Nedavno smo pisali o suverenizmu, bauku europskih elita na predstojećim izborima za Europski parlament, kojeg su u svojoj najnovijoj knjizi podržali čak i marksisti Thomas Fazi i William Mitchell, koji su rekli kako suverenizam ne može biti samo zahtjev za kulturnim i nacionalnim identitetom, nego mora biti instrument za zadovoljavanje potreba naroda i čini se da se suverenistička ljevica i desnica oko toga mogu složiti.
Naravno, da bi to postigao suverenizam se mora ograditi i odbaciti rasizam, šovinizam i špiljski nacionalizam, kako je reakcionarni nacionalizam u svom govoru pred raspravnim Klubom Valdai nedavno nazvao ruski predsjednik Vladimir Putin. Također je pogrešna tvrdnja francuskog predsjednika Macrona koji je na obilježavanju stote obljetnice završetka Prvog svjetskog rata rastući nacionalizam nazvao “izdajom patriotizma”.
Za Emmanuela Macrona, što je za Francuze vrlo neobično, “patriotizam” je spremnost na predaju suvereniteta nadnacionalnom birokratskom i tehnokratskom konstruktu zvanom Europska unija i postupno dokidanje nacionalnih država, što je ideja koja je, manje ili više, naišla na prirodan otpor među svim europskim narodima.
U isto vrijeme kada je Macron držao svoj govoru Parizu talijanski novinar Lorenzo Vita je za portal Occhi della Guerra napisao članak “Suverenizam nije samo protest i zato mu je suđeno da pobijedi”, gdje dodatno objašnjava uzroke uspona suverenističkih stranaka i pokreta i veliku vjerojatnost da nove političke opcije prevladaju etablirane političke stranke koje se u “staroj Europi” na vlasti smjenjuju od Drugog svjetskog rata.
Suverenisti nisu glas praznog želuca ili iz protesta. Čak i ako je “populistički” vjetar zapuhao 2009. i dolaskom ekonomske krize, danas je nemoguće tvrditi da je uspon suverenista rezultat krize. To je u svom uvodniku nedavno naveo i američki časopis Foreign Policy, koja se vraća na posljednje korake početka lidera socijalne demokracije i dolazak novih ljudi koji su preuzeli vlast ili pred sobom metu “staru gardu”.
Dugo nam govore da su suverenistički pokreti običan rezultat protesta građana, pojašnjava Lorenzo Vita. Mainstream akademici su taj fenomen nazvali nekom vrstom demagoškog zanosa narodnih klasa, koje su, nakon siromaštva uzrokovanog velikom krizom koja je pogodila Zapad, tražile sigurnost.
No, reći da se ovaj trend pojavio i sve je je jači u političkoj areni Europe zbog opasnosti od gubitka posla ili pada kupovne moći je površno ili, bolje rečeno, pogrešno. Nije samo ekonomska kriza razlog nastanka novih velikih političkih stranaka. Prije svega zato što ekonomska kriza još uvijek postoji i očigledna je u mnogim zemljama, iako nije ista kao ona koja je 2008. godine nagrizla ekonomske temelje europskih država i Amerike. Mnoge države u kojima vidimo uspon “protestnih pokreta” zapravo nije bilo krize. Stopa nezaposlenosti nije bila visoka i ljudi nisu bili gladni, tako da nije bilo široko rasprostranjenog nezadovoljstva.
U nekim slučajevima je u zemljama u kojima se bilježi uspon suverenizma ovaj fenomen opisuje kao neka vrsta “desničarskog populizma”, a govorimo o najnaprednijim i najbogatijim zemljama u Europi.
U tom smislu vrijedi podsjetiti na slučajeve triju zemalja, Njemačke, Nizozemske i Poljske. U Varšavi su suverenisti eksplodirali kada je zemlja u ekonomskom smislu proglašena lokomotivom istočne Europe. Bilo je to 2015. godine, kada je Beata Szydło iz stranke Pravo i pravda postala premijerka. Nju je naslijedio Mateusz Morawiecki, također iz poljske konzervativne stranke. Stranka Jarosława Kaczyńskog je uvijek provodila nacionalističku retoriku, snažno povezanu s katoličkim vrijednostima Poljske i usidrenu konzervativnoj viziji civilnog društva. Oni su oteli uzde zemlje iz ruku Donalda Tuska, koji je promovirao europeizam i sa svojom Građanskom platformom je Varšavu vukao u zapadnoeuropsku dimenziju. No, Poljska, unatoč gospodarskom rastu i usprkos interesu kojeg je imala od ulaska u Europsku uniju, odbacila je Tuska i njegovu viziju o budućnosti zemlje.
