Nastojanje da svemu dam neku razumnu formu, da ne pristajem da su promjene i događaji rezultat slijepog slučaja smatram svojom profesionalnom deformacijom.
Nikako ne razumijem društvo u kojem smo se našli – bezočno i sistematsko laganje prihvaća se kao ležerna provokacija, glupost postaje duhovita, a ničeg smiješnog nema u naslovnicama. Tužno. Neobjašnjivo tužno. Tako nas je zadesilo.
U teorijama evolucije rijetko se govori o reverzibilnosti: Spencer, Marx, Weber, Parsons. Tražio sam objašnjenja u cikličkim teorijama razvoja društva. Toynbee, Spengler, Ibn Khaldum, Pereto. Ništa nije sasvim primjenjivo.
Ne vrtimo se u krugu poput kotača, a da ipak stalno idemo naprijed. Mi stojimo u mjesto i gledamo na druge: ”Svijet se degenerira i kada se to primijeni na narod, to znači da narod nema iste intrinzične vrijednosti kakve je nekad imao, jer ne teče ista krvca njegovim venama, neprekidne promjene postupno su utjecale na kvalitetu te krvi … zapravo čovjek dekadentnog vremena je drukčije biće s rasnog gledišta, … zato mislim i zaključujem da je ljudska rasa u svim njenim inačicama doživjela propast radi miješanja krvi…”. (Arthur de Gobineau, 1855.; Essay on the Inequality of the Human Races)
Mi se vrtimo i stojimo u mjestu. Tiho propadamo, vidimo krivce, ne razumijemo nikakvu logiku. Prije jedne decenije bile su popularne knjige o granicama rasta, kraju napretka (Ferguson, Forrester, etc.), o kraju svijeta i slično. Nisu me impresionirali ni propovjednici, ni proroci ni svete knjige. Hrvatska je ostala zagonetka. Jasno mi je bilo da nekako propadamo i klizimo u prošlost te da se treba pitati koliko ćemo se vratiti.
Sada mi je dopala u ruke knjiga Nikolaja Berdjajeva ”Novo srednjovjekovlje”. Taj zaboravljeni ruski mistik prije stotinu godina smatra da dekadentni moderni svijet, ispod svih zastora modernih institucija i civilizacije, nezaustavljivo klizi u svoja mračna srednjovjekovna izvorišta.
I ja sam mislio da mi klizimo u doba prije industrijalizacije, otvorenosti svijetu, da se dijelimo na ustaše i partizane, na unitariste i federaliste, ali stvar se nije zaustavila ni na nostalgičnim sjećanjima na carstvo i kraljevstvo.
Otklizali smo duhom i stvarno još dalje u prošlost. Ne treba nas u tome zavarati ni snaga informatičkog društva, mobiteli, računala i satelitska televizija, putovanja i globalno popularne serije. Berdjajev me inspirirao. Strah me je da idemo u srednjovjekovlje.
Hrvatsko društvo je realno podijeljeno u lena. Grofovi vazali zauzeli su svoja mjesta i ne daju nikome da ih ugrozi. Postoje niže društvene organizacije u koje izvana nitko i ništa ne prodire. Nekad se govorilo da su župnik, sudac i općinski načelnik stupovi lokalne zajednice. Danas su to otoci izolirani u zajednici. Na njihov teren ne smije nitko.
Tko smije zanemariti utjecaj Crkve na politiku? Obratno, društvo se ne smije pačati u pitanje vjere. Ako se tko usudi pitati nešto o braku Josipa i Marije, ismijati moći svetaca ili zagovor u Međugorju, on je komunist, anarhist i učenik vraga. Još gore ako pita za crkvene financije, uvoz bez carine, gotovinsko poslovanje i pranje novca.
Suci bace fetvu na mene i novinare, naježe se i puste bodlje čim ih se kritizira ili dobronamjerno pita.
Ja komentiram, a oni me diskvalificiraju – kažu da sam sociolog. Ja sam diplomirani pravnik, magistar, pa čak i doktor pravnih znanosti. Kada je neki profesor prava postao sudac?
Ni odvjetnici nisu dobrodošli. Kad se ustanovi da postoji previše općina ili županija, odjednom se probude duhovi/savjesti župana, načelnika i prijete svakome tko se u to miješa.
