Slonovi u staklarnici, slika je koja mi se pojavljuje pred očima na sam spomen političke tehnologije u ovoj zemlji. Stranke koje ne mogu dobiti niti sve glasove svojih članova postaju poželjni koalicijski partneri kako bi se spasili njihovi „kapitalci“ regrutirani u jednakim političkim inkubatorima, a ljudi koji u ozbiljnijoj banci ne bi smjeli čuvati niti pet kuna dolaze u poziciju, na ministarskim i zastupničkim mjestima, odlučivati o milijunima kuna poreznih obveznika.
Nisu ovdje izuzetak niti dvije najveće političke stranke u Hrvatskoj. Vidi se to i iz nesposobnosti ove, do sada po svemu, najgore vlade, o čemu je, ne tako davno, SEEbiz objavio komentar. Situaciju unutar SDP-a i njihovu diskrepanciju s programom stranke, prevladavajućim svjetonazorom njihovih birača i predizbornim programom, možda, najbolje pokazuje broj protestnih simpatija koje, u predizbornim anketama, ubire, suglasni su analitičari, možda najveće osvježenje političke scene, ORaH Mirele Holy.Na drugoj je strani presudama za korupciju opterećena Hrvatska demokratska zajednica. Usprkos tome, ona pod vodstvom Tomislava Karamarka, upravo zbog nesposobnosti premijera Zorana Milanovića, ne bi trebala činiti apsolutno ništa kako bi preuzela upravljanje ovom zemljom. Umjesto toga, u jeku stvaranja predizbornoga programa, uz asistenciju bavarskoga IFO instituta, koji bi oslabio ulogu države u ekonomskim zbivanjima, Karamarko i pojedini njegovi savjetnici, vraćaju priču na gotovo istovjetnu socijalno ekonomsku politiku kakvu provodimo već dva desetljeća (nijanse su ne tako važne). Igranjem na kartu svojih birača, zaposlenih u javnoj upravi, otjerao je možda najsposobniju političarku koju je u svojim redovima imao, Martinu Dalić.
Činiti štetu vlastitom projektu unutarstranačkim i javnim izjavama kao da mu nije bilo dovoljno, nego je odlučio sklopiti predizborni savez sa barem tri potpuno nepotrebna partnera.Na prvome mjestu valja spomenuti Hrvatsku seljačku stranku koju su nesretne koalicije u prošlosti, potpuni klijentelizam i nesposobnost barem dvojice dosadašnjih predsjednika, dovele, na nacionalnoj razini, do situacije neprepoznatljivosti, a samim time i nebitnosti. Nije tajna, kažu mi neki članovi, kako HSS preko svojih stranačkih udruga (žene, folklor, poljovprivreda...) okuplja velik broj ruralnih stanovnika Hrvatske, a s druge strane u pojedinim slavonskim sredinama ne dobiju niti deset posto glasova svoga članstva.
Drugi nepotrebni partner, o čemu sam već za SEEbiz pisao, kada se koalicija dogodila, jest HSLS. Eutanaziran koalicijom s Milanom Bandićem čime je pacificiran njihov jaki predizborni adut Vladimir Ferdelji, došli su do omjera glasova i članova sličnog kao HSS, kako mi javljaju ozbiljniji insajderi ovih dana. S tek jednim ili dvojicom ozbiljnih stručnjaka, koji bi svoje mjesto, i bez stranke, našli u budućoj vlasti, imaju i teret potpune političke nevjerodostojnosti i neozbiljnosti svoga predsjednika Darinka Kosora. Ako to do sada nekome nije bilo jasno, serija demantija nakon prošlotjedne emisije Nedjeljom u 2, u kojoj je gostovao, to je bjelodano utvrdila.
Čini se, dakle, kako su se urbani i ruralni centristi odmaknuli od dvije najstarije stranke koje ih tradicionalno žele privući. Ipak, ukoliko su na razini istovjetnosti političke nomenklature u ovoj zemlji ovi ugovori opravdani, ta poznata je činjenica kako naši političari imaju intenciju spašavati kadrove regrutirane u jednakim političkim inkubatorima, koalicija sa Hrastom bila je potpuni promašaj.
