Od pada Berlinskog zida ne prestaje kriza evropske ljevice, koja posrće pred desnim strankama i još više populističkim pokretima. Premda se to odnosi i na Hrvatsku, novi program SDP-a samo nijemo konstatira stanje i ne nudi nikakav izlaz
Ovih dana sekundu-dvije pažnje javnosti privukao je ojađeni SDP-ovac iz Koprivnice, koji je isjekao člansku iskaznicu jer je izgubio dosadašnji posao u poduzeću koje kontrolira njegova stranka. Nesretnik se nije dobro proveo. Uz jedva poneku iznimku isječen je na komadiće, kao spomenuta iskaznica, na društvenim mrežama i u medijima kojima se dalo time baviti, kao ‘uhljeb’ koji je zaslužio što je dobio. Ukratko, fasovao je dobru porciju poruge i srdačnih aplauza za ono što mu se dogodilo. Pa ipak, neprihvaćeni Koprivničanin uspio je poslati relativno uspješnu simboličku poruku, jer se njegov demonstrativni obračun s vlastitom članskom iskaznicom poklopilo s teškom krizom SDP-a pa i, ako mu pažnja dotle dopire, s istom takvom krizom, zapravo dramom evropske ljevice. Ta drama već sliči na tugaljive sapunice kojih se dnevno snimi nekoliko i gledatelji ih mjesecima masovno gutaju iako svi znaju što će biti u sljedećem nastavku. U najnovijem slučaju to se dogodilo na talijanskim parlamentarnim izborima, koji su završili toliko teškim i istodobno očekivanim trijumfom desnih populističkih stranaka da su u Bruxellesu čak priželjkivali pobjedu Silvija Berlusconija – stvari su, eto, već dotle došle.
Za nasljednicu nekada slavne talijanske ljevice, Demokratsku stranku Mattea Renzija, nitko nije pokazivao zanimanje jer nitko nije očekivao da može nešto napraviti, što je ona do posljednje decimale i ispunila. Renzi je već najavio ostavku, ali je drži u koverti, tj. aktivirat će je tek nakon formiranja nove vlade kako bi spriječio da demokrati koaliraju s premoćnim relativnim pobjednikom izbora, Pet zvjezdica, izrazito ksenofobnom i evroskeptičnom, a donedavno i granično profašističkom strankom. Renzi se dakle ponaša kao stečajni upravitelj demokrata, koji nakon izbornog fijaska nastoji sačuvati barem posljednje ostatke ostataka talijanske ljevice. Ali svima je jasno da na iole dulje staze to neće uspjeti. Naprosto se previše toga skupilo na gomilu i ta gomila se pod vlastitim teretom jednom morala urušiti. Slom ljevice u Italiji počeo je još prije četvrt stoljeća, kada su s političke scene zbrisani socijalisti i demokršćani, i jedni i drugi zbog teške kronične korupcije. Berlusconi se i pojavio na ruševinama tih starih i etabliranih stranaka, režirajući tragikomični obrat u kojem je najprije slovio kao otac evropskog populizma, a evo sada ni manje ni više nego kao spasilac od tog istog populizma.
S padom Berlinskog zida, kada je kapitalizam ostao bez svog socijalističkog konkurenta s kojim se natjecao prvenstveno u socijalnoj politici, evropska ljevica počela se urušavati i drugdje. Prvenstveno baš tu na Mediteranu, gdje je imala svoje tradicionalne utvrde, osim u Italiji, i u Španjolskoj, Grčkoj, Francuskoj. U Francuskoj postoji još samo u simboličkim tragovima, u Grčkoj i Španjolskoj je nešto drukčije jer su se pojavile nasljednice starih lijevih stranaka (Siriza Aleksisa Ciprasa, Podemos Pabla Iglesiasa), ali iz ovih ili onih razloga ni one nisu ispunile očekivanja. U Francuskoj se čak pojavila potpuno nova stranačka scena kojom dirigira Emmanuel Macron, miljenik Bruxellesa zato što je zaustavio dolazak na vlast Marine Le Pen, čovjek za kojeg nitko ne zna odakle se pojavio, ali je evidentno eksponent krupnog kapitala. U drugim najvećim evropskim zemljama, Njemačkoj i Velikoj Britaniji, nema tako drastičnih lomova, vodeći parovi desnih i lijevih stranaka i dalje su vodeći, ali su se pojavili snažni evroskeptični i ksenofobni pokreti i stranke, koji potkopavaju posebno ljevicu. Istina, u Engleskoj se neočekivano dobro drži Jeremy Corbyn, vraćajući poslije dugo vremena laburiste čak starim radničkim i sindikalnim korijenima, ali zato je njemački SPD pao na rekordno niske grane.