Isto se može reći i za Nizozemsku. Bogatu zemlja koja nije pretrpjela ekonomsku krizu kao druge zemlje Europske unije. Nizozemsku nije pogodilo iseljavanje mladih ljudi, plaće nisu pale, nezaposlenost je u kolovozu 2018. iznosila 3,9%. Maksimumom nezaposlenosti je Nizozemska zabilježila u 2016. godini, kada je iznosila još uvijek vrlo niskih 6%. I tamo je gospodarstvo raslo, pa je ipak radikalni desničar Geert Wilders konstanta, čak i ako ne dominira političkom arenom u zemlji. Isto vrijedi i za Švedsku, gdje su Švedski demokrati Jimmieja Akessona preplavili parlament u Stockholmu.
Slučaj Njemačke je još upečatljiviji. Angela Merkel polako pada, Čak i ako se CDU želi pomjeriti više “udesno”, vjetar suverenizma se osjeti diljem zemlje. Nema lokalnog parlamenta u kojem Alternativa za Njemačku nije dobila važan broj zastupničkih mjesta. Stranka desnice dobiva sve veću podršku i nastavlja jačati diljem njemačkog teritorija. I sve to unatoč činjenici da je Njemačka i dalje lokomotiva Europe i zemlja koja zapravo predstavlja gospodarsko i industrijsko srce Europske unije.
Bavarska je u tom smislu bila savršen primjer. Bogata savezna država, produktivna, ali s biračima koji su se pomaknuli udesno.
Zašto se onda krizom ne može objasniti uspon suverenizma? Zato što suverenistički pokreti i stranke govore o drugom potrebama, istima koje su u Sjedinjenim Državama dovele do izbora Donalda Trumpa 2016. ili nedavne podrške republikancima u dubokoj, ruralnoj i industrijskoj Americi.
Čak i ovdje imamo paradoks, budući da Trump nije uspio ispuniti ni deseti dio ekonomskih obećanja danim u predizbornoj kampanji. Američko gospodarstvo se tek blago oporavilo i situacija nije katastrofalna, ali je još uvijek daleko od onoga kakvo je bilo prije nekoliko desetljeća, kada je rast američke srednje klase bio gotovo prirodna pojava i vjerovalo se da će tako biti zauvijek.
Dakle, nisu samo kriza ili uspon gospodarstva faktor koji određuje način razmišljanja jednog naroda. Ono što akademici ne žele shvatitije činjenica da proživljavamo krizu identiteta, koja budi želju da ponovno imamo društvo u kojem se ni oni s dna društvene ljestvice neće osjećati isključenima.
To nije borba za ekonomski opstanka, već gotovo antropološka, kulturološka borba koja nije fokusirana samo na novčanik, već i na druge vrijednosti. Živimo u vremenima imigracije, uspona političkog i ekonomskog suvereniteta i suprotstavljanja ultraliberalnom “progresivizmu”. Naravno, ovakav “progres” treba uzeti s rezervom.
Steve Bannon, govoreći o glasanju u Sjedinjenim Državama, nije govorio o ekonomiji, već o borbi između “nacionalista” i “kozmopolita”. Europski suverenisti ne prihvaćaju konsenzus o radu i porezima, već o zatvaranju granica i izgubljenom identitetu, domovinskoj kulturi i vrijednostima koje žele obnoviti.
Zar je moguće da eurobirokrati, čak i oni koji dolaze iz demokršćanskog bloka, nikada nisu čuli za Evanđelje po Mateju, gdje stoji “kako čovjek neće živjeti samo od kruha”. Točno, ne može se živjeti ni bez kruha, ali su neke ekonomski najnaprednije gore spomenute zemlje EU, uz one koje su pogođene krizom i kojima su ekonomije devastirane, dokaz da čovjek nije i ne može biti samo “hommo economicus”.