Stranke se vode istim principom vazalskog odnosa. Pobjednik u politici prema svom osobnom nahođenju dijeli – i horizontalno prema ministarstvima, agencijama i poduzećima – lena prema zaslugama. Za položaj ne treba nikakva kompetentnost, već odnos osobne lojalnosti.
Vladar štiti svoje vazale, daje i povlastice i priznanja, prijeti na prvi znak neposluha. On direktno ne naređuje, on ima svog čovjek koji onda u njegovo ime vlada i gospodari, a zapravo radi što god hoće. Sastanci su prije ogovaranja i intrige nego stručne rasprave, seminari su turistička djelatnost.
Imamo vladare i vazale. No dok su nekadašnji baruni gradili dvorce na svom posjedu, današnji grade apartmane na obali, pretvaraju pašnjake u gradilišta i grade roštilje u gabaritima biblioteka.
Za vazalski poredak bitan je osoban odnos lojalnosti vazala i vođe, pa se nepotizam, lokalno porijeklo vide kao sasvim prirodan kriterij odabira. To sve izgleda kao grubi primitivizam, što i jest, jer sličnost i stranačku lojalnost traže na najnižem zajedničkom nazivniku stavova i iskustava. I tako je Hrvatska samo prividno nacionalna država, sasvim prividno jedna država, sasvim prividno država zakona.
Mi nemamo političare, direktore i gradonačelnike. Ustvari državu čine atomizirani vazalski entiteti, povezani teritorijem i željom za osobnim ugledom, moći i imovinom.
Mi imamo barune, vladare Juga i Sjevera, ravnica i planina, službi, agencija i poduzeća. Zagreb je Bandić. Split je Kerum. HEP je HNS. Hrvatske vode, pošte, željeznice, lutrija i šume su tek registracije u sudu, a stvarno stranačke ispostave u kojima se zapošljavaju osobni pouzdanici.
Promjenom funkcije ne donosi se namještaj i računala, već stari suradnici i poznanici idu u novu zgradu, na bolja mjesta. Svugdje vlada princip vođe, okrutnost prema podređenima koji nisu njegovi, poslušnost prema višem vođi.
Naravno ima i samozvanih baruna, onih koji vladaju mjestima u kojima je austrijska vojska imala svoje garnizone u kojima su se u socijalizmu gradile velike tvornice.
Austrija se raspala, tvornice bankrotirale, no želja da se stvori dobar lokalni kadar (po uzoru na Abdića ili Bandića) nije nestala. Oslanjajući se na uljepšanu prošlost, svoje kmetove, oni se vide kao središta Hrvatske, a zapravo su lokalni opsjenari koje vođe ignoriraju i ne žele vidjeti.
Moram prihvatiti kritiku. Nekad je vladalo pravilo Quius regio eius religio, a to pravilo danas nikako ne vrijedi. Na vlasti su vazali sasvim različitih ideoloških predznaka, no mogu se umjereno podnositi, stvarati lokalne saveze sve očekujući da će nekako prevariti protivnike i vladati sami.
Nekadašnji baruni su skupljali knjige i pomagali umjetnike. Današnji, ali ne iz svog džepa, već iz proračuna, financiraju lovačka društva, kravat-pukovnije, vode policajce na hodočašća, imaju seoske priredbe kojima daju zvučna imena, organiziraju replike viteških bitaka, trčanja s kopljima i nabavku kubura, imaju svoje radiostanice s groznim izborom glazbe, plaćene oglase u novinama (čestitke građanima) ili čak sebi u čast plaćaju debele priloge o sveučilištu i lokalnoj samoupravi.
Imamo vladare i vazale. A što smo mi ostali? Mi nemamo povlašteni status građana i stvarno smo raja i kmetovi.
Ne možemo se pozivati na stare pravice, u biti ne vjerujemo u zakone. Vladari ih diktiraju, a poslije kažu da rade po zakonu. Grade institucije, ali ih tretiraju kao kuće za lutke, predmet igre, a ne obvezu i umišljaju da su nedodirljivi.
Hrvatska se raspala kao društvo i nacija, simboli identiteta gube snagu i privlačnost. Hrvatska se raskrojila kao država, bez vjerodostojne vlasti, legitimnih zakona i institucija.
