Kremaljski režim nije pao unutarnjim „događanjem ruskog naroda“ ili pak „pobunom oligarha“ pod međunarodnom blokadom, Putin nije umro od „smrtonosne bolesti“, u Rusiji nisu zavladale nestašice hrane.
Ako je vjerovati čuvenom američkom istraživačkom novinaru Seymouru Hershu, laureatu Pulizerove nagrade za vanjskopolitičko izvještavanje, o tomu da SAD/EU/NATO-ov rat protiv Ruske Federacije u Ukrajini skrivila trojica američkih jastrebova – državni tajnik Antony Blinken, savjetnik za nacionalnu sigurnost Jake Sullivan i podtajnica za politička pitanja SAD-a Victoria Jane Nuland koji davno bolesno mrze Vladimira Vladimiroviča Putina i nevjerojatnom su žestinom bili pritiskali Josepha Robinette „Joe“ Bidena, Jr. da isprovocira ruskog lidera na čin 24. veljače prošle godine. Seymour Hersh je, pozivajući se na svoja istraživanja, izjavio u intervjuu portatlu Consortiumne.news.com kako se ruska tzv. specijalna vojna operacija u Ukrajini „dogodila s određenim opravdanjem“ i da je „širenje NATO-a“, pomisao u Kremlju da će Ukrajina biti članica NATO-a izazvala uznemirenje, „tako da smo i mi pokazali dosta agresije. Držim da je SAD sada najagresivnija zemlja na svijetu, a svojim neprijateljskim akcijama je dovela do toga da se ruski narod još čvršće okupi oko Putina. To je bilo baš glupo, dali smo Putinu povod. Ta ekipa sa svojim formulacijama, ta vlada – Blinken, Sullivan i Nuland – oni su vrlo ratoborni. Znatno su više neprijateljski nastrojeni nego predsjednik Biden. Ne podržavam taj rat“. Hersh je također kazao da je „SAD postavio rakete na granici s Kinom i naziva ih obrambenima (kao i tzv. raketni štit od Baltičkoga do Crnog mora, op. a.), ali one vrlo lako mogu uništiti Moskvu za 7-8 minuta“.
Je li laureat Pulizerove nagrade Seymour Hersh pretjerao tvrdnjom da je „SAD sada najagresivnija zemlja na svijetu“, i bez pardona upro prstom u vrlo ratobornu i globalno opasnu trojku što jastrebovski pritišće 80-godišnjeg Josepha Robinette „Joe“ Bidena, Jr., a time i proamerički Zapad?Naravno da američki mediji ili, po Hershu, „informativna zajednica“ znâ istinu o tomu who is who and why u toj „ničim izazvanoj ruskoj vojnoj invaziji/agresiji na Ukrajinu“ (ničim izazvanoj!? – sic transit) te eskalaciji rata prema nuklearnom armagedonu, ali to iz „domoljubnih“ i jatačkih razloga neće reći tako izravno kao kolega im iz branše Seymour Hersh. Na europskoj su im razini podjednako agresivni, operativno i agresivniji parnjaci šefica Europske komisije i bivša njemačka ministrica obrane Ursula Röschen/Ružica von der Leyen, prvak Europskog parlamenta Charles Michel, njemački kancelar Olaf Scholz, poljski predsjednik Andrzej Duda („Ruski imperijalizam je u ratu sa srednjoistočnom Europom“, sic transit), bivši britanski premijeri Boris Johnson i Liz Trust, pa sve vidljivije i francuski predsjednik Emmanuel Macron (vidjela žaba da se konje potkiva, pa i ona digla nogu?) te glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg. Uz njih je i izvjestan broj manje važnih ili sasvim nevažnih lidera/političara – tipa hrvatskog premijera Andreja Plenkovića ili šefice Moldavije Maie Sandu – koje Rusi doživljavaju kao komarce oko slonova rektuma. Sasvim bezopasne, čije je zujavo dosađivanje u svakom času moguće ukloniti i samo jednim ovlaš zamahom surle, pa…