U novim, istočnoevropskim članicama Evropske unije stanje je još puno gore, većina njih skrenula je u ‘neliberalnu demokraciju’, a ljevica je praktički zbrisana (ako je nešto od nje i preostalo, ili je čak na vlasti kao socijaldemokrat Robert Fico u Slovačkoj, jednako je ksenofobna kao i populisti na desnici). U pravilu su lakejski naklonjeni Donaldu Trumpu, koji je uzletio i na valu ogorčenja ‘bijele radničke klase’, a nešto slično gledamo i u tom dijelu Evrope, u nekoj mjeri i na cijelom kontinentu. Evropa je još koncem pretprošlog stoljeća izmislila slavnu socijalnu državu blagostanja, ali se danas taj raskošni jedrenjak sasvim nagnuo otkako je kormilo prepušteno, po uzoru na Sjedinjene Države, kapitalu, prvenstveno onom neproizvodnom iz financijske branše. Uostalom, i ova najnovija kriza otprije deset godina doplovila je ovamo preko Atlantika, s tim što je se Amerika puno prije riješila zahvaljujući jakoj središnjoj financijskoj vlasti, dok se Evropa još dvoumi hoće li biti snažna federacija ili labava konfederacija. Zbog toga je izloženija novim krizama i, što je još gore, klimanju institucija sistema, prvenstveno sistema parlamentarne demokracije, na čijem grobu već plešu sve brojniji desni populizmi, a onda i sistema socijalne države, na čijem grobu bi uskoro mogao zaplesati ozbiljni i otvoreni fašizam.
Kako s ovim stoji Hrvatska? U skladu sa svojom sve naglašenijom nevažnošću, otprilike u aritmetičkoj sredini. U njoj su se, slično kao u Njemačkoj i Velikoj Britaniji, očuvali nosivi stupovi bipolarnog političkog sistema, ali su prisutni i trendovi populizma, istina ne kao u Italiji ili na evropskom istoku, no zato sa skraćenijim putem povratka u fašizam, zbog neprožvakane teme Drugog svjetskog rata. Zanimljivo je da u novom programu SDP-a ova stranka sebe ne definira kao antifašističku. Pisac programskog teksta Davorko Vidović smatra da se stranka ne treba vraćati prošlost i dovoljno joj je da je antifašizam unesen u Ustav. Dovoljno?! Kako se onda moglo dogoditi da ploča ‘Za dom spremni’ mjesecima stoji u Jasenovcu i, drugo, kako se SDP misli oduprijeti novom odgrizanju svoga biračkog tijela od strane Živoga zida, stranke koja voli koketirati s granično profašističkim strankama iz susjedstva (talijanskih Pet zvjezdica, srpske Dveri)? Jednako je zanimljivo da je u nedavnoj promociji novog programa Vidović osjetio potrebu naglasiti da SDP nije protiv kapitalizma. Protiv čega je onda? Dobro, većina socijaldemokratskih stranaka učinila je isto, ali hrvatski SDP-ovci morali bi znati da su radnička prava u Hrvatskoj među najugroženijima u Evropi i zar onda nije pametno ovo barem prešutjeti?
Ne može se poreći da u novom programu ne postoji rečenica-dvije koje dobro zvuče, kao ona da socijalnu politiku treba prebaciti iz sfere milosrđa u sferu socijalnog investiranja. Ali kako to napraviti (štrajkovima?) i u suradnji s kime (sindikatima?), o tome nema ni slova, tako da tvrdnja kako je prošlo vrijeme ‘državotvornosti’ i došlo vrijeme ‘društvotvornosti’ zvuči kao ukrasni cvijet, ali ne zna se čemu. SDP je pao otprilike na razinu njemačkog SPD-a, obje su stranke s bogatom, čak slavnom prošlošću, ali ako ne mrdnu dupetom, sasvim je izgledno da će ih neki idući populistički val pomesti. O da, bit će pokopani s punim prsima medalja i ordenja, ali valjda i sami znaju da je to slaba, nikakva utjeha.
