljicu’ Janicu Kostelić – pred Prekršajnim sudom u Splitu po kratkom postupku dobila ‘samo’ po pet dana pritvora.
Razlika između nekadašnje Kraljevine Sijama i današnje Republike Hrvatske čini vam se možda velikom, pa bi Hrvatska prema Tajlandu ispala uzorna demokratska i građanska država, ali ne zaboravite da je fejsbučka ‘Torcida Bangkok’ izvrijeđala cijelu sijamsku kraljevsku obitelj na čelu s Kraljicom Majkom i kraljem Ramom X. – desetom okrunjenom glavom dvjesto pedeset godina stare dinastije Chakri, izabrane kozmičkim zakonom Darme i milošću mudroga Bude – a ona sedmorica torcidaša iz Supetra tek jednu običnu pomoćnicu ministra znanosti, obrazovanja i sporta, izabranu milošću zaboravljenog Tomislava Karamarka i mudrošću još zaboravljenijeg Tima Oreškovića.
Kad je ono pred ljeto 1990. na prahu i pepelu komunističke Jugoslavije uskrsla nezavisna i samostalna Republika Hrvatska, a divni, krezavi Shane MacGowan iste godine napisao i s Poguesima otpjevao ‘Summer in Siam’, ‘Ljeto u Sijamu’, s proročanskim stihovima ‘When it’s Summer in Siam/ And we go through many changes’ – ‘Kad je ljeto u Sijamu, a mi prolazimo kroz mnoge promjene’ – nismo ni slutili da će te ‘mnoge promjene’ biti baš toliko, hm, mnoge: da će, naime, dvadeset sedam godina kasnije, pred ljeto Gospodnje dvije hiljade sedamnaesto, Republika Hrvatska postati sami Sijam, rigidna indokineska monarhija u kojoj se za obično uličarsko vrijeđanje ide ravno u zatvor.
Zapravo još gora i rigidnija.
Ne bi huligani iz supetarske trajektne luke dobili valjda manje od trideset pet godina da su umjesto obične pomoćnice jednog nevažnog ministra istim riječima počastili, recimo, samu Kraljicu Majku Kolindu Grabar-Kitarović, ali siroti akviziter Vichai Thepwong, da je umjesto Njenog Veličanstva izvrijeđao pomoćnicu tajlandskog ministra sporta, ne bi dobio – ništa. Strogi članak 112. tajlandskog Krivičnog zakona sankcionira samo lèse majesté, vrijeđanje dakle članova kraljevske obitelji, i da je zlosretni akviziter na trajektu za Koh Pha Ngan izvrijeđao tajlandsku pomoćnicu ministra turizma i sporta Chavanee Tongroach, dobio bi tek novčanu kaznu za remećenje javnog reda.
Kad je, eto, pred ljeto 1990. na prahu i pepelu komunističke Jugoslavije uskrsla nezavisna i samostalna Republika Hrvatska, a Shane MacGowan otpjevao ‘When it’s Summer in Siam/ And we go through many changes’, nismo ni slutili da će dvadeset sedam godina kasnije na prahu i pepelu nezavisne i samostalne Republike Hrvatske uskrsnuti sama komunistička Jugoslavija: jedino se još u komunističkoj Jugoslaviji vrijeđanjem drugova funkcionera ili pjevanjem nepoćudnih pjesama kršilo tada važeće zakone i išlo u zatvor. Ni u egzotičnoj Kraljevini Tajland, ni u komunističkoj Jugoslaviji, međutim, u zatvor se nije išlo zbog zazivanja važećih zakona te iste države. Toga ni danas nema baš nigdje u svijetu.