To se neki dan opet vrlo bučno, s mnogo pompozne grožnje Ruskomu medvjedu, ali i nevidljivih figa u džepu, znakovito bilo potvrdilo neki dan dodatnim, je li, dolijevanjem kerozina bezumlja na armagedonsku vatru u Münchenu sigurnosnim summitom 45 predsjednika i premijera (više od 450 sudionika) proameričkih država. Na tu Međunarodnu sigurnosnu konferenciju prvi put nisu pozvane Rusija Kina (ipak se na skupu pojavio ministar vanjskih poslova Wang Yi). Zato što ih SAD i NATO već neko vrijeme ističu kao glavne neprijatelje globalne sigurnosti i mira u svijetu, pa ih je ovogodišnji München imao oktroirati i kao prioritetne, je li, mete za obračun tzv. zapadnih demokratskih vrijednosti i našeg načina života s „imperijalnom rusko-kinesko autokracijom“? Ne uzima se u obzir to da bez globalnog uvažavanja ili kompromisa s državnim interesima Rusije i Kine ne može biti govora ne samo o koliko je više moguće pravednom završetku rata u Ukrajini nego ni o trajnijem/stabilnomu miru i sigurnosti u svijetu. Münchenski kerozin na vatru globalne nesigurnosti i ne-mira, na čemu enormno i prekovremeno zarađuje zapadni megakorporativni kapitalizam (vidi Bidenovo godišnje izvješće o tzv. stanju nacije za 2022. godinu) i upinje se bildanjem proratne demagogije profitirati još više na još dubljoj Amazoni ukrajinske nedužne krvi i otvaranjem brane na jezeru kineske, opasna je armagedonska poruka Kugli. Lažno pokriće ili „alibi“.
Tajming stavljanja na dnevni red „imperijalnih nakana ruske i kineske autokracije“ podudara se s činjenicom da udruženi proametički Zapad sa SAD/NATO-om barjaktarom punih godinu dana nije kadar ni staviti soli na rep „agresivnom Putinu“, što je investigativno pokaza i novinar Hersh. Kremaljski režim nije pao unutarnjim „događanjem ruskog naroda“ ili pak „pobunom oligarha“ pod međunarodnom blokadom, Putin nije umro od „smrtonosne bolesti“, u Rusiji nisu zavladale nestašice hrane, benzina, plina i robe široke potrošnje, inflacija je manja nego u SAD-u i zemljama EU-a, industrija nije kiksala zbog enormnih ratnih izdataka, europske su kupce ruskih energenata uspješno zamijenili drugi u svijetu (npr. samo Kina i Indija imaju tržište od cca 2,5 milijardâ potrošača, trećinu svijeta), pa zapadna grožnja i obećanja ispadaju nakon godine isprovociranog rata u Ukrajini kao šarena laža. Ništa nije kao što je bilo prije 24. veljače 2022., kao što je udruženi proamerički Zapad sa SAD/NATO barjaktarom obećao i kijevskom režimu Volodimira Zelenskog već i ekonomski znatno posrnuloj Uniji, koja teško stenje pod mlinskim kamenom inflacije na rubu recesije, energetskom/prehrambenom krizom, enormnim izdacima za oružje (Njemačka je, po direktivi SAD/NATO-a o najmanje dva posto od BDP-a, izbila s cca 90 milijardâ eura od ove godine za „obranu“ na treće mjesto u svijetu: iza SAD-a s cca 800 milijardâ dolara i Kine s oko 250 milijardâ te ispred Ruske Federacije s 61 milijardom)…
Već desetopaketne tzv. sankcije Moskvi, više od 60 milijardâ opipljive zelene kešovine Kijevu (pa glasno raste nezadovoljstvo ne samo u SAD-u: „Ne želimo slati bjanko čekove u Ukrajinu“), obavještajna i oružana prihrana ukrajinske vojske sve izdašnijim količinama sve skuplje ratne tehnike te nebrojene količine ine potpore „svojoj“ zaraćenoj strani koja se „bori za našu slobodu i slobodu cijelog svijeta od autokratskog zla“, etc. otvoreno zahtijevaju resetiranje ratne strategije/taktike, čemu je poslužila i Međunarodna sigurnosna konferencija u Münchenu na kojoj je trebalo, je li, po svaku cijenu i bez obzira na posljedice po cijelu Kuglu okupiti sva plemena u ratnom plesu oko rasplamsale vatre i još snažnije podboltati proturusku/protukinesku histeriju. Nedavno je Stoltenberg priznao to da se „Alijansa pripremala za sukob u Ukrajini od 2014. godine“, dakle, od majdanskih nereda iniciranih/plaćenih iz SAD/NATO-a radi rušenja tzv. proruskog ukrajinskog režima Viktora Janukoviča, kijevskoga gaženja mirovnih sporazuma Minsk 1 i 2, pa ruske aneksije poluotoka Krima, pobune ruske manjine na jugoistoku zemlje protiv maltretiranja iz Kijeva, itsl. Pa, je li, onaj smokvin list „ničim izazvane ruske invazije/agresije“ ne šušti jednako na proameričkom Zapadu i na (pro)ruskoj strani barikade, ali bome niti na neutralnom dijelu Kugle.