Ovih dana sekundu-dvije pažnje javnosti privukao je ojađeni SDP-ovac iz Koprivnice, koji je isjekao člansku iskaznicu jer je izgubio dosadašnji posao u poduzeću koje kontrolira njegova stranka. Nesretnik se nije dobro proveo. Uz jedva poneku iznimku isječen je na komadiće, kao spomenuta iskaznica, na društvenim mrežama i u medijima kojima se dalo time baviti, kao ‘uhljeb’ koji je zaslužio što je dobio. Ukratko, fasovao je dobru porciju poruge i srdačnih aplauza za ono što mu se dogodilo. Pa ipak, neprihvaćeni Koprivničanin uspio je poslati relativno uspješnu simboličku poruku, jer se njegov demonstrativni obračun s vlastitom članskom iskaznicom poklopilo s teškom krizom SDP-a pa i, ako mu pažnja dotle dopire, s istom takvom krizom, zapravo dramom evropske ljevice. Ta drama već sliči na tugaljive sapunice kojih se dnevno snimi nekoliko i gledatelji ih mjesecima masovno gutaju iako svi znaju što će biti u sljedećem nastavku. U najnovijem slučaju to se dogodilo na talijanskim parlamentarnim izborima, koji su završili toliko teškim i istodobno očekivanim trijumfom desnih populističkih stranaka da su u Bruxellesu čak priželjkivali pobjedu Silvija Berlusconija – stvari su, eto, već dotle došle.
Za nasljednicu nekada slavne talijanske ljevice, Demokratsku stranku Mattea Renzija, nitko nije pokazivao zanimanje jer nitko nije očekivao da može nešto napraviti, što je ona do posljednje decimale i ispunila. Renzi je već najavio ostavku, ali je drži u koverti, tj. aktivirat će je tek nakon formiranja nove vlade kako bi spriječio da demokrati koaliraju s premoćnim relativnim pobjednikom izbora, Pet zvjezdica, izrazito ksenofobnom i evroskeptičnom, a donedavno i granično profašističkom strankom. Renzi se dakle ponaša kao stečajni upravitelj demokrata, koji nakon izbornog fijaska nastoji sačuvati barem posljednje ostatke ostataka talijanske ljevice. Ali svima je jasno da na iole dulje staze to neće uspjeti. Naprosto se previše toga skupilo na gomilu i ta gomila se pod vlastitim teretom jednom morala urušiti. Slom ljevice u Italiji počeo je još prije četvrt stoljeća, kada su s političke scene zbrisani socijalisti i demokršćani, i jedni i drugi zbog teške kronične korupcije. Berlusconi se i pojavio na ruševinama tih starih i etabliranih stranaka, režirajući tragikomični obrat u kojem je najprije slovio kao otac evropskog populizma, a evo sada ni manje ni više nego kao spasilac od tog istog populizma.
S padom Berlinskog zida, kada je kapitalizam ostao bez svog socijalističkog konkurenta s kojim se natjecao prvenstveno u socijalnoj politici, evropska ljevica počela se urušavati i drugdje. Prvenstveno baš tu na Mediteranu, gdje je imala svoje tradicionalne utvrde, osim u Italiji, i u Španjolskoj, Grčkoj, Francuskoj. U Francuskoj postoji još samo u simboličkim tragovima, u Grčkoj i Španjolskoj je nešto drukčije jer su se pojavile nasljednice starih lijevih stranaka (Siriza Aleksisa Ciprasa, Podemos Pabla Iglesiasa), ali iz ovih ili onih razloga ni one nisu ispunile očekivanja. U Francuskoj se čak pojavila potpuno nova stranačka scena kojom dirigira Emmanuel Macron, miljenik Bruxellesa zato što je zaustavio dolazak na vlast Marine Le Pen, čovjek za kojeg nitko ne zna odakle se pojavio, ali je evidentno eksponent krupnog kapitala. U drugim najvećim evropskim zemljama, Njemačkoj i Velikoj Britaniji, nema tako drastičnih lomova, vodeći parovi desnih i lijevih stranaka i dalje su vodeći, ali su se pojavili snažni evroskeptični i ksenofobni pokreti i stranke, koji potkopavaju posebno ljevicu. Istina, u Engleskoj se neočekivano dobro drži Jeremy Corbyn, vraćajući poslije dugo vremena laburiste čak starim radničkim i sindikalnim korijenima, ali zato je njemački SPD pao na rekordno niske grane.
