Da je na francuskim izborima pobijedila Marine Le Pen, vjerojatno bi proces preustroja Europe tekao mnogo brže. Ovako će patnje uzrokovane krizom stagnirati, kako u Francuskoj, tako i ostatku Europske unije. Za Emmanuela Macrona se može reći isto što i za Berlusconija prije nekoliko godina: “Pustite ga neka vlada i shvatit ćete da je loš državnik.”
Svatko tko se iole razumije u politiku zna da je Macron običan sintetički proizvod, plastična lutka obučena u skupo odijelo da glumi predsjednika Francuske. Već se predviđa da će Francuska pod Macronom na kraju žaliti za Hollandeom, što je naizgled nemoguća misija, jer je odlazeći predsjednik u povijest otišao kao najgori lider Francuske ikada.
No, Hollande je bio predsjednik, kandidat Socijalističke stranke i političar sa svim mogućim manama i gotovo nijednom vrlinom, ali ipak čovjek. Ali Macron je proizvod, “zamrznut” i savršen koji predlaže istu podaničku politiku kakvu su imali Sarkozy i Hollande.
Čudne su tvrdnje nekih novinara da će Macron, koji ne pripada starom prvom ešalonu socijalista ili republikanaca, donijeti nešto “novo” u Elizejsku palaču. Isto su govorili za bivšeg talijanskog premijera Renzija, kojega zbog “energije i mladalačkog elana” uspoređuju s Emmanuelom Macronom.
Ali Macron i Renzi su obični starci, iako samo zbog godina izgledaju mladi. Kao što Renzi više nema budućnosti, neće je imati ni Macron. Predizborna obećanja, koja su se zapravo svela na slogan: “Ne glasajte za Marine Le Pen”, ubrzo će se rasplinuti i otopiti kao lanjski snijeg.
Emmanuel Macron predstavlja savršeni kontinuitet mediokriteta Hollandea, ali će možda biti i nesposobniji od bivšeg predsjednika, koji je bio opskurni partijski birokrat, ali je barem je imao svoju stranačku “praksu”. Macron nema ništa. Nikakvog iskustva.
Osim što je bio Rothschildov bankar, bio je savjetnik i potom ministar ekonomije i industrije kod Hollandea. No, više od toga, on je miljenik supermasona Jacquesa Attalija.
Nije slučajno da se Macron uspinjao među poznatim “meštrima”, od lože “Fraternitè Verte” u koju ga je uveo upravo Hollande, do velike superlože “Atlantis Aletheia”, gdje zajedno oblikuju svijet modernisti, sretni progresisti i žestoki konzervativci. Ovaj je “kružok odigrao posebno važnu ulogu u vrijeme kada se Grčka predavala u ruke pukovnika i diktatora, da bi se kasnije “vraćala” u demokraciju.
A njegov mentor Jacques Attali? Po vlastitom priznanju mason, a prema riječima njegovih kolega “rafinirani intelektualac posebnog kalibra” koji mahnito djeluje na putu izgradnje ove Europe, oligarhijske tehnokratske maćehe svojim narodima.
Ulazak Macrona u Elizejsku palaču je bila obična kozmetička operacija. Unatoč svim uloženim naporima i to što se učinilo što je više moguće da bi se postigao taj cilj, Marine Le Pen nije mogla pobijediti.
S takvo protivnicom, koja teško može dobiti većinu, pobijedit će uvijek kandidat kontinuiteta, čak i s ovako lošim gospodarstvom Europe.
Što se tiče izbora u Njemačkoj, oni su doslovno tragikomedija. Slaviti pobjedu Schulza nad Merkel ili obratno je smiješno. Pa njih dvoje su kao lopovi koji se javno svađaju, a noći zajedno provode u konobi, uz napomenu da Martin Schulz to čini doslovno.
Isti programi, identična paradigma za Europu. Macron će reproducirati stil mlađahnog Renzija, kojeg je otpuhao ustavni referendum. Možda će “strogo tražiti” da se za 0,1% povećaju javna izdvajanja. A možda i neće, jer Macron i ne mora lajati previše, s obzirom na to da je u Francuskoj dozvoljeno sve, jer njome upravlja Europa, a Francuska elita uvijek ima osiguranu napojnicu, čak i kada je ne traži.