Sudeći po tomu što se čulo i što je zaključeno u Münchenu, ove je godine u glavnom gradu Bavarske (1930-ih godina otrovnom leglu nacizma koji je ubio više od 60 milijuna ljudi, od toga cca 32 milijuna Rusa!) upriličen pod SAD/NATO-ovom dirigentskom palicom zloslutan – summit globalne nesigurnosti„Zapad pažljivo prati bilateralne veze između Kine i Rusije“, prenosi agencija AFP iz Münchena radikalizam na entu proturuski/protukineski opsjednutoga glavnog tajnika NATO-a Jensa Stoltenberga. „Rat u Ukrajini ostavlja svjetske posljedice, a veze Kine i Rusije rastu i jačaju. Oni djeluju zajedno, zajedno organiziraju vojne vježbe, zajedno pomorske i zračne patrole. I rat u Ukrajini pokazuje da sigurnost nije regionalna, nego svjetska. Ono što se događa u Europi vrijedi za Aziju, a ono što se događa u Aziji vrijedi za Europu. Znamo da Peking pažljivo prati rat u Ukrajini, jer ako Putin tamo pobijedi, to će utjecati na računicu i odluke donesene u Pekingu. Kada se autoritarne vlasti približavaju i više rade zajedno, postaje još važnije da oni koji vjeruju u demokraciju budu solidarni sa SAD-om i unutar NATO-a te sa svojim partnerima širom svijeta.“ Trodnevni sigurnosni summit u iz Münchenu – sudeći po količini otvorene Von der Leyen, Stoltenbergove, Scholzove te jastrebovštine još nekolicine vidljivijih sudionika – ne samo da nije imao makar u naznaci mirotvornu nakanu glede&unatoč ratne katastrofe u Ukrajini već ni zrnce svijesti o tomu kako bi imali izgledati svjetski mir i sigurnost, a da se novi tzv. međunarodni poredak ne zasniva na „međunarodnom pravu“ SAD-a da zloporabom NATO-a ultimativno kroji sudbinu čovječanstva.
Pazi sad pameti, poštenja i mirotvorne savjesti iz Münchena o održanju svijeta izvan ratnih, ekonomskih i inih sukoba: SAD, EU i tzv. partneri i saveznici proameričkog Zapada otvoreno izmišljaju alibi za rinuti NATO u možebitni rat protiv „autoritarne“ Kine i inih na Indopacifiku (npr. Sjeverne Koreje) koji – procjenom washingtonskih jastrebova tipa Biden-Blinken-Sullivan-Nuland-vojnoindustrijski/pentagonski interesni lobby na jaslama megakorporativnih ekstraprofita – mute vodu zapadoj tzv. demokraciji, koja nije ništa drugo, nego goli američki polit-ekonomski interes. Budući da je SAD polit-ekonomski već pokorio Stari kontinent, učinio ga ovisnim o svojoj političkoj, energetskoj i vojnoj volji, resetirao je NATO (Trump ga je još nedavno nakanio – ukinuti!) od zapadne „obrambene“ šake protiv istočnog „komunizma“ (kojeg više nema u onom smislu) u (pro)američku svojevrsnu „Legiju stranaca“ za slobodno/legitimno vojno uredovanje bilo gdje na globusu, pa i u Kini. Iskušano u Afganistanu, Iraku, Libiji, Siriji, sada u Ukrajini, etc.? Itekako. UN i mirotvoran dio svijeta kukavički šute. Zlo se kotrlja naočigled svih i valjda ni sam vrag ne znâ kako će završiti kad i tako masovan, münchenski, summit o sigurnosti svijeta završava plesom vampira što bjesomučno udaraju u bubanj globalne nesigurnosti.
