I dok zbivanja u Domovinskom pokretu sve više postaju zabavom, kao i 'Večernja škola', bivši projekt s Miroslavom Škorom, novi potencijalni izazivači HDZ-a s desnog dijela političkog spektra imaju gotovo nemoguć zadatak. Jer kako ugroziti stranku koja otpočetka djeluje kao krovna organizacija desnice?
U protekle dvije godine nije uspio postati predsjednikom Republike, članom Vlade ili zagrebačkim gradonačelnikom, no Miroslav Škoro suvereno ostaje ono što jest već desetljećima. Izvrstan zabavljač. Otkako je aktualni potpredsjednik Hrvatskog sabora podnio neopozivu ostavku na mjesto čelnog čovjeka treće najjače političke stranke u zemlji, Domovinski pokret, koji je donedavno u nazivu imao i ime i prezime svoga prvog predsjednika, sve više postaje ravnopravnom zamjenom za šou 'Večernja škola'.
No dok je Miroslav Škoro u ovom rado gledanom televizijskom projektu bio u jednoj od sporednih uloga, u svom je vlastitom političkom šouu od prvog dana glavni lik. I ne prestaje uveseljavati što svoje, što tuđe birače. Nakon svih objava o vinima, CD-ovima, asistenticama i novčanim pozajmicama Škoro je usred godišnjih odmora smijenio predstojnika Ureda potpredsjednika Sabora, svoga stranačkog kolegu Igora Peternela. Nekoć član i SDP-a, Peternel je naime stao na stranu Škorinih suparnika u stranci, a bivši mu je šef zamjerio nelojalnost unatoč tomu što ga je naučio i kako se pravilno prekrižiti. Javnost bi uskoro mogla doznati niz novih nevjerojatnih pojedinosti iz rada Domovinskog pokreta, osnovanog prijestupnog 29. veljače 2020. (op.a., istog dana potpisan je mirovni sporazum između SAD-a i talibana u Dohi), sve dok stranku ne prestane podržavati kritičan broj birača.
A to će se prije ili kasnije dogoditi. Kao što se sa sličnim strankama, pokretima i političarima u Hrvatskoj događalo u protekla tri desetljeća. Pritom su Miroslav Škoro i Domovinski pokret (Miroslava Škore) rezultatski najuspješniji kada je riječ o pokušaju 'svake prijestupne' da se s političkih pozicija desnijih od Hrvatske demokratske zajednice približi obnašanju vlasti na nacionalnoj razini.
Od Marka Veselice i njegove Hrvatske demokratske stranke (HDS) iz 1990., preko svih inačica Hrvatske stranke prava i HDZ-ovih povremenih odvojaka, do recentne autodestrukcije Škorina pokreta, hrvatska politika bilježi stalne i – kontinuirano neuspjele pothvate da se HDZ ili ugrozi s njegova desnog boka ili da mu se nametne dovoljno jak politički partner s kojim bi bio prisiljen surađivati. To se od prvih demokratskih višestranačkih izbora 1990. do prošlogodišnjih parlamentarnih izbora još nije dogodilo. I do daljnjega neće. Koliko god se činilo da je HDZ pod vodstvom Andreja Plenkovića nakon razočaravajućih rezultata na europskim izborima 2019. te gubitka predsjedničkih izbora 2020. bio zreo za takvu kohabitaciju, i to upravo s Miroslavom Škorom kao nositeljem, zapravo zvijezdom projekta, HDZ je dvije godine nakon Škorina lansiranja još čvršći na vlasti, a Domovinski pokret politička zvijezda padalica.
Možda bi sve bilo drukčije da je HDZ lani na izborima za Hrvatski sabor osvojio nekoliko zastupničkih mandata manje, a Domovinski pokret njih nekoliko više. Ili da je Miroslav Škoro na predsjedničkim izborima vodio mudriju, političkom centru okrenutu kampanju, temeljenu na sebi i svojim vještinama, umjesto da se ionako sve desnijoj i sve izgubljenijoj Kolindi Grabar Kitarović suprotstavljao s pozicija desnog radikala. Time je samo potvrdio ono što muči glavninu HDZ-ovih suparnika, ne samo s desnice, od samog početka višestranačja. Kroničan nedostatak sinergije političke strategije, taktike i organizacije. A da se o kadrovskim rješenjima ni ne govori. HDZ je tu sinergiju, kako god stranku ocjenjivali i doživljavali, imao u puno većoj mjeri od svih svojih konkurenata.
Hrvatska je jedna od rijetkih bivših socijalističkih sredina i tranzicijskih zemalja u kojima je tijekom desetljeća opstala ista ona stranka koja je pobijedila na prvim izborima nakon sloma autokratskog režima. I dan-danas je na vlasti. K tome, pokraj HDZ-a dugoročno se nije zadržala nijedna desnija politička stranka, već su one ili de facto nestajale nakon jednog do dva izbornih ciklusa ili su se automarginalizirale nakon unutarnjih svađa i lomova. HSP-u je to uspjelo čak dvaput - nakon izbora 1992. i uoči izbora 2007. - dok su, primjerice, spomenuti Veseličin HDS, Hrvatski blok Ivića Pašalića, HDSSB Branimira Glavaša, Hrvatska zora stranka naroda Milana Kujundžića ili pak Neovisni za Hrvatsku razišlih Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića danas tek politička numizmatika.
