Župa Uzašašća Gospodinova iz Novog Travnika pozvala je vjernike da, zbog spasa duše, bojkotiraju gledanje filma „Svadba”. Po teološkom mišljenju dežurnih klerika za sve i svašta, osim za kršćansku poruku, ovaj film vrijeđa osjećaje vjernika. Film nisam pogledao, pa o njemu ne mogu iznijeti sud, ali mi je sasvim jasno da ništa i nitko izvan Crkve ne može, kako se to svjetovnim jezikom kaže, vrijeđati osjećaje vjernika. Osjećaje vjernika vrijeđaju oni koji se pozivaju na vjeru kako bi zabranjivali, osuđivali, iskorištavali i zloupotrebljavali. Ovu filmofilsku ili filmofobsku, sami izaberite, reakciju dokonih svećenika, primijetio sam zbog rečenice koja glasi: „Crkva je kroz povijest bila nositeljica i čuvarica umjetnosti, uvijek poštujući slobodu umjetnosti, pozivajući na odgovornost kao stvarnost slobode”.
Naravno da je to neistina. Crkva ne poštuje slobodu, njezin hijerarhijski ustroj svjedoči o tome – hijerarhija počiva na snazi autoriteta, a ne na slobodi. Međutim, to mi ne smeta, tko želi živjeti u svijetu hijerarhijskog uzvisivanja nad drugima ali i hijerarhijskog uzvisivanja drugih nad sobom, neka uživa u hijerarhijskom konceptu slobode. Ponavljam, meni nešto takvo ne smeta, ali to ne pripada niti će ikada pripadati mom konceptu kršćanstva. Ja kršćanstvo poimam kao religiju ravnopravnosti boga i čovjeka, a iz te ravnopravnosti, dakako, proizlazi i ravnopravnost baš svakog čovjeka s baš svakim čovjekom, neovisno o njegovim identitetima. Kršćanin može biti samo slobodan čovjek, ali svaki slobodan čovjek, upravo zato što je slobodan, ne mora biti kršćanin.
Sloboda nije nešto što ekskluzivno pripada kršćanstvu. Mjeriti slobodu nekakvom kršćanskom mjerom, u sebi je izraz nepoštivanja slobode kao takve i drugog čovjeka, ali i nepoštivanje samog kršćanstva. Kršćanstvo ima smisla ako promovira i cijeni slobodu, a ako to ne čini, beskorisno je i štetno. Jasno mi je da ovo ne mogu objasniti onima koji smatraju da je „Crkva kroz povijest bila nositeljica i čuvarica umjetnosti”. Koliko je Crkva „nosila i čuvala” slobodu, pa i umjetničku, dovoljno je prisjetiti se da je tek 1966. god. ukinula zlokobnu negaciju slobode poznatu pod nazivom Index librorum prohibitorum. Djela koja su se našla na Indexu katolicima su bila zabranjena za čitanje, posjedovanje i distribuciju.
Crkva nije odustala od Indeksa zbog unutarcrkvene evolucije slobode ili pak zbog snažne samokritičnosti odnosno rastuće samospoznaje, nego zbog izvancrkvene slobode koja se uvelike razvijala zahvaljujući i djelima koje je Crkva, želeći ih uništiti, stavila na Index. Da je Crkva vjernicima nešto zabranjivala motivirana brigom za vječni život vjernika, to bih čak smatrao romantičnom gestom fanatika, međutim, budući da se sama nije držala, a ni danas se njezin zabraniteljski ogranak ne drži onoga što vjernicima zabranjuje, riječ je licemjerju koje proizlazi iz želje da se nad vjernicima uspostavi dominacija, a dominacija isključuje slobodu i brigu. Institucionalna, hijerarhijska Crkva se nikada, ali baš nikada, ne bori za slobodu kada proganja ono što se nalazi izvan Crkve, ona time disciplinira vjernike kao bi s njima manipulirala.
Crkva bi se trebala boriti za to da se svaki kršćanin suobliči s Isusom Kristom. Znam da je to iluzorno očekivati od klera koji vjernike poziva na koncerte pjevača koji veliča kvislinšku državu logora, a i to čini kao pravi kvisling, dodvoravajući se moćnim političarima. Temeljni vjernički osjećaj je osjećaj sigurnosti, a ne progona. Vjernici ne progone, ali i znaju da ih nitko neće prognati iz, kako se to kaže, božjeg spasiteljskog nauma, a to je naum spasenja svih ljudi. Nitko neće biti spašen zato što je kršćanin, ali će biti spašen ako je, neovisno o tome je li kršćanin, bio dobar čovjek koji nije ustajao protiv slobode. Ljudi koji su u stanju shvatiti da svi pripadamo istom ljudskom rodu, da je to ono što nas trajno povezuje, nemaju problem s drugim religijama, nacijama ili rasama, a posebno nemaju problem s drugim filmovima. Jasno mi je da oni koji svoje kršćanstvo drugima prikazuju kao predstavu ili film u drugom filmu vide konkurenciju.
Župa Uzašašća Gospodinova iz Novog Travnika postupila je, s ekonomske razine gledano, sasvim opravdano kada je gledatelje (vjernike) koji gledaju film o kršćanstvu u ovoj župi pozvala da ne gledaju film koji njihovo kršćanstvo razotkriva kao film. No ljudi slobode nemaju problem s filmovima, ali imaju problem kada im se u bilo čije ime, a pogotovo u ime nekog boga, oduzima sloboda. Bog nije došao ljudima oduzeti slobodu, on nije došao kako bi ljude učinio kršćanima, nego kako bi ih pozvao da budu bića slobode. Bog koji oduzima slobodu je nakaza a ne bog; svećenici koji se žeste zbog filma, a ushićuju zbog koncerta, sebe i druge odgajaju da budu nakaze. Tu slobode nema.