„Pobjeda Rusije u sukobu u Ukrajini“, pametuje Jens Stoltenberg mašući tomahavkom na čelu fanatiziranih plesača u ratnim bojama, „opasnija je za NATO, nego rizik od eskalacije (da ne vjeruješ koju opasnu nebulozu može izvaliti bivši norveški ministar vanjskih poslova i ostati živ; nastavak ubijanja tuđih ljudi u njihovoj domovini i razaranja tuđe imovine važniji su mu od pregovora i mira, ne događaju se u Norveškoj? – op. a.). Mnogi se plaše da bi podrška koju pružamo Ukrajini mogla dovesti do eskalacije sukoba. Da budemo jasni: ne postoje opcije bez rizika. Ali, najveći rizik će biti, ako Putin pobijedi. Stoga treba povećati proizvodnju oružja i pomoć Ukrajini. Tri su lekcije sukoba u Ukrajini: NATO treba nastaviti pomagati Kijevu kako bi se spriječilo Putina da pobijedi, što će biti vrlo pasno za nas; NATO se treba sveobuhvatno naoružavati, modernizirati svoje snage i jačati odnose europskih zemalja sa SAD-om pripremajući se za konfrontaciju s Rusijom koja neće završiti nakon rata u Ukrajini bez obzira na razvoj događaja; zapadna društva trebaju jačati voju otpornost, uključivo cyber i sigurnost infrastrukture te informativnu dominaciju, što u NATO-u nazivamo suprotstavljanje dezinformacijama.“
To je zabrinjavajuće stanje rata i mira budući da megakorporativna kapitalistička pohlepa bezočno gazi temeljna ljudska prava pozivajući se na tzv. međunarodno pravo, svodi UN na impotentan debatni klub do čijih se debata drži kao do lanjskog snijega. Ako ga je i gdje ga je bilo. Američki laureat Pulizerove nagrade Seymour Hersh nije bilo tko pa, eto, ne voli SAD i redom sve njegove administracije i zato izmišlja da je SAD, sada s Bidenovom politikom – najagresivnija država na svijetu. Odavna je Hersh toliko na zubu Bijele kuće kao još rijetko koji američki novinar. On je prvi objavio Bidenovu naredbu za miniranje rusko-zapadnoeuropskoga megaplinovoda Sjeverni tok 1 i 2, svojedobno je pobio tvrdnje Bijele kuće o tomu da američki marinci nisu počinili masakr civila u vijetnamskom selu Mỹ Laiju, službene verzije SAD-a o ubojstvima predsjednika Johna F. Kennedyja u Dallasu i Osame bin Ladena u Pakistanju, o kemijskom napadu sirijskog režima na civile u Ghouti, etc. Zaista, tko od moćnijih zemalja tako agresivno, javno i bez sustezanja tomahavkom juriša/maše po Kugli, osim Uncle Sama!? Nitko. Pogotovo ne dežurni, je li, „smrtni neprijatelji“ tzv. zapadnih demokratskih vrijednosti – Rusi i Kinezi.
Megakorporativna kapitalistička pohlepa bezočno gazi temeljna ljudska prava pozivajući se na tzv. međunarodno pravo, svodi UN na impotentan debatni klub do čijih se debata drži kao do lanjskog snijegaAko činjenice ne odgovaraju agresivcima koji su si umislili da je Kugla njihovo nedodirljivo ćaćinstvo, to gore po činjenice. Sukladno sudbini činjenica o SAD/NATO-ovim tragičnm agresijama na Afganistan, Irak, Libiju, Siriju, sada na Rusiju via Ukrajina, o sankcioniranju Irana, Kine, Sirije, Venezuele, Kube, Sjeverne Koreje, također Rusije, grožnji sankcijama svakoj inoj državi u Europi i ostatku globusa bude li na bilo koji način surađivala ili samo prijateljski gledala na etate sa SAD-ove crne liste, etc. Ultimativno ponašanje te vrsti s pozicija sile/ucjene svijet još nije iskusio na tako grub način. A prakticiraju ga upravo najgrlatiji „branitelji“ ljudskih prava i sloboda, međunarodne pravne stečevine, suradnje, mira i globalne sigurnosti. Sic transit. Na nesreću demokracije, globalne sigurnosti i mira, trodnevni sigurnosni summit u Münchenu prokazao se licemjerjem. Drukalo se za eskalaciju rata u Ukrajini uz svjestan rizik SAD/NATO-ove agresije na Rusku Federaciju te rata s Kinom i Sjevernom Korejom, ali i na to da cijela Europa – štono sutra!? – postane trećesvjetsko bojište. Da čovječanstvo definitivno ode u vražju mater ne uspije li se „pobijediti tu autokraciju“, alter ego jučerašnjeg terorizma, što ga je SAD izmislio i proglasio globalnim neprijateljem No. One nakon avionskog atentata na WTC-ove „Twinse“ 1. rujna 2001. u New Yorku, na Pentagon i navodno neuspjelim pokušajem na Bijelu kuću. „Alibiji“ za rat su kao čarape ili glinemol, mijenja ih se i više puta dnevno ili modelira kako mašta kaže?