Velika je greška i glavni razlog propasti liberalnih, proeuropskih i “progresivnih” političkih elita što su sve što nije tržišno i odmah konvertibilno, ismijavali u ime konačno pronađene istine da je čovjek ipak samo “hommo economicus”, a društvo je, prema tome, golema tržnica izgrađena na rubovima džungle.
Upravo zbog posve suprotnog načina razmišljanja, suverenistima je suđeno da jačaju i čvrsto se usidre na cijelom Zapadu, a liberalni demokršćani i socijaldemokrati će gubiti do nedavno neupitnu podršku među ljudima. To je tako i što stranke liberalnog svijeta ne reagiraju na potrebe stanovništva koje se sve više isključuje, ne samo na gospodarskoj, nego i na kulturnoj razini. Sve više je rasprostranjen osjeća da smo isključeni i ne pripadamo svijetu u kojem živimo. Više se ne osjećamo njegovim dijelom.
Istovremeno su vrijednosti koje su oblikovale temelje zapadnih društava stalno pod udarom takozvanih progresivnih snaga, koje opsjedaju sve šire slojeve društva. No, učinak ovih neprestanih napada je, srećom, kontraproduktivan. Ponovno se bude osjećaji identiteta, uspavani posljednjih desetljeća.
Suverenisti pobjeđuju jer su ponovo rasplamsali nacionalni identitet europskih naroda. Ali oni to prije svega rade zato što su “progresivne elite” dovele u pitanje razlike u svijetu. I one se, pod napadom, ponovno pojavile i procvjetale. I uvijek će biti tako, sve dok “progresivne elite” ne promijene svoje ciljeve.
No, to je nemoguće, jer oni imaju samo dva cilja, odnosno jedan iz kojeg proizilazi drugi – profit i moć, ali moć na globalnoj razini. Stoga su osuđeni na propast, bez obzira koliko nekima izgledali moćni i nedodirljivi.
I za kraj, ali ne manje važno, još jednom podsjetimo da suverenizam nikada ne smije i ne može biti rasizam, šovinizam i špiljski nacionalizam. Prihvaćajući čak i dio ovog diskursa, ili samo nekoliko takvih pojedinaca u patriotske mase, prvo se suprotnom taboru daju argumenti da cijele stranke i pokrete proglase rasističkima ili neonacističkima, a nije isključeno da se u zdravom patriotizmu metastazira špiljski nacionalizam, baš kao što jedna trula jabuka upropasti cijelu košaru zdravih plodova.
logično
Naravno, da bi to postigao suverenizam se mora ograditi i odbaciti rasizam, šovinizam i špiljski nacionalizam, kako je reakcionarni nacionalizam u svom govoru pred raspravnim Klubom Valdai nedavno nazvao ruski predsjednik Vladimir Putin. Također je pogrešna tvrdnja francuskog predsjednika Macrona koji je na obilježavanju stote obljetnice završetka Prvog svjetskog rata rastući nacionalizam nazvao “izdajom patriotizma”.
Za Emmanuela Macrona, što je za Francuze vrlo neobično, “patriotizam” je spremnost na predaju suvereniteta nadnacionalnom birokratskom i tehnokratskom konstruktu zvanom Europska unija i postupno dokidanje nacionalnih država, što je ideja koja je, manje ili više, naišla na prirodan otpor među svim europskim narodima.
U isto vrijeme kada je Macron držao svoj govoru Parizu talijanski novinar Lorenzo Vita je za portal Occhi della Guerra napisao članak “Suverenizam nije samo protest i zato mu je suđeno da pobijedi”, gdje dodatno objašnjava uzroke uspona suverenističkih stranaka i pokreta i veliku vjerojatnost da nove političke opcije prevladaju etablirane političke stranke koje se u “staroj Europi” na vlasti smjenjuju od Drugog svjetskog rata.
Suverenisti nisu glas praznog želuca ili iz protesta. Čak i ako je “populistički” vjetar zapuhao 2009. i dolaskom ekonomske krize, danas je nemoguće tvrditi da je uspon suverenista rezultat krize. To je u svom uvodniku nedavno naveo i američki časopis Foreign Policy, koja se vraća na posljednje korake početka lidera socijalne demokracije i dolazak novih ljudi koji su preuzeli vlast ili pred sobom metu “staru gardu”.
