Početak godine obilježen je Trumpovom demonstracijom sirove snage koja s omalovažavanjem gleda na arhitekturu današnjeg svijeta znajući, uostalom kao i Putin, da može činiti što hoće i da zbog toga neće odgovarati. Stoljećima su se naši preci borili za izgradnju institucija odnosno političkog i pravnog poretka koje će nas zaštiti od samovolje silnika, a mi danas sramotno i oduševljeno kličemo povratku feudalnog duha. Svijet sigurnosti, mira i prava nestaje pred našim očima. Čini se da se zbog toga, osim Lava XIV. nitko previše ne uzrujava. Naša je sreća što se na čelu Katoličke crkve nalazi razuman papa koji, s kršćanskih pozicija, kritizira Trumpove politike. Drugo je pitanje što i ta činjenica puno govori o krizi sekularnog uma jer Katolička crkva nikada nije predvodila progresivne struje, ona im se opirala.
Politika i kršćanstvo
Kada, dakle, papa brani postignute slobode, on to ne čini želeći da se te slobode nastave razvijati, nego iz bojazni da ne oživi srednjovjekovni duh. Ironija je da se Katoličku crkvu optužuje kao srednjovjekovnu instituciju, a da nas prvi čovjek današnje Crkve upozorava da se trgnemo i odupremo urušavanju u političku bijedu srednjovjekovlja. Papa Lav XIV. brani današnji svijet od prodora sila koje su bile toliko nehumane da povijesti pripadaju kao upozorenje. To zna papa Lav XIV., zato i reagira, a dodatnu motivaciju crpi iz toga što današnji politički zlotvori iskorištavaju kršćanstvo, pa i katoličanstvo, kako bi ostvarili protukršćanske namjere. Svaka veza politike, pa makar ta politika bila dobronamjerna, i kršćanstva je protukršćanska i protupolitička. Politika ne provodi kršćanski projekt, time bi Crkva bila suvišna. Tko se u politici poziva na kršćanstvo, aktivno radi na urušavanju kršćanstva.
Naše vrijeme je vrijeme smrti značenja, pojmovi više nemaju stabilno značenje i, samim time, više ni od čega i ni od koga ne trebamo imati neka posebna očekivanja – danas je sve moguće, osim očekivanja. Ja, primjerice, ništa ne očekujem od naših samoproglašenih liberala, uopće se ne čudim njihovom ushitu zbog Trumpovih politika, ali i njegovih metoda. Sve to odgovara duhu današnjeg vremena. Liberali su postali čuvari kulta moćnih – u njihovoj sjeni se osjećaju najsigurnije i najznačajnije. Hrvatska je imala jednog liberala, to je bio Vlado Gotovac, filozof i pjesnik. Njegove riječi danas zvuče proročanski. Sjećam se, primjerice, kada je rekao da se Hrvati ne usude upravljati svojom državom i da se „bave politikom radi biranja stranih gospodara” zato što „sebi ne vjerujemo, a prema strancima smo lakovjerni”. Bio je do boli u pravu. Hrvatska politička povijest je povijest poturica i dodvorica. A današnje vrijeme je idealno za malene zemlje, od njih se ne traži da se svrstaju, dovoljno je da, riječima Vlade Gotovca, vjeruju sebi i da napokon počnu misliti svoju državu kao svoju i da je kao takvu urede. To ne mogu učiniti poturice, dodvorice i ljudi bez dostojanstva.
Samovoljni kmetovi
Hrvatska je malena zemlja, njezino mišljenje o svjetskoj politici ništa ne znači, ali to ne vidim kao nedostatak – to je naša komparativna prednost. Velike države i veliki narodi neprestano žive pod svjetlima reflektora, Hrvatska, naprotiv, na leđima ne nosi taj teret, ona, zbog globalne nebitnosti i nevidljivosti, ima priliku živjeti u zavjetrini retrogradnih svjetskih procesa. Sadašnji predsjednik države savršeno predstavlja ono što Hrvatska jest – ona se slobodno, kada je riječ o tzv. velikim temama, baš kao i naš predsjednik, može prepustiti spavanju, to nitko neće ni primijetiti, ali ne smije spavati kada je u pitanju uređenje naše države. Nikoga ne zanima što Hrvatska o nekoj temi misli, ali (pretpostavljam da je tako iako za to ne bih stavio ruku u vatru) građane Hrvatske zanima što političari o Hrvatskoj misle. Kada nam je već, kozmičkim darom, pružena prilika da vodimo računa o sebi, iskoristimo tu priliku.
Ljudski život je kratak i mi smo, kao ljudi, odgovorni da naš život bude što je moguće više ljudski život, a u tu koncepciju ljudskog života ulazi i dužnost da, makar u nekoj mjeri, povedemo računa da naše društvo bude, što je moguće više, ljudsko društvo. Naravno da takvo društvo možemo formirati, pitanje je samo zašto ne želimo. Zašto smo državu, da se poslužim riječima spomenutog filozofa, pjesnika i političara prepustili „ niskosti i mržnji”? Zato što ne umijemo živjeti u pluralnom svijetu, a pluralan svijet je, tako tvrdi Vlado Gotovac „radostan i raznolik”. Imamo priliku živjeti životom slobode, raznolikosti i radosti, ali nas trajno prokletstvo sluganskog mentaliteta tjera da živimo životom prizemnog i jadnog dodvoravanja velikima. Zašto? Možda zbog toga što samovoljni kmetovi preziru i sam san o vlastitoj slobodi i vlastitom značenju? Puno im je draže i prirodnije demonstrirati pripadnost Putinu, Trumpu ili Orbanu.
Suvremenim kmetovima, budući da to postaju svojom voljom, ne pripada država ali ni mir. Oni u svijetu bivaju kao prijezir s biološkom osnovom, odnosno kao negacija ljudskog u ljudskom organizmu. Suvremeni kmetovi su upravo to – prijezir koji se kreće, hrani, diše i radosno kliče ovim ili onim gospodarima.
tris
