Danima pažljivo prateći i analizirajući zaglušujuću javnu buku oko Dalibora Matanića, filmskog redatelja koji je - kako se saznalo i priznalo - pijan i drogiran seksualno uznemiravao i zlostavljao mlade glumice, izdvojio sam četiri komentara ključna za razumijevanje cijelog slučaja.
Prvi komentar dolazi iz redova struke: “To je najgora stvar na svijetu, to se treba prijavljivati! Ja znam da vjerojatno postoje ljudi koji misle da imaju poziciju, recimo redatelja ili profesora, i koji misle da su Bogom dani i da mogu uvjetovati. Po meni je zločinac svatko tko nekome kaže da neće napredovati, kao što je Weinstein radio, kad kaže nekoj glumici da neće napredovati, ti ljudi koji misle da kontroliraju tuđe živote, to su ljudi koji su u stvari monstrumi.”
Drugi komentar oslikava sumnju u mogućnost da se stvari nakon svega promijene: “Ne znam koliko treba biti naivan da bi se povjerovalo kako će ovo promijeniti nešto, ali može se baciti dodatne ljage i sramote. Dobro je da se vidi koliko se malo cijeni ljudsko meso i duša, i da se vidi koliko za te klinke nikoga nije bilo briga. To mi je najmučnije od svega. To je prikaz hrvatskog društva. Radi se o nehumanosti koja je ušla u ljude gdje se svatko bori za svoj život i zaboravlja biti dobar. To zlo mora biti prepoznato svugdje u svijetu. Zlo je univerzalno.
Treći komentar ispravno kontekstualizira problem: “U patrijarhalnom barbarskom dobu, nakon što očevima barbarima ni viagra više ne pomaže, na scenu dolaze njihova djeca, koja su gledala svoje očeve kako drmaju početnim danima tranzicije. Velika većina muškaraca zapravo se boji žena i njihove desetljećima zatomljivane snage, i ne može se pomiriti s neizbježnim odlaskom patrijarhata u povijest, oni bi još malo produljili svoju vladavinu. Treba ih educirati da im je odzvonilo, da im žene nisu neprijatelji već ravnopravni partneri.”
Konačno, četvrti komentar osvrće se i na same žene koje su pohvalile i podržale Matanića: “Pogađa me činjenica da je žena ženi često neprijatelj. Mi smo daleko od normalne zemlje dok god netko misli da bi netko trebao imati ikakvu olakšicu za nasilje nad ženama. Ako želimo normalnu zemlju, ne smijemo niti jedne sekunde šutjeti i dopustiti da itko opravdava nasilje. Nema opravdanja za bilo kakvu vrstu nasilja u društvu koje hoće napredovati.”
Istina, nijedan od četiri kuta iz kojih se gledalo na ovaj slučaj nije novi. I prije smo znali da da petrificirani patrijarhat vlada društvom i da ovaj slučaj neće mnogo promijeniti, i prije smo znali da struka uvijek zna i šuti, i da su žene ženama ponekad muškarci.
Po čemu su onda citirani komentari, kako ono, “ključni za razumijevanje cijelog ‘slučaja Matanić'”? Po tome što ih je, sva četiri, izgovorio i napisao sam – Dalibor Matanić.
Prvi, iz kuta struke, Matanićev je komentar izgovoren razmjerno davno, još prije dvadesetak godina, u intervjuu Aleksandru Stankoviću na HTV-u povodom mučno slične afere na Akademiji dramskih umjetnosti. Drugi – onaj u kojemu sumnja da će njegova priča išta promijeniti – izgovorio je pak prije točno tri godine u intervjuu portalu Lupiga, govoreći o svojoj hvaljenoj seriji “Šutnja”, nastaloj po šokantnim istraživanjima Drage Hedla o dječjoj prostituciji i zlostavljanju mladih djevojaka.
Treći i četvrti, međutim – o barbarskom patrijarhatu i ženama kao neprijateljima žena – redatelj “Šutnje” u autorskom je tekstu za ženski magazin Gloriju napisao gotovo jučer, listopada prošle godine, u redakcijskom uvodniku svečano najavljen kao “najglasniji aktivist protiv nasilja nad ženama”. “Zato sam i ponosan što radim TV seriju ‘Šutnja’: zbog svih tih supruga koje su sigurno znale da im muževi rade strahote nad tinejdžericama”, u blago jezivom spoileru piše Matanić u Gloriji, ponavljam, još listopada prošle godine.