Možda se netko pita čemu onda može poslužiti predsjedništvo Macrona? Ako ništa drugo, nova “petoljetka” u Elizejskoj palači će poslužiti da se definitivno razotkriju sve ove varalice i oni koji ozbiljno vjeruju da su Macron, Renzi i njima slični predstavnici europske mladosti i optimizma.
U ovoj Europi je sve drama. Vlasti i institucije su u rukama birokrata koji kada govore izgledaju kao ribe na suhom. Stoje i zijevaju nerazumljive fraze iz ranije napisanih skripti, a i to čine vrlo loše.
Što se može dogoditi? Umjesto ljutnje, treba zasukati rukave i izgraditi koalicije koje će stvarno biti progresivne, bilo u Francuskoj ili negdje drugdje, koje će pregaziti ove anemične klonove kojima se na ovaj način poklanja vlast.
Desnica, centar, ljevica,… sve je izgubilo svaki smisao. Danas je pitanje želimo li povući granicu između onih koji žele očuvati aktualnu političku i ekonomsku paradigmu i onih koji žele napredovati po nekoj drugoj.
Emmanuel Macron je posljednja interpretacija takozvanog “Trećeg puta“, kako ga je nazvao Anthony Giddens, sociolog koji je inspirirao Billa Clintona i Tonyja Blaira ’90-ih. Naime, ideja je bila da “ljevica”, ona laburistička, demokratska i postsocijalistička, u novom tisućljeću ne bi trebala predlagati alternative neoliberalnom pravcu kojem su čvrste temelje udarili Thatcher i Reagan.
Ta “ljevica” je trebala zanemariti sva prava, što je i učinila. Uvela je rigorozna pravila javnih bilanci, uništila javnu sferu i uvela deregulaciju bez ikakvih protumjera. Ljevica je dobila zadaću da dâ humano lice jednom zločinačkom pothvatu i mahala je zastavom solidarnosti koju nikada nije prakticirala.
Dakle, svjedočili smo sustavnoj demontaži “welfare sustava” i seriji ekonomskih i financijskih inicijativa koje nisu bile nimalo u skladu s onim što se govorilo i odisale su teorijom fanatičnog neoliberalizma.
To je bio “Treći put” i Emmanuel Macron je njegov posljednji formalni predstavnik, kojeg će u političkom smislu uskoro svi prepoznati kao čovjeka koji ne nudi ništa, nije ništa i završit će kao ništa.
logično
Svatko tko se iole razumije u politiku zna da je Macron običan sintetički proizvod, plastična lutka obučena u skupo odijelo da glumi predsjednika Francuske. Već se predviđa da će Francuska pod Macronom na kraju žaliti za Hollandeom, što je naizgled nemoguća misija, jer je odlazeći predsjednik u povijest otišao kao najgori lider Francuske ikada.
No, Hollande je bio predsjednik, kandidat Socijalističke stranke i političar sa svim mogućim manama i gotovo nijednom vrlinom, ali ipak čovjek. Ali Macron je proizvod, “zamrznut” i savršen koji predlaže istu podaničku politiku kakvu su imali Sarkozy i Hollande.
Čudne su tvrdnje nekih novinara da će Macron, koji ne pripada starom prvom ešalonu socijalista ili republikanaca, donijeti nešto “novo” u Elizejsku palaču. Isto su govorili za bivšeg talijanskog premijera Renzija, kojega zbog “energije i mladalačkog elana” uspoređuju s Emmanuelom Macronom.
Ali Macron i Renzi su obični starci, iako samo zbog godina izgledaju mladi. Kao što Renzi više nema budućnosti, neće je imati ni Macron. Predizborna obećanja, koja su se zapravo svela na slogan: “Ne glasajte za Marine Le Pen”, ubrzo će se rasplinuti i otopiti kao lanjski snijeg.
Emmanuel Macron predstavlja savršeni kontinuitet mediokriteta Hollandea, ali će možda biti i nesposobniji od bivšeg predsjednika, koji je bio opskurni partijski birokrat, ali je barem je imao svoju stranačku “praksu”. Macron nema ništa. Nikakvog iskustva.
Osim što je bio Rothschildov bankar, bio je savjetnik i potom ministar ekonomije i industrije kod Hollandea. No, više od toga, on je miljenik supermasona Jacquesa Attalija.