Jesu: huligani su u supetarskoj trajektnoj luci, lijepo se čuje na snimku, Janici Kostelić pjevali baš uvredljiv bećarac. Da je koji od njih, recimo, bio moj sin, ne bi mu trebao ni tajlandski zakon ni jugoslavenska milicija, jer tako nešto – ja se opet izvinjavam feministicama – jednostavno se ne govori nijednoj ženi, pa bila ona i pomoćnica ministra, ili sama Kraljica Majka krunom i glavom. Tako nešto govori se sebi ravnim psovačima i huliganima, recimo meni: ‘puši kurac’ neki moji kolege i ja čujemo tako redovno na splitskim ulicama, u kafićima, fejsbučkim komentarima i supetarskim trajektima, i nije još zabilježeno – ispričavam se ako sam prečuo koji takav slučaj – da je zbog svakodnevnog pučkog napušavanja Ante Tomića, Predraga Lucića, Viktora Ivančića ili mene marica nekoga odvela u zatvor. I što je najbolje od svega, to ‘puši kurac’ viču nam isti oni što su isto vikali i Janici Kostelić.
Jesu, rekoh: ti su huligani u supetarskoj trajektnoj luci Janici Kostelić pjevali baš uvredljiv bećarac, poznat uostalom svakome tko se u ovom komunističkom kraljevstvu bavi javnim poslom, ali skandirali su još nešto, što se ne spominje ni u jednom izvještaju o strašnom incidentu u Supetru. Nakon što su napušili ‘snježnu kraljicu’, lijepo se čuje na snimku, huligani su složno, kao na stadionu, skandirali: ‘Za-kon-o-sportu! Za-kon-o-spor-tu!’
Eto to – to, naime, da besprizorni uličarski huligani skandirajući zazivaju zakon, pa još pritom da zazivaju nekakav zakon o sportu, pa na kraju da zazivaju važeći, usvojeni Zakon o sportu, da zazivaju dakle poštivanje i dosljedno provođenje jednog već donesenog, dakle postojećeg zakona – toga nikad nije bilo ni u tajlandskoj Kraljevini, ni u komunističkoj Jugoslaviji, niti igdje ikada, u cjelokupnoj polustoljetnoj povijesti organiziranog nogometnog huliganskog nasilja.
Jebeš Tomića, Lucića i Ivančića, jebeš i Vichaija Thepwonga i Sirikit Kitiyakaru i Mahu Vajiralongkorna Bodindradebayavarangkuna rečenog Ramu X. đuture, jebeš Shanea MacGowana, jebeš ‘snježnu kraljicu’ – odmah priznajem krivnju, jebeš i mene – jebeš sve: ništa što je napisano, izrečeno, čuveno i viđeno u svih ovih dvadeset sedam godina otkako je ono pred ljeto 1990. na prahu i pepelu komunističke Jugoslavije uskrsla nezavisna i samostalna Republika Hrvatska, ništa o toj smiješnoj, kretenskoj državici – priznajem odmah i to, nije beg cicija – ne govori ljepše i plastičnije od historijske činjenice da u njoj nogometni huligani pjevajući i skandirajući pozivaju na poštivanje zakona.
Ništa više nekom putniku namjerniku na trajektu za Supetar ne treba da bi pojmio kakva je to memljiva močvara divljeg bezakonja, ništa mu drugo ne treba doli prizor petnaestak besprizornih nogometnih huligana, odmetnika od svih društvenih normi i zakona, kako s konzervama jeftinog piva u rukama, uz sav podrazumijevajući navijački psovački repertoar, u nemoćnom gnjevu zazivaju pravnu državu i skandiraju jednom zakonu, što je – hametice usvojen u parlamentu i uredno objavljen u Narodnim novinama – stupio na snagu još prije dvije godine, 9. kolovoza 2015.
‘Rest my case’, rekao bih na sudu, skrušeno priznajući zločin. Pet dana u krvavoj hrvatskoj historiji ionako prođe dok si rekao ‘pušite kurac’, točno za pet dana počinje kalendarsko ljeto, a onda, gospodo, što da vam kažem, ‘when it’s Summer in Siam, we go through many changes’. Izlazit ćete s trajekta na nekakvom golom otoku i skandirati: ‘Zakon-o-izvršenju-kazne-zatvora! Zakon-o-izvršenju-kazne-zatvora!’
portalnovosti