Legalnost je fasada kojoj nedostaje prihvaćanje sadržaja, pa vlada sliči na neki viteški red čije je središte daleko, a narod u te bogove ne vjeruje.
Možda nije daleko dan kad će se pojaviti i veterani križarskih ratova, njihovi potomci, a to nisu samo templari već i molitelji pred kapelicama.
Malo sam bijesan, ne prihvaćam stvarnost, laži i raskorak govora, obećanja i učinka, riječi i djela. Nije feudalizacija Hrvatske baš pravi opis stvarnosti, ali nije ni daleko od toga.
Mislio sam da pretjerujem jer kad se vrati sat natrag, ja sam malo dezorijentiran. No mislim da se vraćamo natrag, ne u satima, već u godinama i stoljećima. Isaaca Newtona su danas proglasili masonom, iluminatom, te će i njegovi zakoni ubrzo biti stavljeni van snage.
Stari svijet, koji se ruši i kojemu više nema povratka, je svijet nove povijesti s njegovim racionalističkim prosvjetiteljstvom, s njegovim individualizmom i humanizmom, s njegovim liberalizmom i demokratizmom, s njegovim nacionalnim monarhijama i imperijalističkom politikom, s njegovim čudovišnim industrijsko-kapitalističkim sistemom gospodarstva, s njegovom moćnom tehnikom i vanjskim vrijednostima i uspjesima, s nesuzdržanom i bezgraničnom pohotom života, s njegovim bezbožjem i bezdušjem, s razjarenom borbom klasa i socijalizmom kao ovjenčanjem svega puta nove povijesti. (Berdjajev).
autograf
Nikako ne razumijem društvo u kojem smo se našli – bezočno i sistematsko laganje prihvaća se kao ležerna provokacija, glupost postaje duhovita, a ničeg smiješnog nema u naslovnicama. Tužno. Neobjašnjivo tužno. Tako nas je zadesilo.
U teorijama evolucije rijetko se govori o reverzibilnosti: Spencer, Marx, Weber, Parsons. Tražio sam objašnjenja u cikličkim teorijama razvoja društva. Toynbee, Spengler, Ibn Khaldum, Pereto. Ništa nije sasvim primjenjivo.
Ne vrtimo se u krugu poput kotača, a da ipak stalno idemo naprijed. Mi stojimo u mjesto i gledamo na druge: ”Svijet se degenerira i kada se to primijeni na narod, to znači da narod nema iste intrinzične vrijednosti kakve je nekad imao, jer ne teče ista krvca njegovim venama, neprekidne promjene postupno su utjecale na kvalitetu te krvi … zapravo čovjek dekadentnog vremena je drukčije biće s rasnog gledišta, … zato mislim i zaključujem da je ljudska rasa u svim njenim inačicama doživjela propast radi miješanja krvi…”. (Arthur de Gobineau, 1855.; Essay on the Inequality of the Human Races)
Mi se vrtimo i stojimo u mjestu. Tiho propadamo, vidimo krivce, ne razumijemo nikakvu logiku. Prije jedne decenije bile su popularne knjige o granicama rasta, kraju napretka (Ferguson, Forrester, etc.), o kraju svijeta i slično. Nisu me impresionirali ni propovjednici, ni proroci ni svete knjige. Hrvatska je ostala zagonetka. Jasno mi je bilo da nekako propadamo i klizimo u prošlost te da se treba pitati koliko ćemo se vratiti
Mi se vrtimo i stojimo u mjestu. Tiho propadamo, vidimo krivce, ne razumijemo nikakvu logiku. Prije jedne decenije bile su popularne knjige o granicama rasta, kraju napretka (Ferguson, Forrester, etc.), o kraju svijeta i slično. Nisu me impresionirali ni propovjednici, ni proroci ni svete knjige. Hrvatska je ostala zagonetka. Jasno mi je bilo da nekako propadamo i klizimo u prošlost te da se treba pitati koliko ćemo se vratiti.
Sada mi je dopala u ruke knjiga Nikolaja Berdjajeva ”Novo srednjovjekovlje”. Taj zaboravljeni ruski mistik prije stotinu godina smatra da dekadentni moderni svijet, ispod svih zastora modernih institucija i civilizacije, nezaustavljivo klizi u svoja mračna srednjovjekovna izvorišta.