U novim, istočnoevropskim članicama Evropske unije stanje je još puno gore, većina njih skrenula je u ‘neliberalnu demokraciju’, a ljevica je praktički zbrisana (ako je nešto od nje i preostalo, ili je čak na vlasti kao socijaldemokrat Robert Fico u Slovačkoj, jednako je ksenofobna kao i populisti na desnici). U pravilu su lakejski naklonjeni Donaldu Trumpu, koji je uzletio i na valu ogorčenja ‘bijele radničke klase’, a nešto slično gledamo i u tom dijelu Evrope, u nekoj mjeri i na cijelom kontinentu. Evropa je još koncem pretprošlog stoljeća izmislila slavnu socijalnu državu blagostanja, ali se danas taj raskošni jedrenjak sasvim nagnuo otkako je kormilo prepušteno, po uzoru na Sjedinjene Države, kapitalu, prvenstveno onom neproizvodnom iz financijske branše. Uostalom, i ova najnovija kriza otprije deset godina doplovila je ovamo preko Atlantika, s tim što je se Amerika puno prije riješila zahvaljujući jakoj središnjoj financijskoj vlasti, dok se Evropa još dvoumi hoće li biti snažna federacija ili labava konfederacija. Zbog toga je izloženija novim krizama i, što je još gore, klimanju institucija sistema, prvenstveno sistema parlamentarne demokracije, na čijem grobu već plešu sve brojniji desni populizmi, a onda i sistema socijalne države, na čijem grobu bi uskoro mogao zaplesati ozbiljni i otvoreni fašizam.
Kako s ovim stoji Hrvatska? U skladu sa svojom sve naglašenijom nevažnošću, otprilike u aritmetičkoj sredini. U njoj su se, slično kao u Njemačkoj i Velikoj Britaniji, očuvali nosivi stupovi bipolarnog političkog sistema, ali su prisutni i trendovi populizma, istina ne kao u Italiji ili na evropskom istoku, no zato sa skraćenijim putem povratka u fašizam, zbog neprožvakane teme Drugog svjetskog rata. Zanimljivo je da u novom programu SDP-a ova stranka sebe ne definira kao antifašističku. Pisac programskog teksta Davorko Vidović smatra da se stranka ne treba vraćati prošlost i dovoljno joj je da je antifašizam unesen u Ustav. Dovoljno?! Kako se onda moglo dogoditi da ploča ‘Za dom spremni’ mjesecima stoji u Jasenovcu i, drugo, kako se SDP misli oduprijeti novom odgrizanju svoga biračkog tijela od strane Živoga zida, stranke koja voli koketirati s granično profašističkim strankama iz susjedstva (talijanskih Pet zvjezdica, srpske Dveri)? Jednako je zanimljivo da je u nedavnoj promociji novog programa Vidović osjetio potrebu naglasiti da SDP nije protiv kapitalizma. Protiv čega je onda? Dobro, većina socijaldemokratskih stranaka učinila je isto, ali hrvatski SDP-ovci morali bi znati da su radnička prava u Hrvatskoj među najugroženijima u Evropi i zar onda nije pametno ovo barem prešutjeti?
Ne može se poreći da u novom programu ne postoji rečenica-dvije koje dobro zvuče, kao ona da socijalnu politiku treba prebaciti iz sfere milosrđa u sferu socijalnog investiranja. Ali kako to napraviti (štrajkovima?) i u suradnji s kime (sindikatima?), o tome nema ni slova, tako da tvrdnja kako je prošlo vrijeme ‘državotvornosti’ i došlo vrijeme ‘društvotvornosti’ zvuči kao ukrasni cvijet, ali ne zna se čemu. SDP je pao otprilike na razinu njemačkog SPD-a, obje su stranke s bogatom, čak slavnom prošlošću, ali ako ne mrdnu dupetom, sasvim je izgledno da će ih neki idući populistički val pomesti. O da, bit će pokopani s punim prsima medalja i ordenja, ali valjda i sami znaju da je to slaba, nikakva utjeha.