Dugo nam govore da su suverenistički pokreti običan rezultat protesta građana, pojašnjava Lorenzo Vita. Mainstream akademici su taj fenomen nazvali nekom vrstom demagoškog zanosa narodnih klasa, koje su, nakon siromaštva uzrokovanog velikom krizom koja je pogodila Zapad, tražile sigurnost.
No, reći da se ovaj trend pojavio i sve je je jači u političkoj areni Europe zbog opasnosti od gubitka posla ili pada kupovne moći je površno ili, bolje rečeno, pogrešno. Nije samo ekonomska kriza razlog nastanka novih velikih političkih stranaka. Prije svega zato što ekonomska kriza još uvijek postoji i očigledna je u mnogim zemljama, iako nije ista kao ona koja je 2008. godine nagrizla ekonomske temelje europskih država i Amerike. Mnoge države u kojima vidimo uspon “protestnih pokreta” zapravo nije bilo krize. Stopa nezaposlenosti nije bila visoka i ljudi nisu bili gladni, tako da nije bilo široko rasprostranjenog nezadovoljstva.
U nekim slučajevima je u zemljama u kojima se bilježi uspon suverenizma ovaj fenomen opisuje kao neka vrsta “desničarskog populizma”, a govorimo o najnaprednijim i najbogatijim zemljama u Europi.
U tom smislu vrijedi podsjetiti na slučajeve triju zemalja, Njemačke, Nizozemske i Poljske. U Varšavi su suverenisti eksplodirali kada je zemlja u ekonomskom smislu proglašena lokomotivom istočne Europe. Bilo je to 2015. godine, kada je Beata Szydło iz stranke Pravo i pravda postala premijerka. Nju je naslijedio Mateusz Morawiecki, također iz poljske konzervativne stranke. Stranka Jarosława Kaczyńskog je uvijek provodila nacionalističku retoriku, snažno povezanu s katoličkim vrijednostima Poljske i usidrenu konzervativnoj viziji civilnog društva. Oni su oteli uzde zemlje iz ruku Donalda Tuska, koji je promovirao europeizam i sa svojom Građanskom platformom je Varšavu vukao u zapadnoeuropsku dimenziju. No, Poljska, unatoč gospodarskom rastu i usprkos interesu kojeg je imala od ulaska u Europsku uniju, odbacila je Tuska i njegovu viziju o budućnosti zemlje.
Isto se može reći i za Nizozemsku. Bogatu zemlja koja nije pretrpjela ekonomsku krizu kao druge zemlje Europske unije. Nizozemsku nije pogodilo iseljavanje mladih ljudi, plaće nisu pale, nezaposlenost je u kolovozu 2018. iznosila 3,9%. Maksimumom nezaposlenosti je Nizozemska zabilježila u 2016. godini, kada je iznosila još uvijek vrlo niskih 6%. I tamo je gospodarstvo raslo, pa je ipak radikalni desničar Geert Wilders konstanta, čak i ako ne dominira političkom arenom u zemlji. Isto vrijedi i za Švedsku, gdje su Švedski demokrati Jimmieja Akessona preplavili parlament u Stockholmu.
Slučaj Njemačke je još upečatljiviji. Angela Merkel polako pada, Čak i ako se CDU želi pomjeriti više “udesno”, vjetar suverenizma se osjeti diljem zemlje. Nema lokalnog parlamenta u kojem Alternativa za Njemačku nije dobila važan broj zastupničkih mjesta. Stranka desnice dobiva sve veću podršku i nastavlja jačati diljem njemačkog teritorija. I sve to unatoč činjenici da je Njemačka i dalje lokomotiva Europe i zemlja koja zapravo predstavlja gospodarsko i industrijsko srce Europske unije.
Bavarska je u tom smislu bila savršen primjer. Bogata savezna država, produktivna, ali s biračima koji su se pomaknuli udesno.
Zašto se onda krizom ne može objasniti uspon suverenizma? Zato što suverenistički pokreti i stranke govore o drugom potrebama, istima koje su u Sjedinjenim Državama dovele do izbora Donalda Trumpa 2016. ili nedavne podrške republikancima u dubokoj, ruralnoj i industrijskoj Americi.