Nije slučajno da se Macron uspinjao među poznatim “meštrima”, od lože “Fraternitè Verte” u koju ga je uveo upravo Hollande, do velike superlože “Atlantis Aletheia”, gdje zajedno oblikuju svijet modernisti, sretni progresisti i žestoki konzervativci. Ovaj je “kružok odigrao posebno važnu ulogu u vrijeme kada se Grčka predavala u ruke pukovnika i diktatora, da bi se kasnije “vraćala” u demokraciju.
Jacques Attali
A njegov mentor Jacques Attali? Po vlastitom priznanju mason, a prema riječima njegovih kolega “rafinirani intelektualac posebnog kalibra” koji mahnito djeluje na putu izgradnje ove Europe, oligarhijske tehnokratske maćehe svojim narodima.
Ulazak Macrona u Elizejsku palaču je bila obična kozmetička operacija. Unatoč svim uloženim naporima i to što se učinilo što je više moguće da bi se postigao taj cilj, Marine Le Pen nije mogla pobijediti.
S takvo protivnicom, koja teško može dobiti većinu, pobijedit će uvijek kandidat kontinuiteta, čak i s ovako lošim gospodarstvom Europe.
Što se tiče izbora u Njemačkoj, oni su doslovno tragikomedija. Slaviti pobjedu Schulza nad Merkel ili obratno je smiješno. Pa njih dvoje su kao lopovi koji se javno svađaju, a noći zajedno provode u konobi, uz napomenu da Martin Schulz to čini doslovno.
Isti programi, identična paradigma za Europu. Macron će reproducirati stil mlađahnog Renzija, kojeg je otpuhao ustavni referendum. Možda će “strogo tražiti” da se za 0,1% povećaju javna izdvajanja. A možda i neće, jer Macron i ne mora lajati previše, s obzirom na to da je u Francuskoj dozvoljeno sve, jer njome upravlja Europa, a Francuska elita uvijek ima osiguranu napojnicu, čak i kada je ne traži.
Možda se netko pita čemu onda može poslužiti predsjedništvo Macrona? Ako ništa drugo, nova “petoljetka” u Elizejskoj palači će poslužiti da se definitivno razotkriju sve ove varalice i oni koji ozbiljno vjeruju da su Macron, Renzi i njima slični predstavnici europske mladosti i optimizma.
U ovoj Europi je sve drama. Vlasti i institucije su u rukama birokrata koji kada govore izgledaju kao ribe na suhom. Stoje i zijevaju nerazumljive fraze iz ranije napisanih skripti, a i to čine vrlo loše.
Što se može dogoditi? Umjesto ljutnje, treba zasukati rukave i izgraditi koalicije koje će stvarno biti progresivne, bilo u Francuskoj ili negdje drugdje, koje će pregaziti ove anemične klonove kojima se na ovaj način poklanja vlast.
Desnica, centar, ljevica,… sve je izgubilo svaki smisao. Danas je pitanje želimo li povući granicu između onih koji žele očuvati aktualnu političku i ekonomsku paradigmu i onih koji žele napredovati po nekoj drugoj.
Emmanuel Macron je posljednja interpretacija takozvanog “Trećeg puta“, kako ga je nazvao Anthony Giddens, sociolog koji je inspirirao Billa Clintona i Tonyja Blaira ’90-ih. Naime, ideja je bila da “ljevica”, ona laburistička, demokratska i postsocijalistička, u novom tisućljeću ne bi trebala predlagati alternative neoliberalnom pravcu kojem su čvrste temelje udarili Thatcher i Reagan.
Ta “ljevica” je trebala zanemariti sva prava, što je i učinila. Uvela je rigorozna pravila javnih bilanci, uništila javnu sferu i uvela deregulaciju bez ikakvih protumjera. Ljevica je dobila zadaću da dâ humano lice jednom zločinačkom pothvatu i mahala je zastavom solidarnosti koju nikada nije prakticirala.
Dakle, svjedočili smo sustavnoj demontaži “welfare sustava” i seriji ekonomskih i financijskih inicijativa koje nisu bile nimalo u skladu s onim što se govorilo i odisale su teorijom fanatičnog neoliberalizma.
To je bio “Treći put” i Emmanuel Macron je njegov posljednji formalni predstavnik, kojeg će u političkom smislu uskoro svi prepoznati kao čovjeka koji ne nudi ništa, nije ništa i završit će kao ništa.
logično