U trenutku kad govori o “strahotama nad tinjedžericama” i “barbarskom patrijarhatu” kojemu “ni viagra više ne pomaže”, Matanić je vrlo svjestan pozicije iz koje piše svoj “spoiler alert”. Ako je, naime, zaista – kako će skrušeno priznati na društvenim mrežama – “tek kad se samostalno prijavio u ustanovu za liječenje ovisnosti osvijestio da je u trenucima kad je bio pod utjecajem alkohola ili droga na neprimjeren način uznemiravao kolegice”, Matanić je to “osviješten” znao i “u trenucima” kad je pisao taj tekst. Još dva mjeseca kasnije, recimo, u novogodišnjem broju Glorije pohvalit će se kako se u protekloj godini – “godini iz snova” – “u potpunosti odrekao alkohola” i posvetio “traženju mira”: “U našem poslu se morate dosta truditi da ubijete negativni dio ega, zato se u novoj godini želim okrenuti vlastitom miru.”
Da je dakle “pod utjecajem alkohola ili droga na neprimjeren način uznemiravao kolegice”, Matanić nije “osvijestio tek kad se samostalno prijavio u ustanovu za liječenje ovisnosti”, nego tek kad je saznao da Milka Zajović za Večernji list priprema o tome priču: u grozničavoj utrci s vremenom, nekoliko minuta prije na društvenim mrežama javno se sam ritualno izbičevao, povukavši za sobom u blato i desetine žena koje su mu – ne znajući za Milkin tekst u Večernjaku – čestitale na “hrabrom priznanju” i pružile podršku na putu katarze i pokajanja, pizdunski tako navukavši i na njih dobar dio javnog ženskog bijesa.
O tome kako je “žena ženi često neprijatelj” već je, uostalom, govorio i sam Matanić. Ali ovo nije priča o tome. Ovo, u konačnici, nije ni priča o Daliboru Mataniću. On je samo lice i ime pojave. Rijetko podlo i kukavičko, ali ipak samo lice i ime: naš redatelj, naime, nastupa kao prvo lice “naše” množine, nominativ muškog feminizma, onoga što se već desetljećima idiotski trpa u crveni kontejner “ljevice”.
Bilo je, jebiga, mnogo lakše kad se o “nehumanosti”, “zlu”, “nasilju nad ženama”, “strahotama nad tinejdžericama” i “cijeni ljudskog mesa i duše” govorilo isključivo kao o naslijeđu mračnog, tijesnog i vlažnog tradicionalnog “barbarskog patrijarhata s viagrom”, i kad smo u licima te pojave prepoznavali ocvale desničarske šovinističke mužjake, Antu Kovačevića ili Ljubu Ćesića Rojsa, HDZ-ove rektore, profesore, župane i općinske načelnike, konzervativne pseudointelektualce i katoličku inteligenciju iz prekooceanske dijaspore, kaptolske biskupe, seoske župnike, kojekakve Bartulice i Batarele, Marijine ratnike, klečavce s trgova i sav taj ološ kojega su nam nanijele devedesete.
Odjednom, zaprepašteni smo otkrili da “barbarski patrijarhat” ne samo da može imati i nasmijano, moderno lice s naslovnice Glorije, već i lice samog korifeja feminizma, “najglasnijeg aktivista protiv nasilja nad ženama”.
Od tog trenutka nadalje, rekoh, to više nije priča o Matanićevom bijednom licemjerju, od tog trenutka “slučaj Dalibor Matanić” prestaje biti slučaj. Nema tu, braćo, ničeg slučajnog, nema nijednog od četiri kuta i nijedne lijevo-desne strane s koje to nije naš problem. “Zlo je”, kako ono, “univerzalno”.
Dakle, muško.
Ili, kako je to nekidan na Facebooku cijeli “slučaj” lijepo i jezgrovito sažeo “jedan od nas”: “Svi mi imamo zlo u sebi. Pitanje je samo da li ćemo ga koristiti da ne okrznemo njime previše druge ljude ili ćemo im pak napraviti rane za cijeli život. Ako je ova priča pomogla ljudima koji su znali sve i šutjeli, da ipak tiho u sebi naprave svojevrsno pokajanje, uspjeli smo. Najveći uspjeh ipak je puno jednostavniji, a taj je da nekoj od cura koje su prošle nezamislivi pakao, barem jedna sekunda preostalog života bude malo mirnija i svijetlija.”
Prije samo dva mjeseca, posvećen svojoj misiji protiv nasilja nad ženama, to je na Facebooku o svojoj “Šutnji” objavio – dobro, to ste već shvatili – Dalibor Matanić.