Čak i ovdje imamo paradoks, budući da Trump nije uspio ispuniti ni deseti dio ekonomskih obećanja danim u predizbornoj kampanji. Američko gospodarstvo se tek blago oporavilo i situacija nije katastrofalna, ali je još uvijek daleko od onoga kakvo je bilo prije nekoliko desetljeća, kada je rast američke srednje klase bio gotovo prirodna pojava i vjerovalo se da će tako biti zauvijek.
Dakle, nisu samo kriza ili uspon gospodarstva faktor koji određuje način razmišljanja jednog naroda. Ono što akademici ne žele shvatitije činjenica da proživljavamo krizu identiteta, koja budi želju da ponovno imamo društvo u kojem se ni oni s dna društvene ljestvice neće osjećati isključenima.
To nije borba za ekonomski opstanka, već gotovo antropološka, kulturološka borba koja nije fokusirana samo na novčanik, već i na druge vrijednosti. Živimo u vremenima imigracije, uspona političkog i ekonomskog suvereniteta i suprotstavljanja ultraliberalnom “progresivizmu”. Naravno, ovakav “progres” treba uzeti s rezervom.
Steve Bannon, govoreći o glasanju u Sjedinjenim Državama, nije govorio o ekonomiji, već o borbi između “nacionalista” i “kozmopolita”. Europski suverenisti ne prihvaćaju konsenzus o radu i porezima, već o zatvaranju granica i izgubljenom identitetu, domovinskoj kulturi i vrijednostima koje žele obnoviti.
Zar je moguće da eurobirokrati, čak i oni koji dolaze iz demokršćanskog bloka, nikada nisu čuli za Evanđelje po Mateju, gdje stoji “kako čovjek neće živjeti samo od kruha”. Točno, ne može se živjeti ni bez kruha, ali su neke ekonomski najnaprednije gore spomenute zemlje EU, uz one koje su pogođene krizom i kojima su ekonomije devastirane, dokaz da čovjek nije i ne može biti samo “hommo economicus”.
Velika je greška i glavni razlog propasti liberalnih, proeuropskih i “progresivnih” političkih elita što su sve što nije tržišno i odmah konvertibilno, ismijavali u ime konačno pronađene istine da je čovjek ipak samo “hommo economicus”, a društvo je, prema tome, golema tržnica izgrađena na rubovima džungle.
Upravo zbog posve suprotnog načina razmišljanja, suverenistima je suđeno da jačaju i čvrsto se usidre na cijelom Zapadu, a liberalni demokršćani i socijaldemokrati će gubiti do nedavno neupitnu podršku među ljudima. To je tako i što stranke liberalnog svijeta ne reagiraju na potrebe stanovništva koje se sve više isključuje, ne samo na gospodarskoj, nego i na kulturnoj razini. Sve više je rasprostranjen osjeća da smo isključeni i ne pripadamo svijetu u kojem živimo. Više se ne osjećamo njegovim dijelom.
Istovremeno su vrijednosti koje su oblikovale temelje zapadnih društava stalno pod udarom takozvanih progresivnih snaga, koje opsjedaju sve šire slojeve društva. No, učinak ovih neprestanih napada je, srećom, kontraproduktivan. Ponovno se bude osjećaji identiteta, uspavani posljednjih desetljeća.
Suverenisti pobjeđuju jer su ponovo rasplamsali nacionalni identitet europskih naroda. Ali oni to prije svega rade zato što su “progresivne elite” dovele u pitanje razlike u svijetu. I one se, pod napadom, ponovno pojavile i procvjetale. I uvijek će biti tako, sve dok “progresivne elite” ne promijene svoje ciljeve.
No, to je nemoguće, jer oni imaju samo dva cilja, odnosno jedan iz kojeg proizilazi drugi – profit i moć, ali moć na globalnoj razini. Stoga su osuđeni na propast, bez obzira koliko nekima izgledali moćni i nedodirljivi.
I za kraj, ali ne manje važno, još jednom podsjetimo da suverenizam nikada ne smije i ne može biti rasizam, šovinizam i špiljski nacionalizam. Prihvaćajući čak i dio ovog diskursa, ili samo nekoliko takvih pojedinaca u patriotske mase, prvo se suprotnom taboru daju argumenti da cijele stranke i pokrete proglase rasističkima ili neonacističkima, a nije isključeno da se u zdravom patriotizmu metastazira špiljski nacionalizam, baš kao što jedna trula jabuka upropasti cijelu košaru zdravih plodova.
logično