I ja sam mislio da mi klizimo u doba prije industrijalizacije, otvorenosti svijetu, da se dijelimo na ustaše i partizane, na unitariste i federaliste, ali stvar se nije zaustavila ni na nostalgičnim sjećanjima na carstvo i kraljevstvo.
Otklizali smo duhom i stvarno još dalje u prošlost. Ne treba nas u tome zavarati ni snaga informatičkog društva, mobiteli, računala i satelitska televizija, putovanja i globalno popularne serije. Berdjajev me inspirirao. Strah me je da idemo u srednjovjekovlje.
Hrvatsko društvo je realno podijeljeno u lena. Grofovi vazali zauzeli su svoja mjesta i ne daju nikome da ih ugrozi. Postoje niže društvene organizacije u koje izvana nitko i ništa ne prodire. Nekad se govorilo da su župnik, sudac i općinski načelnik stupovi lokalne zajednice. Danas su to otoci izolirani u zajednici. Na njihov teren ne smije nitko.
Tko smije zanemariti utjecaj Crkve na politiku? Obratno, društvo se ne smije pačati u pitanje vjere. Ako se tko usudi pitati nešto o braku Josipa i Marije, ismijati moći svetaca ili zagovor u Međugorju, on je komunist, anarhist i učenik vraga. Još gore ako pita za crkvene financije, uvoz bez carine, gotovinsko poslovanje i pranje novca.
Suci bace fetvu na mene i novinare, naježe se i puste bodlje čim ih se kritizira ili dobronamjerno pita.
Ja komentiram, a oni me diskvalificiraju – kažu da sam sociolog. Ja sam diplomirani pravnik, magistar, pa čak i doktor pravnih znanosti. Kada je neki profesor prava postao sudac?
Ni odvjetnici nisu dobrodošli. Kad se ustanovi da postoji previše općina ili županija, odjednom se probude duhovi/savjesti župana, načelnika i prijete svakome tko se u to miješa.
Stranke se vode istim principom vazalskog odnosa. Pobjednik u politici prema svom osobnom nahođenju dijeli – i horizontalno prema ministarstvima, agencijama i poduzećima – lena prema zaslugama. Za položaj ne treba nikakva kompetentnost, već odnos osobne lojalnosti.
Vladar štiti svoje vazale, daje i povlastice i priznanja, prijeti na prvi znak neposluha. On direktno ne naređuje, on ima svog čovjek koji onda u njegovo ime vlada i gospodari, a zapravo radi što god hoće. Sastanci su prije ogovaranja i intrige nego stručne rasprave, seminari su turistička djelatnost.
Nikako ne razumijem društvo u kojem smo se našli – bezočno i sistematsko laganje prihvaća se kao ležerna provokacija, glupost postaje duhovita, a ničeg smiješnog nema u naslovnicama. Tužno. Neobjašnjivo tužno. Tako nas je zadesilo
Imamo vladare i vazale. No dok su nekadašnji baruni gradili dvorce na svom posjedu, današnji grade apartmane na obali, pretvaraju pašnjake u gradilišta i grade roštilje u gabaritima biblioteka.
Za vazalski poredak bitan je osoban odnos lojalnosti vazala i vođe, pa se nepotizam, lokalno porijeklo vide kao sasvim prirodan kriterij odabira. To sve izgleda kao grubi primitivizam, što i jest, jer sličnost i stranačku lojalnost traže na najnižem zajedničkom nazivniku stavova i iskustava. I tako je Hrvatska samo prividno nacionalna država, sasvim prividno jedna država, sasvim prividno država zakona.
Mi nemamo političare, direktore i gradonačelnike. Ustvari državu čine atomizirani vazalski entiteti, povezani teritorijem i željom za osobnim ugledom, moći i imovinom.
Mi imamo barune, vladare Juga i Sjevera, ravnica i planina, službi, agencija i poduzeća. Zagreb je Bandić. Split je Kerum. HEP je HNS. Hrvatske vode, pošte, željeznice, lutrija i šume su tek registracije u sudu, a stvarno stranačke ispostave u kojima se zapošljavaju osobni pouzdanici.