Naime, dok na konzervativnoj strani spektra postoji Savez za Hrvatsku sa rastućom popularnosti, Karamarko umjesto podržavanja najnovijeg referenduma Željke Markić želi podijeliti i oslabiti upravo stranku koja joj je najbliža i iz koje dolazi najveći broj volontera za njene referendumske akcije. Ako je vjerovao u prešutni savez sa SDP-om protiv ovakve ideje za promjenom izbornoga zakonodavstva, nije trebao. SDP-u svjetonazorski blizak GONG već dugo predlaže preferencijsko glasovanje, koje je, uzgred, zajednički nazivnik kako te inicijative, tako i ove aktualne referendumske. Upravo zbog toga, Zoran je Milanović načinio možda najbolji potez, od kada se bavi politikom, podržavši uvođenje preferencije.
Doživjeli smo i to, od dvojice antitalenata, Karamarko je ipak veći.
Tomislavu Karamarku najpametnije bi bilo objaviti povlačenje, do kraja serije predizbornih kampanja koje nam slijede, u kakav karmelićanski samostan. Stroga karmelićanska pravila barem bi mu zabranila javno nastupanje, a život i svakodnevni rad u samostanu razmišljanje o nepotrebnim predizbornim savezima. Možda je to i jedini način vraćanja povjerenja konzervativnih birača.
Činiti štetu vlastitom projektu unutarstranačkim i javnim izjavama kao da mu nije bilo dovoljno, nego je odlučio sklopiti predizborni savez sa barem tri potpuno nepotrebna partnera.Na prvome mjestu valja spomenuti Hrvatsku seljačku stranku koju su nesretne koalicije u prošlosti, potpuni klijentelizam i nesposobnost barem dvojice dosadašnjih predsjednika, dovele, na nacionalnoj razini, do situacije neprepoznatljivosti, a samim time i nebitnosti. Nije tajna, kažu mi neki članovi, kako HSS preko svojih stranačkih udruga (žene, folklor, poljovprivreda...) okuplja velik broj ruralnih stanovnika Hrvatske, a s druge strane u pojedinim slavonskim sredinama ne dobiju niti deset posto glasova svoga članstva.
Drugi nepotrebni partner, o čemu sam već za SEEbiz pisao, kada se koalicija dogodila, jest HSLS. Eutanaziran koalicijom s Milanom Bandićem čime je pacificiran njihov jaki predizborni adut Vladimir Ferdelji, došli su do omjera glasova i članova sličnog kao HSS, kako mi javljaju ozbiljniji insajderi ovih dana. S tek jednim ili dvojicom ozbiljnih stručnjaka, koji bi svoje mjesto, i bez stranke, našli u budućoj vlasti, imaju i teret potpune političke nevjerodostojnosti i neozbiljnosti svoga predsjednika Darinka Kosora. Ako to do sada nekome nije bilo jasno, serija demantija nakon prošlotjedne emisije Nedjeljom u 2, u kojoj je gostovao, to je bjelodano utvrdila.
Čini se, dakle, kako su se urbani i ruralni centristi odmaknuli od dvije najstarije stranke koje ih tradicionalno žele privući. Ipak, ukoliko su na razini istovjetnosti političke nomenklature u ovoj zemlji ovi ugovori opravdani, ta poznata je činjenica kako naši političari imaju intenciju spašavati kadrove regrutirane u jednakim političkim inkubatorima, koalicija sa Hrastom bila je potpuni promašaj.
Naime, dok na konzervativnoj strani spektra postoji Savez za Hrvatsku sa rastućom popularnosti, Karamarko umjesto podržavanja najnovijeg referenduma Željke Markić želi podijeliti i oslabiti upravo stranku koja joj je najbliža i iz koje dolazi najveći broj volontera za njene referendumske akcije. Ako je vjerovao u prešutni savez sa SDP-om protiv ovakve ideje za promjenom izbornoga zakonodavstva, nije trebao. SDP-u svjetonazorski blizak GONG već dugo predlaže preferencijsko glasovanje, koje je, uzgred, zajednički nazivnik kako te inicijative, tako i ove aktualne referendumske. Upravo zbog toga, Zoran je Milanović načinio možda najbolji potez, od kada se bavi politikom, podržavši uvođenje preferencije.
Doživjeli smo i to, od dvojice antitalenata, Karamarko je ipak veći.
Tomislavu Karamarku najpametnije bi bilo objaviti povlačenje, do kraja serije predizbornih kampanja koje nam slijede, u kakav karmelićanski samostan. Stroga karmelićanska pravila barem bi mu zabranila javno nastupanje, a život i svakodnevni rad u samostanu razmišljanje o nepotrebnim predizbornim savezima. Možda je to i jedini način vraćanja povjerenja konzervativnih birača.
