Kad bi ukupnost onoga što se nudi za prodaju bio jedini kriterij za odlazak na mjesta razmjene dobara, ne bi bilo potrebe dolaziti na male tržnicu, jer veliki supermarketi imaju sve: odjeću, obuću, bijelu tehniku, elektroniku, pekarske proizvode, mlijeko i mliječne proizvode, sve vrste mesa i ribe, tijesta, kavu, alkohol, napitke, suhomesnate proizvode, sireve, konzerve, nareske, ječam, rižu, soju, voće i povrće... i to uglavnom po nižim cijenama nego na pijaci, mjestu kupoprodajnog dodira seljaka i stanovnika grada.
Ono što supermarketi nikad neće imati je vlasništvo nad epitetom „domaći“. Kako kaže Hrvatski jezični portal za pridjev „domaći“... koji je izrađen u domu (kući) ili namijenjen upotrebi u domu (kući) [domaće vino; domaća radinost; domaći kruh]. Oprečno domaćem je tvorničko, kupovno, industrijsko. Domaće se može vidjeti, dodirnuti, izvagati, pomirisati... samo na tržnici. Domaće nije čvrsta oznaka za kvalitetu, ono je pečat koji garantira način izrade, mjesto dobivanja, postupak čuvanja i brige. Domaće se prepoznaje kao blisko, toplo, rađeno s ljubavlju, po starim receptima... Da bi domaća jaja bio još domaćija, lukave snaše ih mažu kokošjim govnima. To je onda, misle one, za naivne građane nepobitni dokaz da je iz domaće koke ispalo u domaće gnijezdo. Da bi se dokazalo da su jabuke ubrane s voćki oko kuće, da nisu „dirate“ kemijom, na tržnicu se nose i crvljive. Domaći kiseli kupus i onaj iz rezerovara od 10 000 litara nisu za usporediti.
Može industrija dubiti na glavi, ali domaći čvarci, kobasica, kosti s mesom, rebra, krvavice, švarglovi, šunke, kožice... znače užitak, prepoznaju se kao nešto što se mora i isplati kupiti, jer daleko je bliže prirodnom od tvorničkih komada sušenih tekućim dimom, brzinski. Uz ovo, to domaće na tržnicama prodaju domaći ljudi, s njima se može cjenkati, domaćinski posavjetovati, požaliti na državu i na lokane smješne političke face, imitatore onih u Zagrebu. E, to supermarketi neće nikad imati.