Zato je sasvim razumljivo zašto na sigurnosnom summitu u Münchenu nije izazvala grohotan smijeh izjava njemačke ministrice vanjskih poslova Annalene Baerbock da se „svjetski mir temelji upravo na činjenici da svi priznajemo teritorijalni integritet i suverenost svake zemlje“. Na stranu sada to da je „zelena“ ministrica tom izjavom plagirala jedan od temeljnih pet principa Tito-Nehru-Naserova Pokreta nesvrstanih druge polovice 20. stoljeća, ključno je da cca 450 sudionika summita svjesno ignoriraju suštinsku supstancu državne cjelovitosti i suverenosti i time miniraju do daljnjega ključnu armaturu svjetskog mira i sigurnosti. SAD/NATO i tzv. partneri/saveznici „priznaju“ princip teritorijalnog integriteta i suverenosti svake zemlje samo načelno, na papiru i kad im to ekonomski/geopolitički odgovara. Npr. u odnosu na Ruse u Ukrajini da (Krim i odmetnute regije mora se vratiti suverenoj državi zbog njezine teritorijalne cjelovitosti), ali u odnosu na međunarodno priznate suverene i teritorijalno cjelovite Kinu i Srbiju ne (Zapad im silom otima dio teritorija – Tajvan i Kosovo). Pa su neke suverene države suverene, a neke suverene nisu suverene, itsl. Ta praksa ismijava tzv. međunarodno pravo, destabilizira svijet i uzrokom je tragičnih sukoba s dugoročnim posljedicama.
Indikativno je glede&unatoč münchensko, je li, „sigurnosno“ lamentiranje američke potpredsjednice Kamale Harris, jako „zabrinute zbog jačanja suradnje Kine i Rusije od početka rata u Ukrajini“, jer „potpora Pekinga Moskvi potkopava međunarodni poredak utemeljen na pravu“. Sic transit. Niti je međunarodni poredak utemeljen na pravu (da jest funkcionirao bi uredno, bez agresivnog nametanja volje velikih/moćnih velesila) niti neka ili nečija tješnja suradnja, pa i na vojnoj razini, „potkopava međunarodni poredak“. Praktično, sigurnosni summit u Münchenu još nije ni završio, a američki državni tajnik Blinken je arogantno zaprijetio Kini: bude li slala oružje Rusiji, to će narušavanje kinesko-američkih odnosa skupo platiti. Ta je prijetnja, zapravo, drugo ime istog značenja Stoltenbergove izjave: „Kina pozorno motri ishod ukrajinskog rata i procjenjuje vlastite planove u svom dijelu svijeta, pa postoji bojazan da bi ruska pobjeda u Ukrajini osokolila Kinu da upotrijebi vojnu silu protiv Tajvana“.