Desnica se izvan HDZ-a dijeli i svađa. A njeni lideri? Pokraj utemeljitelja HDZ-a Franje Tuđmana, čak i nakon njegove smrti 1999., jednostavno se nije moglo izrasti u autentičnog vođu onoga što je prvi predsjednik stranke i države (dobrim dijelom vođene kao stranka) politički, a zapravo i društveno artikulirao još prije parlamentarnih izbora 1990. Tako su i sve kasnije čelne osobe HDZ-a ostale u Tuđmanovoj sjeni, na određeni se način autocenzuriravši, te je i danas izvorni HDZ-ov personalni autoritet Franjo Tuđman. Ako je tako u HDZ-u, kako li je tek u ostalim političkim strankama na desnici? Naime HDZ je od legalizacije višestranačja u Hrvatskoj 1990. stožerna stranka desnice, bez obzira na to što je i sam Franjo Tuđman nastojao održavati određeni privid 'središnje stranke', odnosno multiideološkog pokreta od političkih ideja Ante Starčevića do hrvatske ljevice.
U izvedbi je prevladala konzervativna nacionalna desnica, odnosno desni centar, ovisno o vremenu u kojem je stranka bila na vlasti i – o političkom profilu tadašnje čelne osobe. S obzirom na to da velik dio hrvatskoga biračkog tijela upravo HDZ smatra iskonskom državotvornom strankom, uz čiju se vlast Hrvatska osamostalila, ratovala za teritorijalnu cjelovitost i međunarodno etablirala, sve ostale stranke s desnog dijela političkog spektra djeluju 'bez dana radnog staža'. Osobito kada im se na čelu nađu lideri 'bez dana ratnog staža'. HDZ je svoju prvu i, kako će se pokazati, konstitutivnu izbornu pobjedu ostvario kao tada daleko najuvjerljivija stranka političke desnice. HDZ je ključne izborne trijumfe realizirao uoči rata (1990.), tijekom rata (1992./93.) i nakon pobjede u ratu (1995.) te je u kolektivnoj memoriji, posebice ideološki inklinirajućega biračkog tijela, organska stranka svega onog što su Miroslav Škoro i niz njegovih prethodnika od 1990. do danas pokušavali barem djelomice prisvojiti. Čak i kada je predsjednikom HDZ-a postao Andrej Plenković, koji je stilom i vrijednostima što ih promiče u političkom životu mogao biti podjednako uvjerljivim čelnim čovjekom neke druge stranke, politička marka HDZ-a bila je dovoljno jaka da svog predsjednika percepcijski prilagodi sebi umjesto obrnuto.
Otpornost HDZ-a prema suparnicima poput Domovinskog pokreta Miroslava Škore leži i u činjenici da HDZ silazi s vlasti samo onda kada se kratkoročno sam kompromitira te s biračkih mjesta udalji dovoljan broj svojih simpatizera, kao što se to dogodilo na parlamentarnim izborima 2000. i 2011. Iako je u oba slučaja postojala ozbiljna alternativa u vidu SDP-ovih koalicija, SDP je u oba slučaja propustio održati se na vlasti, kao što ni SDP-ov kandidat te pobjednik na predsjedničkim izborima 2010. Ivo Josipović nije uspio ponovno pobijediti. S obzirom na to da će do 2024., ne dođe li do prijevremenih parlamentarnih izbora, HDZ stići do dvadeset i šest godina obnašanja vlasti kada je riječ o formiranju Vlade, ima učvršćen imidž 'stranke na vlasti'. S takvim karakteristikama stožerne stranke desnice i – stranke koja vlada, HDZ predstavlja tvrd orah za projekte poput upravo urušavajućeg Domovinskog pokreta. HDZ-u, dakako, olakšava nesolidnost samih projekata jer se Škorina stranka rekordno brzo sama prokazala kao komplot osobnih, privatnih i polujavnih interesa u kojem je puno važnije bilo upravljati stranačkim financijama negoli stranačkim programima.
Sve to ne znači da se i unutar onoga što ostane od Domovinskog pokreta, a koji bez Škorine zvijezde nastavlja niz neuspjelih HDZ-ovih izazivača s desnice, i izvan njega neće pojaviti novi pretendenti na HDZ-ovu baštinu. Miroslav Škoro barem je nametnuo svoje ime i prezime te izvanpolitički imidž kao ljepilo i mamac za referentan dio političkog spektra i njegove birače. Mogući Škorin nasljednik Ivan Penava ili njemu netko sličan to jednostavno nema te će od Domovinskog pokreta učiniti stranku koja će se u budućim ispitivanjima javnog mnijenja naći u skupini onih u kojima su danas HNS i Živi zid. Dakle stranke koje su deklasirale same sebe. Neke su to učinile zbog koaliranja s HDZ-om, neke zbog mjesta u Europskom parlamentu, a neke zbog butelja vina i CD-ova. Srećom, Miroslav Škoro ima svoju izvornu karijeru. I nastavit će nas zabavljati.
tportal