Promjenom funkcije ne donosi se namještaj i računala, već stari suradnici i poznanici idu u novu zgradu, na bolja mjesta. Svugdje vlada princip vođe, okrutnost prema podređenima koji nisu njegovi, poslušnost prema višem vođi.
Naravno ima i samozvanih baruna, onih koji vladaju mjestima u kojima je austrijska vojska imala svoje garnizone u kojima su se u socijalizmu gradile velike tvornice.
Austrija se raspala, tvornice bankrotirale, no želja da se stvori dobar lokalni kadar (po uzoru na Abdića ili Bandića) nije nestala. Oslanjajući se na uljepšanu prošlost, svoje kmetove, oni se vide kao središta Hrvatske, a zapravo su lokalni opsjenari koje vođe ignoriraju i ne žele vidjeti.
Moram prihvatiti kritiku. Nekad je vladalo pravilo Quius regio eius religio, a to pravilo danas nikako ne vrijedi. Na vlasti su vazali sasvim različitih ideoloških predznaka, no mogu se umjereno podnositi, stvarati lokalne saveze sve očekujući da će nekako prevariti protivnike i vladati sami.
Nekadašnji baruni su skupljali knjige i pomagali umjetnike. Današnji, ali ne iz svog džepa, već iz proračuna, financiraju lovačka društva, kravat-pukovnije, vode policajce na hodočašća, imaju seoske priredbe kojima daju zvučna imena, organiziraju replike viteških bitaka, trčanja s kopljima i nabavku kubura, imaju svoje radiostanice s groznim izborom glazbe, plaćene oglase u novinama (čestitke građanima) ili čak sebi u čast plaćaju debele priloge o sveučilištu i lokalnoj samoupravi.
Imamo vladare i vazale. A što smo mi ostali? Mi nemamo povlašteni status građana i stvarno smo raja i kmetovi.
Ne možemo se pozivati na stare pravice, u biti ne vjerujemo u zakone. Vladari ih diktiraju, a poslije kažu da rade po zakonu. Grade institucije, ali ih tretiraju kao kuće za lutke, predmet igre, a ne obvezu i umišljaju da su nedodirljivi.
Hrvatska se raspala kao društvo i nacija, simboli identiteta gube snagu i privlačnost. Hrvatska se raskrojila kao država, bez vjerodostojne vlasti, legitimnih zakona i institucija.
Legalnost je fasada kojoj nedostaje prihvaćanje sadržaja, pa vlada sliči na neki viteški red čije je središte daleko, a narod u te bogove ne vjeruje.
Otklizali smo duhom i stvarno još dalje u prošlost. Ne treba nas u tome zavarati ni snaga informatičkog društva, mobiteli, računala i satelitska televizija, putovanja i globalno popularne serije. Berdjajev me inspirirao. Strah me je da idemo u srednjovjekovlje
Možda nije daleko dan kad će se pojaviti i veterani križarskih ratova, njihovi potomci, a to nisu samo templari već i molitelji pred kapelicama.
Malo sam bijesan, ne prihvaćam stvarnost, laži i raskorak govora, obećanja i učinka, riječi i djela. Nije feudalizacija Hrvatske baš pravi opis stvarnosti, ali nije ni daleko od toga.
Mislio sam da pretjerujem jer kad se vrati sat natrag, ja sam malo dezorijentiran. No mislim da se vraćamo natrag, ne u satima, već u godinama i stoljećima. Isaaca Newtona su danas proglasili masonom, iluminatom, te će i njegovi zakoni ubrzo biti stavljeni van snage.
Stari svijet, koji se ruši i kojemu više nema povratka, je svijet nove povijesti s njegovim racionalističkim prosvjetiteljstvom, s njegovim individualizmom i humanizmom, s njegovim liberalizmom i demokratizmom, s njegovim nacionalnim monarhijama i imperijalističkom politikom, s njegovim čudovišnim industrijsko-kapitalističkim sistemom gospodarstva, s njegovom moćnom tehnikom i vanjskim vrijednostima i uspjesima, s nesuzdržanom i bezgraničnom pohotom života, s njegovim bezbožjem i bezdušjem, s razjarenom borbom klasa i socijalizmom kao ovjenčanjem svega puta nove povijesti. (Berdjajev).
autograf