Kugla pak ogrezla u najvećoj nesigurnosti nakon Drugoga svjetskog rata nastavlja se münchenskim porukama još brže kotrljati prema provaliji. Najodgovorniji ljudi za sudbinu čovječanstva telale o globalnomu miru i sigurnosti zveckajući i nasmrtonosnijim oružjem za masovno uništenje, iznova se blokovski svrstavaju i šire mržnju bez pokrića. Drčna Ursula Röschen/Ružica von der Leyen traži unificiranje/standardiziranje oružja u Uniji i znatno povećanje proizvodnje, „jer Rusi u jednom danu upotrijebe u Ukrajini više streljiva i vojne tehnike no što ih vojna industrija u Europi može proizvesti u mjesec dana“. Maloumlje, čak i da se priprema Četvrti svjetski rat, jer u Trećemu nitko nije pobijedio, a ni čovječanstvo baš nije otišlo u vražju mater? Sudeći po tomu što se čulo i što je zaključeno u Münchenu, ove je godine u glavnom gradu Bavarske (1930-ih godina otrovnom leglu nacizma koji je ubio više od 60 milijuna ljudi, od toga cca 32 milijuna Rusa!) upriličen pod SAD/NATO-ovom dirigentskom palicom zloslutan – summit globalne nesigurnosti. Demonstracija još neviđene mobilizacije dijela proameričkog Zapada radi tzv. obrane demokracije i međunarodnog prava, pardon, SAD-ova „prava“ na gazdovanje Kuglom i oktroiranje pravila kojih se po cijenu sankcija imaju držati svi bez razlike. Inače, globalni mir i sigurnost nisu mogući. Demonstracija je dosljedno izvedena na primjerima Rusije i Kine, s porukom Iranu i Sjevernoj Koreji, kojima se „ne smije dopustiti posjedovanje nuklearnog oružja“, pa…
Je li laureat Pulizerove nagrade Seymour Hersh pretjerao tvrdnjom da je „SAD sada najagresivnija zemlja na svijetu“, i bez pardona upro prstom u vrlo ratobornu i globalno opasnu trojku – državnog tajnika Antonyja Blinkena, savjetnika za nacionalnu sigurnost Jakea Sullivana i podtajnicu za politička pitanja SAD-a Victoriju Jane Nuland – što jastrebovski pritišće 80-godišnjeg Josepha Robinette „Joe“ Bidena, Jr., a time i proamerički Zapad? Ima li s tom činjenicom neke veze podatak da je Biden neki dan podvrgnut trosatnom sistematskom pregledu na kojemu je proglašen „sasvim sposobnim za upravljanje državom“ te se kani natjecati 2024. godine za još jedan predsjednički mandat u Bijeloj kući i, jamačno, opet sučeliti s Donaldom Trumpom? Ako mu prethodno ne nađe Ahilovu petu, pa ga pospremi pod pravosudni tretman? Na čemu već itekako radi. Neki pak drže da ne bi bilo ukrajinskog rata te da bi Unija, NATO i UN drukčije izgledali da je Trump ostao na čelu SAD-a, da mu Joe Biden nije „ukrao izbore“ (sic transit). E sad, što bi bilo u lovu da pesek nije piškio iza bukve…
À propos, dok pesek opet trči iza bukve, CRO mediji su u ponedjeljak – pa baš navečer, prije spavanja – uspjeli isprepadati domaću javnost ozbiljnom prijetnjom skoroga nuklearnog rata: u Zagrebu se ubrzano gradi veliko skladište za strateške rezerve materijala i opreme EU-a u slučaju kemijske, biološke, radiološke i nuklearne ugroze. Te rezerve uključuju protuotrove, detektore, pribor za dekontaminaciju, zaštitnu opremu, antibiotike, cjepiva, sedative, profilaktičke tretmane i posebnu opremu za odgovor na kemijske, biološke, radiološke i nuklearne ugroze. Ukupna je vrijednost strateških rezervi 545,6 milijuna eura, a takva će skladišta biti još u Francuskoj, Poljskoj i Finskoj. I onda, kaže smiješni „vojni analitičar“ Nove TV izvjesni Ivica Mandić – Putin blefira!? Budući da mu je SAD/EU/NATO s tzv. partnerima/saveznicima nakanio svom silom nagaziti na žulj unatoč upozorenju da to ne čini i ne igra se sa sudbinom svijeta („Putin mora biti pobijeđen u Ukrajini za primjer Kini i drugima“, čulo se iz Münchena), gdje će se kvazipropagandist Mandić i oni čiji je nekritičan glasnogovornik skloniti glave pokaže li se da – Putin ne blefira? Nikakva skladišta ABK materijala i opreme, pa ni proturaketni tzv. štitovi od Baltika do Crnog mora, ne mogu spasiti nikoga u Uniji i SAD-u od nuklearnog progroma, npr. hipersonična desetoglavog Sotone-2. Nije vrijeme za praviti se pametan, nego je pet poslije 12 za – biti pametan!
